REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4103/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-775/2022-3 od 28. svibnja 2025. kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj Pr-35/2018-28 od 21. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-775/2022-3 od 28. svibnja 2025.
2. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.
3. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za odluku u sporu.
4. Tuženik u prijedlogu postavlja sljedeće pravno pitanje:
„Ima li tužitelj pravo na naknadu za neiskorištenu dnevnu stanku iako niti jednim pozitivnim propisom u Republici Hrvatskoj isto nije propisano, a nedvojbeno je utvrđeno kako je tužitelj za vrijeme rada na izdvojenom objektu imao vrijeme u kojem se mogao odmarati, spavati, objedovati?“.
5. Revizijski sud je ocijenio da od odgovora na pitanje ne ovisi ishod ovog spora.
6.1. Naime, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja s osnove naknade 60 minuta dnevnog odmora te utvrdili da tužitelj za vrijeme dok je radio 12 sati nije koristio dnevni odmor od 60 minuta, jer da je isti bio dežuran i u vrijeme ručka i u ostalim razdobljima koje je trebao koristiti za vlastite potrebe, tj. da je tužitelj istog trena bio dužan prekinuti sve svoje aktivnosti i odazvati se pozivu tuženika, pa da za njega nije postojalo razdoblje u kojem se nije bio dužan odazvati pozivu tuženika, slijedom čega nije mogao koristiti razdoblje od 60 minuta prema vlastitom nahođenju, odnosno napustiti prostor na izdvojenom objektu.
6.2. U odluci ovog suda broj Rev-300/2023-2 od 23. svibnja 2023. zauzeto je pravno shvaćanje:
„Ako tužitelju od strane tuženice nije omogućeno ostvarenje prava na uvećani dnevni odmor (stanku), koje pravo izvire iz materijalnopravne odredbe koju je donijela sama tuženica, te budući se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, to je tuženica dužna, jer je tužitelj radio u vrijeme kada je trebao koristiti stanku, naknaditi vrijednost tako odrađenih sati rada (između stranaka visina tužbenog zahtjeva nije sporna).“
6.3. U konkretnom slučaju tužitelj je dokazao da nije mogao koristiti dnevni odmor, stoga je na tuženiku bilo da dokaže suprotno, a što nije učinio.
7. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 14. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
