- 1 -              III Kž 6/2023-9

 

 

 

 

 

Broj: III Kž 6/2023-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana, Melite Božičević Grbić, Perice Rosandića i Ratka Ščekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. Đ., zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 1. i 3. Kaznenog zakona (''Narodne novine'', br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., ispravak 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2023., broj I Kž-1/2023, u sjednici održanoj 21. rujna 2023., u prisutnosti u javnom djelu optuženika i njegovog branitelja J. C., odvjetnika iz S.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba optuženog Ž. Đ. kao neosnovana, te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske djelomično je prihvaćena žalba optuženog Ž. Đ., te je prvostupanjska presuda Županijskog suda u Splitu preinačena u odluci o kazni na način da je optuženi Ž. Đ., za kazneno djelo iz čl. 111. toč. 1. i 3. KZ/11., osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju trideset i pet godina, dok je u ostalom dijelu žalba optuženika odbijena kao neosnovana, te u ostalom pobijanom a ne preinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 

2. Protiv te drugostupanjske presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, žalbu je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, kao trećestupanjskom sudu, podnio optuženi Ž. Đ. osobno i putem branitelja J. C..

 

2.1. Branitelj optuženika pobija drugostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, s prijedlogom ukinuti pobijanu presudu odnosno ''… žalitelja blaže kazniti …''. Iz sadržaja osobne žalbe optuženika može se iščitati osporavanje vjerodostojnosti provedenog psihijatrijskog vještačenja i visina izrečene kazne.

 

2.2. Imajući u vidu sadržaj ovih dviju žalbi, one će se razmatrati kao jedinstvena žalba optuženika Ž. Đ..

 

2.3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

3. Na temelju čl. 474. st.1. Zakonom o kaznenom postupku (''Narodne novine'', br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. – dalje: ZKP/08) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Primjenom odredbe čl. 475. st. 1. ZKP/08., o sjednici vijeća uredno su obavješteni optuženi Ž. Đ. i njegov branitelj J. C., jer su to zahtijevali, te državni odvjetnik Republike Hrvatske. Sjednici su, putem audio-video uređaja, prisustvovali optuženi i njegov branitelj.

 

5. Žalba je neosnovana.

 

6. Žalitelj nije u pravu kada upire na bitnu povredu odredaba kaznenoga postupka (koju relativizira navodom da se „svakako“ radi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju) tvrdeći kako u izreci označeno razdoblje zlostavljanja, koje počinje od rođenja zajedničkog sina, nije dokazano niti obrazloženo pa izreka presuda nije ''… u harmoniji s obrazloženjem presude …''.

 

6.1. Suprotno takvom paušalnom žalbenom navodu, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenoga postupka jer u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Glede odlučnih činjenica, označeni su jasni i logični razlozi na kojima se zasniva izreka presude. Vezano uz ovaj žalbeni osnov, valja ukazati na pravilan zaključak drugostupanjskog suda kako „ ... temeljem odredbe članka 111. točka 3. KZ/11., kazneno djelo teškog ubojstva čini onaj tko ubije blisku osobu koju je već ranije zlostavljao, pa točno označavanje razdoblja zlostavljanja nije dio objektivnog obilježja tog kaznenog djela ...“. Vezano uz činjenični aspekt ovog žalbenog navoda, kasnije će biti više riječi.

 

7. Nije u pravu žalitelj kada se žali zbog povrede Kaznenog zakona. Žalitelj ne navodi koju povredu Kaznenog zakona ima u vidu, tek se sadržaj žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov.

 

8. Suprotno navodima žalitelja, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci prvostupanjskog suda, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, logični su. Uslijed navedenog i zaključci Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskom suda, o postojanju odlučnih činjenica pravilno su utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

8.1. Žalitelj tvrdi kako točan period zlostavljanja označen u izreci nije dokazan, uslijed čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Nadalje, u žalbi se tvrdi kako je nevjerojatno da bi optuženik žrtvu zlostavljao dugi vremenski period „... a da to žrtva nije ni jedanput prijavila nadležnim organima ...“.

 

8.2. Iz sadržaja obrane optuženika proizlazi negiranje da bi zlostavljao pokojnicu. Smatra da je uzrok probleme njegov težak život, ali odgovornost vidi u žrtvi, a posebno u njenoj obitelji s kojom je bio „... u nikakvoj komunikaciji ...“. Iz njegove se obrane može zaključiti da je žrtva bila problem u njihovoj vezi jer nije pridonosila za obitelj, nije slušala već je radila po svome. Branio se kako je „... stalno bilo nekakve kontre prema onome što bi ja kazao ... slabo je doprinosila za obitelj, ne znam što je ona s tim novcem ... „ a jednom mu je za njihovo zajedničko dijete rekla „... briga je za njega, da umre isti tren što se nje tiče ...“(list 677 spisa).

 

8.3. Međutim, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja, koje je potpuno utvrdio i jasno  obrazložio prvostupanjski sud a drugostupanjski ispravno valorizirao, takvim nevjerodostojnim navodima optuženi „... obranu prilagođava u svoju korist ... i plače nad sobom i svojom sudbinom ...“, odnosno pokušao je sebi osigurati bolju procesnu situaciju i ublažiti okolnosti ovog kaznenog djela.

 

9. Suprotno tvrdnji žalitelja, pravilno je utvrđenje da je optuženik na okrutan način ubio bivšu izvanbračnu partnericu koju je već ranije zlostavljao.

 

10. Optuženik je dugi niz godina ponižavao žrtvu, novčano je iskorištavao zbog svojih kockarskih dugova, vrijeđao, svađao se i upućivao prijetnje smrću, nasrtao nožem te spočitavao da krade na radnom mjestu i ima ljubavnika. Iz iskaza brojnih svjedoka proizlazi kako je žrtva, nakon što se počela oslobađati nagomilanih strahova i frustracija, počela pričati o dugogodišnjem zlostavljanju od strane optuženika, a početak se može locirati od rođenja zajedničkog sina.

 

11. Svjedokinja J. P., sestra pokojne V. P., iskazivala je o odnosu između sestre i optuženika, pa je tako rekla kako je žrtva od samog početka imala probleme sa optuženikom, koji nije htio priznati njihovo zajedničko dijete jer je „... ona kurva pa je tražio da se provede DNA analiza ...“, od čega je odustao ali „... nije plaćao uzdržavanje ... “.Tek kada je dijete imalo preko godinu dana počeli su živjeti zajedno (list 218-219 spisa). Svjedokinja je navela kako joj je sestra govorila da je optuženik, tijekom zajedničkog života, spavao sa nožem ispod jastuka i u više navrata nožem nasrtao na nju. Od sestre je, nadalje, čula kako je ovaj jednom razbio vrata kada je pokušavao prestati s pušenjem, pa je žrtvi govorio „... ti si mi za to kriva, ti i cijela tvoja obitelj, ubit ću vas ...“. Svjedokinja je, nadalje, iskazala kako joj je Vesna rekla „... da je Ž. mahao sjekirom govoreći da će ona i njena obitelj platiti ...“. (list 219 spisa). Isto tako svjedokinja je navela kako je optuženik dolazio kući u alkoholiziranom stanju, a s obzirom da je bio okorjeli kockar „ ... V. je zbog njegovih dugova bila u minusu ...“ (list 219 spisa). O bračnim odnosima optuženika i žrtve na sličan su način iskazivali M. i T. P., braća žrtve, te S. P., šogorica.

 

11.1. Iskaze članova obitelji pokojnice potvrdili su i žrtvine kolege i kolegice iz trgovačkog centra L. Svjedokinja D. M. je navela kako je optuženik znao alkoholiziran dolaziti u prodavaonicu tražiti žrtvu, pa kada ju je ona nakon toga pitala je li sve u redu, ova joj je odgovorila da ono što je on njoj napravio „... ne bi pas s maslom pojeo ..." (list 204 spisa). Svjedokinja I. D. je je iskazala kako se pokojnica žalila na odnos sa optuženikom i da joj je teško živjeti sa njim. Ona ju je savjetovala da ga prijavi za uznemiravanje i zatraži pomoć, ali žrtva to nije učinila zbog straha, jer je optuženik „... govorio da će baciti bombu na kuću njezine braće ...“ (list 209 spisa). Svjedok M. J., voditelj prodavaonice, je naveo kako mu je žrtva rekla da ima problema sa optuženikom dulje vremena „... čak je spomenula brojku od trinaest godina...“. Rekla je da se već pet puta spakirala kako bi otišla, ali nema hrabrosti jer optuženik „... spava s nožem ispod jastuka ...“ (list 239 spisa).

 

12. Žalitelj, grubo, zanemaruje kako iz iskaz brojnih svjedoka proizlazi introvertiranost  žrtve, koja je svoje probleme „... sa smiješkom podnosila i nije nikog htjela opterećivati ...“, kako je to iskazala sestra žrtve, svjedokinja J. P. (list 219 spisa).

 

12.1. Kada se žrtva donekle oslobodila nagomilanih strahova, počela je pričati o dugogodišnjim problemima koje je imala sa optuženikom. Kako je konzervativna i patrijarhalna sredina sklonija kriviti ženu, žrtvina samozatajnost nije čudna ni neuobičajena. Uostalom, svjedokinja J. T., zaposlenica u skloništu za žrtve obiteljskog nasilja, je navela da ju je pokojnica nazvala u dva navrata, ali nije puno pričala o svojim problemima već je samo rekla da ima probleme u braku. Nema dvojbe da je žrtva bila u stalnom i opravdanom strahu od optuženika, pa je doista deplasirana žalbena tvrdnja kojom se relativizira trajanje zlostavljanja jer „... to žrtva nije ni jedanput prijavila nadležnim organima ...“.

 

12.2. Svjedokinja M. J. je rekla kako joj se pokojnica, u devetom mjesecu 2021., povjerila da je odjednom došla sebi. Sve je trpjela jer se okrivljenika bojala pošto je prijetio da će je ubiti ali je čvrsto odlučila napusti ga, rekavši „... neka je ubije ..." (list 457 spisa). I dosta, ni tri mjeseca kasnije optuženik ju je ubio.

 

13. Žalitelj, osporavajući utvrđeno činjenično stanje, tvrdi kako „... značaj i vjerodostojnost iskaza svjedoka M. Đ. ... koji ima neposredna saznanja za razliku od većine drugih saslušanih svjedoka ...“ nije pravilno cijenjen.

 

13.1. Vezano uz ovaj žalbeni navod, valja akceptirati mladost svjedoka (rođenog 2004.) i činjenicu da se radi o sinu kako žrtve tako i optuženika. U tom je odnosu koncentrirana sva delikatnost njegove pozicije kao svjedoka. Međutim, to što je M. Đ. rekao da nikad nije vidio „... kako je tata udario mamu ili mama tatu ...", nipošto ne znači da zlostavljanja nije bilo, kako to žalitelj uporno pokušava iskonstruirati.

 

13.2. Žalitelj zanemaruje kako zlostavljanje nije samo tjelesno nasilje, već i sustavno psihičko zlostavljanje, šikaniranje, te osobito drsko ponašanje kojim se druga osoba dovodi u ponižavajući i podređeni položaj. U postupku je, neovisno o iskazu ovog svjedoka, utvrđeno da je optuženik doista ponižavao žrtvu, novčano je iskorištavao zbog svojih kockarskih dugova, vrijeđao, svađao se i upućivao prijetnje smrću, nasrtao nožem te spočitavao da krade na radnom mjestu i ima ljubavnika. Dakle, takvo njegovo sveukupno ponašanje jeste zlostavljanje. Uostalom i M. Đ. je potvrdio kako su odnosi između njegovih roditelja bili narušeni i kako su se skoro svakodnevno svađali. Mama mu je jednom rekla da ju je tata prilikom svađe primio za rame i nadlakticu, a tata je prebacivao mami da ima ljubavnika i ne pridonosi dovoljno za obitelj „... pa je mama htjela napustiti tatu ... mislim da je mama bila nesretna ...“ (list 283 spisa).

 

13.3. Stoga nije u pravu žalitelj kada osporava zaključke prvostupanjskog suda, koji je je savjesno analizirao iskaz M. Đ. i pravilno ga povezao sa ostalim izvedenim dokazima u logičnu i životnu cjelinu. Nije u pravu žalitelj niti kada osporava odluku drugostupanjskog suda, koji je obrazložio zašto je prihvatio argumentaciju i zaključke prvostupanjskog suda vezane uz iskaz svjedoka M. Đ., u kontekstu utvrđenog „... sveukupnog ponašanja optuženika ...„ koje predstavlja zlostavljanje u duljem vremenskom razdoblju.

 

14. Žalitelj nije u pravu niti kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer nije dokazano da je kazneno djelo ubojstva ostvareno „... na osobito okrutan način ...“, jer su ostale nerazjašnjene „... okolnosti oko postojanja i intenziteta bolova, straha i patnji ...“.

 

14.1. Okrutnost se očituje u surovosti i bešćutnosti pri nanošenju žrtvi psihičkih i fizičkih boli koje moraju biti visokog intenziteta. To znači da patnje i bolovi, po svom intenzitetu, moraju biti snažniji od uobičajenih bolova koji prate svako ubojstvo, a počinitelj je svjestan ili pristaje na muke koje nanosi žrtvi. Kombinacijom objektivnog i subjektivnog elementa dobiva se puni sadržaj obilježja kaznenog djela ubojstva na okrutan način.

14.2. Iz snimke video nadzora trgovačkog centra „L.“, vidljiva je okrutnost ovog tragičnog događaja. Vidljivo je kako optuženik iz pojasa iza leđa vadi dugačak nož, kreće prema žrtvi i počinje ju ubadati. S tim povezano, stalni sudski vještak dr. A. A. jasno i razložno je izložio kako je, prilikom zadobivanja ozljeda, žrtva najprije bila u stojećem položaju okrenuta leđima prema optuženiku, a da bi potom ozljede zadobila i dok je ležala leđima na tlu. Vještak je bio decidiran kako je žrtva, u svjesnom stanju, zadobila čak 20 ubodnih rana i pritom trpjela intenzivan strah i bol od 5 do 10 minuta, nakon čega je izgubila svijest. Tri fatalne, smrtonosne, ubodno-rezne rane u predjelu prsnog koša nastale su posljednje ili među posljednjim. Vještak je naglasio kako je strah bio vrlo snažnog intenziteta, tzv „smrtni strah, a boli, muke i patnje žrtve bile su izvan okvira koji prate svako usmrćenje.

14.3. Stalni sudski vještak dr. Ž. K. je izložio da optuženik ne boluje od duševne bolesti, niti razvojne zaostalosti. Međutim, pokazuje obilježja razvijene kliničke slike trajne promjene ličnosti u sklopu osnovne bolesti kojom dominiraju paranoidne tendencije heteroagresivnosti, emocionalna nestabilnost u vidu ljutnje i bijesa, izrazita impulzivnost, patološka ljubomora i nekritičnost prema svome stanju. I ovaj je vještak bio jasan i razložan, te je istaknuo da su optuženikove sposobnosti shvaćanja vlastitog postupanja kao i vladanja svojom voljom, u vrijeme počinjenja kaznenog djela, bile smanjene odnosno, kako je to posebno naglasio, optuženik je tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv ali se decidirano isključuje njegova neubrojivost.

15. Imajući u vidu stručne i obrazložene nalaze i mišljenja vještaka dr. A. A. i dr. Ž. K., koji su bili u skladu s pravilima struke, potpuno su promašene žalbene tvrdnje kako je ostao nerazjašnjen intenzitet bolova, straha i patnji  pokojnice, odnosno kako nije utvrđeno psihičko stanje optuženika.

16. Pravilno je, stoga, utvrđenje kako je, usprkos smanjenoj ubrojivosti, kod optuženika bila očuvana sposobnost shvaćanja značenja svojeg postupanja, odnosno mogućnost vladanja voljom. Optuženik je, s obzirom na utvrđena i jasno specificirana osobna svojstva i životno iskustvo, bio svjestan kako višestrukim i žestokim ubadanjem nožem u tijelo bivše izvanbračne partnerice, ovoj nanosi „smrtni strah“, teške bolove i intenzivnu patnju. Želio je njenu smrt, koja je i bila jedina logična posljedica takvih brojnih i žestokih uboda, a prestao je s ubadanjem tek nakon što su ga druge osobe u tome zaustavile. Optuženik je čak glasno verbalizirao razloge svoga čina. O tome su iskazivali očevici, M. G., koji se nalazio se u prodavaonici L. kao kupac i pomogao u savladavanju optuženika i D. M., zaposlenica u „L.“. Svjedok G. je čuo optuženika kako prilikom počinjenja kaznenog djela govori “... da mu je ona uzela dijete...” (list 199-200 spisa), a svjedokinja M. je čula optuženika kako govori da mu je žrtva „... uništila život ...“  (list 203 spisa).

