Poslovni broj: P-51/2025

Republika Hrvatska

Općinski sud u Metkoviću

Stalna služba u Pločama

Ploče, Vladimira Nazora 14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, po sucu tog suda Darku Jelčiću, u pravnoj stvari tužitelja CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju punomoćnici Luka Šiljeg i Nedjeljko Tutavac, odvjetnici u Pločama, Vukovarska 6, protiv tuženika: 1. EOS Matrix d.o.o., za poslovne usluge, OIB: 76674680107, Horvatova 82, Zagreb, koga zastupa kao punomoćnik EV i 2. PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nakon glavne rasprave zaključene 10. rujna 2025., prema članku 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), 14. listopada 2025.

presudio je

I. Odbija se tužbeni zahtjev što glasi:

„Proglašava se da ovrha na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Metkoviću, ZK odjel u Pločama, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao kat. čest. [katastarska čestica], stambena zgrada [adresa], stan oznake E-1,u naravi trosoban stan u prizemlju koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, balkona i drvarnice u ukupnoj površini od 63,94m2, određena rješenjem Općinskog suda u Metkoviću posl.br. Ovr-190/19-6 od 8.siječnja 2020.godine nije dopuštena.“

II. Tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 857, 00 eura odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi:

„Zaključkom Općinskog suda u Metkoviću posl.broj:Ovr-190/19 od 17.siječnja 2025.godine upućen je tužitelj, kao podnositelj prigovora treće osobe u tom ovršnom postupku, da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da nije dopuštena ovrha na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Metkoviću, ZK odjel u Pločama, knjiga položenih ugovora Baćina, zemljišnoknjižni [broj poduloška],u naravi trosoban stan u prizemlju koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, balkona i drvarnice u ukupnoj površini od 63,94m2,a to s osnova bračne stečevine.

Dokaz: citirani zaključak-u privitku.

Iz navedenog proizlazi kako je taj sud primijenio odredbu čl.60 stavak 1. Ovršnog zakona i uputio tužitelja na parnicu radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom sve sukladno citiranom zaključku.

Tužitelj smatra kako je ovrha u predmetnoj ovršnoj stvari nedopuštena, a to iz razloga koje je detaljno obrazložio u svom prigovoru podnesenom u ovršnom postupku, povodom kojeg prigovora je i upućen u parnicu.

Naime, kod naslovljenog suda u tijeku je ovršni postupak, a po prijedlogu tuženika pod 1.kao ovrhovoditelja protiv tuženice pod 2.kao ovršenice, inače supruge tužitelja, u kojem ovršnom postupku je naslovljeni sud donio rješenje o ovrsi posl.Ovr-190/19-6 od 8.siječnja 2020. godine, a koje rješenje je u međuvremenu postalo pravomoćno, i kojim rješenjem je određena ovrha na nekretnini ,iako, a što proizlazi iz ovršnog spisa, tuženica pod 2.nikada nije primila to rješenje ,a niti je u vrijeme kada joj je to rješenje bilo dostavljano od strane suda živjela u [adresa],s obzirom je u to vrijeme prebivala u [adresa] ,i to počevši od 2014.godine neprekidno.

Dokaz: saslušanje parničnih stranaka, neka se pribavi i pregleda spis Općinskog suda u Metkoviću posl.broj:Ovr-190/2019,po potrebi i drugi dokazi.

Predmet ovrhe je,dakle,nekretnina-stan u [adresa].,upisan u Knjigu položenih ugovora za k. o. [katastarska općina], [broj poduloška],za koji stan se u prijedlogu za donošenjem rješenja o ovrsi navodi kako je isti u cijelosti vlasništvo tuženice pod 2. Ovrha se zasniva na činjenici da je radi osiguranja tražbine u zemljišnim knjigama zasnovano založno pravo na opisanoj nekretnini, to u korist tadašnje HYPO ALPE- ADRIA BANK d.d., sve temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini ,koji Sporazum bi potpisala tuženica pod 2.dana 22.studenog 2004.godine,a za što tužitelj kao njen bračni drug nije uopće znao niti je kao suvlasnik nekretnine dao bilo kakvu suglasnost za potpisivanje toga sporazuma, a niti je prednik tuženika pod 1.to od njega uopće tražio, iako je bio upoznat sa činjenicom da je riječ o bračnom drugu tuženice pod 1. u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

Dokaz: neka se od ZK odjela Ploče pribavi spis posl.broj:ZS-75/06 sačinjen povodom pologa u Knjigu položenih ugovora za k. o. [katastarska općina], [broj poduloška],u kojem spisu bi se trebao nalaziti i ugovor o kreditu i rečeni sporazum.

U konkretnom slučaju ovršni postupak još traje,dakle još nije dovršen,to znači da je riječ o ovršnom postupku u tijeku.

Tužitelj, inače suprug tuženice pod 2.,tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe-nekretnine na kojoj je upisana uknjižba založnog prava, ima takvo pravo koje sprječava ovrhu u konkretnom slučaju, s obzirom su tužitelj i tužena pod 2.u braku od 1997.godine,a kredit podignut i založno pravo upisano 2004.godine, sve bez znanja tužitelja i njegove suglasnosti kao bračnog druga da se upiše to založno pravo.

Dokaz: vjenčani list-u privitku, uvid u spis ZS-75/06,saslušanje parničnih stranaka, po potrebi i drugi dokazi.

Kako je naprijed navedeno, niti tužitelj niti tuženica pod 2.,nisu uopće bili upoznati sa time da se ovršni postupak uopće vodi, a za koju činjenicu je tuženica pod 2.osobno doznala nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi, koje je njoj dostavljeno putem oglasne ploče suda, s obzirom na činjenicu da još od 2014.godine i tužitelj i tuženica pod 2. suprug prebivaju u [adresa], a činjenicu da tuženici pod 2.rješenje o ovrsi nije osobno dostavljeno lako je provjeriti uvidom u ovršni spis.

Stoga tužitelj smatra da ima pravni interes da se predmetna ovrha proglasi nedopuštenom kada je u pitanju sporna nekretnina, a s obzirom da ima pravo suvlasništva, koje pravo sprječava provedbu ovrhe ovom ovršnom postupku. Slijedom navedenog tužitelj smatra da je ovrha u konkretnom slučaju nedopuštena, zbog čega podnosi ovu tužbu i predlaže sudu donijeti slijedeću

P R E S U D U

1.Proglašava se da ovrha na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Metkoviću, ZK odjel u [adresa], knjiga položenih ugovora Baćina, zemljišnoknjižni [broj poduloška],u naravi trosoban stan u prizemlju koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, balkona i drvarnice u ukupnoj površini od 63,94m2,određena rješenjem Općinskog suda u Metkoviću posl.Ovr- 190/19-6 od 8.siječnja 2020.godine nije dopuštena.

2.Dužni su tuženici nadoknaditi tužitelju troškove ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja,a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, koje kamate teku od presuđenja do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Tuženik 1. EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, u odgovoru na tužbu tvrdi:

„Tuženik je u rubriciranom predmetu dana 6. ožujka 2025. godine zaprimio tužbu tužitelja od dana 6. veljače 2025. godine te se u otvorenom zakonskom roku na istu očituje kako slijedi.

Ad I/ Nesporno je da je između tuženika u tijeku ovršni postupak koji se vodi kod Naslovnog suda pod posl. brojem Ovr-190/2019 na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku, Zemljišnoknjižni odjel Ploče, knjiga položenih ugovora Baćina, zemljišnoknjižni [broj poduloška], trosoban stan u prizemlju koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, balkona i drvarnice u ukupnoj površini od 63,94 m2 u cijelosti u vlasništvu II-tuženika PV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

Ad II/ Nadalje, tužitelj navodi kako „..kao njen bračni drug nije uopće znao niti je kao suvlasnik nekretnine dao bilo kakvu suglasnost za potpisivanje toga sporazuma…“ I-tuženik ističe da je nedvojbeno, kako je u trenutku uknjižbe založnog prava, a i nadalje je, kao vlasnik predmetne nekretnine u cijelosti uknjižena PV. Naime, prethodni vjerovnik Hypo Alpe-Adria-bank d.d., Zagreb kao kreditor i CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita te PV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao sudužnik i založni dužnik sklopili su dana 29.7.2008. g. Ugovor o kreditu br. 256-66/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran dana 29.7.2008. godine od strane javnog bilježnika Vlade Nikolića pod br. OV-5362/08 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu br. 256-66/2008), a temeljem kojeg ugovora je uknjiženo založno pravo na nekretnini.

