REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

P-741/2020-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužiteljice RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Rastiji, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. rujna 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Krešimira Rastije i punomoćnika tuženika Ivana Tomljanovića, 14. listopada 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su nepošteni i ništetni dijelovi odredbi članka 2. i članka 3.st.1.toč. 2.,3.,4. i 5. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je sklopljen 17. srpnja 2007., između tužiteljice RN, kao korisnice kredita i tuženika Addiko bank d.d., (ranije Slavonska banka d.d., Osijek, Kapucinska 29) kao davatelja kredita, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Lidije Perić, iz Osijeka, pod brojem OV-22114/07, a u kojim odredbama je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u tom dijelu iste odredbe ne proizvode pravne učinke.

II. Utvrđuje se da je nepoštena i ništetna odredba članka 4. st.1., 2. i 3. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je sklopljen 17. srpnja 2007., između tužiteljice RN, kao korisnice kredita i tuženika Addiko bank d.d. (ranije Slavonska banka d.d., Osijek, Kapucinska 29) kao davatelja kredita, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Lidije Perić, iz Osijeka, pod brojem OV-22114/07, a u kojoj odredbi je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i koja je vezana uz valutnu klauzulu, te koja se određuje izmjenama i dopunama banke, bez posebnog zaključivanja aneksa Ugovoru o kreditu i u kojoj odredbi je ugovorena tzv. kaznena kamata, te u tom dijelu iste odredbe ne proizvode pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici RN isplati iznos od 32.386,66 eura (slovima: trideset dvije tisuće tristo osamdeset šest eura šezdeset šest centi) sa zateznim kamatama koje na iznos od 31.503,43 eura teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica RN sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na iznos od 883,23 eura počevši od 1. listopada 2015. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici RN naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 3.999,58 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 14. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 4.312,50 eura tužiteljica odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 16. svibnja 2019. podnijela tužbu u kojoj je navela da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita 17. srpnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu prema kojem joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 206.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužiteljica je bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika. Ističe da joj tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog Ugovora ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 i Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Navodi da je sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Navodi da je 18. siječnja 2016. s tuženikom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Smatra da joj tuženik unatoč provedenoj konverziji nije u cijelosti vratio preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi pogotovo stoga što u vrijeme konverzije kredita još uvijek nije bila donesena pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetima „švicarac“. Stoga navodi da joj je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno, predložila je sudu da donese odluku kao u izreci s tim što je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva postavila u iznosu 170.462,17 kuna (22.624,22 eura)

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Smatra da se utvrđenja iz kolektivnog postupka ne mogu primijeniti u ovom sporu. Navodi da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora imao mogućnost pregovaranja s tuženikom o odredbama ugovora o kreditu. Smatra da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i lako razumljive i da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da su sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u dijelu valute obveze i kamatne stope, te da se te odredbe primjenjuju retroaktivno zbog čega eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu više ni nema. Budući da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran, smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu. Prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja, izvršena je restitucija potrošača u cijelosti jer upravo iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik je uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos je umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu u eurima dok je eventualni višak rasporedio kao preplatu koju je tuženik koristio za namirenje budućih anuiteta. Navodi da je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, u nastavku ZIDZPK/15) čija je ustavnost potvrđena na Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Uzimajući u obzir sve navedeno, predložio je sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj: 5140030250- 60010472094/2007 (list 18-28 spisa), popis uplata (list 29-32 spisa), otplatni plan (list 194-196 spisa), Aneks ugovoru o kreditu (list 38-42 spisa), izračun konverzije (list 51- 54 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 192-193 spisa), specifikacija uplata (list 197-200 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog (list 351-428, 463-465 i 477 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice RN (list 477 spisa). Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje javnog bilježnika i djelatnika banke kao svjedoka.

4. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140030250-60010472094/2007 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po navedenom ugovoru.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita 17. srpnja 2007. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030250-60010472094/2007 kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu od 206.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan korištenja kredita;

- da se tužiteljica obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da se kredit otplaćuje 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru;

-da su tužiteljica i tuženik 18. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;

-da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužiteljici na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 93.941,33 eura, da iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 89.578,69 kuna, da će se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristiti.

5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010472094/2007 i Dodatka Ugovoru.

6. Među strankama je sporno ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući da je kredit konvertiran, jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010472094/2007 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

7. Sud smatra neosnovanim prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također iz samog Dodatka nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Za napomenuti je da je VSRH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. također zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

8. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

8.1. Neosnovan je i prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

9. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.3. Imajući na umu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.4. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.

10.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužitelj obaviješten prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužitelju pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF.

10.3. Tužiteljica je iskazala da je predmetni kredit uzela radi kupovine stana u kojem i danas živi njezin sin, da se u tom stanu nije bavila nikakvom poslovnom djelatnošću, niti obrtom, a niti ga je iznajmljivala, da je kredit uzela u CHF iz razloga što je tada bio najpovoljniji, tj. osobni bankar joj je preporučio da uzme ovaj kredit. Sjeća se da je kamatna stopa bila povoljnija od kamatne stope u euro kreditu, a u banci su joj rekli da je Švicarska stabilna i da je to najbolje za uzeti. U banci joj ništa nisu pojašnjavali o tom kreditu u smislu što je to promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, a nisu joj govorili ništa ni o riziku tečaja CHF. Sjeća se da joj je početna rata bila oko 4.700,00 kuna, a kasnije je narasla na oko 10.200,00 kuna i sjeća se da je to bila cijela njezina plaća i da je tako išlo godinama. Da joj nije bilo supruga, ne bi imala od čega živjeti. Njezina psihička šteta je bila takva da se to ne može procijeniti. Ugovor o kreditu je dobila u banci i pročitala ga je prije potpisivanja. Nije obraćala pažnju na ono o čemu nije imala prethodno iskustva u životu. U banku je imala povjerenja pa nije ništa ni pitala da joj pojašnjavaju. Ne sjeća se je li bila kod javnog bilježnika u vezi ovjere ugovora. Na konverziju je pristala iz razloga što nije imala od čega živjeti i što ju je isključivo muž uzdržavao. Iskazala je da prilikom konverzije u banci nije bilo govora o ovim preplaćenim iznosima koje sada tuži. Kredit je u međuvremenu otplatila, a rate je plaćala sama.

10.4. Sud je povjerovao tužiteljici cijeneći njezin iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivala o svim odlučnim činjenicama.

10.5. Uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, te utvrđenja iz kolektivne presude, utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

10.6. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

11. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 16. svibnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

12. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 8. kolovoza 2007., da je tečaj na dan korištenja bio 4,445257, da je rok otplate 20 godina uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,40%, te da je konverzija u konkretnom slučaju provedena 18. siječnja 2016. Vještak je u nalazu naveo da:

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 13.538,80 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- u konkretnom slučaju postoji tzv. negativna razlika kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope u iznosu 2.287,44 eura;

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 17.964,63 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- u konkretnom slučaju postoji tzv. negativna tečajna razlika kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan korištenja kredita u iznosu 425,41 eura;

- da ukupan iznos zateznih kamata na tako utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja do 30. rujna 2015. iznosi 12.942,52 eura;

- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna;

- da iznos preplate koja je priznata tužiteljici konverzijom na dan 30. rujna 2015. iznosi 11.737,13 eura međutim, da se preplata povećala u prijelaznom razdoblju te da ista na dan provedene konverzije iznosi 12.059,29 eura;

- da je Dodatkom ugovoreno da će se preplata priznata konverzijom koristiti za namirenje 50% budućih anuiteta sve dok se u cijelosti ne iskoristi ali da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit osobnom uplatom 24. veljače 2016. i sredstvima Privredne banke Zagreb d.d. 29. veljače 2016;

- da se po pravilima o uračunavanju za iznos preplate priznat u konverziji prvo umanjuje zatezna kamata, nakon čega ostaje iznos od još 883,23 eura na ime zatezne kamate (12.942,52 - 12.059,29 = 883,23).

12.1. U odnosu na prigovor tuženika da povećanje kamatne stope povećava iznos kamate, ali i smanjuje iznos glavnice zbog čega bi u svrhu izračuna razlike zbog promjene kamate trebalo računati kao razliku anuiteta iz početnog i primijenjenog otplatnog plana, vještak je pojasnio da je točno da je radi povećanja kamatne stope u strukturi anuiteta sadržan veći iznos kamate, a manji iznos glavnice međutim da upravo iz tog razloga tužitelj i zahtijeva isplatu više plaćene kamate. Navodi da nije točan navod tuženika da je dobiveni iznos razlike kamate veći od onoga što je tužitelj zaista platio, jer je tužitelj platio upravo takav anuitet koji u strukturi sadrži uvećani iznos kamata, pa je platio i izračunatu razliku plaćenih kamata. U odnosu na navod tuženika da je vještak, kako bi ispravo prikazao razliku zbog promjene kamate, trebao usporediti anuiteta po promijenjenom otplatnom planu i anuitete po početo ugovorenim uvjetima, vještak je naveo da ovakvo mišljenje tuženika nije ispravno, jer je zadatak vještaku bio izračunati razliku kamate sadržane u anuitetu, a ne razliku anuiteta kako to predlaže tuženik. Tuženik smatra da je razlika kamata isto što je i razlika anuiteta, međutim to je neispravno shvaćanje. Vještak je pojasnio da je kao vještak financijsko- knjigovodstvene struke i bankarstva izračunala povjereni joj zadatak sukladno pravilima struke, zbog čega ne može prihvatiti neispravno postavljenu metodu predmetnog izračuna od strane tuženika. U nalazu i mišljenju u tablici 4. u koloni 7. izračunata je razlika anuiteta, od koje je oduzeta izračunata razlika kamate iz kolone 8. te je kao razlika istih izračunata tečajna razlika po pojedinom anuitetu. Iz istoga je jasno da razlika anuiteta sadrži i tečajnu razliku, te je opisanim načinom izračuna u nalazu i mišljenju razlika anuiteta razdvojena na dio razlike koja je nastala temeljem promjene kamatne stope i dio koji je nastao temeljem utjecaja tečaja. Tim navodima potvrđuje da je nalaz izrađen sukladno pravilima knjigovodstveno-financijske struke i bankarstva, primjenom ispravne metode obračuna, za razliku od tuženikovog pogrešno predloženog način obračuna, te pazeći na zadatak koji joj je definiran rješenjem suda, a svi izračuni rađeni su temeljem dokumentacije iz sudskog spisa.

12.2. U odnosu na prigovor tuženika u kojem prilaže svoj izračun koji je različit od izračuna vještaka, vještak je naveo da je točno da je tuženik svojim načinom izračuna utvrdio drugačije iznose preplate, međutim uvidom u izračun tuženika, vještak je utvrdio da je tuženik razlike plaćenih kamata računao kao razlike anuiteta, a što nije ispravan način izračuna, te radi toga utvrđuje drugačije rezultate. Uvidom u podatke prikazane u početnom otplatnom planu i u realiziranom otplatnom planu, te usporedbom istih sa podacima prikazanim u priloženom izračunu tuženika, može se utvrditi da su primijenjeni isti podaci, no različiti su načini obračuna, jer tuženik razliku anuiteta smatra razlikom kamata, a što nije ispravan pristup. Nadalje datumi i iznosi koje tuženik specificira u svom izračunu različiti su od uplata koje su vidljive u prometu po kreditu tužitelja.

12.3. U odnosu na prigovor tuženika da je kod izračuna tečajne razlike vještak koristio tečaj na dan dospijeća anuiteta, a ne na dan plaćanja, vještak je pojasnio da je banka na dan dospijeća pojedinog anuiteta od do tada nedospjele glavnice dio prenijela na dospjelu, kao sastavni dio anuiteta, zajedno s pripadajućom redovnom kamatom. Tom prilikom anuitet iskazuje i u kunama. Preplate anuiteta računate su također na dan dospijeća pojedinog anuiteta, te nije pogrešno primijeniti i tečaj na isti dan. Kada korisnik kredita anuitete plaća par dana prije dospijeća pojedinog anuiteta, tuženik iste uplate u prometu po kreditu evidentira kao plaćanje dospjelog anuiteta s danom dospijeća anuiteta.

12.4. U odnosu na prigovor tuženika da bi bilo ispravno da se za zatvaranje zatezne kamate koristi preplata utvrđena na dan 30. rujna 2015., a ne preplata uvećana u prijelaznom razdoblju, vještak je naveo da navedeno mišljenje tuženika nije točno, budući da je takvu promjenu preplate u prijelaznom razdoblju i sam tuženik predvidio Aneksom ugovoru, a što je u skladu sa Zakonom. Sukladno Aneksu tuženik je tužitelja o istoj promjeni obavijestio pisanom Obavijesti o provedenoj konverziji (list 192 spisa), zbog čega je vještak iz iste utvrdio konačni iznos konverzijom priznate i provedene preplate od strane tuženika. Kada bi vještak zanemario promjenu preplate u prijelaznom razdoblju, konverzijom tužitelju priznata preplata bila bi manja, te bi se istom preplatom u konverziji obveza tuženika prema tužitelju, temeljem preplate kamata, tečajne razlike i zateznih kamata, namirila u manjem iznosu nego što je utvrđen nalazom i mišljenjem, te bi obveza tuženika prema tužitelju po osnovi izračunate preplate bila veća, a što ne bi bilo točno.

12.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja, i što je na sve primjedbe tuženika dao argumentirane odgovore koje kao točne prihvaća i ovaj sud.

12.6. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak nalaz i mišljenje trebao napraviti uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, za napomenuti je da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.

12.7. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak trebao izračunati i iznose koji su plaćeni manje iz razloga što je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita kao i iznose kada je kamata bila manja od početno ugovorene kamatne stope dakle tzv. negativne razlike, za napomenuti je da je vještak u nalazu i mišljenju izračunao i tzv. negativne razlike (točka 12. obrazloženja).

13. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je u konačnici postavila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da je na ime preplaćenih iznosa kredita potraživala iznos od ukupno 32.386,66 eura (13.538,80 eura na ime preplate kamata, 17.964,63 eura na ime preplate tečaja, te 883,23 eura na ime ukupnih zateznih kamata koje su na tako preplaćene iznose tekle do 30. rujna 2015. nakon što je od tog iznosa odbijena preplata koja je tužitelju priznata konverzijom), sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

13.1. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe, sud je istu dopustio budući da se radi o tzv. nepravoj preinaci tužbe sukladno čl. 190. st.2. ZPP-a kada tužitelj o stvarnoj visini svog tužbenog zahtjeva nije mogao znati prije provedenog vještačenja.

13.2. Neosnovan je prigovor tuženika o zastari preinačenog dijela tužbenog zahtjeva jer se ne radi o novom zahtjevu, nego o zahtjevu usklađenom s nalazom i mišljenjem vještaka po istoj činjeničnoj osnovi kao u tužbi, a čijim je podnošenjem prekinuta zastara. Stoga, u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (tako i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5).

14. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

14.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

14.2. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije kojeg sadržavaju odredbe ZIDZPK/15. Tako je u čl. 19.c. propisan način izračuna konverzije kredita u kojem stoji da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Prema navedenom izračunu, banka je konverziju napravila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita. Da bi uopće mogla napraviti konverziju, banka je prvo napravila projekciju kredita u eurima odnosno kakav bi taj kredit bio da je otpočetka bio u eurima (stabilna valuta koju štiti HNB), s tim što je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Znači banka je smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu. Dakle, banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Na taj način je banka dalje utvrđivala je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Ako bi se utvrdilo da je potrošač bio u preplati, ta preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije računala, a niti je utvrdila do tada preplaćene iznose po kamati i valuti, već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, da bi u konačnici preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavljala bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači još bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

14.3. Odredbama ZIDZPK/15, a niti Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

14.4. S obzirom na prethodno navedeno, prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14.5. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

14.6. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga je tužitelju dosuđen iznos kao u izreci, a koji se iznos odnosi na preplatu po osnovi preplaćenih kamata u iznosu 13.538,80 eura, preplatu po osnovi preplaćenog tečaja u iznosu 17.964,63 eura, te ukupne zatezne kamate na tako preplaćene iznose nakon što se od njih odbije preplata koja je tužitelju priznata konverzijom. Naime, budući da je tuženik konverzijom priznao preplatu tužitelju u iznosu 12.059,29 eura, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je sud sukladno pravilima o uračunavanju iz čl.172. ZOO iznos preplate umanjio od ukupnog iznosa zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nakon kojeg je umanjivanja na ime ukupnih zateznih kamata ostao još iznos od 883,23 eura.

15. Prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope odnosno kada je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita, jer tuženik u odnosu na te iznose nije postavio točno određeni protutužbeni zahtjev niti je istakao prigovor radi prebijanja ili prijeboja već je samo paušalno naveo da bi se iznosi preplate trebali umanjiti za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika (tako i VSRH u odluci Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.), a u odnosu na navedeni iznos tužiteljica nije ništa ni stekla pa da bi trebala vratiti tuženiku.

16. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Budući da su posebno računati preplaćeni iznosi kamate i tečaja do 30. rujna 2015., a posebno zatezne kamate na tako preplaćene iznose do 30. rujna 2015., te da je tužitelj preplaćene iznose kamate i tečaja potraživao u ukupnom iznosu sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. tužitelju su zatezne kamate dosuđene kako je tražio, dok na preostali iznos zateznih kamata od 883,23 eura više ne teče zatezna kamata jer bi se u suprotnom radilo o nedopuštenom anatocizmu. Stoga je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na iznos od 883,23 eura kao u točki IV. izreke

17. Budući da tužiteljica nije uspjela s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na koji nije nastao poseban trošak, sud joj je je u cijelosti dosudio trošak na temelju čl.154. st.5. ZPP. Tužiteljici je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 3.999,58 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 250 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 19. listopada 2020. 250 bodova prema Tbr.8.t.1., sastav podneska od 10. ožujka 2025. 25 bodova prema T.br.8.t.4., zastupanje na ročištima 10. prosinca 2024. 250 bodova i 16. rujna 2025. 500 bodova prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 637,50 eura. Sud je priznao tužiteljici i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 272,08 eura i trošak vještačenja u iznosu 540,00 eura. Sud tužiteljici nije priznao trošak sastava podneska od 18. lipnja 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje parnice budući da je svoje tumačenje o dopuštenosti preinake mogla iznijeti na ročištu 16. rujna 2025. U odnosu na podnesak od 10. ožujka 2025. sud tužiteljici nije priznao trošak kao za sastav obrazloženog već za sastav tzv. "ostalog" podneska budući da se u istome tužiteljica ne očituje na nalaz i mišljenje vještaka u smislu iznošenja obrazloženih primjedbi nego zapravo usklađuje (prepisuje) svoj tužbeni zahtjev sukladno matematičkom izračunu u nalazu i mišljenu vještaka. Za napomenuti je da je sud sve radnje tužiteljice vrednovao prema vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica u tužbi označila u iznosu od 22.624,22 eura, a koja se vrijednost povećala tek podneskom od 10. ožujka 2025. na 32.386,66 eura.

Osijek, 14. listopada 2025.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika