Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-2092/2021-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužiteljice ZĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 51260 Jadranovo zastupane po punomoćniku mag. BĐ, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupana po Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 29.kolovoza 2025. i izvršene objave 14. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 da tužiteljici ZĐ isplati iznos od 35.014,69 eura sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 25.164,00 eura od 25. 03. 2016. do isplate, i sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 9.850,69 eura od 24. 03. 2016.g. do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od ... euro ……………. sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude, do isplate."

II. Tužiteljica je dužna naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.000,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ZĐ podnijela je tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U činjeničnom opisu tužbe navela je da je 8. kolovoza 2005. sa pravnim prednikom tuženika (Societe Generale Splitska banka d.d.) zaključila Ugovor o kreditu broj 2942/05 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava temeljem kojeg je pravni prednik istoj odobrio iznos od 375.000,0 CHF u protuvrijednosti u kunama po kupovnom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja. U članku 3. citiranog Ugovora navela je da je Ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Smatrala je da je navedena odredba ništetna, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora oslobođenog učinka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

2. Pri tome se pozvala na pravomoćnu odluku (VST poslovni broj Pž-6632/17) donesenu u kolektivnom sporu kojom je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima u kojima su Ugovorene ništetne i nepoštene Ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju na način da je Ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prethodno zaključenju navedenih Ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama Ugovornih strana, slijedom čega su banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

3. Dalje je navela da je u predmetnom Ugovoru ugovorena kamatna stopa sukladno tečaju CHF koju odredbu je smatrala ništetnom. Stoga je cijenila da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na one iznose koje bi banci bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konverzije Ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

4. Iako je 24. ožujka 2016. sa tuženikom zaključila Dodatak broj 2 Ugovora o kreditu broj 2942/05 kojim je provedena konverzija, cijenila je da se na niti koji način nije odrekla svojih prava potraživanja temeljem utvrđene ništetnosti točke 2. Ugovora o kreditu kao osnovnoga Ugovora do dana izvršene konverzije, s obzirom da sklapanje Dodatka se ne može smatrati konvalidacijom učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka.

5. Sukus takvog postupanja, pri čemu je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito primjenom valutne klauzule u CHF obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF prema kuni sve do dana provedbe konverzije, rezultiralo je ukupnim dugom prema tužiteljici. Isti je iznosio na dan konverzije 176.418,79 CHF, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 813.979,37 kn, a koji je dug sveden na 107.942,21 EUR, a što predstavlja iznos od 819,281,37 kn.

6. Proizlazi da je tuženik time obračunao višak od 5.302,00 kn, zbog čega ista i potražuje navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 24. ožujka 2016. do isplate.

7. Kako se prethodno utuženju obratila tuženiku sa zahtjevom da joj dostavi sve potrebne podatke sa prometa na kartici kredita te ostale parametre vezano za izvršenje svoje obveze, na što se tuženik oglušio, ista se pozvala na odredbu članka 186. b. stavak 2. ZPP-a (stupnjevita tužba), predloživši da sud pozove tuženika da dostavi svu potrebnu materijalnu dokumentaciju potrebnu za provođenje vještačenja u ovosudnom predmetu na okolnost preplaćenih iznosa anuiteta zbog primjene promjenjive valutne klauzule u CHF, kako bi vještak prikazao preplaćene iznose kamata i posebno tečajne razlike za vrijeme trajanja Ugovornog razdoblja.

8. U tužbi je tužiteljica unatoč isticanju stupnjevite tužbe postavila petit tužbenog zahtjeva koji se sastoji od deklaratornog i kondemnatornog dijela zahtjeva.

9. Deklaratornim dijelom zahtjeva, potraživala je utvrđenje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz točke 2. Ugovora o kreditu broj 2942/05 zaključenog između HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditora i [obrt]" vlasnice ZĐ kao korisnika kredita i ĆĐ te CĐ kao sudužnika. Kondemnatornim dijelom zahtjeva zatražila je isplatu određenog novčanog iznosa sa pripadajućim sporednim davanjima koje iznose se obvezala konkretizirati tijekom postupka nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Također, zatražila je isplatu iznosa od 5.302,00 kn sa zateznom kamatom od 24. ožujka 2016. pa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

10. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost osnova i visinu postavljenog zahtjeva te predložio odbijanje zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška

11. U odnosu na nesporno zaključenje pravnoga posla sa pravnim prednikom istoga tijekom kolovoza 2005., istakao je prigovor aktivne legitimacije tužiteljice s obzirom da je iz Ugovora nedvojbeno da je Ugovor zaključio obrtnik kao korisnik kredita, a ne tužiteljica kao fizička osoba. U odnosu na Dodatak ugovora u kojem se kao korisnik navodi drugi obrtnik, istakla je da nisu dokazani razlozi, odnosno osnova temeljem kojeg bi prava na koje se poziva tužiteljica prešla na istu. Podredno je istakao da priloženi Ugovor između trećih osoba ne može predstavljati dokaz u tom smjeru.

12. Ukoliko sud ne bi prihvatio istaknuti stranački prigovor, naveo je da tužiteljica nema svojstvo potrošača s obzirom da je kredit dan u komercijalne svrhe. To proizlazi iz samoga sadržaja kredita iz kojeg je razvidno da je dan obrtu, odnosno pravnoj osobi za komercijalne svrhe, a ne potrošaču. U članku 1. citiranoga Ugovora, istakao je da se navodi odobravanje kredita radi zatvaranja dva kredita obrta te uređenja apartmana i restorana.

13. S obzirom na navedeni sadržaj, smatrao je da nije zadovoljen sadržaj odredbe članka 5. ZZP-a, prema kojem se potrošačem smatra fizička osoba kada sklapa Ugovor ili djeluje na tržištu izvan profesionalne ili obrtničke djelatnosti. Ugostiteljska djelatnost, iznajmljivanje apartmana unutar turističke djelatnosti, što obuhvaća davanje apartmana na tržište i ubiranje plodova ne spada pod ranije navedenu definiciju potrošača. Takvim ponašanjem osoba postaje trgovac te se bavi djelatnošću na koju se ne mogu primijeniti naprijed navedeni zakon te se ne može stranka pozivati na blagodat pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnim sporovima.

14. Neovisno od ranije navedenog, smatrao je da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja odraz slobodnih volja ugovornih strana te da je korisnik kredita slobodno odabrao ovakav vid kreditiranja s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, cijeneći da se tržišne prilike u budućnosti neće bitnije mijenjati i da će kroz takav Ugovor ostvariti najpovoljniju kamatu, odnosno cijenu za kredit.

15. Posebno je istaknuo nemogućnost primjene pravomoćne presude donesene u kolektivnom sudskom postupku ukoliko sud bude zauzeo stav da tužiteljica ima status potrošača, a to stoga jer se odluke mogu primijeniti isključivo u posebnim parnicama za naknadu štete, ali ne i u parnicama radi povrata sredstava koje se temelje na institutu stjecanja bez osnove. S tim u svezi istakao je prigovor zastare, cijeneći da u konkretnom slučaju valja uzeti u obzir trogodišnji zastarni rok propisan kod naknade štete.

16. Suprotno stavu tužiteljice, smatrao je da tužiteljici nisu povrijeđena pojedinačna individualna prava. U odnosu na ugovornu odredbu kojom je Ugovorena promjenjiva kamatna stopa istakao je njezinu dopuštenost skladno odredbi članka 26. ZOO-a.

17. Stoga je cijenio da se ne radi o ništetnim ugovornim odredbama. Kada bi se i cijenilo da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, pozvao se na izvršenu konverziju koju je tužiteljica svojom slobodnom voljom prihvatila, a temeljem koje sva prava i obvezeuUgovornih strana koje su ranije zaključile osnovni Ugovor se moraju isključivo prosuđivati u skladu sa zaključenim Dodatkom broj 2 Ugovora o kreditu. Također, cijenio je da svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu dakle ex tunc.

18. Iznijete navode odgovora na tužbu, tužiteljica je u cijelosti otklonila kao neosnovane, pri čemu se posebno referirala na istaknute prigovore.

19. U odnosu na prigovor stranačke legitimacije navela je neosnovanost isticanja tuženika da bi se obrt cijenio pravnom osobom.

20. U konkretnom slučaju istakla je da je predmetni Ugovor o potrošačkom kreditiranju zaključila kao fizička osoba u privatne svrhe za adaptaciju svoje kuće u [adresa]. Okolnost da se u Ugovoru spominje obrt smatrala je irelevantnim s obzirom da obrt ne može funkcionirati u pravnome prometu jer nije niti fizička niti pravna osoba sama po sebi, već onaj tko ima obrt funkcionira u pravnom prometu kao fizička osoba vlastitog obrta. Posebno je ukazala na postojanje Ugovora o cesiji kojeg je zaključila sa suprugom CĐ i kćerkom ĆĐ temeljem kojeg je ista jedina ovlaštena tražiti naknadu preplaćenih iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopu u valuti CHF.

21. Apostrofirala je da je Ugovor o kreditu zaključila kao potrošač, odnosno kao fizička osoba koja ne obavlja određenu profesionalnu djelatnost ugostiteljske namjere, iznajmljivanja stanova ili apartmana.

22. Glede prigovora zastare, istakla je da u konkretnom slučaju valja cijeniti da je zastara potraživanja sa utužene osnove nastupila 14. lipnja 2023. cijeneći djelovanje presude povodom navedene kolektivne tužbe od 14. lipnja 2018. Kako je tužba predana prije navedenog roka ista nije obuhvaćena zastarom.

23. Suprotno pravnome stavu tuženika, smatrala je da je upravo povodom kolektivne tužbe povrijeđen individualni interes svih potrošača pa tako i iste, zbog čega je neosnovano isticanje da s činjenično i pravno stanje iz navedene kolektivne tuže ne bi moglo primijeniti u predmetnoj parnici.

24. U odnosu na status potrošača kojeg je tuženik tužiteljici osporio, navela je da je predmetni pravni posao zaključen izvan obavljanja obrtničke djelatnosti s obzirom da Ugovori o kreditu nemaju nikakve veze sa obavljanjem takve djelatnosti. Ista se odnosila isključivo na mali caffe-bar koji je na posebnoj parceli uz samu obalu u [adresa], blizu kuće na adresi [adresa]. Posebno je naglasila da predmetna stara nekretnina u kojoj se nalazi caffe-bar nema nikakve pravne, ekonomske ili gospodarske veze sa drugom velikom kućom – novom kućom na adresi [adresa].

25. U odnosu na formulaciju sadržaja Ugovora o kreditu kojeg je sastavio pravni prednik tuženika, istakla je da nije imala nikakvog utjecaja s obzirom da je banka svojevoljno i potpuno arbitražno pisala sadržaj takvog akta pa i navela namjenu kredita. Izričita je bila u kazivanju da namjena kredita nije bila nikakvo uređenje apartmana ili restorana, s obzirom da nikada nije niti imala restoran, a niti je za to bila i registrirana. Iz preslike obrtnice dostavljene sudu, razvidno je da je postala obrtnikom 1984. i to glede djelatnosti caffe-bara na obali. 2007., odlaskom u starosnu mirovinu predmetni caffe-bar je preuzela njezina kćerka ĆĐ te je banka Aneksom Ugovora prebacila obveze iz Ugovora o kreditu sa tužiteljice na kćerku ĆĐ. Najbitnijim je smatrala da je cijeli iznos kredita od 375.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti potrošen na završetak gradnje i opremanja nove kuće u [adresa].

26. Posebno je naglasila da prema stavu sudske prakse u smislu odredaba Zakona o obrtu, obrtnik se smatra fizičkom osobom koja obavlja jednu ili više djelatnosti u svoje ime i za svoj račun te predstavlja "samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti", pa ne može biti sudionik obveznog odnosa i nositelj prava i obveze iz takvoga odnosa jer nije pravna osoba, a niti fizička osoba. Stoga ne može niti biti aktivno legitimiran u sudskom sporu, već je to upravo fizička osoba kao obrtnik.

27. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je ustrajući kod svih ranijih navoda podneskom od 16. srpnja 2025. postavila konačan tužbeni zahtjev na način da je potraživala isplatu iznosa u visini od 35.014,69 EUR sa pripadajućim sporednim davanjima od 24. ožujka 2016. do isplate i to na iznos od 25.164,00 EUR sa kamatom od 25. ožujka 2016. do isplate te na iznos od 9.850,69 EUR sa kamatom od 24. ožujka 2016. do isplate. Ustrajala je kod zahtjeva za naknadom parničnih troškova uvećanih za sporedna davanja.

28. U odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev koji obuhvaća isključivo kondemnatorni dio zahtjeva sa zahtjevom za isplatom sporednih davanja u vidu parničnih troškova, tuženik se nije posebno očitovao.

29. Radi utvrđivanja činjeničnoga stanja sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke te saslušanjem svjedoka ĐĐ i LĐ. Proveo je dokaz čitanjem Ugovora o kreditu broj 2942/05, Dodatka broj 1 i 2 Ugovora o kreditu broj 2942/05, Ugovora o cesiji i reguliranju međusobnih odnosa, kao i uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu. Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke.

30. Tuženik se upustio u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu, slijedom čega su ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 190. stavak 4. ZPP-a te sud nije donio odluku o preinaci.

31. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio postavljen zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovanim.

32. Između stranaka nije sporna činjenica da je pravni prednik tuženika kao davatelj kredita zaključio Ugovor o kreditu broj 2942/05, 8. kolovoza 2005. Nije sporno da su nakon zaključenja osnovnoga Ugovora zaključena dva Dodatka predmetnog Ugovora i to Dodatak broj 1 kojeg je pravni prednik tuženika zaključio kao davatelj kredita 23. rujna 2011. te potom dodatak broj 2 zaključen 24. ožujka 2016.

33. Između stranaka nije sporno da je predmetni osnovni Ugovor potpisan od strane ovdje tužiteljice, kao i da je ista potpisala i navedene Dodatke broj 1 i 2 predmetnoga Ugovora. Nije sporno da je tužiteljica predmetne Dodatke broj 1 i 2 Ugovora o kreditu potpisala kao jamac – platac i založni dužnik.

34. Sporno je pitanje je li tužiteljica sudjelovala u zaključenju osnovnog Ugovora iz 2005. kao fizička osoba ili je isti zaključila kao vlasnica obrta za ugostiteljstvo "Biser" [adresa]. S tim u svezi sporno je pitanje stranačke legitimacije tužiteljice, odnosno pitanje njezinoga statusa potrošača ukoliko bi sud utvrdio da je legitimirana za pokretanje ovakve vrste sudskoga spora.

35. Također, valja reći da nije sporno između stranaka da su KĐ i ĆĐ tada vlasnica "ugašenog obrta za ugostiteljstvo " [obrt] 33, Jadranovo" i kao ustupitelj s jedne strane te ZĐ (ovdje tužiteljica) kao primatelj s druge strane 13. srpnja 2020. zaključili Ugovor o cesiji i reguliranju međusobnih odnosa, temeljem kojeg ugovora je tužiteljica ostvarila pravo na povrat preplaćenih novčanih sredstava uslijed ništetnog rasta tečaja CHF po ranije navedenom osnovnom ugovoru o kreditu i to onih koje je uplatila sama i onih koji su plaćeni od strane trećih osoba.

36. Iz ranije dokumentacije koja je navedena ,a odnosi se na zaključene pravne poslove, proizlazi određena dinamika koja se nadalje ističe:

- Ugovor o kreditu broj 2942/05 zaključen je između HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditor sa obrtom za ugostiteljstvom " [obrt]" vl. ZĐ, [adresa] ( korisnik kredita) te ĆĐ i KĐ (sudužnici)

- Dodatkom broj 1 ranijega ugovora kreditor Societe Generale – Splitska banka d.d. ĆĐ vlasnica obrta za ugostiteljstvo " [obrt]" (korisnik kredita) kao pravni sljednik ranije vlasnice obrta za ugostiteljstvo " [obrt]" ZĐ, ZĐ osobno kao jamac platac i založni dužnik te KĐ ZĐ kao sudužnik i založni dužnik ugovorili su da se mijenja osoba glavnog dužnika kod osnovnog ugovora na način da umjesto korisnika kredita ZĐ vlasnika obrta za ugostiteljstvo " [obrt]" te postaje ĆĐ, sada vlasnica obrta za ugostiteljstvo " [obrt]" sa svim pravima i obvezama dotadašnjeg korisnika iz ugovora.

- Dodatkom 2 Ugovora ranije navedeni sudionici ugovornog odnosa (Dodatak 1 Ugovora o kreditu) u istim ulogama koje obuhvaćaju njihove obveze i prava regulirali su pitanje konverzije osnovnog ugovora.

- Ugovorom o cesiji kojeg su zaključili naknadno 2020. KĐ, ĆĐ kao vlasnica ugašenog obrta za ugostiteljstvo " [obrt] 33, [adresa], ujedno i ustupitelj s jedne strane te ZĐ kao primatelj sa druge strane, regulirano je pitanje prava na povrat preplaćenih novčanih sredstava uslijed ništetnog rasta tečaja CHF po Ugovoru o kreditu broj 2942/05, a temeljem kojeg postignutog dogovora ovdje tužiteljica ZĐ ostvaruje pravo na povrat ne samo osobno uplaćenih novčanih iznosa u sklopu preplaćenih iznosa, već i preostalih koji su na temelju navedenoga pravnoga posla plaćeni tuženiku (ranije pravnom predniku) od strane trećih osoba.

37. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Prpića, kojeg je ovaj sud u cijelosti prihvatio objektivnim, stručnim i cjelokupnim, proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja Ugovora o kreditu, na ime kamata do konverzije platitelj je više uplatio iznos od 0,00 EUR. Također je utvrđeno da platitelj u razdoblju do konverzije s obzirom na promjenu kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja Ugovora o kreditu nije uplatio manji iznos. Dakle manje uplaćeni iznos kako se izrazio vještak iznosi 0,00 EUR.

38. U odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio u trenutku zaključenja ugovora kada bi isti bio jednak prilikom isplate uplatitelj je na ime tečajnih razlika više uplatio iznos od 27.055,40 EUR. Nakon izvršenog umanjenja navedenoga iznosa sa iznosom koji je manje uplaćen na ime tečajne razlike, a iznosio je 1.891,39 EUR potraživanje platitelja iznosi 25.164,00 EUR.

39. Prilikom rekapitulacije koja je uzela u obzir raniji izračun s osnova tečajne razlike te efekata konverzije (razlike glavnice) vještak se izjasnio da bi preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 24. ožujka 2016. iznosio 38.235,47 EUR i to 27.055,40 EUR preplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 25. ožujka 2016. pa do isplate 11.180,07 EUR zatezne kamate na dan 24. ožujka 2016. Nakon izuzetih iznosa (na ime tečajne razlike koja iznosi 25.164,00 EUR) vještak navodi da je preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 24. ožujka 2016. 35.014,69 EUR od čega na iznos preplate po valuti se odnosi iznos od 25.164,00 EUR na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 25. ožujka 2016. do isplate te iznos od 9.850,69 EUR zateznih kamata na dan 24. ožujka 2016.

40. Vještak je u svom mišljenju naveo da je tuženik proveo konverziju kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio korisnika kredita sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose navedene ranije u ovosudnom obrazloženju.

41. U svom stranačkom iskazu tužiteljica je navela da je u vrijeme zaključenja osnovnog ugovora 2005. imala potrebu refinanciranja prethodno uzetih kredita kod drugih poslovnih banaka, a koja kreditna sredstva je koristila za izgradnju kuće za obitelj. Obratila se pravnom predniku tuženika sa zahtjevom da joj se odobri euro kredit, koji zahtjev joj nije prihvaćen već joj je predloženo zaključenje ugovora o kreditu u kojem bi njezina obveza bila vezana za valutu CHF. Rečeno joj je da se radi o povoljnom kreditu sa nižom kamatom te da ga u to vrijeme korisnici često uzimaju. Nikakva daljnja objašnjenja o navedenoj vrsti kreditnog aranžmana nije dobila.

42. Izričita je bila u kazivanju da je primila na potpisivanje već sastavljeni ugovor bez da je sudjelovala u njegovom sastavljanju. Sa djelatnikom banke nije iščitala svaki članak ugovora. Bilo joj je poznato da je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, o čemu nije imala posebnih saznanja. Zbog velikog rasta tečaja CHF i sve veće financijske obveze temeljem ugovora obratila se banci te joj je predložena konverzija kredita koju je i prihvatila.

43. Izričito upitana zbog čega se u osnovnom ugovoru, kao i u Dodatku ugovora navodi kao korisnik kredita, ista kao vlasnica obrta za ugostiteljstvo " [obrt]" iz [adresa], a ne samo ista kao fizička osoba, navela je da je to stoga jer se postavilo pitanje njezinoga boniteta kao i mogućnosti otplaćivanja preuzete obveze. Glede namjene kreditnih sredstava istakla je da je takav sadržaj u ugovor stavio djelatnik banke bez da je o tome uopće upitana. Objasnio je da će kredit biti za nju povoljniji ukoliko se navodi da se sredstva koriste za uređenje apartmana i restorana.

44. Napomenula je da se nije bavila restoraterstvom te da je od ranije vodila jedan manji caffe-bar koji se nalazio u drugoj nekretnini u [adresa] od one u kojoj je živjela sa obitelji i koju je izgradila ranijim kreditnim sredstvima. Pojasnila je da je ranijim kreditnim sredstvima dogradila treću etažu na postojećoj tada nekretnini i postavila fasadu na kući u kojoj je obitelj obitavala. Postojeći dio nekretnine u vidu donje etaže koja je bila izgrađena 25 godina ranije navela je da je iznajmljivala turistima i to na svoje osobno ime. Novo dobivena kreditna sredstva iz osnovnog ugovora istakla je da su joj isplaćena na račun te da je osobno podmirivala izvođače radova na nekretnini kako su isti izvodili radove. Dijelom su navedena kreditna sredstva direktno uplaćena ERSTE banci i Primorskoj banci kako bi se zatvorila njezina obveza iz ranijih kreditnih aranžmana, s obzirom da je i u tu svrhu koristila predmetna kreditna sredstva. O samom iznosu nije se mogla izjasniti.

45. Saslušani svjedok LĐ, susjeda tužiteljice, u svojem je iskazu navela da se druži sa tužiteljicom te da je iz njezinog razgovora na kavama stekla saznanja da je tužiteljica dizala određene stambene kredite, ali o njima nije imala detaljnijih saznanja. Bilo joj je poznato da je tužiteljica sa suprugom prije 40 godina otvorila mali caffe-bar u kući suprugovih roditelja, točnije u garaži te da je predmetni ugostiteljski objekt bio otvoren i u vrijeme podizanja stambenih kredita. Obitelj tužiteljice je prije 40 godina stanovala u prizemlju stare roditeljske kuće supruga, da bi potom počeli graditi novu kuću koju su kontinuirano dograđivali. Imala je saznanja da se s vremenom uređivao i caffe-bar te da su u njega ulagali sredstva.

46. Glede iznajmljivanja apartmana, što je uobičajeno činiti u [adresa], istakla je saznanja da je tužiteljica sa suprugom u početku iznajmljivala staru kuću, a potom je nastavila iznajmljivati ne samo staru kuću, već i novi dio kuće koji je sagradila. O sredstvima financiranja izgradnje apartmana i uređenja, nije imala saznanja.

47. Saslušani svjedok ĐĐ, susjeda tužiteljice istakla je da joj je dobro poznato da tužiteljica u starini na samome moru u kući u kojoj su živjeli roditelji supruga ima caffe-bar, dok je za te kuće sagradila novu kuću u kojoj obitava. Poznato joj je da obitelj u novoj kući iznajmljuje sadržaj turistima, ali se nije mogla izjasniti od kada, niti koji dio kuće iznajmljuje turistima.

48. Glede zaključenja samoga ugovora sa bankom i svrsi korištenja kreditnih sredstava nije imala relevantnih saznanja.

49. Uvidom u dokumentaciju Ministarstva financija, Porezne uprave, Ispostava Crikvenica, utvrđeno je da je ovdje tužiteljica 2005. pa u kontinuitetu do 2008. evidentirana kao primatelj dohotka od samostalne djelatnosti, da bi 2008. bila evidentirana kao primatelj dohotka od nesamostalnoga rada, a od 2009. pa nadalje kao primatelj dohotka od nesamostalnoga rada te dohotka od imovine i imovinskih prava. Ista ispostava dopisom od 9. veljače 2024. navodi da je tužiteljica započela sa pružanjem ugostiteljskih usluga građana u domaćinstvu 25. svibnja 2009. te ima prijavljen apartman, s koje osnove je i ostvarila prihode od tada u daljnjem vremenskom tijeku.

50. Iskaz saslušanog svjedoka LĐ i ĐĐ, ovaj sud je cijenio životnim i objektivnim, iako valja navesti da su saznanja svjedoka vrlo paušalna te se iz istih ne mogu utvrditi sve relevantne činjenice na koje ukazuje tužiteljica.

51. Stranački iskaz tužiteljice sud je djelomično cijenio istinitim i objektivnim i to u dijelu koji je potkrijepljen materijalnom dokumentacijom. Isticanje tužiteljice da bi sadržaj cjelokupnog ugovora sastavila banka, pri čemu i navela točan naziv korisnika kredita, kao i svrhu korištenja kreditnih sredstava, ovaj sud nije smatrao životnim, logičkim i istinitim.

52. Iz samog iskaza tužiteljice, kao i iz iskaza svjedoka LĐ te ĐĐ, proizlazi da je tužiteljica dugi vremenski tijek imala otvoreni obrt za ugostiteljsku djelatnost registriran kao " [obrt]", a unutar koje djelatnosti je pružala usluge u caffe-baru smještenom na adresi [adresa]. Ista je po umirovljenju prestala biti aktivnim obrtnikom te je njezina kćerka ĆĐ preuzela na sebe predmetni obrt i nastavila sa navedenom djelatnošću. Iako nije točno dokazan vremenski tijek prijelaza obrta sa ZĐ, na ĆĐ izvjesno je, a što proizlazi iz Dodatka broj 1 osnovnoga Ugovora da je u rujnu 2011. ĆĐ bila registrirana vlasnikom obrta za ugostiteljstvo " [obrt]" u [adresa].

53. Utvrđeno je da je obitelj tužiteljice prethodno zaključenju predmetnog osnovnog ugovora o kreditu koristila se starom kućom roditelja supruga tužiteljice u [adresa], da bi tijekom življenja sa suprugom CĐ obitelj sagradila u neposrednoj blizini i novu kuću na adresi [adresa].

54. Iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno je da se de facto radilo o dogradnji ranije postojećeg segmenta nekretnine na kojoj je dograđena treća etaža i postavljena fasada od strane obitelji tužiteljice.

55. Nedvojbeno je utvrđeno da se ranijih godina u staroj kući na adresi [adresa] prostor iznajmljivao turistima da bi nakon dogradnje i useljenja u novu kuću na adresi [adresa] u uređenim apartmanima odvijala se djelatnost pružanja smještaja turistima.

56. Tužiteljica je, kako to proizlazi iz podataka Porezne uprave, Ispostava Crikvenica, registrirana kao iznajmljivač 2009., dok je u prethodnom razdoblju bila registrirana i kao obrtnik te ostvarivala prihode od samostalnoga rada.

57. Tijekom postupka prema odredbama procesnog zakona sud utvrđuje stranačku istinu, a ne materijalnu istinu te ne provodi dokaze po službenoj dužnosti.

58. Tužiteljica se tijekom postupka fokusirala na isticanje statusa potrošača i time prava na ostvarivanje obeštećenja s obzirom na zaključeni poslovni odnos sa pravnim pednikom banke u kojem su po istoj ugovorene ništetne ugovorne odredbe, a koje su imale za posljedicu preplaćenu obvezu.

59. Glede korištenja kreditnih sredstava ostvarenih osnovnim ugovorom, tužiteljica nije tijekom postupka pružila detaljnije dokaze, a niti je činjenično obrazložila navedeni slijed. Ista je isključivo navela da je kreditnim sredstvima dijelom izvršeno refinanciranje ranijih kreditnih obveza, a dijelom da su podmireni troškovi izvođenja radova na novoj kući, koje je dinamikom izvođenja kreditnim sredstvima i podmireno. U tom smjeru nije pružila relevantne dokaze.

60. Valja istaći, a što ovaj sud smatra indikativnim, da je u svom stranačkom iskazu navela da je nekretnina na adresi [adresa] financirana kreditnim sredstvima iz prethodnih kredita koje e refinancirala sredstvima kredita iz 2005. Stoga je neživotno da bi opetovano financirala već ranije financiranu gradnju nekretnine drugim sredstvima. Tu gradnju je opisala izgradnjom treće etaže i postavljanjem fasade na kući.

61. Posebno valja cijeniti da tužiteljica nije predložila saslušanje kćerke ĆĐ koja je preuzela njezin obrt za ugostiteljstvo " [obrt]", kao niti supruga CĐ, koje osobe su po mišljenju ovoga suda zasigurno imale relevantna saznanja o svrsi zaključenja predmetnoga ugovora i što je najvažnije o samom načinu korištenja odobrenih kreditnih sredstava. Također, radi se o članovima obitelji koji su zasigurno mogli imati relevantna saznanja o načinu izgradnje predmetne nekretnine na adresi [adresa], a posebno o dinamici iznajmljivanja sadržaja turistima sa posebnim osvrtom o dijelovima nekretnina koje su i iznajmljivane.

62. Ovaj sud cijeni da je tužiteljica kao vlasnica obrta za ugostiteljstvo " [obrt]", [adresa] u svojstvu korisnika kredita zaključila osnovni Ugovor o kreditu broj 2942/05 od 8. kolovoza 2005. Tome u prilog kazuje ne samo preambula predmetnog ugovora, već i navedena vrsta kredita i namjena korištenja kreditnih sredstava. Radilo se o dugoročnom namjenskom kreditu koji, kako se to ističe u članku 1., služi za refinanciranje dvaju kredita, uređenje apartmana i ugostiteljskoga sadržaja.

63. Činjenica da je navedeni restoran, po mišljenju ovoga suda ne može voditi zaključku da se ne bi radilo o kreditnim sredstvima utrošenim u ugostiteljsku djelatnost.

64. Tužiteljica kao vlasnica obrta nije vodila restoran o čemu su kazivali i svjedoci, već caffe-bar. Vođenje caffe-bara izvjesno ulazi u ugostiteljsku djelatnost, pa valja zaključiti da je svrha korištenja kreditnih sredstava upravo bila i namijenjena između ostalog i za ugostiteljsku djelatnost kojom se obrt bavio. Tome u prilog kazuje i daljnji tijek sadržaja osnovnog ugovora u kojem se pod "ostale odredbe" ističe obveza korisnika kredita da za vrijeme trajanja kredita dva puta godišnje i to u periodu od trećeg do šestog mjeseca te od devetog do dvanaestog mjeseca dostavi podatke banke o rezervacijama smještaja/popunjenosti kapaciteta te ostvarivanja noćenja. Takav sadržaj upravo ukazuje da su se sredstva između ostaloga plasirala i u uređenje apartmana. Naime, takav sadržaj se ne može odnositi na ranije navedenu ugostiteljsku djelatnost – caffe bara.

65. Isticanje tužiteljice da je takav sadržaj naveden po nahođenju djelatnika banke, te da je ona u tome bila u potpunosti neaktivna, ovaj sud smatra neosnovanim i neživotnim.

66. Djelatnik banke je bio pozvan poduzeti radne aktivnosti usmjerene na prihvaćanje prijedloga klijenta koji je želio zaključiti kreditni aranžman. Isti nije mogao znati da bi tužiteljica bila vlasnik određenoga obrta, posebno nije mogao znati naziv navedenoga obrta i adresu na kojoj je isti registriran. Stoga je upravo tužiteljica bila u mogućnosti iznijeti navedene podatke koji su joj kao vlasnici obrta bili poznati. Podredno se ističe da je sama tužiteljica u svom iskazu navela da je imala namjeru dijelom kreditnih sredstava koji bi joj bili odobreni refinancirati ranije postojeće kredite kod drugih poslovnih banaka. Takav sadržaj je i naveden u članku 1. Ugovora te upravo i kazuje da je cjelokupni sadržaj svrhe korištenja kreditnih sredstava naveden po kazivanju tužiteljice.

67. Podredno se ističe da je tužiteljici Ugovor predočen radi potpisivanja, da je ista pročitavši ugovor mogla reagirati i istaknuti da isti ne odražava njezinu volju, odnosno namjeru te da su pogrešno unijeti podaci koji se odnose na svrhu korištenja namjenskog kredita i samoga korisnika. Posebno valja istaći da je mogla reagirati ukoliko je smatrala da se sredstva neće koristiti u poslovne svrhe, u vidu uređenja apartmana, a što ista nije učinila.

68. Cijeneći da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila kao vlasnik obrta valja istaći da se tužiteljica pogrešno u činjeničnom supstratu utuženja pozvala se na rješidbe u kolektivnom sporu te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

69. Tužiteljica, kao korisnik kredita, po mišljenju ovoga suda nema svojstvo potrošača s obzirom na regulaciju navedenog statusa odredbama ZZP-a.

70. Prema navedenom zakonskom okviru, potrošač je fizička osoba, ali samo onda kada sklapa ugovor ili djeluje na tržištu izvan svoje profesionalne ili obrtničke djelatnosti.

71. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je tužiteljica zaključila predmetni ugovor kao vlasnik obrta te da su kreditna sredstva bila namijenjena za određenu ugostiteljsku djelatnost, odnosno pružanja usluge u domaćinstvu kao što je uređenje apartmana, koje je ista i stavila na tržište o čemu nedvojbeno govori podatak porezne uprave koji ju registrira kao iznajmljivača 2009.

72. Za zaključiti je da je sadržaj koji je davan turistima u vidu apartmana uređen u nekretnini koju je sagradila tužiteljica sa svojim suprugom, a koji se nalazi u novoj kući na adresi [adresa]. Iz samoga ugovora razvidno je da je dijelom namjera korištenja kreditnih sredstava bila upravo uređenje apartmana.

73. Isticanje tužiteljice da je vlasnik obrta fizička osoba te da se obrt ne može cijeniti kroz prizmu pravne osobe je sasvim legitimno i točno. Međutim, za ishod ovosudnoga spora irelevantno.

74. Naime, kao što je ranije navedeno, odredbama ZZP-a, pružena je zaštita potrošaču od ništetnih ugovornih odredaba ugovorenih pravnih poslova, ali isključivo kada fizička osoba takav pravni posao sklapa ili djeluje na tržištu izvan svoje profesionalne ili obrtničke djelatnosti, a što nije konkretan slučaj.

75. Slijedom navedenog, kako tužiteljica nije dokazala da bi imala status potrošača u navedenom ugovornom odnosu ista ne ostvaruje pravo na zaštitu potrošačkih prava kako je svoj zahtjev i temeljila u činjeničnom supstratu tužbe, zbog čega bi istu valjalo odbiti sa postavljenim tuženim zahtjevom.

76. Naime, konačno postavljenim zahtjevom ista potražuje isplatu preplaćenih iznosa s osnove zaključenog pravnog posla sa bankom, a koji su temeljeni na ništetnim ugovornim odredbama koje je ista kao potrošač prihvatila zaključenjem ugovornog odnosa sa bankom

77. Podredno se ističe da kada bi se tužiteljica osim na odredbe ZZP-a, pozvala kao mjerodavno materijalno pravo i na odredbe ZOO-a, koje reguliraju pitanje ništetnosti, a što nije, bilo bi moguće propitati osnovanost konačno postavljenog zahtjeva i u situaciji kada je zahtjev postavljen od fizičke osobe kao vlasnika obrta.

78. Naime, iako sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti prema članku 327. stavak 1. ZOO-a, postupanje suda je određeno činjeničnim navodima stranaka, odnosno sud o ništetnosti ugovornih odredbi odlučuje u okviru činjenica iznesenih od strane stranke koja se poziva na ništetnost i na pravnu osnovu na kojoj temelji svoj zahtjev.

79. ZOO ukazuje na mogućnost utvrđivanja ništetnosti određenih ugovornih odredaba ukoliko su za to ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 269. stavak 2. ZOO-a i članka 272. ZOO-a kada govorimo o korisniku kredita neovisno o tome je li potrošač ili nije. Naime, ukoliko bi bili ispunjeni uvjeti iz navedenih zakonskih odredaba, radilo bi se o ugovornim odredbama koje bi bile ništetne na temelju članka 322. stavak 1. ZOO- a, pri čemu je bitno je li banka postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, neovisno o tome da li bi tužiteljica kao korisnik kredita imala status potrošača ili ne.

80. Međutim, kada govorimo o ništetnim ugovornim odredbama ugovora o kreditu prema stavu VS RH iznijetom u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-295/2024, valja istaći da sud smatra da u slučaju osobe – korisnika kredita koji nema status potrošača, može se procjenjivati pravna valjanost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi koje bi bile ništetne prema odredbama ZOO-a, koje su ranije navedene u ovosudnom obrazloženju. Tada bi valjalo utvrditi, kada govorimo o konkretnom slučaju je li odredba Ugovora o kreditu kojim je određeno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorne i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, neodređena, odnosno neodrediva pa posljedično tome i ništetna.

81. Kao što je ranije navedeno, tužiteljica se kao vlasnica obrta navedena u ugovoru o kreditu kao korisnik kredita nije pozvala na odredbe ZOO-a, te stoga sud nije bio niti pozvan u tom smjeru donositi ocjenu o ništetnosti istih. Ista se isključivo pozvala na pravo na zaštitu unutar potrošačkog prava regulirano odredbama ZZP-a.

82. Podredno se ističe, da kada bi se i utvrdila ništetnost takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljicu bi valjalo odbiti sa zahtjevom za isplatom preplate s navedene osnove jer je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka utvrđeno nepostojanje takve preplate.

83. U odnosu na isplatu naknade sa osnove tečajne razlike, odnosno valutne klauzule u CHF valja reći da je valutna klauzula uvedena prvenstveno radi očuvanja jednake vrijednosti činidaba tijekom trajanja ugovora, koje načelo je propisano člankom 7. ZOO-a. Jednakost činidbi ne znači matematičku jednakost činidbe među strankama, ali predstavlja smjer kojim stranke idu da ne bi narušile približnu vrijednost uzajamnih davanja. Prema odredbama ZOO-a, osobe koje se profesionalno bave određenom djelatnošću, dužne su u prometu postupati s pažnjom dobrog stručnjaka kako to propisuje članak 10. stavak 2. ZOO-a. Stoga obrtnici, trgovci pojedinci, trgovci i sve pravne osobe dužni su postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika, dok su svi ostali dužni postupati pažnjom dobrog domaćina. Valutna klauzula propisana je odredbom članka 22. ZOO-a te je stoga osoba koja se profesionalno bavi određenom djelatnošću dužna prilikom ugovaranja legitimne valutne klauzule postupati s pažnjom dobroga stručnjaka, odnosno dobrog gospodarstvenika, a ne samo pažnjom dobrog domaćina, što se može očekivati od fizičke osobe koja ugovara takvu odredbu radi ostvarivanja nekih svojih osobnih probitaka koji nisu u svezi sa profesionalnom djelatnošću.

84. S tim u svezi je i stav sudske prakse da su obrtnici, u konkretnom slučaju ovdje tužiteljica, nepozvani isticati ništetnost valutne klauzule u ugovornom odnosu.

85. Stoga je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije na strani tužiteljice istaknut od strane tuženika, kada govorimo o pravu na obeštećenje vlasnika obrta zbog preplaćenih iznosa s osnove tečajne razlike osnovan.

86. Stoga bi i u tom segmentu zahtjev tužiteljice valjalo odbiti zbog prigovora stranačke legitimacije.

87. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. izreke presude.

88. Kako je tužiteljica izgubila spor, ista je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a dužna naknaditi protivnoj strani troškove postupka. Tuženiku je priznata naknada troškova prema troškovniku koji prileži spisu (list 461), a koji trošak se sastoji od sastava odgovora na tužbu te sastava podneska od 24. studenog 2022. te zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 20. rujna 2022., 25. travnja 2023., 5. rujna 2023., 25. travnja 2023., 22. svibnja 2022. i 29. kolovoza 2025. sve prema Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i iznos PDV- a u visini od 25 5, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 5.000,00 EUR.

89. Tuženiku nije dosuđena naknada troškova postupka u vidu sastava podneska od 26. lipnja 2025. s obzirom da je u podnesku tuženik sadržajno iznosio istovjetno kao u odgovoru na tužbu te u podnesku od 24. studenog 2022.

90. Prilikom dosuđivanja naknade sud je bio pozvan cijeniti i odredbu članka 155. ZPP-a gdje je zakonodavac propisao da će sud odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Stav je ovoga suda da sadržaj navedenoga podneska nije bio potreban za vođenje parnice s obzirom da je stranka već ranije iznosila istovjetni sadržaj sada isključivo argumentiran daljnjim sudskim odlukama koje se u sklopu sudske prakse donose.

91. Kako tuženik prilikom zaključenja glavne rasprave kao niti u troškovniku nije isticao zahtjev za naknadom sporednih davanja tekućih na dosuđeni trošak od presuđenja pa do isplate, sud o tome nije donosio odluku.

92. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku II. izreke presude.

U Rijeci, 14. listopada 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika