REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-436/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja ČF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku iz Osijeka protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 2. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i rasprave održane 14. listopada 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, tužitelju PF iz [adresa], isplatiti iznos od 165,90 EUR (stošesdesetpeteuraidevedesetcenti), koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi troška obrade i odobrenja kredita, ima vratiti tužitelju s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 25. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, tužitelju PF iz [adresa], isplatiti troškove parničnog postupka u iznosu od 1.579,65 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. listopada 2025. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je 24. svibnja 2007. s tuženikom, u njegovoj poslovnici u [adresa], sklopio Ugovor o kreditu br. 9012530136, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 100.000,00 kn, a koji kredit je tužitelj bio u obvezi otplatiti u roku od 120 mjeseci. Člankom 12., stavkom 3. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,25% iznosa kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženikova tipskog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom isplate kredita 24. svibnja 2007., tuženik je tužitelju naplatio na ime naknade iznos od 1.250,00 kn, a što u kunskoj protuvrijednosti prema fiksnom tečaju konverzije predstavlja iznos od 165,90 EUR. Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 12, stavku 3. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da mu isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena. Tužitelj ne samo da o toj naknadi nije mogao pregovarati, već on nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj (tipski) ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (“NN” - br. 96/03, dalje: ZZP) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).". Člankom 81. ZZP-a propisano je: “Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.”. “Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.”. “Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.” “Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.”. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% iznosa kredita. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (“NN” – br. 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a koji opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom se o takvim odredbama dakle po prirodi stvari niti ne može pregovarati, proizlazi da se o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo niti u ovom konkretnom slučaju. Ugovori o kreditu često se nude po načelu „uzmi ili ostavi“, a tuženik je u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je kako je to uobičajeno u bankarskom poslovanju, gotovo u potpunosti diktirala tužitelju uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe tuženikovih internih akata na koje predmetni ugovor upućuje. Okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 81. ZZP-a i ništetna prema odredbi čl.87. st.1. ZZP-a koja glasi: “Nepoštena ugovorna odredba je ništava.”, kao i prema odredbi čl.296. st.1. ZOO-a, koja glasi: “Ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača”. Kako je dakle odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 12. stavka 3. u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, sukladno članku 323., a u svezi s člankom 322. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da naslovni sud, nakon održane glavne rasprave i provedenog dokaznog usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Odredbom članka 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji se na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača. Odredbom članka. 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; Tako je dana 31.1.2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. U Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu. Prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Također, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007. godine, isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora Tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ponovo ističe da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas). Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku. Predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Tuženik dalje ističe da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Tužitelj je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi. Ista je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa. Sporna naknada za obradu kredita plaćena je 2007. godine, a tužba je podnesena 2024. godine, pa je očito da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari temeljem odredbe članka 215. st. 1. i odredbe članka 225. ZOO-a još od 2012. godine kada je istekao petogodišnji zastarni rok. Na tu zastaru ne utječe niti novozaprimljena tužba (u vezi s odredbom članka 241. ZOO-a), s obzirom da je ista podnesena tek 2024. odnosno 12 godina nakon što je već nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva. A kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Ovaj sud je 29. travnja 2025. pod brojem P-436/2024-10 donio djelomičnu presudu kojom je odlučio o ništetnosti odredbe čl. 12.st.3. Ugovora o kreditu i sud je u tom dijelu usvoji tužbeni zahtjev, a presuda ovog suda je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-740/2025-2 od 7. srpnja 2025.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu od 24. svibnja 2007. iz kojeg je vidljivo da je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora za iznos od 100.000,00 kn i da je u čl. 12. st. 3. navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita (str. 7 do 9 spisa). Saslušan je tužitelj kao stanka u svrhu dokazivanja. Uvidom u otplatnu tablicu je vidljivo da je s računa tužitelja 24. svibnja 2007. naplaćen iznos od (165,90 eura / 1.250,00 kn) za korist tuženika (str. 10 spisa). Sud je izvršio uvid u Opće uvjete poslovanja građana iz kojih je vidljivo da su općenito navedena prava i obveze klijenata i tuženika kao banke u poslovanju (str. 28 do 36 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4.1. Iz iskaza tužitelja ČF utvrđeno je da je zaključio 2007. kunski kredit s tuženikom. Ne sjeća se detalja, koliko se sjeća banka mu je odmah naplatila iznos 1.250,00 kn za obradu kredita. Nije dobio nikada nikakav povrat tog iznosa. Nije mogao pregovarati ni o kakvim odredbama Ugovora o kreditu, samo je došao u banku i rekao koji iznos treba. to je bio nenamjenski kredit. Više se ne sjeća zbog proteka vremena je li mu tko od djelatnika tuženika išta rekao o troškovima obrade kredita. Nije mogao utjecati na odredbe Ugovora o kreditu, rekao je koliki iznos kredita treba, bio je pozvan kada je Ugovor bio sastavljen. Na brzinu je pregledao Ugovor, bilo mu je bitno koliki kredit mu je odobren i kolika će biti rata. Tijekom školovanja je imao ekonomske predmete, ali nije imao predmete koji su vezani za bankarsko poslovanje.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- je Ugovor o nenamjenskom kreditu zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 24. srpnja 2007. za iznos od 100.000,00 kn, bio nenamjenski kredit i da je u čl. 12. st. 3. Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita.

- je tužitelj je uplatio tuženiku iznos od 165,90 eura / 1.250,00 kn na ime naknade 24. svibnja 2007. i da je kredit otplaćen.

- je djelomičnom presudom ovog suda broj P-434/2024-11 od 29. travnja 2025. utvrđeno kao nesporno da je ništetna odredba članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu broj 9012530136, sklopljenog između tužitelja i tuženika 24. svibnja 2007., koja odredba nosi naziv “Završne odredbe”, a koja odredba glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita jer je presuda ovog suda potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-740/2025-2 od 7. srpnja 2025.

7. Tijekom postupka je bilo sporno je li potraživanje tužitelja u zastari u svezi istaknutog prigovora tuženika.

7.1. Prigovor zastare koji je istakao tuženik nesporno nije osnovan. Pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su IV- 47/2020 glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

7.2. U svezi navedenog zastarni rok nesporno počinje teći od 7. srpnja 2025. i prigovor zastare koji je istakao tuženik nije osnovan jer zastarni rok propisan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina nije protekao.

8. Nadalje, sporno je to što je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da osporava visinu postavljenog zahtjeva tužitelja, ali nije predložio izvođenje dokaza na te okolnosti. Budući da je tužitelj visinu zahtjeva dokazao materijalnim dokazom - uplatom od 24. svibnja 2007. u iznosu od (165,90 eura/1.250,00 kn), a da je ugovorena naknada od 1,25% iznosa od 100.000,00 kn, što je nesporno 1.250,00 kn, po ocjeni ovog suda taj prigovor tuženika, nije osnovan. Sud ne provodi vještačenja i ne utvrđuje činjenice izvođenjem dokaza za nesporne okolnosti koje se mogu utvrditi materijalnim dokazom kao i u ovom predmetu.

9. Na iznos od 165,90 eura koji je dosuđen tužitelju, teče zatezna kamata na temelju odredbe čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO) od slijedećeg dana kada su naplaćen, odnosno od 25. svibnja 2007. s obzirom da je od tog dana tuženik bio nesavjestan jer je postupio protivno odredbi čl. 53. st. 1. i 2. Zakona zašiti potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a unaprijed je bila formulirana od strane tuženika i tužitelj je mogao ili pristati na tu odredbu ili odustati od dobivanja kredita, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza samog tužitelja kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv.

10. Na temelju čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) tuženik je u obvezi naknaditi troškove postupka tuženiku jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.

10.1. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.493,12 eura i to u iznosu od 1.327,22 eura za deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (čl. 19. ZOSP-a) i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 165,90 eura u skladu sa odredbom iz čl. 37.st.1. ZPP-a.

10.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika: NN 138/23; dalje - OT) priznat je i trošak sastava obrazloženog podneska od 18. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištima održanim kod ovog suda 3. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1 OT) i 3. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1.OT) i troška zastupanja na ročištu za objavu presude 29. travnja 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.3.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 2. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.3.OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 14. listopada 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.3. OT). Pripadajući porez iznosi 300,00 eura. Sudska pristojba na tužbu je plaćena u iznosu od 25,55 eura, sudska pristojba na presudu iznosi 53,10 eura, što ukupno iznosi 1.579,65 eura, kako je to i navedeno u izreci presude.

11. Zatezna kamata na troškove postupka teče od 14. listopada 2025. do isplate na temelju čl. 29.st.2 i 8. ZOO-a.

Slavonski Brod, 14. listopada 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.