REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21 000 Split

Posl. broj: P-727/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji tog suda Irmi Dujić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Zoranu Zoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka dioničko društvo, OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija, sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice GČ, punomoćnika tužiteljice odvjetnika Zorana Zovića te punomoćnika tuženika odvjetnika Filipa Fuštrina, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 14. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik Zagrebačka banka dioničko društvo, OIB 92963223473, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iz osnova razlike između ugovorene kamatne stope, te obračunane i naplaćene kamatne stope, te obračunane i naplaćene kamatne stope po Ugovoru o namjenskom kreditu oznake kreditne partije 7103809081 zaključno s danom 01.10.2014. isplatiti tužiteljici GČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.900,73 EUR ( ranije 36.924,56 kn) sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koje je vrijedilo zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5% poena koja na taj iznos teče počev od 1.10.2014. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razbolje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

II. Dužan je tuženik Zagrebačka banka dioničko društvo, OIB 92963223473, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iz osnova razlike manje obračunane, a plaćene glavnice po Ugovoru o namjenskom kreditu oznake kreditne partije 7103809081 zaključno s danom 01.10.2014. isplatiti tužiteljici GČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.850,47 EUR ( ranije 13.942,35 kn) sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koje je vrijedilo zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5% poena koja na taj iznos teče počev od 1.10.2014. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razbolje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena."

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 3.015,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana 14. listopada 2025. do isplate koje teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovoga suda dana 05. veljače 2015. podnijetoj od strane tužiteljice GČ protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. navodi se da su stranke 24.09.2007. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu oznake kreditne partije 7103809081 na iznos od 578.600,00 kn s redovnom kamatom stopom na dan sklapanja ugovora u visini od 4,99%. Dalje se navodi da je dana 03.10.2009. tuženik obavijestio tužiteljicu da će počev od 01.11.2009. primjenjivati kamatnu stopu od 7,2% godišnje. Ovakvo tuženikovo postupanje da je sankcionirano presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013. Također je navedeno da je tuženik tužiteljici obračunao i naplatio iznos od 50.866,71 kn više redovne kamate te isto tako manje obračunao plaćene glavnice u daljnjem iznos od 13.942,35 kn. Tužiteljica navodi i kako je tuženik odbio postupiti po zahtjevu tužiteljice i izračunati razlike koje su predmet ove tužbe radi čega da je tužiteljica isto zatražila od sudskog vještaka te u skladu sa izračunom postavila tužbeni zahtjev. Tužbenim zahtjevom iz tužbe tužiteljica traži da joj tužena isplati iznos od 50.866,71 kn sa zakonskom kamatom od 1. listopada 2014. na ime razlike ugovorene kamatne stope te obračunate i naplaćene kamatne stope, iznos od 13.942,35 kn sa zakonskom kamatom od 1. listopada 2014. na ime manje obračunane, a plaćene glavnice, da se tužena uzdrži od povećanja kamatne stope, sve po Ugovori o namjenskom kreditu oznake kreditne partije 7103809081 kao i da joj nadoknadi troškove postupka. Napominje se da je u podnesku od 05. svibnja 2017. tužitelj ispravio tužbu ( lapsus calami) pod točkom II. tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu od 13. lipnja 2016. tuženik je naveo da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, odnosno izračuna navodne pretplate uključujući i nalaz i mišljenje vještaka od 26. siječnja 2015. Navodi se da se tužbeni zahtjev ne odnosi se samo na isplatu navedenih novčanih iznosa nego i na neodređena novčana plaćanja u razdoblju od 01.10.2014. do pravomoćnosti te da se radi o zahtjevu kojim tužitelj želi do kraja otplate kredita ostvariti pravo na fiksnu kamatu te da dio tužbenog zahtjeva iz točke I. i II. nije podoban za raspravljanje dok je dio tužbenog zahtjev iz točke III. nije obrazložen. Osporava priloženi izračun vještaka. Poziva se na Opće uvjete poslovanja tuženika te osporava da bi tuženik bio nepošten, smatra da konkretne stope ugovornih kamata nisu nikad premašile zakonom propisane najviše stope. Tuženik smatra da nema ni subjektivnog ni objektivnog identiteta spora dakle u pogledu onoga o čemu je presudio VTSRH i predmet spora u ovoj parnici te da pravomoćnom presudom trgovačkih sudova ne proizvodi u ovoj parnici nikakav učinak te je predloženo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tužitelj je ustrajao u svojim navodima, porekao je sve tvrdnje i prijedloge tuženika koje su u suprotnosti sa sadržajem pravomoćne odluke suda donijete u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava te je po izvedenom dokazu financijskim vještačenjem na ročištu od 6. rujna 2018. uskladio tužbeni zahtjev sa vještačenjem i njegovim posebnim očitovanjem od 7. kolovoza 2018. na način da u točki I. tužbenog zahtjeva ima stajati iznos od 36.924,56 kn, a u točki II. ima stajati iznos od 13.942,35 kn.