Dakle, u trenutku uknjižbe založnog prava, a i trenutno, kao jedini vlasnik nekretnine je uknjižena PV, založni vjerovnik iz prethodno navedenog kredita. Slijedom navedenog, jasno je kako je uknjižba založnog prava u cijelosti u skladu sa odredbama Ovršnog zakona (NN 57/96, dalje: OZ) i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN, broj 91/96, dalje: ZV).

I- tuženik napominje kako je on u ovom slučaju poštena treća osoba koja je postupala u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora o prijenosu s prethodnim vjerovnikom te nije imao nikakvih saznanja o bilo kakvom tuđem pravu na nekretnini osim onog prava koje je u zemljišnoj knjizi vidljivo.

I-tuženik je pouzdajući se u temeljna načela zemljišnoknjižnog prava – načelo istinitosti zemljišnih knjiga, načelo potpunosti zemljišnih knjiga, načelo javnosti zemljišnih knjiga i načelo povjerenja u zemljišne knjige, postupao u dobroj vjeri te zbog toga ne može trpjeti eventualne štetne posljedice zbog postupanja u dobroj vjeri, sve sukladno odredbama Zakona o zemljišnim knjigama.

U prilog navedenom II-tuženik ističe i stav relevantne sudske prakse:

“...otuđenje tuđe stvari ne čini pravni Posao ništavim u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO, jer stjecatelj stječe pravo na nekretnini upisom njega kao vlasnika sukladno odredbi članka 115 st. 2 I 123 Zakona o vlasništvu I drugim stvarnim pravima i čl. 8. st. 3 Zakona o zemljišnim knjigama, ako je postupao u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige.” (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 335/2006-2)

“Zato, sve kada bi se i radilo o raspolaganju 2. tuženika sa udjelom svoje supruge s osnove u braku stečene imovine, sama činjenica postojanja braka 2. tuženika i tužiteljice ne čini takvo raspolaganje i pravni posao s 1. tuženikom, kao stjecateljem ništavim, ako on nema saznanja o tome da 2. tuženik nije jedini vlasnik nekretnine tj. da se zemljišnoknjižno stanje ne slaže sa izvanknjižnim stanjem.” (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 335/2006-2)

“Sud drugog stupnja prihvaćajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja zaključio je, da je prvotuženik temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini što ga je zaključio sa drugotuženikom, stekao to pravo vlasništva s obzirom da je drugotuženik bio upisan kao jedini zemljišnoknjižni vlasnik spornih nekretnina i da za taj prijenos prava vlasništva nije trebao ishoditi pristanak svojeg bračnog druga tj. tužiteljice, a kako to pogrešno drži sud prvog stupnja.”

(Vrhovni sud Republike Hrvatske, GZZ-101/01-2)

“Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, imajući u vidu navedeni propis čl. 123. st. 1. u svezi s odredbom čl. 122. ZV, kojim se štiti povjerenje u zemljišne knjige, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da je prvotuženik povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri koju nitko nije osporavao, stekao pravo vlasništva istih nekretnina na odgovarajući način. Naime, ne mogu se prihvatiti navodi iz zahtjeva, da je prvotuženik trebao tražiti suglasnost tužiteljice za otuđenje sporne imovine po njezinom suprugu – drugotuženiku koji je bio upisan kao vlasnik iste imovine u zemljišnim knjigama, jer bi se time narušilo povjerenje trećih osoba u istinitost upisa vlasništva u zemljišnim knjigama, a što je uspostavljeno navedenim Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. godine i koji ne sadrži odredbu u odnosu na traženje suglasnosti glede bračne stečevine, koja je sada regulirana Obiteljskim zakonom.” (Vrhovni sud Republike Hrvatske, GZZ- 101/01-2)

Ad III/ I-tuženik ujedno ističe kako bi prihvaćanje pravnog stajališta tužitelja proizvelo iznimnu pravnu nesigurnost.

Naime, mnoga opterećenja ili otuđenja nekretnina bila bi posve neizvjesna, pa i nemoguća, budući da bi se uvijek moglo postavljati pitanje je li osoba upisana kao vlasnik nekretnine doista vlasnik iste, ili je suvlasnik (neuknjiženi) bračni drug. Ovdje bi se, dakle, očekivalo od bilo kojeg kupca ili založnog vjerovnika da provjerava je li osoba koja je uknjižena kao zemljišnoknjižni vlasnik eventualno u braku, a potom predstavlja li određena nekretnina bračnu stečevinu, postoji li bračni ugovor i sl. Posebno se napominje kako su predmetni podaci u znatnoj mjeri trećim osobama nedostupni, obzirom da predstavljaju osobne podatke i isprave.

Navedenim pravnim shvaćanjem posve bi se narušilo načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga, kao što bi se povrijedile i relevantne odredbe Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje se odnose na upise u zemljišnim knjigama.

Tome u prilog govore i shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u odluci poslovni broj U-III-1839/2007 od dana 22.04.2009 godine:

“Navedeno iz razloga što će se, u odnosu na poštenog stjecatelja koji nije znao niti je obzirom na okolnost imao dovoljno razloga posumnjati u valjanost upisa vlasništva provedenog u korist npr. prodavatelja, smatrati da je vlasnik nekretnine upravo ona osoba koja je kao vlasnik nekretnine upisana u zemljišnu knjigu.”

“…. narušavanje povjerenja u zemljišne knjige, kao temeljnog načela zemljišnoknjižnog prava, dovodi do narušavanja načela pravne sigurnosti i povjerenja u pravni poredak Republike Hrvatske, a među stranke ugovornih odnosa unosi pravnu neizvjesnost te nesigurnost i nepovjerenje u pravni promet, što je suprotno načelu vladavine prava, kao jednoj od najviših vrednota ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske”

Slijedom svega navedenog, I-tuženik

predlaže

Naslovnom sudu odbaciti tužbu, podredno tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti i obvezati tužitelje na naknadu troška parničnog postupka tuženiku.“

3.Predmet ove parnice je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim zahtijeva proglašenje ovrhe nedopuštenom na nekretnini kako je pobliže označeno u izreci ove presude pod I.

4.U dokaznom postupku pregledani su: vjenčani list (list 5 spisa), zaključak Ovr- 190/2019 (list 6-8 spisa), preslika spisa ZS75/06 i Zs-63/08 (listovi 24-45 spisa), preslika cijelog spisa Ovr-190/2019 u kuverti (list 46 spisa) i priloženog spisu (listovi 1 pa sve do zaključka od 17. siječnja 2025.).

5.Nije sporno da je da je između tuženika u tijeku ovršni postupak koji se vodi kod ovog suda pod posl. brojem Ovr-190/2019 na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku, Zemljišnoknjižni odjel Ploče, knjiga položenih ugovora Baćina, zemljišnoknjižni [broj poduloška], trosoban stan u prizemlju koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, balkona i drvarnice u ukupnoj površini od 63,94 m2 u cijelosti u vlasništvu II-tuženika.

5.U prigovoru u ovršnom predmetu Ovr-190/19 treća osoba CV, u ovom predmetu tužitelj, bitno ističe:

„Predmet ovrhe je nekretnina-stan u [adresa],upisan u Knjigu položenih ugovora za k. o. [katastarska općina], [broj poduloška], za koji stan se u prijedlogu za donošenjem rješenja o ovrsi navodi kako je isti u cijelosti vlasništvo ovršenice PV. Ovrha se zasniva na činjenici da je radi osiguranja tražbine u zemljišnim knjigama zasnovano založno pravo na opisanoj nekretnini u korist tadašnje HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji Sporazum je potpisala ovršenica, a za što podnositelj ovog prigovora nije uopće znao niti je kao suvlasnik nekretnine dao bilo kakvu suglasnost za potpisivanje toga Sporazuma, a niti je prednik ovrhovoditelja to od njega uopće tražio, iako je znao za to da je riječ o bračnom drugu ovršenice u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

Ovršni postupak još traje, dakle još nije dovršen, tj. riječ je o ovršnom postupku u tijeku. CV, inače suprug ovršenice PV, tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe-nekretnine na kojoj je upisana uknjižba založnog prava, ima takvo pravo koje sprječava ovrhu u konkretnom slučaju. Pri tome je činjenica da niti on, a niti sama ovršenica, nisu uopće bili upoznati sa time da se ovaj ovršni postupak vodi, a za koju činjenicu je ovršenica osobno doznala nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi, koje je njoj dostavljeno putem oglasne ploče suda, s obzirom na činjenicu da još od 2014.godine i ovršenica i njen suprug prebivaju u [adresa], a činjenicu da ovršenici rješenje o ovrsi nije osobno dostavljeno lako je provjeriti uvidom u ovršni spis.

Stoga se CV ranije nije niti mogao uključiti u ovaj ovršni postupak, te sada koristiti zakonske mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju, s obzirom na naprijed iznesene činjenice. Naime, neprijeporna je činjenica da je predmetna nekretnina stečena radom za trajanja braka između ovršenice i podnositelja prigovora treće osobe CV, slijedom čega ta nekretnina predstavlja bračnu stečevinu. S obzirom na navedeno gospodin CV, kao treća osoba dakle osoba iz članka 59. stavka 1.Ovršnog zakona, temeljem citirane odredbe podnosi ovaj prigovor, tražeći da se ovrha na opisanoj nekretnini proglasi nedopuštenom, a s obzirom da on ima takvo pravo, jer pravo suvlasništva jeste takvo pravo, koje sprječava ovrhu ovom ovršnom postupku.

Kako je ostvaren razlog iz članka 60.stavak 2. Ovršnog zakona CV je, kao treća osoba, smatrajući neprijepornom činjenicu statusa bračnog druga, koju nota bene priznaje i ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu, dokazao opravdanost prigovora, jer je riječ o činjenicama koje su opće poznate, odnosno, iste se mogu utvrditi na temelju pravila o zakonskim predmnjevama, predlaže sudu o ovom prigovoru odlučiti u ovršnom postupku, donošenjem rješenja kojim se prigovor usvaja i ovrha u ovom ovršnom postupku obustavlja.

Ukoliko sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe stavka drugog članka 60.Ovršnog zakona, predlaže se sudu postupiti po odredbi članka 59.stavak 3.OZ, dakle ovaj prigovor dostaviti ovrhovoditelju i ovršenici, pozvati ih da se o prigovoru očituju, te nakon toga primijeniti odredbu članka 60.stavak 1.OZ i uputiti podnositelja prigovora da protiv stranaka u ovom ovršnom predmetu pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena.“

5.Zaključkom Općinskog suda u Metkoviću broj Ovr-190/19 od 17. siječnja 2025.: „I. Upućuje se CV iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] da protiv stranaka u ovom postupku, u roku 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha nije dopuštena na nekretnini upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Metkoviću, ZK odjel u Pločama, knjiga položenih ugovora Baćina, zemljišnoknjižni [broj poduloška], trosoban stan u prizemlju koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, balkona i drvarnice u ukupnoj površini od 63,94 m2, s osnova bračne stečevine.

II. Podnositelj prigovora može parnicu pokrenuti i nakon proteka roka koji mu je sud odredio, sve do dovršetka ovršnoga postupka, ali je u tom slučaju dužan snositi troškove prouzročene prekoračenjem toga roka.“

5.Tužitelj bitno ističe da kao bračni drug tuženice PV nije uopće znao, niti je kao suvlasnik nekretnine dao bilo kakvu suglasnost za potpisivanje Sporazuma kojeg bi 2.tuženica potpisala 22. studenoga 2004., a niti je prednik tuženika pod 1. to od njega uopće tražio, iako je bio upoznat sa činjenicom da je riječ o bračnom drugu tuženice pod 1. u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

6.U trenutku uknjižbe založnog prava, a i trenutno, kao jedini vlasnik nekretnine je uknjižena PV, založni vjerovnik iz prethodno navedenog kredita.

7.Uknjižba založnog prava izvršena je u skladu sa odredbama Ovršnog zakona (NN 57/96, dalje: OZ) i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN, broj 91/96, dalje: ZV).

8.Stoga je u pravu 1. tuženik kada tvrdi da je on u ovom slučaju poštena treća osoba koja je postupala u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora o prijenosu s prethodnim vjerovnikom te nije imao nikakvih saznanja o bilo kakvom tuđem pravu na nekretnini osim onog prava koje je u zemljišnoj knjizi vidljivo.

9.Naime, 1.tuženik je, kako sam tvrdi, pouzdajući se u temeljna načela zemljišnoknjižnog prava – načelo istinitosti zemljišnih knjiga, načelo potpunosti zemljišnih knjiga, načelo javnosti zemljišnih knjiga i načelo povjerenja u zemljišne knjige, postupao u dobroj vjeri te zbog toga ne može trpjeti eventualne štetne posljedice zbog postupanja u dobroj vjeri, sve sukladno odredbama Zakona o zemljišnim knjigama, čemu u prilog govore i shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u odluci poslovni broj U-III-1839/2007 od dana 22.04.2009 godine:

“Navedeno iz razloga što će se, u odnosu na poštenog stjecatelja koji nije znao niti je obzirom na okolnost imao dovoljno razloga posumnjati u valjanost upisa vlasništva provedenog u korist npr. prodavatelja, smatrati da je vlasnik nekretnine upravo ona osoba koja je kao vlasnik nekretnine upisana u zemljišnu knjigu.”

“…. narušavanje povjerenja u zemljišne knjige, kao temeljnog načela zemljišnoknjižnog prava, dovodi do narušavanja načela pravne sigurnosti i povjerenja u pravni poredak Republike Hrvatske, a među stranke ugovornih odnosa unosi pravnu neizvjesnost te nesigurnost i nepovjerenje u pravni promet, što je suprotno načelu vladavine prava, kao jednoj od najviših vrednota ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.”

10.Tužitelj nije dokazao tvrdnju da za Sporazum o zasnivanju založnog prava kog bi potpisala 2.tuženica 22. studenog 2004. nije znao iz slijedećih razloga:

11.Tužitelj, CV je iskazao, kako smatra da je predmetni stan zbog kojeg se vodi ovrha u zajedničkom vlasništvu njega i njegove supruge i trebao bi biti u udjelu svakog od njih za 1/2. Tužiteljica je podigla kredit u ondašnjoj Hyppo Alpe Adria Bank u Metkoviću zbog kupnje ovog stana. Sa bankom nije imao neke kontakte i o svemu je pregovarala njegova supruga. Znao je da njegova supruga sklapa ovaj ugovor, nije čitao sadržaj ugovora, niti se može sjetiti tko bi bio naveden kao vlasnik predmetnog stana jer nije u tome sudjelovao. On i supruga su se prošle godine vratili iz Švedske gdje su živjeli jedno vrijeme i tada su saznali da se na predmetnom stanu vodi ovršni postupak, jer su putem pošte, dobili pismeno na adresu i to dokument, sudsko pismeno, da je stan ovršen. Zbog toga je kontaktirao odvjetnika da vidi što i kako dalje. Supruga nije baš s njim razgovarala o ovom ugovoru o kreditu. Stvarno ne zna, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, na kome se stan vodio u zemljišnoj knjizi. On i supruga su radili i zajednički plaćali račune do određenog vremena i zbog zdravstvenih problema su prestali plaćati. On i supruga su zajedno kupili ovaj stan. Nisu im poznate nikakve činjenice o založnom pravu na predmetnom stanu jer, ponavlja, nisu pročitali ugovor, niti ga je supruga upoznala sa sadržajem. Nitko ga iz banke u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, nije pozvao da da suglasnost za sklapanje toga Ugovora sa sporazumom.

12. Iako tužitelj tvrdi da nije znao ništa o založnom pravu na predmetnom stanu i da nije čitao ugovor, niti ga je supruga upoznala sa sadržajem istog, zaključak je ovog suda da je sa svim bitnim činjenicama bio upoznat iz slijedećih razloga:

Tužitelj je izjavio da je znao da Sporazum sklapa njegova supruga. Tužiteljev iskaz u dijelu gdje tvrdi da ne zna na kome se stan vodio u zemljišnoj knjizi, zatim da mu nisu poznate nikakve činjenice o založnom pravu, su kraj činjenice da tužitelj i 2. tužena žive zajedno u braku kog su sklopili prema priloženom vjenčanom listu (list 5 spisa) 5. lipnja 1997. do danas, neprihvatljive, jer je tužitelj očito znao za Ugovor o kreditu sa sporazumom. U prilog ovakvom zaključku suda svakako ide činjenica da tužitelj u svom iskazu tvrdi da su on i supruga radili i zajednički plaćali račune do određenog vremena da bi zbog zdravstvenih problema prestali s plaćanjem. Nije jasno zašto tužitelj ističe da ga nitko iz banke nije zvao da joj da suglasnost za sklapanje Sporazuma, kraj činjenice da je znao da 2. tužena sklapa ovaj Sporazum („Sa bankom nisam imao neke kontakte i o svemu je pregovarala moja supruga. Znao je da njegova supruga sklapa ovaj ugovor, nije čitao sadržaj ugovora, niti se može sjetiti tko bi bio naveden kao vlasnik predmetnog stana jer nije u tome sudjelovao.“)

13.Tuženica PV je iskazala da je podigla predmetni kredit sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Nije bila upoznata da predmetnim ugovorom zasniva založno pravo na predmetnom stanu. „Moja prijateljica je radila u to vrijeme u Hyppo Alpe Adria bank u Metkoviću i moja želja je bila kupnja predmetnog stana“, a za što joj je trebao kredit. U to vrijeme je bila kreditno sposobna. U odnosu na upit je li bila upoznata sa zasnivanjem založnog prava na ovom stanu, izjavljuje da nije, iz razloga što je tu bilo previše papira u kojima se ja nisam snalazila, a poznavala je i službenicu banke koja joj je kredit sređivala, koja je bila ujedno i prijateljica „pa sam imala u nju povjerenja“. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu poznata joj činjenica da je upisana kao vlasnik predmetnog stana, a suprug nije upisan „jer sam valjda smatrala kako ja podižem kredit da stan bude na moje ime.“ Sa suprugom uopće nije razgovarala, niti ju je on išta o tome pitao jer imaju uzajamno povjerenje i u skladnom su braku. Prošle godine, kada su se vratili iz Švedske u domovinu saznala je da se vodi ovršni postupak na ovom stanu, jer im je došlo na kućnu adresu rješenje o ovrsi na ovaj stan. „Željela bi reći da iako smo otišli živjeti u [adresa], da nismo namjeravali prestati s otkupom ovog stana, koji otkup smo plaćali uredno 9 godina, kada ima zdravstvene problema zbog kojih su prestali s plaćanjem. Uz to bi istakla da su u dva navrata iz Švedske uplatili po 100.000 HRK, što je bilo prije 3-4 godine.“ Stan su plaćali zajednički ona i suprug, kao i režije za stan. Smatra da je stan zajednički, odnosno da isti predstavlja bračnu stečevinu u jednakim udjelima. „Mene nitko nije pitao, niti sam ikome u banci odgovorila da li stan kupujem zajedno sa suprugom, niti su me bilo što pitali o njemu kao sudužniku.“

14.Iz iskaza 2. tužene bi proizlazilo da uopće nije znala ništa o zasnivanju založnog prava na stanu, što nikako nije prihvatljivo već iz razloga što sklapa Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je potpisala, jer se iz samog naziva Sporazuma može zaključiti da se radi o osnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine. 2.tuženica iskazuje da joj je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu poznato da je upisana kao vlasnica predmetnog stana, dok suprug nije upisan „jer sam valjda smatrala kako ja podižem kredit da stan bude na moje ime.“ Nije prihvatljiv, niti životan iskaz 2.tužene kako sa tužiteljem „uopće nije razgovarala“ o ugovoru o kreditu i Sporazumu, kraj činjenice da tvrdi da imaju uzajamno povjerenje i u skladnom su braku i da su otkup plaćali uredno devet godina.

15.Zaključak je ovog suda da su tužitelj i 2. tužena znali za kredit i Sporazum, kao i da je stan u zemljišnim knjigama upisan kao vlasništvo tužiteljice sa založnim pravom.

16.Zbog svega izloženog tužbeni zahtjev je neosnovan u cijelosti.

17.O troškovima je odlučeno na temelju odredbe članka 154.st.1. ZPP-a.

18.Tužitelj je izgubio parnicu zbog čega je njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbijen kao neosnovan u cijelosti.

19.Tuženici nisu zahtijevali parnične troškove.

U Pločama, 14. listopada 2025.

Sudac:

Darko Jelčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu u roku 15 dana od dana kada je održano ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu u četiri istovjetna primjerka.

DN-a:

1.Punomoćnik tužitelja Nedjeljko Tutavac, odvjetnik u Pločama, Vukovarska 6

2.Tuženik: 1. EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, zastupano po punomoćnici EV temeljem generalne punomoći Su-303/2019

2. Tužena 2. PV iz [adresa],