REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1286/2024-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Petra Dulčić Kardum, odvjetnica Odvjetničkog društva Par i Gradac, sa sjedištem u Zagrebu, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB 26187994862, sa sjedištem u Zagrebu, Filijala Dubrovnik, Ante Starčevića 9, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-561/2022-2 od 9. kolovoza 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pn-24/2022 od 4. travnja 2022., u sjednici održanoj 14. listopada 2025.

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-561/2022-2 od 9. kolovoza 2022. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pn-24/2022 od 4. travnja 2022. u:

- dijelu točke III. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 99.000,00 kuna (13.139,55 eur) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 27. veljače 2009. do isplate, i

- točki IV. izreke, te se i predmet se u tom dijelu vraća tom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 151.430,00 kuna (20.098,21 eur) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2011. do ispate. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju pripadajuću zakonsku zateznu kamatu na iznos od 54.180,00 kuna (7.190,92 eur) od 1. prosinca 2011. do 14. lipnja 2013., dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 99.000,00 kuna (13.139,55 eur) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 27. veljače 2009. do isplate, zatim zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 17.390,00 kuna (2.308,04 eur) u razdoblju od 27. veljače 2009. do 14. listopada 2009., kao i dio zahtjeva za isplatu po osnovi zakonske zatezne kamate na iznos od 54.180,00 kuna (7.190,92 eur) u razdoblju od 27.veljače 2009. do 1. prosinca 2011. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 110.787,32 kuna (14.704,00 eur) sa zakonskom zateznom kamatom od 4. travnja 2022. do isplate.

2. Drugostupanjskom su presudom u točki I. izreke odbijene žalbe tužitelja i tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u točki II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-5021/2022-2 od 5. lipnja 2024. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koja glase:

''Prekida li se primjenom članka 241. Zakona o obveznim odnosima podnošenjem tužbe zastara naknade neimovinske štete utemeljena na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i u odnosu na tijekom postupka povećani dio tužbenog zahtjeva do kojeg je došlo pozivom na članak 190. stavak 2. ZPP, primjerice nakon provođenja vještačenja i/ili shvaćanja Vrhovnog suda kojim se mijenjaju Orijentacijski kriteriji;

2) Je li pravo tužitelja na pristup sudu bilo nepropisno (nerazmjerno) ograničeno odlukom suda da meritorno ne odlučuje o osnovanosti njegovog zahtjeva za naknadu neimovinske štete koji je povećan na osnovi okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe (pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim su izmijenjeni Orijentacijski kriteriji) jer je, po shvaćanju suda, u odnosu na preinačeni dio nastupila zastara?''.

4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tužitelj podnosi reviziju protiv dijela drugostupanjske presude kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u točkama III. i IV. izreke, a tim je točkama odbijen zahtjev tužitelja u preostalom dijelu zahtjeva za naknadu neimovinske štete u iznosu od 99.000,00 kuna (13.139,55 eur) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 27. veljače 2009. do isplate (točka III. prvostupanjske presude) te je odlučeno o parničnom trošku (točka IV. izreke), i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a revident predlaže reviziju prihvatiti.

5. Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja ocijenivši je neosnovanom te ju je predložio odbiti.

6. Revizija tužitelja je osnovana.

7. U povodu revizije, pobijana je presuda, sukladno odredbi članka 391. stavka 3. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet je pobijanog dijela presude zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete nastale povredom prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 99.000,00 kuna (13.139,55 eur) s pripadajućom zateznom kamatom, a koji se iznos odnosi na povećani dio zahtjeva za naknadu neimovinske štete zatražen u podnesku tužitelja od 8. veljače 2022.

9. Tužitelj je, naime, tužbu podnio 27. veljače 2009. te podneskom od 8. veljače 2022. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete, a prvostupanjski je sud nastavio raspravljati po preinačenom tužbenom zahtjevu. Odgovarajući na tuženikov prigovor zastare, sud je prvog stupnja ocijenio da je zastara zahtjeva za naknadu neimovinske štete u konkretnom slučaju počela teći 1. prosinca 2011. kada je dovršeno liječenje tužitelja što je u skladu s odredbom članka 230. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) prema kojoj tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

9.1. Međutim, sud je prvog stupnja odbio tuženikov prigovor zastare na preinakom povećani tužbeni zahtjev smatrajući da u slučaju kada se iz iste činjenične i pravne osnove zahtijeva veća novčana svota na ime naknade štete, tada tako preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva glede početka i tijeka roka zastare prvobitnog zahtjeva podnošenjem kojega je došlo do prekida zastarijevanja tih tužiteljevih tražbina. Dakle, prvostupanjski sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara jer je došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe i u odnosu na preinaku tužbe zato što se radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Međutim, tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u daljnjem iznosu od 99.000,00 kuna (13.139,55 eur) sud prvog stupnja odbija zato što ocjenjuje da u tom dijelu zahtjev tužitelja nije osnovan jer je ukupni iznos štete utvrdio u iznosu od 223.000,00 kuna (29.597,18 eur), a uzimajući u obzir da je tuženik tijekom postupka tužitelju isplatio iznos od 71.570,00 kuna (9.498,97 eur), dosudio mu preostali iznos od 151.430,00 kuna (20.098,21 eur) s pripadajućom zateznom kamatom.

9.2. Sud drugog stupnja ne prihvaća takvo pravno shvaćanje cijeneći da u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva o prigovoru zastare u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva treba odlučiti samostalno od dana preinake tužbe neovisno o tome je li riječ o povećanju iz iste činjenične i pravne osnove. Kako je zastara zahtjeva za naknadu neimovinske štete počela teći od 1. prosinca 2011. kada je dovršeno liječenje i konsolidirano zdravstveno stanje tužitelja, objektivni petogodišnji rok zastare je istekao 1. prosinca 2016. U takvim okolnostima sud drugog stupnja cijeni da je povećani dio zahtjeva po osnovi naknade neimovinske štete u iznosu od 99.000,00 kuna (13.139,55 eur) zatražen u podnesku od 8. veljače 2022. zastario prije podnošenja tog podneska te je za taj povećani dio zahtjeva nastupila zastara prije preinačenja. Stoga je, iz drugih razloga, odnosno zbog ocjene osnovanosti prigovora zastare, ocijenio pravilnom odluku o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

10. Osnovano tužitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod ocjene neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog osnovanosti prigovora zastare na preinačeni dio. U odnosu na ovaj zahtjev, u ovom je stadiju postupka sporno pitanje osnovnosti prigovora zastare istaknutog u odnosu na zahtjev koji je u usporedbi sa zahtjevom istaknutim u tužbi povećan nakon izmjene Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.).

11. Osnovano revident ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava drugostupanjskog suda kod prihvaćanja osnovanosti tuženikova prigovara zastare i odbijanja žalbe tužitelja te potvrđivanja prvostupanjske presude u dijelu kojim je, iz drugih razloga, odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 99.000,00 kuna (13.139,55 eur), a koji se odnosi na povećanjem preinačeni dio tužbenog zahtjeva. To stoga što je pravno shvaćanje o osnovanosti prigovora zastare na kojem je utemeljena drugostupanjska presuda protivno sada ujednačenom pravnom shvaćanju revizijskog suda koje glasi:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva".

12. Ovo je pravno shvaćanje detaljno obrazloženo u odlukama revizijskog suda primjerice broj Revd-3756/2023-2 od 28. svibnja 2024. i Rev-170/2024-2 od 3. rujna 2024., a inače je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike 27. svibnja 2024. i nosi oznaku Su-IV-123/2024, i to kao mehanizmu ujednačavanja do tada neujednačene sudske praske najvišeg suda o ovom pravnom pitanju.

12.1. U bitnom, riječ je o tome da je to pravno shvaćanje u skladu s dostignutim standardima razvoja prava po pitanju zastare i preinake tužbe kako u sudskoj praksi ESLJP, Ustavnog suda RH i revizijskog suda, tako i u pravnoj doktrini, a i zbog toga što je u konkurenciji između prava tužitelja koji je pretrpio tjelesne ozljede, na pristup sudu, s jedne strane, i prava tuženika kao pravne osobe odgovorne za te povrede i štetu koju tužitelj posljedično trpi na pravnu sigurnost, s druge strane, pretežnije pravo tužitelja na pristup sudu budući da takav zaključak doprinosi većem stupnju poštenosti postupka. Iz razloga kojima je obrazloženo naprijed navedeno pravno shvaćanje revizijskog suda o prvom dopuštenom pravnom pitanju upravo i proizlazi odgovor na drugo dopušteno pitanje, a to je da je pravo tužitelja na pristup sudu nerazmjerno ograničeno odlukom suda da meritorno ne odlučuje o osnovanosti zahtjeva za naknadu neimovinske štete koji je povećan na temelju okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe.

12.2. Pored naprijed navedenog, vrijedno je napomenuti da su u naprijed citiranim odlukama revizijskog suda ujedno, a u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, dani i razlozi za odstupanje od suprotnog pravnog shvaćanja na kakvom se temelji pobijana presuda drugostupanjskog suda. Pored toga, strankama se skreće pozornost i na činjenicu da je u odluci ovog suda broj Revd-538/25 od 9. rujna 2025. pojašnjeno zbog kojih razloga pravno shvaćanje najvišeg suda zauzeto na sjednici Građanskog odjela o predmetnom pravnom pitanju udovoljava vrijednosnom okviru vladavine prava.

13. Imajuću na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud, polazeći od svoje ustavne uloge, ustraje u citiranom pravnom shvaćanju i u ovom postupku u odnosu na oba naznačena pitanja. Kako razlozi na kojima je utemeljena pobijana drugostupanjska presuda ne slijede pravno shvaćanje revizijskog suda o dopuštenim pravnim pitanjima, to sud drugog stupnja, dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije ocijenio pravilnost primjene materijalnog prava na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda, pa je time počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer su izostali razlozi o odlučnoj činjenici, odnosno o tome je li u primjeni mjerodavnog materijalnog prava pravilan zaključak suda prvog stupnja o tome da je dosuđenim, kao i već plaćenim iznosom štete, tužitelju u cijelosti nadoknađena šteta zbog posljedica predmetnog štetnog događaja.

14. Stoga je drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu valjalo ukinuti na temelju odredbe članka 391. stavka 7. i članka 166. stavka 2. ZPP te predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

15. U nastavku će postupka drugostupanjski sud otkloniti uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te će, imajući na umu pravno shvaćanje na koje je upućen ovom odlukom ponovno ocijeniti osnovanost žalbe tuženika i donijeti na zakonu utemeljenu odluku.

16. Odluka o tome da će se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci utemeljena je na odredbi članka 166. stavka 4. ZPP.

Zagreb, 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil