Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-2052/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik iz Popovače, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-352/2024- 11 od 23. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja i žalba tuženika odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-352/2024-11 od 23. srpnja 2025.

II. Zahtjev tužitelja i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu ... koji su 13. veljače 2007. sklopili tužitelj ČI, kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju ČI isplati iznos od 123,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2007. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju ČI naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 360,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Presudu prvostupanjskog suda pravovremeno podnesenim žalbama pobijaju tužitelj i tuženik.

2.1. Tužitelj presudu prvostupanjskog suda pobija pod toč. III. izreke u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ujedno ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 35. st. 1. ZPP-a pri određivanju vrijednosti predmeta spora, jer je iz izračuna vrijednosti predmeta spora izostavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti te vrijednost utvrdio samo prema visini kondemnatornog zahtjeva za isplatu. Navodi da za zastupanje po odvjetniku ima pravo na naknadu od 100 bodova za svaku poduzetu radnju. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijani dio presude (toč. III. izreke) na način da tužitelju u cijelosti dosudi trošak prema troškovniku koji je priložen spisu i potražuje trošak žalbenog postupka.

2.2. Tuženik presudu prvostupanjskog suda pobija u cijelosti zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Posebno ističe da je prvostupanjski sud pri donošenju iste počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te nema razloga o odlučnim činjenicama i da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Nadalje, tuženik upire i na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP-a, a što je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke. Navodi da je tužbu trebalo odbaciti u smislu čl. 187. st. 2. ZPP-a, jer je kondemnatorni zahtjev za isplatu u zastari pa da tuženik nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Također navodi da je ugovaranje naknade za obranu kredita dopušteno, da je vrijednost predmeta spora pogrešno utvrđen, jer da treba biti 123,45 eura, da je ugovor ispunjen u cijelosti te da se ništetnost više ne može isticati, da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana te da je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušteno, kao i da je počinjena povreda pravne sigurnosti iz čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja i žalba tuženika nisu osnovane.

5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu od 13. veljače 2007. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 123,45 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 15. veljače 2007. do isplate.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i III. izreke je jasna i razumljiva, sadrži valjane i iscrpne razloge o odlučnim činjenicama, nema nejasnoća ni proturječnosti pa se može ispitati, tako da donošenjem iste prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je tužbu trebalo odbaciti u smislu čl. 187. st. 2. ZPP-a, jer se u konkretnom slučaju radi o tužbi za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita pa je tužitelj ovlašten podnijeti tužbu i tražiti utvrđenje ništetnosti, koje mu pravo ne zastarijeva. Pored toga, tužitelj je podnio i zahtjev za isplatu iznosa stečenog bez osnove (na temelju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe).

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st .1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, jer je izvedene dokaze cijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, kojom je propisano da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

11. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno i istinito su utvrđene sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

12. Prvostupanjski sud je izvedenim dokazima utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] dana 13. veljače 2007.,

- da je tuženik istim ugovorom odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.551,88 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita,

- da je odredbom čl. 11. st. 3. istog Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita,

- da je tužitelju kredit odobren za kupnju vozila, odnosno za njegove osobne potrebe,

- da je tužitelj u tom ugovornom odnosu potrošač,

- da se o odredbi čl. 11. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelju nije bilo pojašnjeno na što se ugovorena naknada odnosi, a niti kako je određena visina naknade, kao i da je ta naknada ugovorena od strane tuženika kao kreditora i tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj,

- da je tužitelju obračunata i naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 930,12 kn, odnosno 123,45 eura.

13. Dakle, na temelju naprijed navedenog, prvostupanjski sud je utvrdio ništetnom odredbu čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], zaključivši da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je bila unaprijed formulirana od strane tuženika (standardizirani tipski ugovor) i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega je ta odredba nepoštena na temelju čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i kao takva je ništetna (čl. 87. ZZP/03).

14. Nije u pravu žalitelj kada u žalbi upire da nije dopušteno provoditi test poštenja odredbe čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu, jer da se radi o jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi.

14.1. I po stavu ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se na spornu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti, a za svoj je zaključak pod toč. 19. obrazloženja pobijane presude dao valjane i iscrpne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno proveo test poštenosti sporne ugovorne odredbe i zaključio da se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaja na sadržaj iste, da se radi o odredbi Ugovora o kreditu koja je bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da tužitelju nije bilo pojašnjeno na što se ta naknada odnosi niti kako se određuje njezina visina, a što je utvrđeno iz iskaza tužitelja kojemu je prvostupanjski sud s pravom poklonio vjeru, budući da tuženik za svoje tvrdnje da se o toj odredbi pregovaralo nije predložio nikakve dokaze.

14.2. Stoga žalbeni navodi tuženika glede ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, kojima ističe da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita iz čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da je tužitelj bio upoznat s visinom naknade za obradu kredita nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku prvostupanjskog suda, jer je tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani onemogućeno pregovaranje o visini iste, a o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

15. Sudska praksa na koju se poziva tuženik nije relevantna za konkretan slučaj, obzirom da se radi o tipskom ugovoru o kreditu, sačinjenom od strane tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati niti se s tužiteljem bilo što pregovaralo vezano predmetnu ugovornu odredbu.

16. Budući da je odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom, pravilno je prvostupanjski sud pod toč. I. izreke utvrdio istu ništetnom, pozivom na odredbu čl. 87 st. 1. ZZP/03.

16.1. Prvostupanjski sud je u vezi posljedice ništetnosti primijenio odredbu čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

16.2. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove dosudio tužitelju utuženi iznos od 123,45 eura, koja visina među strankama nije bila sporna, i to sa zateznom kamatom od 15. veljače 2007. na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a.

16.3. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a kako je u ovom predmetu u pobijanoj presudi u toč. II. izreke presuđeno. Stopa zateznih kamata pravilno je dosuđena na temelju odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

17. Vezano uz navedeno, i po stavu ovog suda, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja, jer prema načelu savjesnosti i poštenja svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa (čl. 4. ZOO-a).

18. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu te govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

19. Činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen nije od utjecaja na tužiteljevo pravo isticanja ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, okolnost da je ugovor prestao ispunjenjem u konkretnom slučaju nije od utjecaja, budući da se i nakon ispunjenja stranka može pozivati na ništetnost. Takvo stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Za napomenuti je da se ne može govoriti da je zabrana u konkretnom slučaju bila manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a) upravo zbog toga što je posljedica ništetnosti dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da prigovor zastare nije osnovan, pri čemu se pozvao na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), prema kojem zastarni rok, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga u vrijeme donošenja pobijane presude ovaj rok još nije počeo teći.

20.1.Pored navedenog, valja istaći da je zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare u skladu i s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pa tuženikovo suprotno pravno shvaćanje o dospjelosti i zastari nije pravilno.

20.2. U odnosu na tuženikove navode da je u ovoj pravnoj stvari došlo do povrede pravne sigurnosti i to čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje Konvencija) vezano za različite sudske odluke u postupku pred sudovima u sličnim predmetima, ovaj sud smatra da pri donošenju pobijane presude prvostupanjskog suda nije došlo do povrede pravne sigurnosti, jer je odluka prvostupanjskog suda sukladna sudskoj praksi u ovakvoj vrsti predmeta, a u pogledu prigovora zastare naprijed navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.

21. Točni su navodi tuženika da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13) na ugovor sklopljen 2007., ali pozivanje prvostupanjskog suda na čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 i presude suda Europske unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019 ne čini pobijanu presudu nezakonitom, jer su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, a što uključuje i sudsku praksu Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005. godine.

22. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) dosudio tužitelju trošak u iznosu od 360,89 eura koji je bio opravdan, obzirom da je u cijelosti uspio u sporu.

23. U konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se, suprotno žalbenim navodima tužitelja, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Naime, pravilno je prvostupanjski sud primijenio vrijednost predmeta spora samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu pri odlučivanju o troškovima postupka (tako i Vrhovni sud RH u odlukama Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. i Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003.).

24. O trošku žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

25. Slijedom navedenog, kako žalbenim navodima tuženika nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ljiljana Banac