17. Nasuprot stajalištu žalitelja, postojanje svih odlučnih činjenica potpuno i pravilno je utvrđeno a savjesnom ocjenom dokaza, osnovano je zaključeno kako su se u postupcima optuženika ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstva bliske osobe na okrutan način, iz članka 111. toč. 1. i 3. KZ/11.

17.1. Sudovi su dali valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud trećeg stupnja, i na koje se upućuje žalitelj.

18. Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da je “... izrečena sankcija i dalje prestroga ...“. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za pravilnu odluku o vrsti i mjeri kazne.

19. Prvostupanjski sud je optuženiku, olakotnim, cijenio njegovu raniju kaznenu neosuđivanost i bitno smanjenu ubrojivost u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Otegotnim je cijenio dolazak na radno mjesto žrtve na kojem se nalazio veći broj kupaca koji su ostali traumatizirani okrutnim ubojstvom, upornost kada prilazi žrtvi s leđa i zadaje ubode nožem ukupne duljine 30 centimetara. Zaključno je utvrdio kako je optuženik ubio jednu osobu, ali brojnim drugim osobama, prvenstveno zajedničkom djetetu, zauvijek uništio život, te jasno istaknuo kako se radi o jednom od „... najokrutnijih zločina na ovim prostorima ...“. Visoki kazneni sud je, s obzirom na utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, procijenio kako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju trideset i osam godina, koju je izrekao prvostupanjski sud, ipak prestroga. Preinačio je prvostupanjsku presudu i optuženika osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju trideset i pet godina.

19.1. Žalitelj ponavlja utvrđene olakotne okolnosti i navodi kako je kajanje optuženika pogrešno ocjenjeno. Nadalje tvrdi da su „... vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela ...“ navedeni u činjeničnom opisu a potom cijenjeni i kao otegotna okolnost, te zaključuje da su sudovi dvostruko vrednovali način izvršenja kaznenog djela, prvo kao bitno obilježje a potom i kao otegotnu okolnost. Predlaže izreći blažu kaznu jer je „... izrečena sankcija i dalje prestroga ...“. Optuženik, u osobnoj žalbi, tvrdi da je kazna „drastična“ i navodi kako mu je „... neprihvatljiva ovako visoka kazna ... jer se ničega ne sjećam, zbog čega nisam vladao svojom voljom ...“.

20. Suprotno tvrdnji žalitelja, sudovi su cijenili sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, pri čemu nisu dvostruko vrednovali vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela. Već su ranije bila izložena bitna obilježja kaznenog djela ubojstva na okrutan način, koja su sadržana u bešćutnosti pri svjesnom nanošenju žrtvi psihičkih i fizičkih boli visokog intenziteta. Vrijeme i mjesto počinjenja nisu ni sastavni dio zakonskog obilježja konkretnog kaznenog djela, niti su bili dvostruko vrednovani prilikom odluke o kazni.

20.1. S obzirom na izrečenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju trideset i pet godina, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne te svrsi kažnjavanja, optuženik nije u pravu kada tvrdi da mu je kazna „... neprihvatljiva ... drastična ...“, odnosno „... i dalje prestrogo odmjerena ...“.

20.2. Imajući u vidu sve utvrđene okolnosti ovog besmislenog i tragičnog čina, nema dvojbe da je optuženik ostvario čak dva zakonska obilježja kaznenog djela teškog ubojstva. Ubio je blisku osobu koju je već ranije zlostavljao, a ubio ju je i na okrutan način. Stoga se blažom kaznom ne bi moglo učinkovito utjecati ni na počinitelja niti na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

21. Naposljetku, ispitujući drugostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1.i 2. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede pazi po službenoj dužnosti.

 

22. S obzirom na izloženo, a primjenom odredbe čl. 490. st. 2. u vezi čl. 482. ZKP/08., presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 21. rujna 2023.

 

                             Predsjednica vijeća:

              Ileana Vinja, v.r.