Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-598/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika MS, zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika MS, protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovnog broja K-67/2020, od 25. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba okrivljenika MS odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Šibeniku proglasio je krivim okrivljenika MS zbog počinjenja u stjecaju četiri kaznena djela i to kaznenog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. KZ/11, kaznenog djela omogućavanja trošenja droga iz članka 191. stavka 1. KZ/11, kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11 i kaznenog djela pronevjere iz članka 233. stavka 1. KZ/11, nakon čega je okrivljeniku utvrdio pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11, opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude, na temelju te odredbe kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo iz članka 191. stavka 1. KZ/11 opisanog pod točkom 2. izreke pobijane presude, kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, za kazneno djelo iz članka 228. stavka 1. KZ/11, opisano pod točkom 3. izreke pobijane presude, kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci i za kazneno djelo iz članka 233. stavka 1. opisano pod točkom 4. izreke pobijane presude, kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Nakon toga, na temelju odredbe članka 51. KZ/11, okrivljenik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca pa je potom, na temelju odredbe članka 57. KZ/11, prema okrivljeniku izrečena djelomična uvjetna osuda, na način da se od kazne zatvora na koju je okrivljenik osuđen izvršava 6 (šest) mjeseci, a dio kazne od 10 (deset) mjeseci se neće izvršiti, ako okrivljenik MS u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo, s tim da rok provjeravanja počinje teći od dana izdržane kazne.

2. Na temelju članka 54. KZ/11 okrivljeniku MS je u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunato vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 5. travnja 2023. do 21. travnja 2023.

3. Na temelju odredbe članka 190. stavka 8. KZ/11, u vezi članka 79. KZ/11 od okrivljenika je oduzeta droga marihuana težine 0,56 g, zapakirana u ručni metalni mlinac, jedna ručno sačinjena cigareta tzv. "joint" ispunjena mješavinom duhana i marihuane težine 0,54 g te droga marihuana težine 0,78 g, oduzeta od okrivljenika prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj KU-169/18, od 10. svibnja 2018., koje će se nakon pravomoćnosti presude uništiti.

4. Na temelju odredbe članka 79. KZ/11, od okrivljenika je oduzet jedan ručni metalni mlinac, više komada plastičnih kanti raznih boja i raznih zapremnina od 20-30 litara, narančaste boje, s ostacima dizel goriva u istima, oduzeti od okrivljenika prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj KU-169/18, od 10. svibnja 2018.

5. Na temelju odredbe članka 560. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22, dalje u tekstu: ZKP/08) i članka 77. KZ/11, od okrivljenika MS je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 13,27 eura (100,00 kuna), nakon čega je utvrđeno da ukupan novčani iznos od 13,27 eura predstavlja imovinsku korist koju je okrivljeni MS ostvario kaznenim djelom iz članka 190. stavka 2. KZ/11 te je utvrđeno da je ukupni iznos od 13,27 eura imovina Republike Hrvatske pa je naloženo okrivljeniku MS da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 13,27 eura u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

6. Na temelju odredbe članka 145. stavka 2., točke 1. i 6. ZKP/08, okrivljenik je, na ime paušalnog troška postupka, obvezan platiti iznos od 40,00 eura te troškove vještačenja u iznosu od 40,00 eura (300,00 kuna) i "troškove svjedoka" u iznosu od 129,70 eura, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

7. Protiv ove presude žalbu je podnio okrivljenik MS, po svom branitelju Ivici Crnogaća, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Crnogaća & Crnogaća u Šibeniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i troškovima postupka, s prijedlogom da se "preinači osporavana presuda u smislu žalbenih navoda ili podredno da se ista ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje i odlučivanje".

8. Odgovor na žalbu okrivljenika podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi presuda Općinskog suda u Šibeniku.

9. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

10. Žalba okrivljenog MS je neosnovana.

11. Okrivljenik je u svojoj žalbi naveo da prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, međutim nije pravno označio na koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka smjera, a nije ni opisao način na koji bi ta povreda bila počinjena, radi čega je ovaj drugostupanjski sud, postupajući u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22, 36/24 i 72/25, dalje u tekstu: ZKP/08), pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, međutim nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba, tako da se okrivljenik neosnovano žali zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

12. Što se tiče navoda u pogledu žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik je iznio razloge za svako djelo pojedinačno pa tako u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke presude navodi kako drži da nije dokazano da je počinio to kazneno djelo jer da je iskaz svjedoka TS na kojem je prvostupanjski sud utemeljio svoju presudu neuvjerljiv i u koliziji sa životnim i logičnim navodima obrane okrivljenika pa da nije bilo razloga da se bez drugih materijalnih ili personalnih dokaza povjeruje tom svjedoku. U odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke pobijane presude, iz članka 191. stavka 1. KZ/11, u žalbi se ističe kako su svi svjedoci uvjerljivo i rezolutno osporili da bi im okrivljenik dao bilo kakvu drogu na uživanje. Vezano za kazneno djelo iz točke 3. izreke presude iz članka 228. stavka 1. KZ/11, u žalbi se navodi kako je okrivljenik okolnosno i samokritično priznao to djelo, dok se u odnosu na kazneno djelo iz točke 4. izreke prvostupanjske presude iz članka 233. stavka 1. KZ/11 navodi kako nema dovoljno dokaza da bi okrivljenik to kazneno djelo počinio pa da je primjenom "načela in dubio pro reo", okrivljenika trebalo osloboditi "od odgovornosti" za ovo kazneno djelo.

13. Međutim, svojim žalbenim navodima okrivljenik nije s uspjehom osporio utvrđenja prvostupanjskog suda, koji je o svim svojim zaključcima dao logične i uvjerljive razloge, koje, budući da imaju potporu u stanju u spisu, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Vezano za kazneno djelo iz točke 1., okrivljenik je doista porekao počinjenje tog kaznenog djela te je naveo da nikada nikome nije prodao drogu pa tako ni svjedoku TS, ali je dopustio mogućnost da su nekada zajedno zapalili koji joint, no da se nikada nije radilo o prodaji. S druge strane, svjedok TS je u svom iskazu, kako prilikom prvog ispitivanja, a tako i na raspravi, potvrdio onaj dio obrane u kojoj je okrivljenik naveo da bi oni nekada zajedno konzumirali marihuanu, međutim bio je izričit i oko toga da je jednom prigodom zamolio okrivljenika može li mu prodati marihuanu jer je trebao ići na neku zabavu te da mu je okrivljenik doista tom prigodom prodao paketić marihuane za 100,00 kuna. Potpuno ispravno prvostupanjski sud ocjenjuje da ovaj svjedok nema nikakvog razloga lažno teretiti okrivljenika te je osnovano prihvatio iskaz imenovanog svjedoka kao istinit, uvjerljiv i vjerodostojan te je opravdano okrivljenika proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11 iz točke 1. izreke pobijane presude.

14. Vezano za kazneno djelo iz točke 2., za navesti je kako je čak i sam okrivljenik u svojoj obrani priznao da je sa svim osobama iz činjeničnog opisa tog kaznenog djela znao povremeno konzumirati marihuanu, da je ponekad on častio nekog od njih, a ponekad da je bilo obrnuto, a pored toga svi svjedoci prilikom prvog ispitivanja u državnom odvjetništvu su u potpunosti potvrdili tu obranu okrivljenika. Tek kasnije na raspravi su uglavnom negirali da bi im okrivljenik davao na konzumaciju marihuanu, međutim ipak su, kada im je predočen iskaz iz istrage uglavnom priznali da je točno ono što su rekli prilikom prvog ispitivanja, odnosno da im je okrivljenik davao marihuanu. Kako je već navedeno, ovi iskazi su podudarni s obranom okrivljenika, radi čega je pravilno prvostupanjski sud postupio kada ga je proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela 191. stavka 1. KZ/11.

15. Kazneno djelo opisano pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude, okrivljenik je priznao na raspravi, a i u samoj žalbi se ni na koji način ne osporavaju utvrđenja prvostupanjskog suda u tom pravcu, dok je u odnosu na kazneno djelo iz točke 4. neosnovan žalbeni navodi da je bilo prostora za primjenu procesno pravnog pravila in dubio pro reo te da se okrivljenika oslobodi optužbe za to kazneno djelo. Naime, sam okrivljenik je u svojoj obrani priznao da je doista dobio u službi na korištenje mobitel, da je potpisao primitak i službeno ga zadužio, ali da ga nije vratio kada mu je prestao radni odnos u društvu "[trgovačko društvo]", odnosno da je taj mobitel od njega oduzet kada je obavljena pretraga njegovog stana. Ta pretraga je obavljena 10. svibnja 2018., dok je prema iskazu svjedoka ES okrivljenik dobio otkaz u navedenom trgovačkom društvu pred kraj ljeta 2017. pa je, s obzirom na protek vremena od tada do pronalaska mobitela kod okrivljenika, potpuno jasno da je okrivljenik protupravno prisvojio predmet koji mu je bio povjeren na radu te da se u takvoj situaciji ne može raditi o tome da ga je zaboravio vratiti vlasniku. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je okrivljenika proglasio krivim i za ovo kazneno djelo pa su neosnovani žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu.

16. Okrivljenik je u svojoj žalbi, u odnosu na kaznena djela iz točke 1. i 2. izreke prvostupanjske presude naveo kako je u tom dijelu sud trebao primijeniti odredbu članka 33. KZ/11 o beznačajnom kaznenom djelu ili kako ga je okrivljenik u žalbi nazvao "bagatelnom" djelu, na koji način prvostupanjsku presudu sadržajno pobija zbog žalbene osnove povrede kaznenog zakona. Međutim, takvi žalbeni navodi doista nisu utemeljeni. Naime, člankom 33. KZ/11 propisano je da nema kaznenog djela, iako su ostvarena njegova obilježja, ako je stupanj počiniteljeve krivnje nizak, djelo nije imalo posljedice ili su posljedice neznatne i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Ova tri uvjeta moraju biti kumulativno ispunjena, što znači da kod izostanka samo jednog od njih, nije moguća primjena odredbe članka 33. KZ/11.

17. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je potpuno pravilno utvrdio da je okrivljenik postupao s izravnom namjerom, da je njegova ubrojivost bila u cijelosti očuvana te da je bio svjestan svog djela i htio njegovo počinjenje, na koji način je bio svjestan i protupravnosti svojih postupaka. Radi se dakle o maksimalnom stupnju krivnje, tako da je u toj situaciji izostao već onaj prvi uvjet propisan člankom 33. KZ/11, da se mora raditi o niskom stupnju krivnje, radi čega mogućnost da se radi o beznačajnom djelu ne dolazi u obzir, bez obzira na to jesu li možda ispunjena ona druga dva uvjeta iz članka 33. KZ/11 jer utvrđeni stupanj krivnje kod postupanja okrivljenika otklanja svaku daljnju mogućnost primjene članka 33. KZ/11. Stoga se okrivljenik neosnovano žali zbog žalbene osnove povrede kaznenog zakona.

18. Što se tiče žalbene osnove odluke o kazni, okrivljenik u žalbi ističe kako je prvostupanjski sud nedovoljno ocijenio značaj brojnih olakotnih okolnosti, a da je precijenio "navodno postojeće otegotne okolnosti, koje zapravo uopće ni ne postoje". Ističe se pri tome kako je okrivljenik nekažnjavana osoba, koja se u posljednjih pet godina nije javila ni kao počinitelj novih kaznenih djela i ima u potpunosti uredan život, uz to je bio maksimalno korektan pred sudom, priznao je počinjenje kaznenog djela pod točkom 3. te očekuje rođenje djeteta sa zaručnicom. Stoga smatra da je trebalo odmjeriti nižu jedinstvenu kaznu i istome u cijelosti izreći uvjetnu osudu, koja bi ostvarila svrhu specijalne i generalne prevencije.

19. Međutim, ni u tom dijelu žalba okrivljenika nije osnovana jer je prvostupanjski sud prilikom odluke o izboru kaznenopravne sankcije u potpunosti pravilno utvrdio sve okolnosti koje mogu imati utjecaja na to da kazna po vrsti i mjeri bude veća ili manja te ih je adekvatno vrednovao, što svojim žalbenim navodima okrivljenik nije doveo u pitanje. Kod ovoga je potrebno navesti kako je okrivljenik proglašen krivim zbog četiri kaznena djela te kako mu je prvostupanjski sud pojedinačne kazne zatvora za svako od tih kaznenih djela odmjerio gotovo na samom posebnom minimumu kazne zatvora, što znači da je sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika uzeo u obzir i odgovarajuće cijenio. S obzirom na to da je najviša pojedinačna utvrđena kazna zatvora, ona za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11, odmjerena u trajanju od jedne godine, jedinstvena kazna se mogla izreći samo na način da se ta kazna zatvora povisi, kako je to propisano člankom 51. stavkom 2. KZ/11, što je prvostupanjski sud potpuno ispravno učinio. Međutim, u tom slučaju više nije moguće izreći uvjetnu osudu, u smislu članka 56. KZ/11, kako je to predloženo u žalbi okrivljenika jer se ta kaznenopravna sankcija može izreći samo počinitelju koji je osuđen na kaznu zatvora u trajanju do jedne godine.

20. Olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, a koje posebice ističe okrivljenik i u svojoj žalbi nisu takve kvalitete ni brojnosti da bi mogli dovesti do primjena instituta o ublažavanju kazne, a pojedinačne kazne zatvora, kao i jedinstvena kazna na koju je okrivljenik osuđen primjenom odredbi članka 51. KZ/11 u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca su u potpunosti prilagođene stupnju krivnje okrivljenika i svrsi kažnjavanja, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela te osobnim i obiteljskim prilikama okrivljenika pa u opisanoj situaciji doista nije bilo prostora za nikakvo blaže kažnjavanje okrivljenika. Ipak, s obzirom na istaknute olakotne okolnosti, prvostupanjski sud je osnovano ocijenio da postoji visoki stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne okrivljenik ubuduće neće činiti kaznena djela, radi čega mu je, na temelju članka 57. KZ/11, opravdano izrekao djelomično uvjetnu osudu, na način da se od kazne na koju je osuđen izvršava šest mjeseci, dok se dio kazne od deset mjeseci neće izvršiti, ako okrivljenik u vremenu provjeravanja od 2 godine ne počini novo kazneno djelo, s time što rok provjeravanja počinje teći od izdržane kazne. Ovakva kaznenopravna sankcija je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prikladna da se njome ostvare svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11, što svojim žalbenim navodima okrivljenik nije doveo u pitanje. Stoga se okrivljenik neosnovano žali i zbog žalbene osnove odluke o kazni.

21. Nije u pravu okrivljeni niti kada se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka jer je prvostupanjski sud, u situaciji kada je okrivljenika proglasio krivim, bio u obvezi na temelju članka 148. ZKP/08 u presudi naložiti mu da podmiri troškove kaznenog postupka, tako da se okrivljenik neosnovano žali i zbog žalbene osnove odluke o troškovima. Ipak, ako bi zbog lošeg imovinskog stanja okrivljenika, plaćanjem troškova postupka bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje njega ili osoba koje je dužan uzdržavati, tada ga predsjednik prvostupanjskog vijeća može posebnim rješenjem osloboditi dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, u smislu odredbe članka 148. stavka 6. ZKP/08.

22. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi, te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu okrivljenika, sukladno članku 482. ZKP/08 valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 14. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić