Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-490/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Miroslavu Kosanović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po generalnom punomoćniku Goranu Gložinić odvjetniku u OD Mađarić & Lui u Zagrebu, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave održane dana 01. listopada 2025., u nazočnosti tužitelja RL, zamjenice punomoćnice tužitelja TL odvjetničke vježbenice u OU FL u [adresa] i zamjenice punomoćnika tuženika Josipe Horvat odvjetnice u ZOU Nikola Horvat, Dean Radišić i Josipa Horvat u Karlovcu, a objavljene dana 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 148-50-4038075, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, pod brojem OV-7267/2007 dana 18. travnja 2007.g., koja glasi: „Naknada 3,30% ( tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“.

II.

Tužena Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužitelju RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 490,44 eura (četiri sto devedeset eura i četrdeset četiri centa)/3.695,19 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. travnja 2007. g., u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III.

Tužena Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužitelju RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 615,58 eura (šesto petnaest eura i pedeset osam centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (14. listopada 2025.) pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi, da je 17. travnja 2007.g. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, broj 148-50-4038075, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem OV-7267/2007 dana 18. travnja 2007.g., kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 24.820,73 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene. Odredbom čl. 3. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da se „naknada 3,30% ( tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“. Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, prilikom isplate kredita, dana 24. travnja 2007.g., naplatila iznos od 490,44 EUR/3.695,19 kn, i to na ime troškova „naknade za obradu kredita“, što je vidljivo iz potvrde tužene od 27. kolovoza 2024.g. Tužena je predmetnu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.1. Nadalje, sukladno čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, iz potvrde tužene vidljivo je da je tužena dana 24. travnja 2007.g. naplatila iznos od 490,44 EUR/3.695,19 kn, odnosno naknadu na ime troškova obrade dokumentacije kredita, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Prema tome, navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravama stranaka, a na štetu tužitelja.

1.2. Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, prilikom isplate kredita, dana 24. travnja 2007.g., naplatila iznos od 490,44 EUR/3.695,19 kn, i to na ime troškova „naknade za obradu kredita“, što je vidljivo iz potvrde tužene od 27. kolovoza 2024.g. Tužena je predmetnu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

1.3. Naime, iz potvrde tužene vidljivo je da je tužena dana 24. travnja 2007.g. naplatila iznos od 490,44 EUR/3.695,19 kn, odnosno naknadu na ime troškova obrade dokumentacije kredita, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Prema tome, navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. Slijedom svega prethodno navedenog, tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojim će utvrditi ništetnost predmetne odredbe, da naloži tuženiku da mu vrati plaćeni iznos sa kamatom od dana plaćanja, te da mu nadoknadi parnične troškove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi, da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 17.04.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 149-50-4038075 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 24.820,73 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu naknadu ništetna U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 03.09.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja RL kao stranke u postupku, dokaz čitanjem i pregledavanjem Ugovora o kreditu od 17. travnja 2007. sa lista br. 5-9, potvrde tuženika od 27. kolovoza 2024. sa lista br. 10. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-u).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi i zahtjev za povrat utuženog iznosa s osnova neosnovano naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi.

6. Dakle, između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 17.04.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 149-50-4038075 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 24.820,73 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno: „Čl. 3. Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

7. Odredba članka 322. stavak 1., članak 324. stavak 1., 327. stavak 1. i članka 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/01, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 – dalje: ZOO) propisuju da je ugovor ili dio ugovora ništetan ako je u protivnosti sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost ili na poziv stranke.

8. Međutim, temeljem iskaza tužitelja RL i uvidom u predmetni ugovor sud je utvrdio da se radi o nezakonitoj odredbi koja je protivna prisilnim propisima i stoga je sud utvrdio ništetnom primjenjujući navedene odredbe ZOO-a i članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, odnosno odlučeno je kao u točci I. izreke presude.

9. Naime, Zakon o zaštiti potrošača odredbu smatra nezakonitom ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Dakle, dokazano je da se radi o ugovoru kojeg je sastavio tuženik trgovac i na kojeg tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Zatim, Sud europske unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 je potvrdio, da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. U članku 1021 ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Da je dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužiteljice kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Zatim, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ovakav stav se primnjuje i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita, koju tužiteljica potražuje u ovom postupku. O toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njezin sadržaj pa je zbog toga i ništetna. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Banka je kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija ugovora i trošak procjene nekretnine snosio je tužitelj, pa nije niti jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljeva ugovora. Radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je ona uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je zbog toga i ništetna.

10. U odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva, a prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

11. Obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora temeljem koje je tužitelj uplatio tuženiku iznos od tadašnjih 3.695,19 kuna, a sadašnjih 490,44 eura, stoga je sud primjenjujući odredbu članka 1111. stavak 1. ZOO-a odlučio kao u izreci.

12. Sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim. Pravo na isticanje ništetnost se ne gasi, dok pravo na povrat novčanog iznosa sa osnova stjecanja bez pravne osnove zastarijeva za pet godina. Dakle, u konkretnom slučaju zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući tužitelj ovom tužbom traži i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Stoga nije istekao zakonski rok od pet godina za zastaru novčanog potraživanja, jer zastara nije niti počela teći.

13. Odluka o kamatama donijeta je temeljem članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22. 155/23).

15. Slijedom toga omjer uspjeha stranaka u postupku se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj uspio u cijelosti.

16. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćnici odvjetnici, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

17. Tužitelju prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 490,44 eura pripada trošak sastava tužbe od 3. rujna 2024. (tbr. 7. toč. 1.) sa PDV-om u iznosu od 125,00 eura, sastava podneska od 9. listopada 2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) sa PDV-om u iznosu od 125,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanja na pripremnom ročištu 11. ožujka 2025. sa PDV-om u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 9. t.5.), zastupanja na ročištu 01. listopada 2025. sa PDV-om u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 9. t.5.), te pristupa na ročište za objavu presude dana 14. listopada 2025. (tbr. 9. toč. 3.) sa PDV-om u iznosu od 62,50 eura. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura i na presudu u iznosu od 26,54 eura.

18. Dakle, tužitelju su ukupno priznati troškovi u iznosu od 615,58 eura.

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Karlovcu, 14. listopada 2025.

Sudac

Miroslav Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn odvjetnica u Karlovcu

2. Goran Gložinić odvjetnik u Zagrebu