Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-66/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2528/2022-30 od 30. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Erste&Steiermarkische Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2528/2022-30 od 30. studenog 2023.

obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103380657 sklopljenog između tužitelja i tužene 30. siječnja 2007. sadržana u čl. 10., a koja glasi: “za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,850% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom plasmana“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj platiti tužitelju iznos od 658,46 EUR- a sa zateznim kamatama tekućim od 6. veljače 2007. do isplate (stavak II. izreke).

1.1. Nadalje, utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna naplate u skladu s važećim odlukama banke“ (stavak III. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 2.483,28 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.939,25 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 30. studenog 2023. do isplate (stavak IV. izreke) te se odbija prigovor radi prebijanja tužene u iznosu od 9.012,16 EUR-a odnosno u kunskoj protuvrijednosti od 67.562,46 EUR-a/8.967,06 kn sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak V. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 30. siječnja 2007. u čl. 10. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,850% iznosa kredita te zahtjev za povratom iznosa koji je tužena primila po osnovi predmetne ništetne ugovorne odredbe, kao i zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 8. istoga Ugovora kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odlukama banke, te posljedično tome i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kamata.

5. Prije razmatranja žalbenih navoda valja istaći da je tužena u žalbi, pozivom na odredbu čl. 71. toč. 7. ZPP naglasila potrebu da se u drugostupanjskom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u EUR, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko „na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti“, taj dio žalbe se smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73. u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

5.1. Imajući u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesno- pravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda ne radi o zahtjevu za izuzeće. Neovisno o iznesenom, žalitelju valja odgovoriti da kod predsjednika ovog drugostupanjskog vijeća, kao i kod ostalih članica vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena, jer ista sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za presuđenje te se kao takva može ispitati. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje.

8. Tako je utvrdio:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor 30. siječnja 2007. sklopili ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103380657 za kupnju stana,

-da je odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora ugovorena kamatna stopa od 5,790% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tužene (kreditora),

-da je odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,850% iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom plasmana,

-da iz odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora proizlazi kako je tužena stavila na raspolagane tužitelju iznos kredita u visini od 79.250,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan isplate, te da je odredbom čl. 6. istog Ugovora predviđen rok otplate od 360 mjeseci,

-da se tijekom otplatnog razdoblja mijenjala visina kamatne stope sukladno odlukama tužene,

-da je tužitelj tuženoj po osnovi čl. 10. Ugovora 5. veljače 2007. isplatio na ime ugovorene naknade iznos od 673,63 EUR-a;

-da je na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darfin d.o.o. utvrđeno kako je tužitelj tuženoj po osnovi promjenjive kamatne stope preplatio iznos od 2.483,28 EUR- a.

9. Radi utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo je potrebno utvrditi da li je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, radi li se o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, jesu li sporne odredbe i/ili nejasne, i/ili teško razumljive i/ili teško uočljive, kao i da li suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03 će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

12. Prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

14. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03. propisano je da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

15. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st.1. i 2. ZZP/03).

16. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo je da je u čl. 8. ugovoreno plaćanje redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke, koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,790 % godišnje.

17. Slijedom navedenog proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke pa tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati opseg svoje obveze jer nije mogao predvidjeti način kretanja kamatne stope (pri čemu na sadržaj ugovora kojim se tražio njegov bezuvjetni pristanak na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s odlukama o kamatama banke, nije mogao utjecati) uzrokovala je upravo takvu, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

18. Za navesti je, da je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način „da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“.

19. Dakle, unatoč tome što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg te odredbe niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve odredbe proizlaze za njega. Stoga je i po ocjeni ovog suda sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 i time ništetna u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO).

20. Drugačija pravna shvaćanja tužene iznesena u žalbi.vezana.za ništetnost te odredbe Ugovora nisu prihvatljiva.

21. Budući da ništetnost odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu čl. 1111. ZOO, kada je tuženoj naloženo da tužitelju vrati utuženi iznos od 2.483,28 EUR-a sukladno izračunu vještaka na ime utvrđene razlike uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tužena kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužitelj izvršio sporne uplate u svrhu vraćanja kredita.

22. Ni ostali žalbeni navodi tužene ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, a u biti su sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, koja su suprotna svemu prethodno iznesenom.

23. Nadalje, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnost odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,850% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom plasmana.

24. Naime, plaćanje te naknade očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s obzirom na to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tužene te tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, a tužena nije dokazala da bi se o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužna dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03.

25. Doduše, tužena kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita ima određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom (npr. razni operativni troškovi i materijalni troškovi). Međutim, sama činjenica da je trošak obrade zahtjeva i odobravanja kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanja kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanja kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

26. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tužena koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

27. Kako je dakle, tužena povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,850% od iznosa kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tužena, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnula tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa je takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je naložio tuženoj povrat iznosa plaćenog po toj osnovi u visini od 658,46 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 6. veljače 2007. do isplate, a koja visina među strankama nije niti bila sporna.

28. Također, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je odbio prigovor prijeboja odnosno uračunavanja tzv. negativnih razlika zbog manje plaćenih anuiteta za vrijeme otplate kredita kada su kamate bile niže od početno ugovorenih.

29. Naime, kod tužitelja zbog nižih kamatnih stopa od početnih prema Ugovoru nije došlo do stjecanja bez osnove, budući da zbog manje plaćenih iznosa uslijed navedenog tužitelj ništa nije stekao pa nema ni obvezu vraćanja jer ništa nije ni primio, već je upravo tužena ta koja je svojim nepoštenim postupanjem protivno savjesnosti i poštenju uzrokovala ništetnost navedene odredbe Ugovora o kreditu. Zato tražbina tužene doista ne postoji pa je i u tom dijelu pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je odbio taj prigovor.

30. I prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba.

31. Također i odluka o trošku parničnog postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) pri čemu valja navesti da tužena u žalbi niti ne osporava utvrđenja suda prvog stupnja o radnjama koje su bile potrebne za vođenje ovoga postupka sukladno odredbi čl. 155. ZPP.

32. Tužena prvenstveno navodi da tužitelju ne pripada pravo na naknadu sudskih pristojbi na tužbu i presudu obzirom da su temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje u tekstu: ZSP) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023. oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

33. Međutim, navedena odredba ZSP ne može se primijeniti na konkretan slučaj jer se u ovom slučaju ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

34. Nadalje, valja istaći da se u konkretnom slučaju visina troškova utvrđuje prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., dakle prije donošenja prvostupanjske presude, a kojom je Tbr. 54 propisano da vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR-a, a ne 1,99 EUR-a kako to u žalbi navodi tužena.

35. Imajući u vidu da je tužitelju sukladno vrijednosti predmeta spora (3.141,74 EUR- a) priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova, te sastava podnesaka 7. srpnja 2022., 13. rujna 2022., 19. svibnja 2023., te 24. kolovoza 2023. 100 bodova za svaki, kao i za pristup ročištu 16. listopada 2023. 100 bodova, a za ročište 28. ožujka 2023. 50 bodova, što ukupno iznosi 650 bodova ili 1.300,00 EUR-a što uvećano za 25% PDV-a na taj iznos ili 325,00 EUR-a, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR-a te pristojbe na tužbu u iznosu od 38,99 EUR-a te na presudu u iznosu od 83,62 EUR-a, to bi tužitelju sveukupno pripadao iznos od 1.946,69 EUR-a.

36. Sud prvoga stupnja je tužitelju na ime troška parničnog postupka dosudio manji iznos od 1.939,25 EUR-a. No, kako drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu (čl. 374. ZPP), to je žalbene navode tužene valjalo odbiti kao neosnovane.

37. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao djelomično neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić