Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1600/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anite Vrkić i Ive Vrkić, odvjetnicama iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-985/2021-25 od 27. lipnja 2024., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-985/2021-29 od 2. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-985/2021-25 od 27. lipnja 2024., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-985/2021-29 od 2. listopada 2024., u pobijanom dijelu pod točkom „1“ izreke.

II Žalba tuženika prihvaća se kao djelomično osnovana, a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana i preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P- 985/2021-25 od 27. lipnja 2024., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-985/2021-29 od 2. listopada 2024., u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom II izreke na način da se tuženiku nalaže da tužitelju na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.114,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom računatom na taj iznos od 27. lipnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu, u visini od 316,36 eura, tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„1 Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.929,70 EUR / 14.539,32 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi: na iznos od 9,85 € od 16.01.2009 do isplate,

na iznos od 8,58 € od 10.2.2009 do isplate,

na iznos od 13,88 € od 12.3.2009 do isplate,

na iznos od 5,44 € od 11.4.2009 do isplate,

na iznos od 5,11 € od 12.5.2009 do isplate,

na iznos od 4,21 € od 09.6.2009 do isplate,

na iznos od 3,66 € od 10.7.2009 do isplate,

na iznos od 0,59 € od 13.8.2009 do isplate,

na iznos od 3,57 € od 10.9.2009 do isplate,

na iznos od 1,51 € od 23.10.2009 do isplate,

na iznos od 2,98 € od 17.11.2009 do isplate,

na iznos od 4,12 € od 19.12.2009 do isplate,

na iznos od 8,10 € od 19.01.2010 do isplate,

na iznos od 10,80 € od 16.2.2010 do isplate,

na iznos od 9,52 € od 12.3.2010 do isplate,

na iznos od 13,83 € od 17.4.2010 do isplate,

na iznos od 19,05 € od 19.5.2010 do isplate,

na iznos od 22,43 € od 12.6.2010 do isplate,

na iznos od 28,39 € od 14.7.2010 do isplate,

na iznos od 29,99 € od 20.8.2010 do isplate,

na iznos od 41,07 € od 16.9.2010 do isplate,

na iznos od 33,42 € od 14.10.2010 do isplate,

na iznos od 34,89 € od 16.11.2010 do isplate,

na iznos od 42,58 € od 14.12.2010 do isplate,

na iznos od 54,03 € od 11.01.2011 do isplate,

na iznos od 40,25 € od 11.2.2011 do isplate,

na iznos od 44,18 € od 12.3.2011 do isplate,

na iznos od 39,45 € od 08.4.2011 do isplate,

na iznos od 51,39 € od 14.5.2011 do isplate,

na iznos od 61,95 € od 16.6.2011 do isplate,

na iznos od 75,05 € od 21.7.2011 do isplate,

na iznos od 80,68 € od 27.8.2011 do isplate,

na iznos od 65,95 € od 22.9.2011 do isplate,

na iznos od 60,87 € od 25.10.2011 do isplate,

na iznos od 59,49 € od 16.11.2011 do isplate,

na iznos od 63,82 € od 24.12.2011 do isplate,

na iznos od 68,91 € od 27.1.2012 do isplate,

na iznos od 68,33 € od 27.3.2012 do isplate,

na iznos od 67,66 € od 21.4.2012 do isplate,

na iznos od 70,62 € od 24.5.2012 do isplate,

na iznos od 68,10 € od 13.7.2012 do isplate,

na iznos od 62,50 € od 15.9.2012 do isplate,

na iznos od 68,43 € od 13.11.2012 do isplate,

na iznos od 68,03 € od 22.12.2012 do isplate,

na iznos od 65,08 € od 16.1.2013 do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., a od 1.08.2015.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.431,35 € zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Rješenjem o ispravku pobijane presude (koje nije bilo predmetom žalbenog pobijanja stranaka) riješeno je:

„I. Ispravlja se presuda ovog suda poslovni broj: P-985/2021 od 7. lipnja 2024. u uvodu iste tako da umjesto:

„…tužitelja TL iz [adresa]“

treba pisati:

„…tužitelja TL iz [adresa]“.

II. U ostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena.“

3. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati; da pobijana presuda proturječi sama sebi obzirom da prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule u švicarskim francima i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koji za njega proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog Ugovora u kreditu; da su prigodom svakog sklapanja ugovora potrošačima objašnjenje sve značajke ugovora, kao i mogućnost sklapanja ugovora u različitim valutama, čega se tuženik kao dobar gospodarstvenih držao u svojem redovnom poslovanju, a tužitelj u prilog svojih navoda nije priložio nikakve dokaze; da je prvostupanjski sud naložiti isplatu zastarjele tražbine, obzirom da je tužitelj preinačio tužbu, odnosno povisio tužbeni zahtjev nakon roka za zastaru od 14. lipnja 2023.; da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, jer je neosnovano i neobrazloženo odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Goranke Šmer Maraš, bez da je na adekvatan način obrazložio razloge odbijanja; da ni vještak svojim saslušanjem nije otklonio istaknute prigovore pa se stoga pobijana presuda ne može ispitati; da je njegovo pozivanje na materijalnopravni prigovor zastare osnovano, obzirom da je tražbina s osnova stjecanja bez osnove nastala prije 6. lipnja 2016. zastarjela, odnosno u roku 5 godina prije podnošenja tužbe od 6. lipnja 2021.; da prvostupanjski sud nije dao jasne i konkretne razloga zbog kojih bi našao da su sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli u švicarskim francima ništetne, a što ukazuje da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te ju nije moguće ispitati buduće je nerazumljiva pa je, posljedično tomu, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP; da do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja švicarskog franka pa stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno; da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas te je konkretna ugovorna odredba u skladu s prisilnom propisom (članak 22. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO); da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja; da u odnosu na dosuđene zatezne kamate na tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom dosude tijeka kamata sukladno odredbi članka 1115. ZOO, obzirom da bi dan otkad teku zakonske zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe; da je na ročištu za glavnu raspravu, na kojemu je zaključena glavna rasprava, on sukladno odredbama ZPP, izradio i predao troškovnik u spis, a prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi propustio odbiti njegov zahtjev za naknadom parničnog troška, kao da isti zahtjev nije ni podnio; da je prvostupanjski sud neosnovano priznao tužitelju trošak sastava podnesaka od 8. lipnja 2021. i 9. lipnja 2022., svaki u visini od 50 bodova, odnosno svaki u iznosu od 100,00 eura i to iz razloga što je riječ o podnesku kojim se dostavlja potvrda o uplati predujma pa se stoga ne radi o trošku koji je u smislu odredbe članka 155. ZPP potreban za vođenje parnice; da je sud prvog stupnja priznao trošak vještačenje kojeg je tužitelj sam naručio prije podnošenja tužbe i to u iznosu od 66,36 eura, iako je riječ o trošku koji nije bio nužan za vođenje ovog postupka i postavljanje visine tužbenog zahtjeva, obzirom da je vještačenje provedeno tijekom ovoga postupka; da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je sve za sve radnje tužitelja primjenjivao Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) i to za razdoblje prije stupanja na snagu Izmjena, odnosno i za razdoblje prije 17. studenoga 2023.

3.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova prvostupanjskog postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba tuženika djelomično je osnovana i to samo u pogledu dijela odluke o troškovima postupka.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno – po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

8. Prije svega, u ovomu postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP time što nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Radosne Mavrinac, budući da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u više odluka, pa i u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., zaključio da se saslušanjem javnog bilježnika „ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti … rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.“

8.1.2. Navedena bitna povreda nije počinjena ni tijekom provođenja vještačenja, jer je, protivno navodima tuženika, stalna sudska vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš saslušana na ročištu od 5. travnja 2024. i usmeno iznijela svoj nalaz i mišljenje te se očitovala o prigovorima tuženika na način da je te prigovore u cijelosti otklonila, a time što su njegovi prigovori na nalaz i mišljenje vještakinje argumentirano ocijenjeni neosnovanima tuženiku nije uskraćeno pravo na raspravljanje pred sudom.

8.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP pa je žalba žalitelja u ovomu dijelu u kojemu ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

9. Tijekom ovoga postupka prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti od značaja za zakonito presuđenje ovoga spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza valjano utvrdio sporne odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje pa, prema tomu, nije osnovan niti žalbeni razlog tuženika u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

10. U ovomu postupku, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

11. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.929,70 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je isti, u utuženom razdoblju, naplatio od tužitelja temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 396-314/2005 od 14. prosinca 2005., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao kreditora, solemniziranog 19. prosinca 2005. kod javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva pod poslovnim brojem: OU-332/05, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

12. U ovomu postupku, obzirom i na žalbene navode žalitelja, nije sporno da je između pravnog prednika tuženika, kao davatelja kredita i tužitelja, kao korisnika kredita 14. prosinca 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 396-314/2005, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 23.140,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 7 godina te da je navedenim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i to u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju prednika tuženika (kreditora) za švicarske franke, važećem na dan dospijeća.

13. Sporno je, je li prigodom sklapanja navedenog Ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te jesu li ove ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tomu ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. ZOO).

14. Sud prvog stupnja je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tomu osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnomu, da osnovanost zahtjeva tužitelja proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, a da je i tijekom ovog postupka utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao odredba koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, a na sadržaj koje tužitelj nije imao nikakav utjecaj, tužitelju, kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva (uzimljući pri tomu u obzir da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu rizik tečajnih razloga, kao korisniku kredita, nije bio dovoljno obrazložen i da ga prije sklapanja ugovora banka, kao potrošača, nije bila obavijestila o relevantnim okolnostima u svezi s rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka) pa je ona u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i kao takva je nepoštena i ništetna. Posljedično tomu, prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1115. u vezi odredbe članka 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove - razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takve ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu.

14.1. Pri tomu, je sud prvog stupnja, kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je zastara ove novčane tražbine počela teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača – u konkretnom slučaju danom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa računajući od tada (14. lipnja 2018.) do dana podnošenja predmetne tužbe 6. lipnja 2021. nije protekao opći zastarni rok od pet godina za taj restitucijski zahtjev tužitelja, a u kojem roku i zastarijevaju ove tražbine po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 225. ZOO).

15. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tomu primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge koji nisu dovedeni u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

16. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelu u kojemu ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima u Ugovoru o kreditu broj:

396-314/2005, sklopljenog 14. prosinca 2005., između prednika tuženika Hypo Alpe- Adria Bank d.d., kao davatelja kredita i tužitelja, kao korisnika kredita, utemeljenog, između ostalog, i na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu i ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno, između ostalog, utemeljio upravo i na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pri tomu je prvostupanjski sud, i neovisno o tomu, svoj zaključak o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, posebno cijenio u okolnostima konkretnog slučaja – sadržaja navedenog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke (koji je, između ostalog, iskazao „da mu je bilo važno da rata bude u iznosu do 1.500,00 kuna mjesečno, međutim, nakon godinu dana rate da su se počele povećavati tako da mu je dosegla iznos od 2.200,00 kuna mjesečno“) pa je posljedično tomu i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

17. Na temelju odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud, suprotno ovim žalbenim navodima tuženika, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik.

19. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

20. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, zaključujući da je temeljem navedene ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, tuženik uz primjenu ove nepoštene i posljedično tomu nezakonite odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tomu taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a koji zaključak niti žalitelj svojom žalbom nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu.

21. Prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnomu slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tomu ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu.

22. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega, u konkretnomu slučaju, u odnosu na ovaj dosuđeni novčani iznos zastara nije nastupila (članak 225. ZOO) budući od tada (14. lipnja 2018.) pa do trenutka podnošenja ove tužbe 25. travnja 2023. nije protekao zastarni rok od pet godina u kojem roku zastarijevaju ove novčane tražbine po pravilima o stjecanju bez osnove.

23. Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prigodom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tomu što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tomu da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO jer, u protivnomu, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP). Osim toga, prigodom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tomu valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

24. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima ukazuje da je u konkretnomu slučaju nastupila zastara i u pogledu preinačenog dijela tužbenog zahtjeva iz podneska od 17. listopada 2023., valja istaknuti da ni u tomu dijelu nije nastupila zastara predmetne tužiteljeve tražbine, uzimljući pri tomu u obzir da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na drugoj sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva“, pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

25. Posljedično tomu, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnomu slučaju, valja zaključiti da iz navedenih razloga nije nastupila zastara ove dosuđene novčane tražbine tužitelja (tako i u Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu.

26. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.

27. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je odlučujući o visini troškova postupka koje zahtijeva tužitelj na ime troškova njegova zastupanja, pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu Tbr. 52. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa), koja je stupila na snagu 25. studenoga 2023., a kojom je propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (tako i Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.), pa je žalba tuženika neosnovana i u ovomu dijelu.

28. Pri tomu, to što prvostupanjski sud nije odbio zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude u tomu dijelu, budući da je iz obrazloženja predmetne presude vidljivo da je tužitelju trošak parničnog postupka dosuđen primjenom odredbe iz članka 154. stavka 1. ZPP jer je u cijelosti uspio u sporu, a što ujedno znači da tuženik, koji je spor izgubio, nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovomu predmetu pa je žalba žalitelja i u tomu dijelu neosnovana.

29. Međutim, žalba tuženika je osnovana u dijelu u kojemu osporava dosudu tužitelju troškova tzv. preliminarnog vještačenja, obzirom da u slučaju kada je tužitelju priznat trošak u ovomu postupku provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 euro, ne pripada mu (i) trošak tzv. preliminarnog vještačenja u iznosu od 66,36 eura jer se ne radi o trošku koji je bio nužan za vođenje postupka i postavljanje tužbenog zahtjeva koji je, u konačnici, tužitelju dosuđen prema vještačenju provedenom u ovomu postupku.

30. Osim toga, žalba tuženika osnovana je i u dijelu u kojemu tuženik pravilno ukazuje da su tužitelju neosnovano priznati troškovi sastava podnesaka od 8. lipnja 2021. i 9. lipnja 2022., svaki u visini od 50 bodova, odnosno svaki u iznosu od 100,00 eura i to iz razloga što je riječ o podnescima u privitku kojih se samo dostavlja dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi za tužbu (stranica 32 spisa) i dokaz o uplati predujma za troškove provođenja financijskog vještačenja (stranica 245 spisa) pa se stoga, uistinu, ne radi o trošku koji je u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP potreban za vođenje parnice.

31. Stoga je žalbu tuženika protiv odluke o troškovima postupka sadržane pod točkom II izreke pobijane presude valjalo djelomično prihvatiti, a u preostalomu dijelu tu žalbu odbiti kao neosnovanu i pobijanu odluku o troškovima postupka preinačiti i na temelju odredbe članka 373. stavka 3. ZPP riješiti kao pod točkom II izreke ove presude.

32. Tijekom žalbenog postupka tuženik je zahtijevao naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav njegove žalbe, ali je taj njegov zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan jer nije uspio u pogledu glavnoga zahtjeva (članak 166. stavak 1. u vezi odredbe članka 35. ZPP).

U Puli – Pola 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte