REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-413/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRADA ĐAKOVO, Đakovo, Trg dr. Franje Tuđmana 4, OIB: 23632093169, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKOG TELEKOMA d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4117/2021-3 od 7. studenog 2022. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2513/19 od 14. srpnja 2021., u sjednici održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je prvostupanjski sud pod točkom I. izreke odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj tražio od tuženika isplatu iznosa od 2.577.244,56 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u točki I. prvostupanjske presude, a pod točkom II. izreke je naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 64.432,50 kuna.

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-224/2023-2 od 7. veljače 2023., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4117/2021-3 od 7. studenog 2022. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2513/19 od 14. srpnja 2021. u odnosu na sljedeća pravna pitanja:

„1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?

2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine” 152/11, 151/14 i 95/17 (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine” broj 31/09 i 89/10), prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta”, u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?

3. Je li u smislu čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine” broj 152/11 do 95/17) (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine" broj 31/09), obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ipso iure (po samome propisu) čim se (i samo ako se) kumulativno ispune uvjeti iz tog propisa: a) da na nekretnini postoji (bude zasnovano) koje drugo pravo; (b) da na temelju tog (zasnovanog) prava na nekretnini infrastrukturni operator plaća vlasniku odgovarajuću naknadu za uporabu općeg dobra ili nekretnine (za sve vrste/ukupnu količinu infrastrukture izgrađene na tim nekretninama)?

4. Zlouporabljuje li infrastrukturni operator pravo na prigovor zastare, a i postupa li protivno načelu savjesnosti i poštenja, prigovorom zastare vlasnikove tražbine naknade za pravo puta kojim on hoće zadržati imovinsku korist stečenu na teret vlasnika i ograničava li se nerazmjerno vlasniku pravo na pristup sudu i "rješavanje spora”, a i pravo vlasništva, prihvaćanjem takvog prigovora zastare?”

3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je pozivom na čl. 382. Zakona o parničnom postupku podnio reviziju u odnosu na pravna pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu ili da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode iz revizije te je predložio ne usvojiti reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade koristi stečene korištenjem nekretnina u vlasništvu ili pod upravom tužitelja izvršavanjem ovlasti prava puta bez pravne osnove prema cijenama za određivanje naknade za pravo puta, odnosno podredno zahtjev za isplatu istog iznosa po osnovi naknade štete uzrokovane time što tuženik nije pravovremeno podnio zahtjev za izdavanjem potvrde o pravu puta uslijed čega tužitelj smatra da je spriječeno povećanje njegove imovine za iznos naknade za pravo puta koju bi inače tuženik bio dužan plaćati.

8. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na zemljištu kojim upravlja ili je u vlasništvu tužitelja od 90-ih godina prošlog stoljeća, da su tužitelj i tuženik imali sklopljene Ugovore o osnivanju prava služnosti na temelju kojih je tuženik plaćao ugovorenu naknadu tužitelju, da su ugovori o osnivanju prava služnosti otkazani tužiteljevom izjavom o otkazu od 20. svibnja 2019. u kojoj je tužitelj naveo da se ne smatra vezanim ugovorima protekom roka od osam dana od dana uručivanja Izjave o otkazu tuženiku, a taj je rok istekao 31. svibnja 2019. odnosno 20. kolovoza 2019. kao i da je tužitelj podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) 27. rujna 2018. za utvrđenje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta te da je rješenjima od 10. lipnja 2019. i 12. rujna 2019. HAKOM utvrdio godišnju naknadu za pravo puta i da pravo na naknadu za pravo puta teče od dana kada ugovori o pravu služnosti više ne obvezuju ugovorne strane. Spornim je ocijenjeno je li tuženik koristio nekretnine u vlasništvu tužitelja bez pravne osnove, je li tuženik počinio štetnu radnju kojom je prouzročio štetu tužitelju, visina potraživanja te je li nastupila zastara potraživanja.

9. Ocjenjujući pravni odnos parničnih stranaka nižestupanjski sudovi utvrđuju da je tuženik već stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama 1 . srpnja 2008. („Narodne novine” broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17 - dalje: ZEK) stekao pravo puta sukladno čl. 28. st. 1. ZEK-a na nekretninama za čije korištenje tužitelj potražuje naknadu u ovom postupku, dakle temeljem samog zakona, pa da upravo ovo zakonom ustanovljeno pravo puta u konkretnom slučaju predstavlja valjanu pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina radi pristupa elektroničkoj komunikacijskoj infrastrukturi.

10. Nadalje, ocijenjeno je da je za korištenje predmetnih nekretnina postojala valjana pravna osnova (ugovor o osnivanju prava služnosti i aneks), pa da u konkretnom slučaju tuženik nije koristio služnost na nekretninama tužitelja bez valjane pravne osnove (čl. 1111. i 1120. ZOO-a „Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/1 8; dalje: ZOO).

11. Navodi tužitelja u odnosu na propuštanja radnje tuženika — pokretanja postupka za izdavanje potvrde o pravu puta, (a pritom tuženik nije imao zakonsku obvezu to učiniti niti je tim zakonima i podzakonskim propisima bio određen rok unutar kojeg bi on to trebao učiniti) ocijenjeni su kao neosnovani, odnosno da radnja/propuštanje sama po sebi nema elemente protupravnosti, pa se stoga nisu ostvarile pretpostavke iz čl. 1045. ZOO-a za naknadu štete.

12. Zaključno, nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev polazeći od pravne ocjene prema kojoj su parnične stranke nesporno regulirale svoje međusobne odnose sklopljenim ugovorima o osnivanju prava služnosti, a tužitelj nije koristio svoja zakonska prava i obratio se nadležnom tijelu, kako bi ono utvrdilo drugačiju visinu naknade i time promijenilo dispozitivni odnos između stranaka. Ugovori o osnivanju prava služnosti bili su na snazi i tuženik je sukladno tim ugovorima plaćao ugovorenu naknadu sve dok HAKOM rješenjima od 10. lipnja 2019. i 12. rujna 2019. nije utvrdio tužiteljevo pravo na višu naknadu, s time da je odredio da tužitelj ima pravo na naknadu za pravo puta tek od 31. svibnja 2019. budući da pravo na naknadu prava puta teče od dana kada ugovori više ne obvezuju ugovorne strane, a da je s tim dana istekao rok od 8 dana od dana otkaza ugovora. Stoga ocjenjuju da je za korištenje nekretnina postojala valjana pravna osnova zbog čega nije ispunjena jedna od kumulativnih pretpostavki iz čl. 1111. ZOO-a, a kako nema protupravnosti u postupanju (propuštanju) tuženika, nisu ostvarene niti pretpostavke iz čl. 1045. ZOO-a za naknadu štete. Nadalje, navode i da je za dio potraživanja tužitelja (za isplatu naknade za 2013. godinu) čak i da postoji pravna osnova, nastupila zastara sukladno istaknutom prigovoru tuženika.

13. Imajući u vidu prethodna činjenična utvrđenja kao i pravnu ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za odgovor na postavljena pravna pitanja prvenstveno su mjerodavne odredbe Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine”, broj 73/08, 90/11 - dalje: ZEK/11).

14. Obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.

15. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine”, broj 152/2011 - dalje: Pravilnik), koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde uređuje dospjelost obveze utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.

16. Visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom (ugovorom) sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatora, a prema parametrima kroje propisuje odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11.

17. U pogledu pravnih pitanja za koja je dopušteno podnošenje revizije ovaj sud je izrazio pravno shvaćanje u odlukama Rev 458/2023-2 od 10. prosinca 2024., Rev 105/2022-2 od 10. prosinca 2024., Rev 615/2024-2 od 30. travnja 2024, prema kojem:

- odgovor na prvo dopušteno pitanje glasi:

Nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.

- odgovor na drugo pravno pitanje glasi:

Zakonom o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08 i 90/11) ni Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta - ”Narodne novine”, broj 152/11, 151/14 i 95/17 nije propisana obveza ni rok u kojem bi infrastrukturni operator bio obvezan Agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.

- odgovor na četvrto postavljeno pravno pitanje glasi:

Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, broj 35/05, 41/08, 125/11, 76/12 i 133/13 dalje: ZOO). Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

Kako je već naprijed izneseno, obveza plaćanja naknade za pravo puta nastaje po samom zakonu u smislu čl. 28. st. 1. alineja 2. ZEK/11 od dana stjecanja prava puta i sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZEK/11 i odredbama Pravilnika, dospijeva godišnje.

Ispunjenje te obveze ovlaštenik prava na naplatu naknade može zahtijevati po njenom dospijeću, dakle, po isteku godine na koju se naknada odnosi.

Po ocjeni ovog suda, u situaciji kad je vlasnik nekretnine opterećene pravom puta mogao zahtijevati plaćanje naknade po njenoj dospjelosti u mirnom postupku te sklopiti nagodbu, ili kad je to svoje pravo mogao ostvariti u sudskom postupku i prije izdavanja potvrde o pravu puta, operator koji je propustio podnijeti zahtjev Agenciji radi izdavanja potvrde o pravu puta, isticanjem prigovora zastare ne zloupotrebljava pravo na isticanje prigovora zastare.

18. U odnosu na treće pravno pitanje postavljeno u reviziji ovaj sud je odgovorio objedinjenim pravnim shvaćanjem iznijetim u odlukama Rev 733/2023-3 od 18. veljače 2025., te Rev 70/2022-2 od 18. veljače 2025.:

„Infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta i to s danom stjecanja prava puta (1. srpnja 2008.)”.

19. Tužba je u ovom predmetu podnesena 31. prosinca 2019. a tužbeni zahtjev obuhvaća naknadu za služnost koja je dospjela od 2013. pa zaključno sa 2018.

20. Stoga je za potraživanje naknade za služnost koje je 2013. protekao petogodišnji rok iz čl. 225. ZOO-a, te su u tom dijelu nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili osnovanim prigovor zastare.

21. Sve dok su stranke vezane ugovorom, tužitelj nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa, niti postoji obveza tuženika za plaćanje preko ugovorenog iznosa (tako ovaj sud i u odluci broj Rev-458/2023-2 od 10. prosinca 2024.).

22. U konkretnom slučaju tužitelj je utužio razdoblje od 2013. pa zaključno sa 2018. u kojem su stranke nesporno sklopile više ugovora o osnivanju služnosti na temelju kojih je tuženik platio tužitelju naknadu prema tim ugovorima, dok je HAKOM rješenjem od 10. lipnja 2019. utvrdio pravo na godišnju naknadu tek od 31. svibnja 2019. nakon što su ugovori otkazani izjavom o raskidu od 20. svibnja 2019. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu prema rješenju HAKOM-a tek od 31. svibnja 2019. odnosno nakon utuženog razdoblja za koje je tuženik naknadu već platio tužitelju prema ugovorima o osnivanju služnosti pa je pravilno tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

23. Slijedom navedenog, budući da pobijana presuda ne odstupa od pravnog shvaćanja u odgovorima na postavljena pravna pitanja, revizija tužitelja je odbijena i temeljem čl. 391. st. 6. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil