Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-1651/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja KZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vuković i Lalić d.o.o. Split, Hrvatske mornarice 1D, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tužiteljevoj i odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3960/2022-25 od 12. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3960/2022-25 od 12. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod tokom I. izrijeke, u dijelu pod točkom II. izrijeke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i u dijelu pod točkom III. izrijeke.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj: 3210421256 sklopljen dana 30. srpnja 2007. između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Paromlinska 2, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja KZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i to ugovorna odredba članka 2. i članka 7. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 33.143,15 EUR (slovima: trideset tri tisuće stotinu četrdeset tri eura petnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče:

- na iznos od 209,73 EUR od 16.11.2007.,

- na iznos od 209,48 EUR od 16.12.2007.,

- na iznos od 209,24 EUR od 16.01.2008.,

- na iznos od 208,99 EUR od 16.02.2008.,

- na iznos od 417,48 EUR od 16.03.2008.,

- na iznos od 417,03 EUR od 16.04.2008.,

- na iznos od 416,58 EUR od 16.05.2008.,

- na iznos od 416,13 EUR od 16.06.2008.,

- na iznos od 415,68 EUR od 16.07.2008.,

- na iznos od 415,23 EUR od 16.08.2008.,

- na iznos od 414,78 EUR od 16.09.2008.,

- na iznos od 414,32 EUR od 16.10.2008.,

- na iznos od 413,86 EUR od 16.11.2008.,

- na iznos od 413,40 EUR od 16.12.2008.,

- na iznos od 412,93 EUR od 16.01.2009.,

- na iznos od 412,47 EUR od 16.02.2009.,

- na iznos od 412,00 EUR od 16.03.2009.,

- na iznos od 411,53 EUR od 16.04.2009.,

- na iznos od 411,05 EUR od 16.05.2009.,

- na iznos od 410,57 EUR od 16.06.2009.

- na iznos od 410,10 EUR od 16.07.2009.,

- na iznos od 567,16 EUR od 16.08.2009.,

- na iznos od 566,55 EUR od 16.09.2009.,

- na iznos od 565,94 EUR od 16.10.2009.,

- na iznos od 565,32 EUR od 16.11.2009.,

- na iznos od 564,70 EUR od 16.12.2009.,

- na iznos od 564,07 EUR od 16.01.2010.,

- na iznos od 563,45 EUR od 16.02.2010.,

- na iznos od 562,82 EUR od 16.03.2010.,

- na iznos od 562,18 EUR od 16.04.2010.,

- na iznos od 561,54 EUR od 18.05.2010.,

- na iznos od 560,90 EUR od 16.06.2010.,

- na iznos od 560,26 EUR od 16.07.2010.,

- na iznos od 559,61 EUR od 20.08.2010.,

- na iznos od 558,96 EUR od 16.09.2010.,

- na iznos od 558,31 EUR od 16.10.2010.,

- na iznos od 557,65 EUR od 16.11.2010.,

- na iznos od 556,98 EUR od 16.12.2010.,

- na iznos od 556,32 EUR od 15.01.2011.,

- na iznos od 555,65 EUR od 16.02.2011.

- na iznos od 554,98 EUR od 16.03.2011.,

- na iznos od 554,30EUR od 16.04.2011.,

- na iznos od 553,63 EUR od 16.05.2011.,

- na iznos od 552,94 EUR od 16.06.2011.,

- na iznos od 552,26 EUR od 16.07.2011.,

- na iznos od 474,96 EUR od 16.08.2011.,

- na iznos od 474,34 EUR od 16.09.2011.,

- na iznos od 473,71 EUR od 14.10.2011.,

- na iznos od 473,09 EUR od 15.11.2011.,

- na iznos od 472,46 EUR od 16.12.2011.,

- na iznos od 471,82 EUR od 17.01.2012.,

- na iznos od 471,18 EUR od 16.02.2012,.

- na iznos od 470,54 EUR od 16.03.2012.,

- na iznos od 469,90 EUR od 16.04.2012.,

- na iznos od 469,25 EUR od 16.05.2012.,

- na iznos od 468,60 EUR od 15.06.2012.,

- na iznos od 467,95 EUR od 14.07.2012.,

- na iznos od 467,29 EUR od 15.08.2012.,

- na iznos od 466,63 EUR od 15.09.2012.,

- na iznos od 465,96 EUR od 16.10.2012.,

- na iznos od 465,29 EUR od 16.11.2012.,

- na iznos od 464,63 EUR od 15.12.2012.,

- na iznos od 463,95 EUR od 16.01.2013.,

- na iznos od 463,28 EUR od 16.02.2013.,

- na iznos od 462,59 EUR od 15.03.2013.,

- na iznos od 461,91 EUR od 16.04.2013.,

- na iznos od 223,17 EUR od 16.05.2013.,

- na iznos od 222,80 EUR od 15.06.2013.,

- na iznos od 222,42 EUR od 16.07.2013.,

- na iznos od 222,04 EUR od 16.08.2013.,

- na iznos od 221,66 EUR od 10.09.2013.,

- na iznos od 221,27 EUR od 11.10.2013.,

- na iznos od 220,89 EUR od 05.11.2013.,

- na iznos od 220,50 EUR od 03.12.2013.,

- na iznos od 220,11 EUR od 16.01.2014., pa nadalje sve do konačnog namirenja.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 24.776,15 EUR preko dosuđenog iznosa od 33.143,15 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dospijeća do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.053,20 EUR (slovima:četiri tisuće pedeset tri eura dvadeset centi) zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče počevši od 12.svibnja 2025. pa do isplate.“

2.Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tužitelj, pobijajući odluku u dijelu pod točkom III. izrijeke, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i zahtjev za naknadu troška postupka prihvatiti u cijelosti.

3.Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući odluku u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a, predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen, podredno ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4.U odgovoru na tuženikovu žalbu tužitelj se usprotivio žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti.

5.Na tužiteljevu žalbu tuženik nije odgovorio.

6.Tužiteljeva žalba nije utemeljena.

7.Tuženikova žalba nije utemeljena.

8.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 3210421256, koji ugovor je sklopljen dana 30. srpnja 2007. između tuženika Zagrebačke banke d.d., kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita i to ugovorna odredba članka 2. i članka 7. u dijelu u kojem je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu temeljem stjecanja bez osnove zbog izvršenih tužiteljevih isplata po toj osnovi.

9.Među strankama i u ovom stadiju postupka nije sporno kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 1. kolovoza 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210421256, kojim je tužena banka odobrila tužitelju iznos kredita od 665.000,00 CHF-a, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, a korisnik kredita se obvezao vratiti kredit uz valutnu klauzulu, uz obvezu na otplatu u roku od 360 mjesečnih anuiteta, nije sporno da je člankom 2. i 7. Ugovora određeno kako je kamatna stopa promjenljiva te je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, kako je od sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope, kao i da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu dana 26. veljače 2016., kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF-a u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., no sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i utemeljenost prigovora zastare.

10.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen 1. kolovoza 2007., a tim ugovorom je banka odobrila tužitelju iznos kredita od 665.000,00 CHF-a, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, a korisnik se obvezao vratiti kredit uz valutnu klauzulu, uz obvezu na otplatu u roku od 360 mjesečnih anuiteta,

-kako je tuženik osporio tužbeni zahtjev po osnovi i visini, ističući da je prije podnošenja tužbe tužitelj pristao na konverziju predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR tako što je s tuženikom 26. veljače 2016. sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, a kojim je došlo i do izmjene valutne klauzule i kamatne stope, time da je i otpala eventualna ništenost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pod uvjetom ako je i postojala, a tuženik se poziva se na utvrđenja iz postupka Gos- 1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH i Europskog suda,

-kako iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi rješavanja stambenog pitanja obratio tuženiku radi odobravanja kredita u iznosu od 400.000,00 EUR-a, tuženik mu je ponudio kredit u valuti CHF-a, uz obrazloženje kako se radi o najpovoljnijem kreditu i da je kamata manja, tekst ugovora sastavio je tuženik, tužitelj ga je djelomice pročitao i „prošao sa zaposlenikom tuženika“, nije ništa mogao promijeniti u tom ugovoru da je htio jer se „radilo o špranci“, a prije potpisivanja ugovora nitko ga od zaposlenika tuženika nije obavijestio o riziku ugovaranja kredita u valuti CHF-a niti mu je tumačio na koji način će se mijenjati kamatna stopa, tada mu nije bilo poznato da će promjenom tečaja CHF-a dolaziti do promjene mjesečne rate kredita, kako je kod javnog bilježnika solemniziran ugovor, a javni bilježnik mu nije ništa posebno tumačio, iznosom kredita da je realizirao kupnju stana isključivo za stanovanje, vlasništvo kojeg je prije nekih 7-8 godina prenio na svoju djecu, od kupnje stana do njegovog otuđenja stan nije iznajmljivao, a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao je tvrtku koja se bavila uvozom keramičkih stvari i sanitarija te stan nije koristio za potrebe navedene tvrtke, kako se obratio tuženiku radi konverzije, a tuženik je napravio obračun i „prebacio kredit iz valute CHF u EUR“, s tim što je tuženik sastavio tekst aneksa ugovora, nakon provedene konverzije mjesečna rata kredita se smanjila i ustalila, no ne sjeća se je li mu priznata pretplata, a za kupnju stana je trebao nadodati još 100.000,00 EUR-a te je kredit tužitelj zatvorio 2024. godine,

-kako je vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Anti Beusu utvrđeno da je zbog promjene tečaja, utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima), platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR-a u iznosu od 52.708,43 EUR-a, bez utjecaja promjene kamatnih stopa, kako je zbog promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kamata u EUR u iznosu od 33.143,25 EUR, bez utjecaja primjene valutne klauzule u CHF, kako je zbog primjene valutne klauzule u CHF, tužitelj kao korisnik kredita zadužen za veću neotplaćenu glavnicu kroz konverziju u iznosu od 24.814,19 EUR-a, a prilikom obračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđena je pretplata u iznosu od 21.613,47 EUR-a (162.846,72 HRK), priznata pretplata nastala je na temelju posve različitih pretpostavki i neusporediva je sa potraživanjem tužitelja nastalim temeljem ništetnih odredbi, a analizom otplate kredita nisu utvrđene negativne preplate temeljem ništetnih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi,

-kako je u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja sudski vještak Ante Beus naveo da nije prekoračio nalog suda, kako su sve komponente jasno odvojene, svaka pojedinačno, tako da su tužitelju, tuženiku i sudu potpuno jasni iznosi potraživanja tužitelja temeljem tužbenog zahtjeva, kako su prigovori tuženika u odnosu na izračun više plaćenog iz osnove primjene valutne klauzule u CHF, posve neosnovani i ne odnose se na ovo vještačenje, a metoda koju tuženik predlaže u potpunosti protivna pravilima struke i stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posebice presudama poslovnih brojeva Rev-308/2022 i Rev-189/2022.

11.Polazeći od navedenih utvrđenja, prihvaćajući kao vjerodostojan nalaz i mišljenje sudskog vještaka, prvostupanjski sud je zaključio kako se na pravni odnos stranaka glede predmetnog ugovora o kreditu primjenjuje pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.), odnosno utvrđenje ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi nepoštenom i ništetnom te se temeljem članka 502.c ZPP i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZOZP) tužitelj legitimno poziva na to pravno utvrđenje, a sud je za njega vezan, kako je predmetni ugovor o kreditu djelomice ništetan (u dijelu koji se odnosi na odredbu o promjenjivim kamatnim stopama) i s obzirom na to na pravni odnos stranaka ima se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Kako je predmetni kredit podignut u potrošačke svrhe, odnosno radi financiranja kupnje nekretnine za stanovanje, odnosno stambenog objekta, što je navedeno i u samom ugovoru u članku 6. kao namjena kredita, da je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015 - ZID ZPK 2015.) te je potom dodatak sklopljen. Kako je tužitelj od strane banke bio općenito informiran o glavnim odredbama ugovora o kreditu, no nije se pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama pa ni o odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi te je tužitelj prihvatio od strane banke ponuđeni ugovor pa je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu promjenljive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke i slijedom toga kako tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedeni ništetnih odredbi (sukladno odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/2018, 126/21, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje ZOO)) ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

12.Nadalje prvostupanjski sud navodi kako je na temelju rezultata financijskog vještačenja nedvojbeno zaključio da tužitelj nije u potpunosti obeštećen zaključenjem Dodatka ugovoru, odnosno izvršenom konverzijom jer iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije proizlazi da je tužitelj na temelju ništetnih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi preplatio iznos od 33.143,25 EUR-a, dok je vještak u odnosu na priznatu preplatu istakao da je nastala na temelju posve različitih pretpostavki i neusporediva je s potraživanjem tužitelja nastalim temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu pa i da izvršenom konverzijom tužitelj nije obeštećen i konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Pritom taj sud ističe da je zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 utvrđena rješenjem suda broj Gos-1/2019-36 od 4.ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., s tim što u konkretnom slučaju tuženiku prilikom izračuna konverzije nije moglo biti poznato da će dvije godine poslije biti pravomoćno utvrđena i ništetnost valute klauzule pa mu nisu bili poznati svi parametri prilikom izračuna konverzije. Naposljetku, kako predmet spora nije utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Aneksa ugovora o kreditu niti je između stranaka sporna valjanost izvršene konverzije i predmet konverzije, kao što se nije osporavalo da je izračun konverzije kredita izvršen na način kako propisuje odredba članka 19.c ZID ZPK-a, tako da se radi o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke te je tužbeni zahtjev djelomice prihvaćen.

13.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ukazuju žalbe, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.

14.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik, pored ostaloga, osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16.Člankom 81. ZZP/03 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

17.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

18.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20.Prije svega potrebno je navesti, a očitujući se ujedno i o žalbenim navodima, kako iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita za kupnju stambenog objekta kojeg je tužitelj koristio kao fizička osoba i korisnik kredita je tužitelj kao fizička osoba pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba ZZP/03 i takve zaključke u cijelosti kao pravilne prihvaća i ovaj sud. Teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača je na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a niti u žalbi nije dokazao da je tužitelj sporni ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti.

21.Nadalje, kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 81. ZZP/03, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato kako je ugovorena (valutna klauzula) i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

22.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene kamatne stope te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za nj u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita. Tužitelju je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem deklaratornoga tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

23.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira da tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbama članka 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja, kako to pravilno drži i prvostupanjski sud.

24.U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti sljedeće:

24.1.Pravilno prvostupanjski sud drži kako sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drukčiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

24.2.Ugovornim odredbama predmetnoga Dodatka ugovora, odnosno sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, pa neutemeljeno tuženik drži da bi sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi. Osim toga, ovaj sud drži kako je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

24.3.Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. U svezi s tumačenjem i dosezima odredba ZID ZPK potrebno je navesti kako je člankom 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija pa ZID ZPK ne sadrži odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da bi konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

24.4.Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi kako svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

24.5.Pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vođen je postupak pod brojem Gos-1/2019, a u tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

24.6.Stoga ne postoji pravna osnova prema kojoj bi se odredbe Sporazuma o konverziji tumačile na način kao ih tumači tuženik da bi se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. Kako prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR tako što se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK- a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica kako se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

24.7.Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 DZ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti kako potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica što je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

25.Stoga je u bitnom pravilno prvostupanjski sud, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu DZ protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio kako potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

26.Pravilno je sud otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, ovdje se primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenljivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2245/2017, to se ima smatrati kako tužiteljima pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., za tužitelja je zastara prekinuta podnošenjem ove kolektivne tužbe, a ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Dakle, predmetna tužba je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina jer je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe.

27.Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03-a i čl. 1111. ZOO-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom djelomice prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrješne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe tuženik.

28.U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u iznosu preplate umanjene za iznos koji je tužitelju priznat po osnovi preplate prilikom konverzije. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je kako je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Pravilno je pritom sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud obvezao tuženu vratiti i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. Slijedom navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud, u skladu s člankom 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i članaka 1111. i 1115. ZOO/05-a, prihvatio tužbeni zahtjev i naložio vraćanje preplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.

29.Glede žalbenih navoda valja ponoviti kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikove prigovore i za to dao potpuno prihvatljive razloge. U pogledu prigovora kako se na tuženika ne bi odnosila utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu na koje se i tužitelj u postupku pozivao, za ponoviti je kako je i tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, a slijedom toga je danas tuženik nepošten stjecatelj, kako je već i obrazloženo. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi. Tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju izravan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

30.U odnosu na navode kako bi tužitelj bio doveden u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji jer da je dva puta ostvario korist, treba istaknuti kako vještak u ukupni iznos koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi nije uračunao i onaj dio koji je tuženik ugovorom o konverziji tužitelju priznao kao preplaćeni iznos. Ako tuženik smatra da bi došlo do oštećivanja njega kao vjerovnika, on može koristiti zakonom propisana sredstva za zaštitu svojih prava, ali navedeno nije od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

31.Neutemeljeno tuženik u razmjerno opširnoj žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojne rezultate vještačenja, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju.

32.Tuženikovi navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužitelj bio upoznat da je dužan platiti predmetnu kamatu nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020.

33.Tuženikovi žalbeni navodi u svezi s iznosima manje plaćenih kamata u razdoblju u kojem se primjenjivala niža kamata od početno ugovorene (zapravo sadržajno navodi o prijeboju potraživanja) nisu utemeljeni jer tužena banka u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo (Tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.), a uz to se ističe kako plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnove ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

34.Svi ostali tuženikovi žalbeni navodi nisu odlučni, a prvostupanjski sud je, kako je već i rečeno, za svoje zaključke o svim odlučnim činjenicama dao valjane i prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

35.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Na dosuđene novčane iznose tužitelju je pravilno dosuđena i zatezna kamata od dospijeća do isplate temeljem članka 29. ZOO-a. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu u sadržajno pobijanom dijelu pod tokom I. izrijeke i u dijelu pod točkom II. izrijeke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.

36.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta pravilnom primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, 138/23, dalje OT). Ovdje valja jasno navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka. Tužitelj neutemeljeno navodi da bi prvostupanjski sud pogrješno utvrdio omjer uspjeha stranaka u postupku jer da bi se radilo o stupnjevitoj tužbi s obzirom da iz spisa predmeta proizlazi kako predmetna tužba nije podnijeta sukladno članku 186.b ZPP-a. I tuženik u konkretnom slučaju potpuno neutemeljeno nastoji prikazati da bi prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku jer je prvostupanjski sud pravilno cijenio vrijednost predmeta spora i pravilno izvršio obračun bodova za pojedine radnje koje je tužitelju priznao, sukladno odredbama Tbr. 52. OT-e te je pravilno priznao strankama trošak za radnje koje su bile potrebne za vođenje postupka.

37.Zbog navedenoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tužiteljevu i odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljene i potvrditi prvostupanjsko rješenje o trošku postupka.

38.Tužiteljev i tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijeni su kao neutemeljeni jer tužitelj i tuženik nisu uspjeli u žalbenom stadiju postupka.

39.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 1. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić