Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
Poslovni broj: Pr-1256/2023-8
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudske savjetnice Nore Kišur, u pravnoj stvari tužiteljice BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Matteu Cattonaru, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Rijeka, Krešimirova 42, Rijeka, OIB: 40237608715, radi isplate, izvan ročišta, 14. listopada 2025.,
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba tužiteljice u ovoj pravnoj stvari povučena.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je predmetnom, stupnjevitom tužbom postavila tužbeni zahtjev na isplatu tužiteljici od strane tuženika, u tom trenutku neodređenog novčanog iznosa čija visina će se naknadno naznačiti, po pribavi potrebne dokumentacije od tuženika, odnosno po provedbi vještačenja, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te troškovima predmetnog parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve s osnove manje isplaćenog uvećanja plaće tužiteljice za rad nedjeljom.
1.1. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da je od 2018. zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre na Odjelu za anesteziju i intenzivno liječenje kardiokirurških bolesnika.
1.2. Člankom 90. stavkom 1. i 2. Zakona o radu definirana je plaća kao primitak radnika koji mu isplaćuje poslodavac za obavljeni rad u određenom mjesecu, a poslodavac je plaću dužan obračunati i isplatiti radniku sukladno propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama po posebnim propisima, kolektivnim ugovorima, pravilnikom o radu i/ili ugovorom o radu, pri čemu je stavkom 3. istog članka propisano da se plaća može sastojati od osnovne plaće, dodataka i ostalih primitaka. Člankom 94. Zakona o radu propisano je pravo radnika na povećanje plaće onda kada rad ostvaruje pod otežanim uvjetima, prekovremeno, noću, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom, pri čemu za povećanje za svaki sat rada nedjeljom ne može biti manje od 50%, dok je prethodnik važećeg Zakona o radu propisivao da radnik ima pravo na uvećanje ukoliko radi neradnim danima, odnosno nedjeljama, bez decidiranog navođenja postotka uvećanja. Člankom 45. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18, 16/19, 35/19, 78/19, 92/19, 56/20, 3/23) definirana je osnovna plaća radnika, dok je člankom 49. istog propisa određeno da će se osnovna plaća radniku uvećati za 35% za rad nedjeljom, dok je stavkom 8. istog članka propisano da radnik za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i na dan Uskrsa, ima pravo na plaću uvećanu za 150%. U predmetnom periodu osim navedenih propisa na snazi su bili i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 128/17, 47/18, 123/19, 66/20) te Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 56/22, 127/22), koja oba propisa na jednak način definiraju plaću zaposlenika kao osnovnu plaću zajedno s pripadajućim dodacima na osnovnu plaću, pri čemu osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, a dodaci na osnovnu plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća. Svim navedenim propisima propisana su uvećanja osnovne plaće koja se imaju isplatiti tužiteljici i koja se obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat od osnovne vrijednosti toga sata, pa se tako za svaki sat odrađen nedjeljom osnovna vrijednost tog sata uvećava za 35%, dok je stavkom 7. istog članka propisano da radnik za rad u neradne dane utvrđenim zakonom ima pravo na plaću uvećanu za 150%.
1.3. U razdoblju od 01. prosinca 2018. do podnošenja tužbe tužiteljica je radila kao medicinska sestra te je sukladno organizaciji posla u zdravstvenoj ustanovi radila unutar redovnog fonda sati nedjeljama, slijedom čega je imala i pravo na zakonski propisano uvećanje plaće, međutim tuženikov obračun plaće u utuženom periodu jest manjak i nepravilan jer je isti rezultati ignoriranja obvezujućih zakonskih odredbi koje jasno definiraju status nedjelje. Navedene odredbe zakona i podzakonskih akata različito definiraju i razdvajaju rad ostvaren nedjeljom i rad ostvaren neradnim danima, uzimajući prvenstveno u obzir Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima koji propisuje koji su to neradni dani tijekom kalendarske godine, ali tuženik pritom ignorira navedeni izvor hrvatskog prava kao i činjenicu da je nedjelja još od 1997. utvrđena i definirana kao neradni dan te da radnik koji odradi radne sate nedjeljama ima pravo na povećanje plaće propisano kao za neradne dane. U Republici Hrvatskoj 09. travnja 1977. na snagu Međunarodni ugovor zaključen između Svete Stolice i Republike Hrvatske, takozvani Vatikanski ugovor, koji odredbom članka 9. definira nedjelju neradnim danom. Odredbom članka 134. Ustava Republike Hrvatske propisano je da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, kakav je i takozvani Vatikanski ugovor, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj snazi su iznad zakona te se njegove odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava. Temeljem navedenog nedjelja je pravno gledajući neradni dan pa tužiteljica za rad nedjeljom ima pravo na naknadu plaće, odnosno na povećanje plaće u iznosu od 150% osnovice plaće.
1.4. Tužiteljica je od tuženika zatražila dostavu platnih lista za utuženi period, radi postavljanja određenog zahtjeva za isplatu, ali tuženik je dostavio samo dio tražene dokumentacije, pa tužiteljica prvenstveno predlaže tuženiku naložiti dostavu obračunskih isprava za isplatu plaće-naknade za razdoblje od prosinca 2018. do prosinca 2023.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice, kako u pogledu osnova, tako i visine, prvenstveno pritom ističući prigovor promašene pasivne legitimacije, ukazujući kako je odredbom članka 35. stavka 1. Zakona o sklapanju i potvrđivanju međunarodnih ugovora („Narodne novine“ broj 28/96) propisano kako Vlada Republike Hrvatske brine o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnih tijela državne uprave pa navedeni bilateralni ugovor koji je država sklopila s drugim subjektom međunarodnog prava, Svetom Stolicom, ne stvara izravna prava i obveze za pojedinca već je obveza države da iste implementira u nacionalno zakonodavstvo, a što u odnosu na odredbu članka 9. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske nije učinjeno uslijed čega može eventualno egzistirati odgovornost države, ne tuženika.
2.1. Tuženik nadalje u bitnome navodi kako je Ugovor sa Svetom Stolicom samo jedan od niza ugovora koje je Republika Hrvatska sklopila s vjerskim zajednicama koje djeluju u Republici Hrvatskoj te da bi se prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja koji se temelji na odredbama navedenog Ugovora, kojim da se ni na koji način ne uređuje pitanje obračuna plaće za rad nedjeljom ili neradnim danom, narušila Ustavom zajamčena jednakost svih vjerskih zajednica. Nadalje, Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima („Narodne novine“ broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11), odnosno Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 110/19) propisano je koji se dani smatraju blagdanima i spomendanima, odnosno neradnim danima, te je istim učinjena jasna distinkcija neradnih dana, pri čemu niti jednom odredbom nedjelja nije propisana kao takav dan. Opisana distinkcija učinjena je pritom i člankom 94. stavkom 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22). Tuženik je za potrebe obračuna plaće tužiteljice, i njezinih uvećanja, postupao u skladu s odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12, 128/17, 56/22) i odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 29/18, 16/19, 35/19, 78/19, 92/19, 56/20, 3/23) te je tužiteljici prilikom obračuna plaće za rad nedjeljom ista uvećana za propisanih 35%. Slijedom iznesenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz obvezu iste naknaditi tuženiku parnični trošak.
3. Podneskom od 06. listopada 2025. tužiteljica je u cijelosti povukla tužbu i istom postavljeni tužbeni zahtjev u ovosudnom predmetu.
4. Podnesak iz točke 3. obrazloženja ove odluke uručen je punomoćnici tuženika na pripremnom ročištu koje je u ovosudnom predmetu bilo određeno, i održano 07. listopada 2025., na kojem ročištu je punomoćnica tuženika izjavila kako se ne protivi predmetnom povlačenju tužbe, odnosno kako na isto povlačenje pristaje.
5. Sukladno članku 193. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23- dalje: ZPP), tužba se može povući i kasnije u tijeku prvostupanjskog parničnog postupka, nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Stavkom 9. navedenog članka propisano je nadalje da se povučena tužba smatra kao da nije ni bila podnesena i može se ponovno podnijeti.
6. Slijedom navedenog, a obzirom je tuženik na pripremnom ročištu održanom u ovosudnom predmetu 07. listopada 2025. pristao na povlačenje tužbe učinjeno podneskom tužiteljice od 06. listopada 2025., to je primjenom odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Rijeci 14. listopada 2025.
Sudac
Mirela Popović Brletić
Nacrt odluke izradila sudska savjetnica
Nora Kišur
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
DNA:
- tužiteljici po punomoćniku
- tuženiku