4. Presudom Općinskog suda u Splitu, posl. broj Pi-92/15, od 15. listopada 2018. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, tj. naloženo je tuženiku iz osnova razlike između ugovorene kamatne stope, te obračunane i naplaćene kamatne stope, te obračunane i naplaćene kamatne stope po Ugovoru o namjenskom kreditu oznake kreditne partije 7103809081 zaključno s danom 01.10.2014. isplatiti tužiteljici iznos od 36.924,56 kn s pripadajućom zateznom kamatom po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (točka I izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku na ime razlike manje obračunane, a plaćene glavnice po navedenom Ugovoru o kreditu isplatiti tužiteljici iznos od 13.942,35 kn s pripadajućom zateznom kamatom po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (točka II izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku uzdržavati se od povećanja kamatne stope po navedenom Ugovoru o kreditu po stopi od 4,99% godišnje (točka III izreke). Konačno, naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 11.750,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (točka IV izreke), ali je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj 79 Gž-6194/2018-2, od 13. listopada 2020. ukinuta navedena presuda u dijelu pod točkom I., II. i IV izreke i u tom dijelu vraćena sudu na ponovno suđenje dok je ukinuta i u dijelu točke III. bez vraćanja na ponovno suđenje budući je tužiteljica podneskom od 5. svibnja 2017. povukla tužbu u tom dijelu tužbenog zahtjeva. Iz obrazloženja odluke višeg suda proizlazi da je potrebno, radi utvrđenja osnovanosti zahtjeva tužiteljice, utvrditi sljedeće: -da se radi o ugovoru sklopljenom od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008., -da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, -da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, -da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, kao i - da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju da je sud prvog stupnja dao razloge za prve dvije navedene okolnosti, dok su u odnosu na preostale tri izostali razlozi u potpunosti. Pored ovoga navedeno je da presuda suda prvog stupnja, u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici razliku glavnice u iznosu od 13.942.35 kn, ne sadrži nikakve razloge jer da nije jasno na temelju čega je sud prvog stupnja zaključio da je tuženik dužan platiti tužiteljici razliku glavnice, koju je tužiteljica platila jer je tužiteljica u svakom slučaju bila dužan vratiti cijeli iznos glavnice kredita koji joj je na temelju Ugovora o kreditu isplaćen kao i da je pogrešan zaključak suda koji se odnosi na zastaru.

5. U nastavku postupka tužiteljica je podneskom od 5. veljače 2021. obavijestila sud da je dana 1. svibnja 2016. u cijelosti vratila predmetni kredit te da je posebnom tužbom ustala radi isplate razlike kamata za razdoblje nakon 1. listopada 2014.

6. Tuženik je ustrajao na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je ranije iznio tijekom postupka, ustrajao u prigovoru promašene aktivne legitimacije, navodima da se kolektivne presude ne bi odnosile na hrt i eur kredite, prigovoru zastare te prigovoru da bi tužiteljica bila potrošač te je predložio odbiti tužbeni zahtjev.

7. Presudom Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-3944/20, od 17. lipnja 2021., dopunskom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3944/2020 od 17. studenog 2022. ispravljenom rješenjima Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 3944/2020 od 11. siječnja 2023. i 17. ožujka 2023. te dopunskom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3944/2020 od 14. rujna 2023.odbijen je tužbeni zahtjev te je obvezana tužiteljica na naknadu troška tuženiku, ali su rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gž-3086/2021-8, od 5. studenoga 2024. ove odluke ukinute te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju odluke višeg suda dana je uputa ovome sudu da postupi u skladu s odredbom čl. 377. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), provesti parnične radnje i detaljno raspraviti sporna pitanja – prvenstveno sporno pitanje svojstva tužiteljice kao potrošača, nakon čega će, ovisno o tom utvrđenju, odlučiti treba li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ili prema odredbama ZOO (pa tako i u dijelu zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, kao o prethodnom pitanju, čl.12. ZPP), a ovisno o tome odlučiti i o istaknutom prigovoru zastare, kao i osnovanosti tužbenog zahtjeva, izvesti i ocijeniti sve predložene dokaze (tako i predloženi dokaz saslušanjem tužiteljice), kao i one koje eventualno parnične stranke predlože te je navedeno da je potrebno zatražiti obrazloženje tužiteljice na čemu temelji zahtjev za povrat s osnova razlike manje obračunate, a plaćene glavnice po predmetnom Ugovoru o kreditu.

8. Tijekom dokaznog postupka izveden je dokaz čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj kreditne partije 7103809081 od 24.09.2007., izvatka iz zemljišne knjige za K. O. [katastarska općina] Z. U. [broj ZK uloška], [broj poduloška], obavijesti o promjeni kamatne stope od 3. listopada 2009., pismena naslovljenog "Dostava podataka po kreditnoj partiji broj 71038009081" od 29.10.2014., uz tužbu priloženog izračuna po sudskom vještaku ( koji nije korišten budući je osporen), obavijesti o promjeni kamatne stope od 08. siječnja 2013., Općih uvjeta poslovanja tuženika ( dalje OUP), Direktive vijeća 93/13 EEZ, dostavljene sudske prakse, financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku Stjepanu Kolovratu, uvjerenje o prebivalištu za tužiteljicu, rješenja Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, službe za gospodarstvo, Klasa: UP-I-335-02/09-01/176, od 14. kolovoza 2009.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između ugovorene kamatne stope, te obračunate i naplaćene kamatne stope, kao i s osnova razlike manje plaćene glavnice po Ugovoru o kreditu broj: 7103809081, a zbog povećanja redovne kamate u razdoblju od 24. rujna 2007. do 1. listopada 2014.

11. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj kreditne partije 7103809081 od 24.09.2007. proizlazi da su istoga zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 24. rujna 2007. te da je tužiteljici isplaćen kredit u iznosu od 578.600,00 kn, a koji je imala vraćati uz redovnu fiksnu kamatnu stopu od 4,99 % godišnje tijekom prve godine, a naknadno do konačne otplate kredita promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci kreditora, ovdje tuženika, uz rok otplate od 300 mjeseci, a da je namjena kredita bila kupnja i adaptacija apartmana. Ovo među strankama nije bilo sporno kao što nije sporno ni da je u čl. 6 predmetnog Ugovora ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a što se utvrđuje odlukom kreditora odnosno tuženika.

12. Iz tužbi priloženog izvatka iz zemljišne knjige za K. O. [katastarska općina] Z. U. [broj ZK uloška], [broj poduloška], proizlazi da je predmet ugovora bio kupoprodaja 6 etaže 68/420 dijela koji je suvlasnički povezan s cjelinom apartmana br. 6., na II. katu sjever objekta D 4-1, ukupne površine 47,63 m2, koji se sastoji od sobe, kuhinje s boravkom, kupaone i hodnika, te pripatka terase površine 8,14 m2 i stepenica s podestom površine 12,57 m2, što čini sveukupnu površinu od 68,38 m2.

13. U vještačenju sudskog vještaka Stjepana Kolovrata od 7. svibnja 2018., dopunjenog podneskom od 7. kolovoza 2018. proizlazi da je isti u tablici 2 primijenio ugovorenu kamatnu stopu iz predmetnog Ugovora o kreditu od 4,99% kao fiksnu za svo razdoblje obračuna tj. do 01.10.2014. godine. Rezultat ovakvog obračuna da je više ukupno uplaćeni iznos tužiteljice u odnosu na ovako obračunate obveze u visini od 33.924,56 kn, a da je sa danom 01. listopada 2014. po navedenim uvjetima preostala nepodmirena glavnica na koju se računaju ugovorene kamate u iznosu od 479.786,82 kn, a po obračuna tuženika preostali dug s istim datumom iznosi 493.729,17 kn što čini razliku od 13.942,35 kn u korist tužitelja. Sud drži da je vještačenje izrađeno u skladu sa pravilima struke te nepristrano radi čega prihvaća sva utvrđenja istinitima.

14. U iskazu danom ovome sudu tužiteljica GČ je navela kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje apartmana. Ugovor da je zaključen u banci te da je znala samo da je promjenjiva kamatna stopa odnosno da nije znala ništa precizno, koliko, što i kako će se mijenjati, već da će nakon nekog perioda kamata postati promjenjiva. Kupljeni apartman da je bio za privatne svrhe, znači za odmor obitelji i boravak, da nije kupljen u svrhu iznajmljivanja. U ovom apartmanu da sada i stanuje, odnosno da ima prijavljeno prebivalište od kraja 2009. te tamo provodi više od pola godine. Na upit punom. tužiteljice može li se očitovati na koji način je postavljen tužbeni zahtjev koji se odnosi na plaćenu manje obračunatu glavnicu, tužiteljica navodi kako se tada puno po medijima o ovome pričalo, te su se oni odlučili vještaku dati sve papire te je isti temeljem uvida odlučio da oni imaju razloga zatražiti sudskim putem tu razliku. U trenutku zaključenja kredita da je radila kao obična službenica zaposlena u Strabaga kao i danas te da nije nikada imala svoju tvrtku ili obrt koji se bavio iznajmljivanjem. U trenutku kupnje apartmana namjera nije bila iznajmljivanje te da ga nije iznajmljivala niti za vrijeme otplate kredita, a da je započela s iznajmljivanjem krajem 2009. godine, ali samo povremeno, mjesec ili dva godišnje, a danas da ga iznajmljuje dva mjeseca ljeti. Tužiteljica je navela da joj je službenica dala ugovor, a oni su letimično pogledali, bez posebnog čitanja. Navela je da je sama otplaćivala kredit te da sa bankom nije pregovarala o mijenjanju kamatne stope niti ju je banka ikada pozvala radi ovoga. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužiteljice kao istinitom i logičnom, a isti nije u protivnosti niti sa ostalim dokazima koji prileže spisu.

15. Iz rješenja Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, službe za gospodarstvo, Klasa: UP-I-335-02/09-01/176, od 14. kolovoza 2009. proizlazi da je tužiteljici odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu na adresi u [adresa], apartmansko naselje Nečujam, a povodom zahtjeva od 31. srpnja 2009.

16. Iz uvjerenja o prebivalištu za tužiteljicu proizlazi da je na adresi na otoku Šolta (gdje se nalazi predmetni apartman) prijavljena trajno od 27. studenoga 2009.

17. Dakle, iz svih izvedenih dokaza, spisu priloženih isprava, iskaza tužitelja te vještačenja sud je zaključio:

- da su tužiteljica i tuženik 24. rujna 2007. sklopili ugovor o namjenskom kreditu

- da je tužiteljica predmetni kredit podigla radi kupnje apartmana u privatne svrhe

- da tužiteljica od 2009. i trajno prebiva u ovome apartmanu budući ima prijavljeno prebivalište te da od 14. kolovoza 2009. u ovome apartmanu povremeno pruža ugostiteljske usluge u domaćinstvu

- da je u vrijeme podizanja predmetnog kredita, a i danas tužiteljica zaposlena kao službenica

- da je tužiteljici banka tj. tuženik ponudio tipski ugovor u kojem nije postojala mogućnost pregovaranja oko sadržaja predmetnog ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi, a što proizlazi ponajprije iz iskaza tužiteljice

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena redovna kamatna stopa u razdoblju od dvije godine od dana stavljanja kredita u otplatu, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,99%, a nakon isteka tog razdoblja da je kamata promjenjiva u skladu sa važećom odlukom o kamatnim stopama Kreditora tj. tuženika, odnosno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke

- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 300 anuiteta

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjala, a time su se mijenjali i iznosi mjesečnih anuiteta,

- da je tužitelj utužio više plaćeno za period od studenoga 2007. do 1. listopada 2014. te da se u utuženom periodu kamatna stopa mijenjala,

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta u utuženom periodu što je dovelo do više plaćenog odnosno stjecanja bez osnove.

- da je uslijed promjene ugovorne kamatne stope tuženik evidentirao i da je tužiteljica platila manji iznos glavnice, a što je dovelo do više plaćenog, odnosno stjecanja bez osnove.

18. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru budući je tužiteljica predmetni kredit podigla za osobne potrebe, dakle ne radi se o potrebama obrta, poduzeća ili profesije. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti, kao prethodno pitanje, je li odredba čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora, ništetna. Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

19. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da odredbe čl. 214. st. 1 do 3. Zakona o obveznim odnosima ( „ Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 dalje ZOO) propisuju da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Kako je tuženik istakao prigovor zastare sud je dužan očitovati se na istaknuti materijalno pravni prigovor. Odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok odredba čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredba čl. 245. st. 1. ZOO- a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Naime, u skladu s normativnim sadržajem čl. 502 a. st. 1. ZPP-a, iako sama tužiteljica nije podnio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa, takva tužba, podnijeta Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka, tako da je i tužiteljica jedna od fizičkih osoba u čiju je zaštitu podignuta tužba 4. travnja 2012., a njenim se podnošenjem prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a.( Tako i Žs Rijeka Gž-959/18). Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovita kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj. Utvrđenje ništetnim ugovora poduzima se, bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Ništetnost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništetnosti u ovom slučaju je jednostrana restitucija u dvostranoobveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovorna odredba ništetna, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor u tom dijelu nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem suugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništetnosti razlikuje od restitucije kod drugih obveznopravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništetnosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja). Osim toga, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, a glede ugovorene promjenjive kamatne stope za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 dalje: ZZPT/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., a zatim odredbe ZZPT/07. Sukladno odredbi članka 81. stavka 1. ZZPT/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZPT/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZPT/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZPT/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Nadalje, propise o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima sadržavaju odredbe članka 96 – 106 ZZPT, pa tako odredba čl. 96 stavka 1. ZZPT/07 propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok je odredbom stavak 2. istog članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Nadalje, sukladno stavku 4) istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao da se o pobijanoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Naime, isti tvrdi da je tužiteljica bila upoznata sa OUP te Odlukom banke o kamatama, međutim iz navedenih OUP nije razvidno koji su razlozi za promjenu kamatne stope niti je razvidno sukladno kojim kriterijima će se ista mijenjati. Nasuprot ovome tužiteljica u svome iskazu navodi kako joj je službenica dala već unaprijed pripremljeni ugovor, a da su oni samo letimično pogledali. Stoga, je zavisnost promjene kamatne stope o jednostranoj odluci banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer ista kao prosječni potrošač nije mogla znati kako će se kreirati kamatna stopa odnosno visina mjesečnih anuiteta. Navedeno postupanje tuženika suprotno je načelu savjesnosti i poštenja u smislu naprijed citiranih odredbi ZZPT-a, a protivno je odredbi iz čl.4 ZOO- a koja propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Nadalje, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

21. Nadalje, prema provedenom financijskom vještačenju razlika između visine anuiteta izračunatih u trenutku sklapanja ugovora po početnoj kamatnoj stopi u utuženom razdoblju i anuiteta plaćenih u istom razdoblju, koji su izračunati po jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavlja iznos od 33.924,56 kuna na ime više plaćenih ugovornih kamata usred jednostranog povećanja kamatne stope, a pored ovoga vještak je izračunao da je tužiteljica uslijed ovakvog načina otplate zbog promjene kamatne stope otplatio više i 13.942,35 kuna na ime glavnice slijedom čega je valjalo sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, a u svezi sa čl. 1111. ZOO-a obvezati tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba ništetna, a po mišljenju ovog suda neovisno o tome u kojoj je valuti ugovor zaključen ista se ima primijeniti, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila budući za ono što je ništetno uzima se da nije ni nastalo. Dakle, iako se odluke iz tzv. predmeta „Švicarski franak“ ne odnose na kredite s valutnom odlukom u kunama, prema mišljenju ovog suda jednostrana promjena kamatne stope od strane banke dovodi do ništetnosti neovisno o valuti u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz članka 96. st. 1. ZZP/07 u svezi odredbi iz članka 322. stavka 1. i članka 324. stavka 1. ZOO-a. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Napominje se i da u konkretnom slučaju, a sukladno uputi višeg suda, sama tužiteljica s obzirom na to da ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima nije znala obrazložiti kako je došlo do plaćanja viših iznosa na ime glavnice, ali ovo je utvrđeno izvedenim dokazom po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke koji je izvršio izračun razlike preplaćenih anuiteta koji su predmet ovog konkretnog spora kao i utvrdio koliko je više tužiteljica platila zbog ovoga u odnosu na samu glavnicu. Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja, slijedom čega se istaknuti prigovor zastare smatra u cijelosti neosnovanim. Zaključno, ovaj sud smatra da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u visini od 4,99%, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne. Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja, slijedom čega se ponavlja da se istaknuti prigovor zastare smatra u cijelosti neosnovanim.

22. S obzirom da je tužbeni zahtjev i dalje ostao postavljen u kunama sud je intervenirao u isti budući je Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22) propisano u članku 13. stavku 2. da se iznosi navedeni u kuni u pravnim instrumentima smatraju iznosima u euru uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i

zaokruživanje iz toga Zakona. Fiksni tečaj konverzije određen je na razini 1 euro = 7,53450 kuna, a dobiveni rezultat zaokružuje na dvije decimale, na temelju treće decimale, pri čemu ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena, a ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 151. stavka 3. i 154. stavak 1. ZPP-a i to prema popisanom troškovniku tužitelja, a troškovi tužitelja sastoje se od materijalnih troškova koje je imao i to trošak vještačenja u iznosu od 265,00 Eura te troškova zastupanja po odredbama Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23) i to sastav tužbe, sastav 3 obrazložena podneska ( 05.05.2017., 13.06.2017., 05.02.2021.), zastupanja na 4 ročišta ( 20.11.2017., 06.09.2018., 11.05.2021., 08.09.2025. .), svaka radnja po 250,00 Eura sukladno Tbr. 7.t.1., 8.t.1., 9.t.1., 46. i 54. Tarife, sastava 4 podneska ( 21.11.2017., 06.02.2018.,16.04.2018. i 08.09.2025. ) u iznosu od po 62,50 Eura sukladno Tbr.8.t.4., 46. i 54. Tarife, sastav žalbe protiv presude u iznosu od 250,00 Eura koliko je zatraženo iako je niže od propisanog Tbr.10.t.1., 46. i 54. Tarife, sastava 2 žalbe protiv rješenja (11.01.2023., 14.09.2023.) u iznosu od po 125,00 Eura sukladno Tbr.10.t.4., 46. i 54. Tarife, a što sveukupno iznosi 3.015,00 Eura ( 265,00 Eur +2.750,00 Eur).

U Splitu, 14. listopada 2025.

SUTKINJA

Irma Dujić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

punom. parničnih stranaka