Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: P-2815/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Sonji Miljak, u pravnoj stvari tužiteljice ŠVT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Zvonimiru Brziću, odvjetniku u Zadru, protiv tužene RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 1. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno i s punomoćnikom i zamjenice punomoćnika tuženice, te objave 14. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 138-50-3570016 od 14.07.2006. godine, zaključenog između tužiteljice ŠV ŠVT i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., solemniziranu 18.07.2006. kod Javnog bilježnika Vere Marčine u Zadru, pod brojem OU-563/06-1, koja glasi: „3./treće/ NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, da tužiteljici ŠVT, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 346,61 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 25.07.2006. godine do isplate po stopi koja se određuje do 31.12.2007. godine temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/2004, 35/2005) u visini od 15% godišnje, a nadalje temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23), i to od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 853,10 EUR u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 14. srpnja 2006. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 138-50-3570016 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.200,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Predmetni ugovor o kreditu je solemniziran 18.07.2006. kod Javnog bilježnika Vere Marčine u [adresa], pod brojem OU-563/06-1. U članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu navedeno je da tuženik obračunava i naplaćuje tužitelju naknadu za odobrenje kredita od 3,30% na iznos odobrenog kredita (tzv. ulazna naknada). Navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je tuženik naplatio tužiteljici ulaznu naknadu je ništetna što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe. Tuženik je tužiteljici prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita dana 25.07.2006. obračunao i naplatio naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 346,61 EUR / 2.611,53 KN (tzv. ulazna naknada). Što proizlazi iz Kontrolnog ispisa unosa korištenja za predmetni kredit gdje se navodi da naknada iznosi 567,60 CHF, što prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja 25.07.2006. iznosi 2.611,53 KN, a što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije (1,00 EUR = 7,5345 HRK) iznosi 346,61 EUR. Tuženik je ulaznu naknadu naplatio po osnovi čl. 3. Ugovora o kreditu koji regulira naknadu za obradu i odobrenje kredita. Tužiteljica ističe da je predmetna odredba nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03). Tužiteljica najprije ističe kako joj je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužiteljica ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, s obzirom da je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita. Naime, tužiteljica ističe da joj tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od korisnika kredita. Tuženik navedeno nije predočio tužiteljici očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je korisnik kredita dužan platiti naknadu, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste. Tužiteljica ističe da uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imala mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju joj je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Stoga je jasno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužiteljice za kreditom radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, te je u takvim okolnostima tužiteljici putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Nadalje, tužiteljica ističe da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da je, kako je prethodno opisano, za tužiteljicu kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Sudska praksa jedinstvena je u stavu da ugovaranje ulaznih naknada predstavlja nepošteno postupanje, pa da stoga potrošači imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora i isplatu s osnove ništetnosti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od naplate naknade do isplate.

Predlaže se prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tužena navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 14.07.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 138-50-3570016 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 17.200,00, a da je ugovorena redovna kamata 2,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu naknadu ništetna. U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima obzirom da je tužitelj podnio tužbu 20.12.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva stoga se predlaže tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 138-50-3570016 od dana 14. srpnja 2006. (l.s. 6-14), kontrolni ispis unosa korištenja (l.s. 15), prijepis knjigovodstvene kartice (l.s. 17-21), otplatni plan (l.s. 23-26) i saslušana je tužiteljica u svojstvu stranke.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Predmet spora zahtjev je tužiteljice da joj tuženica isplati utuženi iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na ime plaćene naknade koja se jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita tzv. ulazna naknada.

6. Nije sporno između stranaka da su 2006. sklopile ugovor o kreditu za kupovinu automobila. Nesporno je i da je banka naplatila ulaznu naknadu temeljem tog ugovora. Iako je tužena u odgovoru na tužbu osporila i visinu tužbenog zahtjeva, na ročištu od dana 1. rujna 2025. njezin punomoćnik izjavio je da visina ulazne naknade nije sporna te tako ovu činjenicu učinio nespornom.

7. Sporno je da li je banka imala pravo naplatiti ulaznu naknadu.

8. Iz ugovora o kreditu od dana 14. srpnja 2006. slijedi da je tužiteljica sklopila s tuženicom ugovor o kreditu broj: 138-50-3570016 kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.200,00 CHF (u nastavku – ugovor o kreditu).

Odredba čl. 3. ugovora o kreditu propisala je slijedeće: „3./treće/ NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

9. Uvidom u kontrolni ispis unosa korištenja vidljivo je da je ulazna naknada iznosila 567,60 CHF.

10. Sud je saslušao tužiteljicu na ročištu od dana 1. rujna 2025. na okolnost pregovaranja banke i nje osobno oko odredbi ugovora o kreditu pa tako i spornog članka 3.

10.a) Ista upitana za okolnosti sklapanja ugovora o kreditu iz srpnja 2006. godine navodi da je otišla u auto salon gdje je vozilo marke Hundayi bilo na akciji. Njoj je auto bilo potrebno i rate otplate kredita su također za nju bile povoljne kao i kamata. Odlučila se za kupnju automobila te su joj rekli u auto kući da ode u Raiffeisen banku radi sklapanja ugovora o kreditu. Pošla je sutradan, ugovor je već bio pripremljen, ispotpisivala je sve što su rekli i također da su joj rekli da od troškova ima platiti samo trošak solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika. Vezano za odredbe ugovora o kreditu nitko joj u banci ništa nije tumačio niti su išta objašnjavali niti su je upozorili na postojanje ulazne naknade. Nije ispitivala, njoj je najbitnije bilo da joj je rata kredita kao i kamatna stopa povoljna. Ne sjeća se da bi joj javni bilježnik išta tumačio vezano za spornu odredbu ugovora. Nije s bankom pregovarala oko odredbi ugovora. Pročitala je bar jedan dio ugovora, ne sjeća se točno, misli da ga je onako prošla, ne baš detaljno. Kao laik nije obraćala pozornost na spornu odredbu niti je tražila dodatna objašnjenja niti ju je itko na tu odredbu upozorio.

10.b) Sud cijeni iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i životan. Notorna je činjenica da 2006. godine u ovakvoj vrsti ugovora o kreditu nije postojala mogućnost pregovaranja o bilo kojoj odredbi ugovora već se radilo po principu „uzmi ili ostavi“. Sud prihvaća i dio iskaza u kojem ista navodi da joj u banci nisu tumačili niti išta objašnjavali ili upozorili na postojanje ulazne naknade.

11. Dakle, iz spisa predmeta proizlazi da tuženica nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o navedenoj odredbi ugovora o kreditu, već je tužiteljica prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tužene u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane banke pa je riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12.a) Iako je riječ u ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade pa time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30 % od iznosa kredita) sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

13. Tužiteljica je potrošač u smislu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07., 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07).

U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 98. ZZP/2007 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/2007, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji je stoga stavljen na raspolaganje, ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tužena bila mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/0 i 141/06) odnosno Zakonom o kreditnim institucijama („Narodne novine“ br. 117/08, 74/09, 153/09, 108/12, 54/13,159/13).

17. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je tužena tijekom prvostupanjskog postupka iznijela o kojim je troškovima riječ i iz kojih se razloga ti troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak odredbi članaka 9. ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 3. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih i sudskih troškova i pristojbi i svih drugih troškova vezanih za naplatu tražbine (tako u odluci ŽS u Splitu Gž-1995/2023). .

18. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP/2007 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je trebalo tu odredbu proglasiti ništetnom i na temelju članka 1111. i 1115. ZOO (stjecanje bez osnove) naložiti tuženici vraćanje iznosa plaćenih na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 3. ugovora o kreditu u iznosu koji nije sporan i s kamatom od dana kad je taj iznos primila do dana vraćanja (točka II. izreke). Tužena je nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primila temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstila u ugovor o kreditu, pri čemu zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila.

19. Također treba reći kako odredbama ZOO nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), jer ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 117/2003, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023), a trošak priznat tužiteljici sastoji se od zastupanja iste po punomoćnicima iz redova odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7.1.), za ročišta od 26.5. i 1.9.2025. od po 100 bodova (Tbr. 9.1.), za sastav podneska od 16.5.2025. 100 bodova (Tbr. 8.1.), sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) s tim da vrijednost svakog boda iznosi 2,00 EUR ukupno 800,00 EUR čemu se pridodaje trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu od po 26,55 EUR ukupno 853,10 EUR.

U Zadru, 14. listopada 2025.

Sudac

Sonja Miljak

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se izjavljuje u roku od 15 dana od dana primitka odluke u tri primjerka putem ovog suda.

Dostavna naredba:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženici po punomoćniku