REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1318/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. listopada 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 14. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 53343/06 od 11. listopada 2006. sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika, a koja u čl. 11. st. 2. glasi: "Korisnik kredita dužan je za prijevremenu otplatu podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu kreditoru u iznosu određenom aktom kreditora.".

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 414,33 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 216,64 EUR od 19. veljače 2024. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 682,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 14. listopada 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 53343/06 od 11. listopada 2006., temeljem kojeg joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 27.029,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 11. st. 2. predmetnog Ugovora stranke su ugovorile mogućnost prijevremene otplate kredita, uz plaćanje naknade u iznosu određenom aktom kreditora. Navedeni kredit otplaćen je prijevremeno, pri čemu je dana 12. lipnja 2012. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.632,30 kn, odnosno 216,64 EUR. Sporna odredba ugovora sadrži obvezu tužiteljice koja u trenutku sklapanja ugovora nije bila određena, niti odrediva, te je kao takva u suprotnosti s odredbama čl. 269. i 270. Zakona o obveznima odnosima. Naime, ne samo da joj nije predočen bilo kakav postotak koji će biti u obvezi platiti prilikom prijevremene otplate kredita, nego tuženik navedenu naknadu kredita nikada ničime nije tužiteljici opravdao, odnosno bilo kakvim radnjama na račun zatvaranja, troškovnikom izvršenih radnji, niti eventualnom štetom koju bi pretrpio uslijed prijevremene otplate. Takva naplata naknade u uvjetima kada tuženik, kao kreditor, zbog prijevremene otplate kredita nije pretrpio nikakvu štetu, niti je istu bilo čime dokazao, u suprotnosti je i s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da šteta ne može biti apstraktna, već mora biti konkretizirana i dokazana, a niti može biti naplaćena u visini kamate koju je banka trebala naplatiti od dana prijevremene otplate pa do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti. Sporna odredba, smatra tužiteljica, odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe iz čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, kao odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom i svim parametrima odlučnima za njezinu primjenu. Naime, tužitelj kao slabija ugovorna strana nije bio u mogućnosti pregovarati, a posljedično niti utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, pa tako niti one koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita, a ista je svojim djelovanjem, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, na štetu tužiteljice, što je čini posljedično ništetnom. Slijedom navedenog, predložila je da sud spornu ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da joj isplati naplaćeni iznos naknade od 216,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate, odnosno 12. lipnja 2012., do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate. Podneskom od 10. lipnja 2025., tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev tako da je za razdoblje od 12. lipnja 2012. do podnošenja tužbe, odnosno do 19. veljače 2024. zatražila zatezne kamate obračunate u apsolutnom iznosu i to u iznosu od 197,69 EUR, koji iznos je pribrojila iznosu glavnice, potražujući isplatu ukupnog iznosa od 414,33 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 216,64 EUR od 19. veljače 2024. do isplate, kako je to specificirano na ročištu od 2. listopada 2025.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio zastari, jer ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina, a ako bi se postupak kvalificirao kao stjecanje bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Priznao je da su tužiteljica i pravni prednik tuženika sklopili predmetni Ugovor o kreditu, kao i da je odredbom čl. 11. st 2. istog ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, te smatra da nisu primjenjiva utvrđenja iz tzv. parnice Potrošač u ovom postupku. Nadalje, smatra da tužiteljica nema pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Navodi da je obveza banke iz ovog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu, odnosno kamatu, tako da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Tuženik smatra da je obveza korisnika kredita platiti ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to ugovoreno odredbama čl. 10. Ugovora, a ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati popravljanje štete koju je zbog toga pretrpjela, sukladno odredbama čl. 342. - 346. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik navodi i da je točno da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može zaračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, međutim, smatra da takva zabrana nipošto ne znači da banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala, a osporio je da stoga što je tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, da ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije, jer se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika, s obzirom da prijevremenom otplatom on mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja te kao posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate, tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban za kreditiranje tužitelja, dok istovremeno gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom, a netočno je da tuženik prijevremeno primljeni iznos imao mogućnost reinvestirati i tako anulirati spomenutu narušenu strukturu bilance, jer tuženik posluje na tržištu kao i svaki drugi pravni subjekt te sklapa pravne poslove ovisno o trenutnoj ponudi i potražnji. Osporio je i visinu tužbenog zahtjeva i predložio odbiti isti te naložiti tužiteljici da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u otplatni plan, Ugovor o kreditu broj 53343/06 od 11. lipnja 2006., ponudu društva Tavers d.o.o., rezultate bodovanja, izračun zateznih kamata, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Glede naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi u iznosu od 1.543,86 EUR, za istaknuti je da iako je tužiteljica, pored zahtjeva za isplatu iznosa glavnice od 216,64 EUR, postavila i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, s obzirom da upravo zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, stoga neovisno što tuženik nije prigovorio vrijednosti predmeta spora do pripremnog ročišta, to nije od značaja, jer je sukladno navedenom pravnom shvaćanju, izraženom i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.), u tom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos od 216,64 EUR. Isto tako nije od utjecaja na vrijednost predmeta spora okolnost da je tužiteljica tijekom postupka uglavničila zatezne kamate za razdoblje do podnošenja tužbe (time tužiteljica nije povisila tužbeni zahtjev, pa se ne radi o preinaci tužbe), jer je to i dalje ostala sporedna tražbina, neovisno kako je izražena, koja ne utječe na vrijednost predmeta spora. Naime, tek po podmirenju glavnice, zatezne kamate se mogu osamostaliti i postati glavna tražbina, a to konkretno nije slučaj.

6. Među strankama nije sporno da su 11. lipnja 2006. sklopile Ugovor temeljem kojeg je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 27.029,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 11. istog ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita (st. 1.), s tim da je u tom slučaju tužiteljica dužna podnijeti pisani zahtjev i platiti kreditoru naknadu u iznosu određenom aktom kreditora. Nije sporno niti da je kredit prijevremeno otplaćen, a tijekom postupka je tuženik učinio nespornim i da zatezne kamate na iznos od 216,64 EUR za razdoblje od dana 12. lipnja 2006. do dana podnošenja tužbe iznose 197,69 EUR.

7. Sporno je je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li posljedično tužiteljici pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, a sporno je i je li navedeno potraživanje zastarjelo te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Iz Ugovora proizlazi da je isti sklopljen s namjenom kupnje novog motornog vozila, a i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je isto kupljeno za obiteljske potrebe, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03).

9. Iz sadržaja predmetnog Ugovora proizlazi i da je isti sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice, koji je sud kao logičan i uvjerljiv prihvatio u cijelosti, odnosno da je Ugovor sačinjen tako da je popunjen standardizirani obrazac ugovora te da se nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, niti joj je itko predočio da bi ona mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Vezano za spornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, iskazala je da nije bila upoznata s tim da će morati platiti naknadu radi prijevremene otplate kredite, niti u kojem iznosu će ta naknada biti naplaćena, a niti joj je bilo rečeno radi kojih razloga se ona naplaćuje. Pročitala je Ugovor te nije zamijetila tu odredbu o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita, a dodala je i da joj djelatnik tuženika nije predočio da bi tuženik pretrpio neku štetu radi prijevremene otplate, niti joj je predočen ikakav troškovnik iz kojeg bi proizlazili troškovi radi prijevremene otplate, tj. radnje koje su morale zbog toga biti poduzete.

10. Iz nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković, na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, te ga i sud prihvaća kao nepristrano i obrazloženo, proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 11. listopada 2006., te je isti otplaćen dana 12. lipnja 2012., da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,15% godišnje, kao i otplata u mjesečnim anuitetima s rokom otplate od 84 mjeseca, te da se kredit otplaćuje po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća, a ukoliko korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta na uplatu se primjenjuje prodajni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima (čl. 8. Ugovora o kreditu). Ugovor je odobren na iznos od 27.029,00 CHF, a iz dokumentacije u spisu razvidno je da je, temeljem čl. 11. Ugovora o kreditu, ugovoreno da korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća te da je dužan za prijevremenu otplatu podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu Kreditoru u iznosu određenom aktom Kreditora, a iz dokumentacije je razvidno i da je tuženik obračunao i naplatio tužiteljici naknadu kod prijevremene otplate kredita u iznosu od 4,00% od iznosa plaćene glavnice kredita. Naime, tužiteljica je kod konačne prijevremene otplate kredita 12. lipnja 2012. platila glavnicu u iznosu od 6.378,31 CHF, na koji iznos je izvršen obračun naknade od 4,00% u iznosu 255,13 CHF, što je primjenom ugovorenog tečaja na dan plaćanja (1 CHF=6,397900 kn) iznosilo 1.632,30 kn, odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u EUR (1 EUR za 7,53450 kn) iznos od 216,64 EUR. Slijedom navedenog, vještakinja zaključuje da je iznos obračunate izlazne naknade kod konačne prijevremene otplate kredita, koji je tužiteljici naplaćen dana 12. lipnja 2012., iznosio 216,64 EUR.

11. Dakle, u postupku je utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu te da prilikom njegovog sklapanja nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je tužiteljica mogla utjecati na odredbu o visini naknade budući da je ista bila propisana od strane tuženika, a utvrđeno je i da tužiteljici nije bilo objašnjeno na što se odnosi ta naknada, odnosno na koje troškove i koju štetu, i u kojoj visini se ista naplaćuje te je utvrđeno da joj je prilikom prijevremene otplate kredita dana 12. lipnja 2012. po osnovi te naknade naplaćen iznos od 216,64 EUR.

12. Nije sporno da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je i tuženik, tj. njegov prednik, između ostalih banaka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je utvrđeno da je razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time isti postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

13. Međutim, utvrđenje ništetnosti sporne odredbe o naknadi za obradu kredita u ugovorima te vrste (s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom) nije bilo predmetom tog spora, pa utvrđenja suda iz tog postupka ne obvezuju sud u ovom predmetu, što među strankama i nije sporno, već je sud u ovom postupku utvrđivao radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi.

14. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

15. Glede pak osnovanosti ovog dijela zahtjeva, za istaknuti je da u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, u kreiranju sadržaja kojeg tužiteljica nije sudjelovala, niti je bilo pregovaranja o njegovim pojedinačnim odredbama, a niti joj je objašnjeno na što se sporna naknada odnosi i u kojoj visini i zašto baš u određenoj se naplaćuje.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirano trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

17. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje te naknade, nije uopće jasna i određena u dijelu visine te naknade, jer je samo navedeno da se ista naplaćuje sukladno aktu kreditora. Osim toga, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti je to tužiteljici objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od 216,64 EUR, te kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, imajući u vidu način ugovaranja iste te visinu naplaćene pristojbe. Nadalje, tuženik nije dokazao niti da bi naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita odgovarala troškovima izvršene usluge, odnosno šteti koju je eventualno pretrpio prijevremenom otplatom, o kojoj šteti govori odredba čl. 1024. st. 3. ZOO, niti je dokazao da bi ta šteta bila predvidiva i da ju je opravdano mogao unaprijed regulirati tom ugovornom odredbama, a sve i da je, i u tom slučaju bi se radilo o ništetnoj odredbi, jer tužiteljica nije unaprijed bila upoznata s istom, u ugovoru nije određeno na koje troškove i štetu se naknada odnosi, niti je određena njena visina, odnosno, kao što je već navedeno, radi se o neodređenoj obvezi. Stoga sporna odredba Ugovora, imajući u vidu, osim načina ugovaranja, i visinu naplaćene naknade, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koja dužniku nije jasna ili je ne može predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu trebao objasniti razloge naplate te naknade i upoznati tužiteljicu s njenom visinom, pojedinačno o tome pregovarati i na taj joj način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe ili odbije njihovo ugovaranje. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužiteljici, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu za koji nije utvrđeno da odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom prijevremene otplate istog, koja odredba je, kao što je to navedeno, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog Ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO.

18. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

19. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je tužiteljica u ovom postupku zatražila da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, utvrdi ništetnom, pa njeno potraživanje usmjereno na povrat stečenog bez osnove temeljem toga nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužiteljice usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

20. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos naplaćene naknade od 216,64 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana kada je tužiteljici ista naplaćena tj. 12. lipnja 2012. do dana isplate, a kako je nesporno da iste za razdoblje do podnošenja tužbe iznose koliko je tužiteljica i zatražila, tj. 197,69 EUR, pri čemu je za istaknuti da iako se zatezne kamate u pravilu obračunavaju u apsolutnom iznosu tek po podmirenju glavnice, kada se i osamostaljuju kao tražbina, u odredbama ZOO nema zapreke da se iste za pojedino razdoblje i prije toga izraze u apsolutnom iznosu. Pravo na zatezne kamate s tim tijekom pripada tužiteljici jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi i da je zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o toj odredbi, kao i izostanka potpunog informiranja tužiteljice o njoj, ta odredba ništetna. Slijedom navedenog, dosuđene su joj zatezne kamate za razdoblje od naplate naknade do podnošenja tužbe u iznosu od 197,69 EUR te daljnje zatezne kamate na iznos glavnice s tijekom od 19. veljače 2024. do isplate.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

22. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (25 bodova), trošak sastava podnesaka od 26. kolovoza 2024. i 10. lipnja 2025., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x25 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 3. prosinca 2024., 8. svibnja 2025. i 2. listopada 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (3x25 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (12,5 bodova), kao i PDV-a u iznosu od 81,25 EUR, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR.

23. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 682,79 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

24. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 14. listopada 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude u četiri istovjetna primjerka, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika