Poslovni broj: Us I-1080/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja VESLO d.o.o., OIB: 47930620756, Vodice, Put Gaćeleza 5c, zastupanog po opunomoćeniku Frani Sladoljevu, odvjetniku iz Vodica, Obala Juričev Ive Cota 27, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Uprave sigurnosti plovidbe, Lučke kapetanije Šibenik, Službe sigurnosti plovidbe, OIB: 22874515170, Šibenik, Obala Franje Tuđmana 8, radi zabrane daljnjeg korištenja pomorskog dobra, nakon javne i usmene rasprave zaključene 24. rujna 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Uprave sigurnosti plovidbe, Lučke kapetanije Šibenik, Službe sigurnosti plovidbe, KLASA: UP/I-342-24/24- 03/138, URBROJ: 530-04-8-1-25-8 od 7. travnja 2025., te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

II. O troškovima spora sud će odlučiti naknadno posebnim rješenjem.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 12. svibnja 2025. protiv rješenja tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Uprave sigurnosti plovidbe, Lučke kapetanije Šibenik, Službe sigurnosti plovidbe, KLASA: UP/I-342-24/24-03/138, URBROJ: 530-04-8-1-25-8 od 7. travnja 2025., te u podnesku priloženom u spis na održanoj raspravi, tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega navodi kako je točka 1. rješenja nezakonita jer tužitelj ima valjane pravne osnove za korištenje pomorskog dobra. Sporna terasa kako to već navodi tuženik u svom rješenju je položena dijelom na području koncesije pomorskog dobra koje je koncesionar društvo Pirovčanka, poljoprivredna zadruga iz Pirovca sa kojom tužitelj ima u svrhu gospodarskog iskorištavanja pomorskog dobra sklopljen Ugovor o podkoncesiji na pomorskom dobru od 21. ožujka 2014. (dio k. č. br. [katastarska čestica] ZGR, k. o. [katastarska općina]) i dijelom na području koncesije za gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra, a za koji dio je koncesionar društvo Marina Pirovac d.o.o., a koje je pak društvo pravni slijednik društva Adriatc Charter d.o.o., koje društvo je izvorno bilo koncesionar predmetne nautičke marine u Pirovcu, što proizlazi iz Ugovora o koncesiji na pomorskom dobru od 24. rujna 2013. i Aneksa tom ugovoru od 11. rujna 2017. Tužitelj ističe kako u odnosu na dio sporne terase koji se nalazi pod koncesijom F, poljoprivredne zadruge iz Pirovca, tužitelj ima pravnu osnovu za iskorištavanje pomorskog dobra koja proizlazi iz prethodno spomenutog Ugovora o podkoncesiji na pomorskom dobru od 21. ožujka 2014., a u odnosu na dio sporne terase koji se nalazi pod koncesijom društva Marina Pirovac d.o.o. Tužitelj naglašava da itekako ima valjane pravne osnove za korištenje pomorskog dobra odnosno da čak ima i dvije pravno valjane osnove za tu svrhu. Naime, tužitelj je najprije sa društvom Adriatc Charter d.o.o. koje društvo je i izvorno bilo nositelj predmetne koncesije u odnosu na taj dio sporne terase sklopio Ugovor o zakupu br. 12/2013 dana 24. rujna 2013., a nakon toga za istu terasu sklopio sa društvom Marina Pirovac d.o.o. Ugovor o zakupu br. 09/2017 dana 1. prosinca 2017., pa zato i čudi konstatacija tuženika u pobijanom rješenju da tužitelj nema valjane pravne osnove za korištenje pomorskog dobra, kad ih ima čak tri. Naime, prvotni koncesionar nautičke marine u Pirovcu bilo je društvo Adriatic Charter d.o.o., a sada i njegov slijednik, društvo Marina Pirovac su društva koja su ishodila koncesiju na gospodarsko iskorištavanje nautičke luke u sklopu koje se i nalazi ugostiteljski objekt sa spornom terasom za bavljenje djelatnošću koja je sporedna u odnosu na djelatnost nautičke luke. S obzirom da je ugostiteljska djelatnost u sklopu nautičke luke po svojoj prirodi sporedna djelatnosti luke nautičkog turizma, gore navedena dva Ugovora o zakupu su po svojoj pravnoj prirodi zapravo podugovori u smislu čl. 43. Zakona o koncesijama, a što stoga predstavljaju valjanu pravnu osnovu za upotrebu i gospodarsko korištenje tog dijela pomorskog dobra. Dakle, oba Ugovora o zakupu i ovaj koji je tužitelj sklopio sa Adriatic Charterom d.o.o. i sa Marinom Pirovac d.o.o. su dvije valjane pravne osnove i u smislu Zakona o koncesijama (čl. 43.) se imaju smatrati podugovorima za sporedne djelatnosti koncesije koje koncesionar može povjeriti trećim osobama i bez ikakve dodatne suglasnosti. Nadalje, tužitelj navodi kako je na temelju navedenih ugovora o zakupu, Šibensko-kninska županija koja je inače i davatelj koncesije pomorskog dobra na spornom području izdala rješenje Klasa: UP/I-335-02/20-05/14 od 17. lipnja 2020. kojim je dozvolila nastavak obavljanja ugostiteljske djelatnosti tužitelju, među ostalim i na otvorenom prostoru površine 250 m2 sa 200 sjedećih mjesta, a što se odnosi i na spornu terasu i što se u svakom slučaju ima smatrati suglasnošću za obavljanje te sporedne djelatnosti na pomorskom dobru u smislu čl. 63. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. I na kraju, u obrazloženju pobijanog rješenja tuženik samo navodi kako pravna osnova za korištenje pomorskog dobra nisu valjane, bez da je jednom riječju opisao i naveo zašto je to tako pa i to pobijano rješenje čini nezakonitim. Pobijana točka 1. rješenja je nezakonita jer je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo. Prilikom obrazlaganja razloga zbog čega je javno pravno tijelo i donijelo pobijano rješenje, odnosno zašto je primijenilo upravnu mjeru zabrane korištenja pomorskog dobra, tuženik se u bitnom, poziva na odredbu čl. 186. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koju tužitelj citira, dok s druge strane, iz pobijanog rješenja proizlazi upravo suprotno, odnosno da prilikom inspekcijskog nadzora nije utvrđena bio kakva uporaba i gospodarsko korištenje pomorskog dobra i da je takvo stanje traje više od godinu dana, a što proizlazi iz konstatacije tuženika na str. 2. pobijanog rješenja 1. pasusa, kojeg tužitelj citira. Naime, prava istina je da ugostiteljski objekt sa spornom terasom zapravo ne radi i više od 3 godine. Dakle, s obzirom da iz navedenog utvrđenja samog tuženika jasno proizlazi da se na spornoj terasi ne odvija posebna uporaba pomorskog dobra, ni gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra, onda je i jasno da ne postoje zakonski uvjeti za donošenje upravne mjere zabrane korištenja pomorskog dobra koja se pobija u ovom sporu. Donošenjem pobijane upravne mjere zabrane korištenja dijela pomorskog dobra, tuženik je pogrešno primijenio materijalno pravo, a što ovo rješenje čini nezakonitim pa bi ga samo iz tog razloga trebalo poništiti. Osim toga, ovakvo rješenje je proturječno samo sebi iz razloga što tuženik u obrazloženju navodi kako se gospodarska djelatnost ne odvija na spornoj terasi i više od godinu dana, a onda zabranjuje tu istu nepostojeću djelatnost, a posebno je proturječan i sam tekst zabrane u dijelu u kojem se zabranjuje daljnje korištenje jer kako se može daljnja uporaba zabraniti kada je prilikom nadzora utvrđeno da takve djelatnosti i uporabe pomorskog dobra ne da samo nije bilo, nego da je nema čak više od godinu dana na spornom dijelu, pa i to čini ovo rješenje proturječnim samom sebi, te je i zbog toga rješenje nezakonito. Pobijana točka 1. rješenja je nezakonita jer je neodređena. Točka 1. dispozitiva pobijanog rješenja kojim je tuženik izrekao upravnu mjeru zabrane obavljanja djelatnosti je neodređena iz razloga što je nejasno na koji se to točno fizički prostor odnosi izrečena zabrana. Iz tekstualnog opisa pobijane točke rješenja proizlazi samo da se zabrana odnosi na dio natkrivene ugostiteljske terase koji se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ali iz pobijanog rješenja se ne zna na koji točno dio se odnosi zabrana pa to pobijano rješenje čini neodređenim i u potpunosti neupotrebljivim. Drugim riječima, takvim rješenjem nije jasno na kojem to dijelu nenatkrivene terase bi tužitelj mogao nastaviti djelatnost. Drugačije bi bilo da je tuženik pobijano rješenje temeljio na geodetskoj skici točnog područja koje je obuhvaćeno zabranom, ali s obzirom da je to propustio učiniti jasno je da je i to razlog nezakonitosti pobijane točke 1. dispozitiva pobijanog rješenja, jer je predmet rješenja neodređen i neodrediv. Pobijana točka 2. rješenja je nezakonita jer je postojanje sporne terase sukladno koncesijskom ugovoru. U članku 4. Ugovora o koncesiji na pomorskom dobru od 24. rujna 2013. (Adriatic Charter d.o.o.) ugovoreno je sa davateljem koncesije da je ovlaštenik koncesije Adriatic Charter d.o.o., a sada društvo Marina Pirovac d.o.o. dužan gospodarski koristiti i provesti zahvat u prostoru među ostalim i u opsegu opisanom u Studiji gospodarske opravdanosti. Kako je prema navedenoj studiji, točnije na str. 30., pod naslovom 4. Tehnološko-tehnička analiza projekta predviđeno da će se pored ostalih djelatnosti obavljati i ugostiteljske usluge (caffe-bar, restaurant), a u što svakako spada i sporna terasa, jasno je da iz toga proizlazi suglasnost za izgradnju ili postojanje sporne terase u sklopu predmetne Marine Pirovac, od strane davatelja koncesije. Isto tako tužitelj naglašava da se u konkretnom slučaju ne radi o fiksnoj natkrivenoj terasi kako to proizlazi iz pobijanog rješenja, već je samo iznad terase postavljena pomična tenda, što se u svakom slučaju ne može smatrati građevinskim zahvatom za koji bi trebalo ishoditi ikakve suglasnosti. S obzirom na navedeno, i točka 2. pobijanog rješenja je nezakonita pa bi je trebalo ili poništiti ili preinačiti na način da se postupak koji se odnosi na gradnju sporne ugostiteljske trase, obustavi. Na kraju, tužitelj napominje kako već dugi niz godina na području koncesije Marine Pirovac postoje mnoge nepravilnosti u vidu korištenja pomorskog dobra protivno uvjetima koncesije za koje ne postoje ikakve suglasnosti ili odobrenja davatelja koncesije pa stoga začuđuje postupanje tuženika u odnosu na spornu terasu za koju, tužitelj ima valjane pravne osnove, a kako to već proizlazi iz ove tužbe. Samo jedna od tih nepravilnosti su primjerice postavljeni kontejneri i restoran ''Rišpet'' bez ikakve suglasnosti i dozvole od strane davatelja koncesije, a čiji položaji u prostoru su označeni na slici koja se dostavlja u prilogu. Dakle, s obzirom da tužitelj ima valjane pravne osnove za korištenje i uporabu spornog dijela pomorskog dobra, da u vrijeme inspekcijskog nadzora nije obavljao nikakvu gospodarsku djelatnost na spornom dijelu pomorskog dobra, a niti ju je obavljao unazad zadnje tri godine i s obzirom da je nejasno na koji točno se prostor pomorskog dobra odnosi sporna zabrana te s obzirom da je postojanje sporne terase bez obzira kada je izgrađena, u potpunosti sa koncesijom čiji je nositelj društvo Marina Pirovac d.o.o. tužitelj smatra da je pobijano rješenje u potpunosti nezakonito čime su svakako povrijeđena prava tužitelja. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu na način kako je to precizirano u izreci ove presude, a pored toga predložio je i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, u bitnom osporio sve tužbene navode tužitelja pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja, pa je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3.U sporu je održana rasprava 24. rujna 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da se u ovom sporu u svojstvu stranke sasluša zakonskog zastupnika tužitelja, na adresi tužitelja, te da se provede očevid na licu mjesta, to na okolnosti precizirane u tužbi i podnesku priloženom u spis na održanoj raspravi, kao nepotrebne i suvišne smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza, imajući u vidu dokaze koje prileže spisu upravnog tijela dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika, te spisu upravnog spora, posebice cijeneći predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev je osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Uprave sigurnosti plovidbe, Lučke kapetanije Šibenik, Službe sigurnosti plovidbe, KLASA: UP/I-342-24/24-03/138, URBROJ: 530- 04-8-1-25-8 od 7. travnja 2025., točkom 1. zabranjuje se tužitelju daljnje korištenje dijela pomorskog dobra, dijela natkrivene ugostiteljske terase koji se nalazi na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na području pod koncesijom Marine Pirovac d.o.o., u svrhu obavljanja djelatnosti, dok ne ishodi odgovarajuću pravnu osnovu za korištenje pomorskog dobra propisanu Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama, točkom 2. prekida se postupak u dijelu koji se odnosi na gradnju predmetne ugostiteljske terase, radi rješavanja prethodnog pitanja je li ugostiteljski objekt - terasa, izgrađen sa odgovarajućim ili bez odgovarajućeg akta za gradnju, zbog nenadležnosti, te će se odluka o nastavku ili obustavi postupka donijeti po primitku pravomoćne odluke nadležnog javnopravnog tijela ili nadležnog suda o tom pitanju, dok je točkom 3. riješeno da žalba protiv ovog rješenja nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor, te je osporeno rješenje doneseno pozivom na odredbe članaka 181. i 184. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" br. 83/23), u svezi s odredbom čl. 39. Zakona o lučkim kapetanijama ("Narodne novine" br. 118/18), 10.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke da se tužitelju naredi upravna mjera koja je precizirana točkom 1. izreke osporenog rješenja, u svezi s čim je li u tom smislu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te na isto potom pravilno primijenilo mjerodavno materijalno pravo, kod kojeg stanja stvari je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

11.Odredbom čl. 12. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, broj 83/23) propisano je da nitko nema pravo bez pravne osnove propisane ovim zakonom na posebnu upotrebu pomorskog dobra, gospodarsko korištenje pomorskog dobra, obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, gradnju i/ili obavljanje drugih radova i/ili zahvata u prostoru pomorskog dobra koji se prema posebnim propisima kojima se uređuje građenje ne smatraju građenjem, kao i Uredbom iz čl. 14. st. 4.1.11. ovoga Zakona, ograničavanje i/ili isključivanje opće upotrebe pomorskog dobra, te na zaposjedanje pomorskog dobra na bilo koji način za sebe i drugoga, a postupanje protivno tom članku kažnjivo je po odredbi čl. 197. ZPDML-a. Odredbom čl. 185. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine" br. 83/23), propisano je da je zabrana korištenja pomorskog dobra upravna mjera inspekcijskog nadzora koja uvijek uključuje zabranu i obustavu gradnje, izvođenja radova, provedbu zahvata u prostoru koji se prema propisima o gradnji ne smatraju građenjem te koji nisu u skladu sa uredbom iz čl. 14. st. 4.1.11. ovoga Zakona, postavljanje objekata gotove konstrukcije, tipskih i drugih objekata, odlaganje i skladištenja na pomorskom dobru, obavljanje gospodarske ili druge djelatnosti na pomorskom dobru odnosno, zabranu gospodarske i bilo kakve druge upotrebe i korištenja pomorskog dobra.

Stavkom 2. istog članka da se mjera zabrane korištenja pomorskog dobra može donijeti kao zasebna upravna mjera inspekcijskog nadzora ili uz druge upravne mjere propisane odredbama ovoga Zakona.

Odredbom čl. 186. st. 1. istog Zakona propisano je da je inspektor pomorskog dobra ovlašten donijeti rješenje o zabrani korištenja pomorskog dobra ako u obavljanju inspekcijskog nadzora utvrdi protupravnu posebnu upotrebu i gospodarsko korištenje pomorskog dobra.

12.Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika, ovaj sud zaključuje kako tuženik uz obrazloženje koje je dao u istom nije pravilno ni zakonito postupio kada je tužitelju naredio upravnu mjeru pobliže preciziranu u točki 1. izreke osporenog rješenja, s čim u vezi sud nalazi da je tužitelj tužbenim navodima, kao i dokumentacijom koju je dostavio u privitku tužbe doveo u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku, a što je rezultiralo i pogrešnom primjenom materijalnog prava, kod kojeg stanja stvari u ovom trenutku osporeni akt tuženika nije moguće ocijeniti pravilnim, niti zakonitim, zbog čega ga je trebalo poništiti, te predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak.

13.Sud nalazi potrebnim prije svega istaknuti kako se u obrazloženju osporenog rješenja navodi da je u postupku utvrđeno da se dio ugostiteljske terase kao pomoćnog objekta građevine izgrađene na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koristi temeljem Odluke o davanju suglasnosti za davanjem dijela koncesije na pomorskom dobru u potkoncesiju trgovačkom društvu Veslo d.o.o. od 25. srpnja 2013. i Ugovora o potkoncesiji sklopljenog 19. studenog 2013., dok u dijelu koji se nalazi na području Marine Pirovac, trgovačko društvo Veslo d.o.o. terasu posjeduje bez odgovarajuće pravne osnove propisane Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama, te u tom dijelu postupanje trgovačkog društva Veslo d.o.o. je u suprotnosti sa odredbom čl. 12. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, jer se takvo postupanje smatra zaposjedanjem pomorskog dobra za sebe i drugoga, te je stoga valjalo primijeniti mjeru zabrane daljnjeg korištenja pomorskog dobra, a kako je navedeno u točki 1. izreke ovog rješenja. U pogledu Ugovora o zakupu koji je Marina Pirovac d.o.o. 1. prosinca 2017. sklopila sa trgovačkim društvom Veslo d.o.o., a kojeg je predmet najam otvorene terase površine 183,19 m2 štekat, koji se nalazi s južne strane objekta označenog kao čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], radi obavljanja djelatnosti ugostiteljstva na određeno vrijeme do isteka trajanja koncesije i to do 24. srpnja 2033., te anexa istog ugovora sklopljenog 15. siječnja 2018. sa ovlaštenikom koncesije, a kojim Marina Pirovac d.o.o., kao ovlaštenik koncesije, daje zakupoprimcu pisanu suglasnost da ostakli štekat, isti ugovor ne predstavlja odgovarajuću pravnu osnovu za korištenje pomorskog dobra propisanu Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama. Što se pak tiče manjeg dijela predmetne terase koja se nalazi na području pod koncesijom ovlaštenika Pirovčanke poljoprivredne zadruge, s obzirom na neospornu činjenicu da je iz grafičkog prikaza koji je sastavni dio odluke o davanju suglasnosti za davanjem dijela koncesije u potkoncesiju trgovačkom društvu Veslo d.o.o., od 24. veljače 2014. vidljivo da je na dijelu pod koncesijom Pirovčanke (ali vidljivo i na dijelu pod koncesijom Marine Pirovac) ucrtana građevina i to nenatkrivena građevina, ne ulazeći u pitanje je li građevina izgrađena zakonito ili nezakonito, dakle, pravo obavljanja djelatnosti, obuhvaćalo bi i pravo korištenja dijela pomorskog dobra, odnosno, pravo obavljanja djelatnosti predviđenih potkoncesijskim ugovorom i na postojećoj terasi, pri čemu se ističe, da ukoliko bi se naknadno utvrdilo da je ista izgrađena bez odgovarajućeg akta propisanog propisom o gradnji, ista imala smatrati nezakonito izgrađenom građevinom, te bi se kao takva morala ukloniti iz prostora.

14.Međutim, ovaj sud nalazi potrebnim navesti kako nije suglasan s naprijed reproduciranim obrazloženjem osporenog rješenja tuženika, to pak najprije iz razloga što je odredbom čl. 186. st. 1. toč. 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano da inspektor pomorskog dobra ovlašten je donijeti rješenje o zabrani korištenja pomorskog dobra ako u obavljanju inspekcijskog nadzora utvrdi protupravnu posebnu upotrebu i gospodarsko korištenje pomorskog dobra ili korištenje protivno uvjetima utvrđenim u koncesiji i dozvoli. Dakle, da bi se donijelo rješenje o zabrani korištenja pomorskog dobra, neophodno je da mora postojati protupravna posebna upotreba i gospodarsko korištenje pomorskog dobra ili korištenje protivno uvjetima utvrđenim u koncesiji i dozvoli, no tuženik točkom 1. izreke osporenog rješenja zabranjuje tužitelju daljnje korištenje dijela pomorskog dobra, što pak pretpostavlja da tužitelj protupravno koristi dio pomorskog dobra, ali iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, kao i iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da prilikom inspekcijskog nadzora nije utvrđena bilo kakva uporaba i gospodarsko korištenje pomorskog dobra od strane tužitelja i da takvo stanje traje više od godinu dana s obzirom da restoran ne radi, uslijed čega ostaje nejasno zbog čega tuženik kod izloženog stanja stvari naređuje mjeru iz točke 1. izreke osporenog rješenja, s obzirom da se prema samim utvrđenjima tuženika na spornoj terasi ne odvija posebna uporaba dijela pomorskog dobra, niti gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra.

15.Nadalje, u osporenom rješenju u cijelosti je izostalo obrazloženje u pogledu razloga kojima se tuženik rukovodio kada je unatoč utvrđenjima preciziranim u prethodnom pasusu obrazloženja ove presude, naredio upravnu mjeru zabrane korištenja dijela pomorskog dobra, s tim da je iz iznesenih razloga izreka osporenog rješenja u proturječju s njegovim obrazloženjem, a što već samo po sebi predstavlja osnovu zbog koje akt tuženika nije moguće ocijeniti zakonitim, i iz kojeg razloga je isti potrebno poništiti, to pak kod stanja stvari što i sam tuženik u obrazloženju osporenog rješenja navodi kako se gospodarska djelatnost ne odvija na spornoj terasi i više od godinu dana, ali unatoč tome zabranjuje korištenje dijela pomorskog dobra radi obavljanja gospodarske djelatnosti za koju i sam nalazi da se ne obavlja i to na način da zabranjuje daljnje korištenje, što podrazumijeva da tužitelj obavlja gospodarsku djelatnost i u trenutku provođenja inspekcijskog nadzora, a što ne proizlazi kako iz stanja upravnog spisa, tako ni iz obrazloženja akta tuženika.

16.Također, tuženik točkom 1. izreke osporenog rješenja zabranjuje tužitelju daljnje korištenje dijela pomorskog dobra, dijela natkrivene ugostiteljske terase koji se nalazi na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na području pod koncesijom Marine Pirovac d.o.o., u svrhu obavljanja djelatnosti, dok ne ishodi odgovarajuću pravnu osnovu za korištenje pomorskog dobra propisanu Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama. Međutim, ovaj sud nalazi da takva izreka nije u suglasju s mjerodavnom odredbom čl. 98. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21), kojom je između ostalog propisano da izreka sadržava odluku o upravnoj stvari, a izreka da mora biti kratka i određena, no sud zaključuje kako točka 1. izreke nije određena s obzirom da se tužitelju zabranjuje daljnje korištenje dijela pomorskog dobra, i to dijela natkrivene ugostiteljske terase koji se nalazi na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na području pod koncesijom Marine Pirovac d.o.o., u svrhu obavljanja djelatnosti, no ostaje nejasno o kojem to točnom dijelu predmetne čestice bi se u konkretnom slučaju radilo, a na koji bi se odnosila predmetna mjera s obzirom da se ista naređuje samo u odnosu na dio pomorskog dobra k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uslijed čega točka 1. izreke rješenja nije jasna ni precizna, pa ostaje dvojbeno na kojem to dijelu natkrivene terase bi tužitelj eventualno mogao nastaviti obavljati gospodarsku djelatnost, a na koji se ne bi odnosila naređena mjera.

17.S obzirom na prethodno izloženo, ovaj sud zaključuje da je u provedenom postupku došlo do povreda odredbi čl. 8. i 9. Zakona o općem upravnom postupku, to pak stoga što je iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu razvidno da u provedenom postupku nije utvrđeno pravo stanje stvari, niti su u tu se svrhu utvrđene sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, s tim da je izostala i savjesna i brižljiva ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Isto tako, obrazloženje kakvo je dano u osporenom rješenju nije u skladu s odredbom čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku kojom je propisano da obrazloženje sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka tijekom postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar, to pak s obzirom da je izostalo utvrđenje činjeničnog stanja, izostali su razlozi koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, te su izostali razlozi donošenja zaključka tijekom postupka, s tim da niti točka 1. izreke osporenog rješenja nije u suglasju s odredbom čl. 98. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku, pa se uslijed svega izloženog akt tuženika ne može ispitati, niti je moguće otkloniti prigovore koje tužitelj iznosi u ovom sporu.

18.Također, posebice je za nadodati kako uslijed prethodno navedenog, obrazloženje osporavanog rješenja tuženika ne udovoljava zahtjevima koje pred javnopravna tijela postavlja Ustav, a koji, između ostalog jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju javnopravnih tijela. Obrazloženja nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalno pravnom smislu, to pak stoga što bez navođenja konkretnih činjenica i okolnosti koje potkrjepljuju donošenje akta kojim se tužitelju naređuje naprijed citirana upravna mjera, tužitelju zapravo nije ni omogućeno preispitivanje pravilnosti primjene mjerodavnih i relevantnih zakonskih odredbi, te pored toga takvo obrazloženje ne udovoljava zahtjevu valjanog obrazloženja odluke, odnosno ustavnim zahtjevima koji se pred javnopravna tijela postavljaju radi zaštite stranaka od arbitrarnosti u odlučivanju.

19.Slijedom prethodno obrazloženog, a budući da je zbog naprijed navedenih razloga osporeno rješenje tuženika nezakonito, trebalo je odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe čl. 117. st. 1., u svezi s odredbom čl. 47. st. 1. ZUS-a poništiti osporeno rješenje tuženika te mu predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno presuditi kao pod točkom I. u izreci ove presude.

20.U ponovnom postupku nakon ove presude tuženik je dužan otkloniti navedene propuste i donijeti novu, zakonitu odluku, pridržavajući se pritom pravnog shvaćanja suda i njegovih primjedbi (čl. 119. st. 4. ZUS-a), kod kojeg stanja stvari će u ponovljenom postupku pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje, izvesti sve potrebne dokaze te tužitelju omogući sudjelovanje u postupku, nakon čega će ovisno o utvrđenjima iz provedenog postupka, a uzimajući u obzir sve primjedbe koje je sud istaknuo u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, donijeti novi akt kojeg je potrebno donijeti ocjenom svih izvedenih dokaza i to svakog posebno, kao i svih zajedno, kako to nalaže odredba čl. 9. Zakona o općem upravnom postupku koji je potrebno adekvatno obrazložiti pritom pazeći da obrazloženje treba imati sadržaj propisan odredbom čl. 98. st. 5. ZUP-a.

21.Naposljetku, s obzirom da je odredbom čl. 148. st. 4. ZUS-a propisano da o troškovima spora sud može odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari ili posebnim rješenjem u roku od 15 dana od dana objave presude ili postavljanja zahtjeva iz stavka 3. ovoga članka, sud je u smislu citirane odredbe odlučio da će o troškovima spora naknadno odlučiti posebnim rješenjem, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. u izreci ove presude.

U Splitu, 14. listopada 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dopuštena, na temelju odredbe članka 127. st. 1. ZUS-a.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Frani Sladoljevu, odvjetniku iz Vodica, Obala Juričev Ive Cota 27, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Upravi sigurnosti plovidbe, Lučkoj kapetaniji Šibenik, Službi sigurnosti plovidbe, Šibenik, Obala Franje Tuđmana 8, uz zapisnik od 24. rujna 2025., zapisnik o objavi i povrat spisa,

- u spis.