REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
Poslovni broj: P–1273/2019-39
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnici Jeleni Čačić, odvjetnici u [adresa], protiv tuženice Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB:92963223473 zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, Galeria Importanne, Iblerov trg 10/VII p.p. 92, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, te nakon objave dana 14. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku: ZAGREBAČKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, MBS: [matični broj subjekta] da tužitelju: OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 24.222,26 EUR (182.502,61 HRK) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
50,16 EUR od dana 01.12.2007. do isplate
63,82 EUR od dana 01.01.2008. do isplate
63,45 EUR od dana 01.02.2008. do isplate
126,61 EUR od dana 01.03.2008. do isplate
123,78 EUR od dana 01.04.2008. do isplate
104,48 EUR od dana 01.05.2008. do isplate
110,19 EUR od dana 01.06.2008. do isplate
106,91 EUR od dana 01.07.2008. do isplate
104,95 EUR od dana 01.08.2008. do isplate
109,64 EUR od dana 01.09.2008. do isplate
130,42 EUR od dana 01.10.2008. do isplate
154,43 EUR od dana 01.11.2008. do isplate
125,62 EUR od dana 01.12.2008. do isplate
178,22 EUR od dana 01.01.2009. do isplate
184,19 EUR od dana 01.02.2009. do isplate
192,20 EUR od dana 01.03.2009. do isplate
168,25 EUR od dana 01.04.2009. do isplate
171,72 EUR od dana 01.05.2009. do isplate
161,93 EUR od dana 01.06.2009. do isplate
164,93 EUR od dana 01.07.2009. do isplate
200,04 EUR od dana 01.08.2009. do isplate
201,65 EUR od dana 01.09.2009. do isplate
191,99 EUR od dana 01.10.2009. do isplate
198,52 EUR od dana 01.11.2009. do isplate
196,32 EUR od dana 01.12.2009. do isplate
216,36 EUR od dana 01.01.2010. do isplate
225,92 EUR od dana 01.02.2010. do isplate
223,00 EUR od dana 01.03.2010. do isplate
232,73 EUR od dana 01.04.2010. do isplate
255,43 EUR od dana 01.05.2010. do isplate
243,35 EUR od dana 01.06.2010. do isplate
266,24 EUR od dana 01.07.2010. do isplate
248,07 EUR od dana 01.08.2010. do isplate
300,12 EUR o d dana 01.09.2010. do isplate
282,05 EUR od dana 01.10.2010. do isplate
288,50 EUR od dana 01.11.2010. do isplate
267,01 EUR od dana 01.12.2010. do isplate
299,83 EUR od dana 01.01.2011. do isplate
276,00 EUR od dana 01.02.2011. do isplate
274,01 EUR od dana 01.03.2011. do isplate
256,61 EUR od dana 01.04.2011. do isplate
286,39 EUR od dana 01.05.2011. do isplate
325,99 EUR od dana 01.06.2011. do isplate
314,11 EUR od dana 01.07.2011. do isplate
459,57 EUR od dana 01.08.2011. do isplate
395,03 EUR od dana 01.09.2011. do isplate
300,26 EUR od dana 01.10.2011. do isplate
301,59 EUR od dana 01.11.2011. do isplate
299,82 EUR od dana 01.12.2011. do isplate
319,69 EUR od dana 01.01.2012. do isplate
331,07 EUR od dana 01.02.2012. do isplate
332,12 EUR od dana 01.03.2012. do isplate
324,52 EUR od dana 01.04.2012. do isplate
327,88 EUR od dana 01.05.2012. do isplate
333,89 EUR od dana 01.06.2012. do isplate
326,41 EUR od dana 01.07.2012. do isplate
324,20 EUR od dana 01.08.2012. do isplate
320,07 EUR od dana 01.09.2012. do isplate
315,47 EUR od dana 01.10.2012. do isplate
327,46 EUR od dana 01.11.2012. do isplate
328,50 EUR od dana 01.12.2012. do isplate
398,20 EUR od dana 01.01.2013. do isplate
381,13 EUR od dana 01.02.2013. do isplate
388,65 EUR od dana 01.03.2013. do isplate
398,62 EUR od dana 01.04.2013. do isplate
373,95 EUR od dana 01.05.2013. do isplate
377,63 EUR od dana 01.06.2013. do isplate
368,16 EUR od dana 01.07.2013. do isplate
381,73 EUR od dana 01.08.2013. do isplate
379,53 EUR od dana 01.09.2013. do isplate
392,69 EUR od dana 01.10.2013. do isplate
386,36 EUR od dana 01.11.2013. do isplate
390,11 EUR od dana 01.12.2013. do isplate
389,59 EUR od dana 01.01.2014. do isplate
235,23 EUR od dana 01.02.2014. do isplate
238,05 EUR od dana 01.03.2014. do isplate
236,71 EUR od dana 01.04.2014. do isplate
229,70 EUR od dana 01.05.2014. do isplate
230,74 EUR od dana 01.06.2014. do isplate
235,88 EUR od dana 01.07.2014. do isplate
239,07 EUR od dana 01.08.2014. do isplate
242,38 EUR od dana 01.09.2014. do isplate
242,66 EUR od dana 01.10.2014. do isplate
245,68 EUR od dana 01.11.2014. do isplate
249,57 EUR od dana 01.12.2014. do isplate
250,88 EUR od dana 01.01.2015. do isplate
250,71 EUR od dana 01.02.2015. do isplate
250,71 EUR od dana 01.03.2015. do isplate
250,71 EUR od dana 01.04.2015. do isplate
250,71 EUR od dana 01.05.2015. do isplate
250,71 EUR od dana 01.06.2015. do isplate
250,71 EUR od dana 01.07.2015. do isplate
250,71 EUR od dana 01.08.2015. do isplate
250,71 EUR od dana 01.09.2015. do isplate
sve u visini stope od 15 % godišnje prema čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate do 31.12.2007. g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023.g. pa do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku: ZAGREBAČKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, MBS: [matični broj subjekta] da tužitelju:
OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 1.396,76 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 27.01.2016. godine pa do isplate prema stopi zatezne kamate koja se primjenjuje u ostalim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za iznos od 7.986,31 Eur-a i zatraženu zakonsku zateznu kamatu na taj iznos.
IV.Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 4.974,35 Eur-a zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema stopi sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 04.10.2007.godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 0292853211 kojim mu je tuženik odobrio stambeni kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 191.700,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. U članku 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena da je početna kamatna stopa od 4,50%. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope su ništetne, a što da ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinka promjenjivosti kamatne stope. U članku 1.i 7. Predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda broi:Pž-7129/13 od 13.06.2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015. g. Rubriciranim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu ma štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih pararmetara. Na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj:Pž-6632/17 od 14.06.2018, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81,82 i 90,a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:79/07,125/07,75/09,79/09,89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno Zakonu o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franaka kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali uz švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestili potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedan od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/2014), odnosno čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u točkama I. i II. ove tužbe tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženike bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 01.01.2014.g. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50%, a nakon 01.01.2014.g. do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro zakonski određena kamatna stopa od 3,23% Naime dana 01.01.2014.g. je zakonodavac za tužiteljev Ugovor o kreditu člankom 11.b Zakona o potrošačkom kreditiranju prisilno uveo fiksiranu kamatnu stopu od 3,23%. Obzirom se radi o zakonskoj intervenciji koja se stoga mora primijeniti na ugovorni odnos i u slučaju primjene Ugovora o kreditu oslobođenog ništetnih odredbi, jasno je da se navedena snižena kamatna stopa mora uzeti u obzir i u slučaju kada se gleda da bi se do njenog uvođenja primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa. Isto tako, imajući u vidu sve navedeno u točkama I. i II. ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj je dana 27.01.2016.g. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu (dalje: dodatak) kojom je gore navedeni ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje: DZPK). No bitno je reći kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju povećavao kamatnu stopu sve do dana 01.01.2014.g. kada je, kako je rečeno, zakonski uvedena fiksirana kamatna stopa od 3,23% sve do dana konverzije ugovora. Preplata uslijed povećanja kamatnih stopa nastavila se i nakon 01.01.2014.g. do dana konverzije jer se kamatna stopa od 3,23% primjenjivala na nezakonito uvećanu glavnicu zbog ništetnih ranijih promjena, kao i iz razloga jer se navedena fiksirana stopa mora primijeniti i ukoliko Ugovor o kreditu vrijedi bez ništetnih odredbi. Isto tako, tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram m kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem dodatka. Tužitelj u prilogu dostavlja svu daljnju dokumentaciju obavijesti o promjenama kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu prometa po kreditu, odnosno pregled promjena kamatnih stopa, kao i otplatni plan. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta - ukupno iznos od 66.306,26 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate Tužitelj je u odnosu na navedenu preplatu postavio tužbeni zahtjev u točki 1. tužbenog zahtjeva. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku:- tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita - ukupno iznos od 137.156.02 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate Tužiteljeva preplata stoga sveukupno iznosi 203.462,28 kada se zbroje preplaćeni iznosi i po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope, i po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u odnosu na iznos glavnice da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa – ukupno iznos od 26.544,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 27.01.2016.g. do isplate. Isto tako, tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula-ukupno iznos od 415.356,62 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 27. siječnja 2016.g. do isplate. Naime oba navedena iznosa su isključiva posljedica usporavanja otplate glavnice radi povećanja kamatne stope i povećanja tečaja. Tužitelj stoga potražuje i zbroj tih dvaju ukupno uvećanih iznosa odnosno iznos od ukupno 441.901,21 kunu. No, tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama ZIDZPK-a tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice, i to u iznosu od 357.418,84 kn. Obzirom navedenim tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju gornje više obračunatih iznosa, tužitelj da ističe kako oduzimanjem navedenih iznosa (441.901,21-357.418,84) konačni iznos pretplate iz točke 3. iznosi 84.482,37 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 27.01.2016.g. do isplate. Tužitelj da je u odnosu na navedenu preplatu postavio tužbeni zahtjev u točki 3. tužbenog zahtjeva. Tužitelj navodi da kako bi se svi činjenični navodi tužitelja temeljem dostavljene dokumentacije utvrdili na potpuno relevantan način da predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev iz podneska od 23. siječnja 2024. nakon provedenog financijskog vještačenja
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da kako je vidljivo iz tužbe, tužitelj kao glavni tužbeni zahtjev postavlja: (i) kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži banci platiti iznos od 66.306,26 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate, (ii) kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži banci platiti iznos od 137.156,20 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate te (iii) kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži banci platiti iznos od 84.482,37 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate. Tuženik u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata.Tuženik se protivi svakoj eventualnoj upotrebi izračuna tužiteljevog vještaka kao dokaza na okolnost visine potraživanja u predmetnom postupku. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi s pravnim pitanjem, o kojem je odlučio VSRH u oglednom sporu svojim rješenjem br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. 1 a iz kojeg proizlazi neosnovanost tužbenih zahtjeva za isplatu na temelju konvertiranih CHF kredita, što je ujedno i tužiteljev slučaj. Navedeno rješenje je obvezujuće za sudove. Obvezujuće Rješenje VSRH Gos 1/2019-36, između ostaloga, navodi: „Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Prema obvezujućem Rješenju VSRH Gos 1/2019-36 sporazumi/dodaci o konverziji sklopljeni u skladu sa ZIDZPK/15, valjani su te djeluju/proizvode pravne učinke retroaktivno – str. 4. rješenja VSRH Gos 1/2019, prvi odjeljak s vrha, što samo po sebi isključuje pravo na traženje isplate zbog navodne preplate. Tuženik drži da je prethodno opisano rješenje VSRH u oglednom sporu jednoznačno ukazalo na neosnovanost svih tužbenih zahtjeva proizašlih iz konvertiranih CHF kredita pa tako i u ovom konkretnom slučaju. Tek opreza radi, tuženik u nastavku iznosi dodatnu argumentaciju. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 17. svibnja 2014. g. Tuženik se protivi dokaznom prijedlogu tužitelja iz točke IV. tužbe koji glasi “Dostava knjigovodstvene kartice prometa od strane tuženika“. Tužitelj ovakvim prijedlogom prevaljuje teret dokaza na tuženika, što predstavlja zloporabu procesnih ovlaštenja koja ne smije uživati zaštitu suda. Pravila o teretu dokazivanja su jasna. Naime, tuženik je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa kontinuirano dostavljao sve isprave koje se odnose na tužiteljeve obveze iz ugovora o kreditu, od prvog preko narednih otplatnih planova, prometa po kreditu do svih odluka o promjeni kamatnih stopa. Posljedice nemara tužitelja koji nije sačuvao dostavljene isprave, ne mogu teretiti tuženika obvezom na ponovnu dostavu već dostavljenog. Nadalje, počevši od 2016.g., svim korisnicima CHF kredita koji su svoje kredite konvertirali u EUR kredite (što je učinio i tužitelj, o čemu će biti više govora naknadno), na tuženikovim mrežnim stranicama dostupan je izračun konverzije za svakog korisnika posebno. Tužitelj je mogao (ukoliko je zagubio izračun konverzije kojeg je od tuženika dobio prije prihvata konverzije svog CHF kredita u EUR kredit) s malo uloženog napora, lako i jednostavno, unošenjem broja svog OIBa i broja svoje kreditne partije, doći do izračuna konverzije svoje kreditne partije kao i svih potrebnih isprava prije podnošenja tužbe. Slijedom navedenog, a opreza radi, tuženik se protivi svakom eventualnom dokaznom prijedlogu tužitelja koji implicira dostavu bilo kakve dokumentacije od tuženika. Iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu, a za brojne uplate uopće nema dokaza o osobi uplatitelja. Osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove jest ta da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/20072 od 6. svibnja 2010.g. u kojoj se navodi: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.“ Utoliko, činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao korist bez osnove, na teret tužitelja, ne odgovaraju pravom stanju stvari. Tuženik predlaže da, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 27. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15.Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je: (i) na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to (ii) nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je (iii) sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita4 (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate6 pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač.(iv) takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a (v) tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca (vi) tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim
1 0
procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što se to obrazlaže u nastavku. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR, 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te 4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na
1 1
uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. Odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, na koju se tužitelj poziva, usvojena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno je promašeno. U odluci Rev2868/2018 od 12. veljače 2019, VSRH se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu
1 2
VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom11, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranja pod A), a podredno ukazuje na odredbe čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na
1 3
koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. U odnosu na tvrdnje tužitelja vezane uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća tužitelja na članak 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godini (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. godine, te bi svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima. Također, dodatno, u odnosu na tužbeni zahtjev za povrat glavnice, tužena banka ukazuje da čak i u slučaju da postoji nekakva razlika u glavnici (što tuženik osporava), radi se o nedospjeloj glavnici (o računovodstvenoj kategoriji) odnosno o glavnici koja u cijelosti dospijeva tek 2037. godine pa se nikako ne može govoriti o stjecanju bez osnove na strani banke, niti o tome da se imovina banke povećala, jer do nikakvog prelaska imovine nije ni došlo jer upravo ta nedospjela glavnica nije niti plaćena pa nema govora o smanjenju imovine tužitelja odnosno povećanju imovine tuženika. Pod pretpostavkom da tuženik doista treba vratiti traženi novčani iznos po osnovi stjecanja bez osnove od 84.482,37 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 27. siječnja 2016.g. do isplate, što tuženik osporava, valja ukazati da se plaćanje tužitelja i primanje tih isplata od tuženika odvijalo sukcesivno, kroz vrijeme (mjesečna otplata u anuitetima). Prema tome, čak i pod prethodno navedenom pretpostavkom koju tuženik osporava, stjecanje na strani tuženika ne bi se moglo, niti se dogodilo primitkom jednokratne uplate tužitelja tuženiku od 84.482,37 kn. Promet po kreditu u vezi s tužiteljevom kreditnom partijom za razdoblje od 28. rujna 2007.g. do 1. svibnja 2019. godine dokazuje da nikakve uplate tužitelja tuženiku u iznosu od 84.482,37 kn u navedenom razdoblju, nije bilo. Ovaj je tužbeni zahtjev u cijelosti, očigledno, neosnovan. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. U odnosu na tvrdnje tužitelja kako se od 1.1.2014. godine na inicijalni otplatni plan trebala primijeniti zakonski određena kamatna stopa od 3,23% (a ne početno ugovorena kamatna stopa) tuženik ističe kako je takav zahtjev tužitelja očito neosnovan. Naime, zakonodavac je u članku 11.a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 dalje u tekstu „ZPK“) odredio da u ugovorima o stambenom kreditu (u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i koji su sklopljeni uz valutnu klauzulu), kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta. Zakonodavac je predvidio takvu „sniženu“ kamatnu stopu samo i isključivo u slučajevima kada je tečaj valute uz koju je vezana glavnica kredita aprecirao za više od 20%. Obzirom da tužitelj u tužbi tvrdi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli pa da se samim time ima primijeniti početni tečaj, u slučaju kada bi takav zahtjev bio osnovan (što tuženik izričito osporava) ne bi bilo aprecijacije tečaja za više od 20% pa samim time tužitelj ne bi imao pravo na „sniženu“ kamatnu stopu od 3,23% jer samom logikom stvari jedno isključuje drugo. Tuženik se u odgovoru na tužbu pozvao i na aktualnu sudsku praksa u vezi s konvertiranim kreditima. Na temelju svega navedenog, tuženik
1 4
predlaže da sud bez provođenja daljnjeg postupka, uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz rješenja u oglednom sporu br. Gos 1/2019, zaključi raspravljanje i da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao i da naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove, prema troškovniku u nastavku.
3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o namjenskom kreditu od 04.10.2007.g. broj 3211029285 sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen dana 10.10.2007 godine po Dariji Grigillo Ramljak javnoj bilježnici u [adresa], pod brojem ovjere OV-10878/07-1 (l.s.15- 24), dodatak ugovora o kreditu od 27.01.2016.godine sklopljen između tužitelja i tuženika potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Dariji Grigillo Ramljak pod brojem OV- 685/16 28.siječnja 2016.g (l.s.25-33), promet po kreditu Zagrebačke banke d.d. za KK (l.s.34-42), pregled promjene kamatnih stopa po kreditu broj 7103868096 tužene (l.s.43), pregled efektivna kamatna stopa/realna godišnja kamatna stopa Zagrebačke banke d.d.(l.s.44-61), primijenjeni otplatni plan i ugovoreni otplatni plan Zagrebačke banke d.d. (62-67), dopis Zagrebačke banke d.d. upućen OK od 12.11.2015.g. (l.s.91), izračun konverzije na dan 30.09.2016.g.za OK (l.s.92-96), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015.g. (l.s.97), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015.g. (l.s.98), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (l.s.99-102), izvadak iz obrtnog registra Zadarske županije Upravnog odjela za gospodarstvo i turizam od 06.09.2023.g. (l.s.165), proveo financijsko vještačenje po vještaku RK mag.oec. (l.s.188- 189,205-291), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužitelja OK (l.s.237- 238), izvršio uvid u odgovor na podnesak tuženika RK mag.oec. od 06.07.2025.g. (l.s. 384-385).
4.Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 24.222,26 Eur-a i 9.383,07 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i promjena uzrokovanih valutnom klauzulom u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,50% po Ugovoru o namjenskom kreditu od 04.10.2007.g. broj 3211029285 sklopljenom između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđenom dana 10.10.2007 godine po Dariji Grigillo Ramljak javnoj bilježnici u [adresa], pod brojem ovjere OV-10878/07-1.
6.Naime, tužitelj tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl.2. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te mu obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž– 7129/13.
1 5
7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o namjenskom kreditu od 04.10.2007.g. broj 3211029285 između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen dana 10.10.2007 godine po Dariji Grigillo Ramljak javnoj bilježnici u [adresa], pod brojem ovjere OV-10878/07-1, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 191.700,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, parkirnog mjesta i garažnog parkirnog mjesta, uz rok otplate 29 godina, te početnu kamatnu stopu od 4,50%, te da je čl.2. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.
9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako ista iznosila 5,15%, 5,80%, 6,30%, 6,05%, 5,50%, 5,25%.
10.Sporno je, međutim, bilo i ostalo pitanje osnova i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.
11.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).
12.Prvostupanjski sud odredbu članka 2. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4, da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će
1 6
cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.
13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. godine pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništava i odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO, te bi tužitelja pripadala razlika anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke mag.oec. RK, prema kojem izračunu proizlazi da je tužitelj od početka otplate kredita do 30.09.2015. god. zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita preplatio tuženiku iznos od 65.766,36 HRK, odnosno 8.728,70 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK), pod uvjetom da se od početka otplate do dana 01.01.2014.g. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50%, a od 01.01.2014.g. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa 3,23% (točka 1 tužbenog zahtjeva). Zakonska zatezna kamata do 30.09.2015.god. na iznos preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope, iznosi 35.883,74 HRK, odnosno 4.762,59 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Iznos preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope s obračunatom zakonskom zateznom kamatom na dan 30.09.2015.god. iznosi 101.650,13 HRK, odnosno 13.491,29 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Tužitelj da je od početka otplate kredita do 30.09.2015. god. zbog promjene tečaja za CHF tijekom otplate kredita preplatio tuženiku iznos od 116.736,22 HRK, odnosno 15.493,56 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). (točka 2 tužbenog zahtjeva). Zakonska zatezna kamata do 30.09.2015.god. na iznos preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF, iznosi 40.508,29 HRK, odnosno 5.376,37 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Iznos preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF s obračunatom zakonskom zateznom kamatom na dan 30.09.2015.god. iznosi 157.244,51 HRK, odnosno 20.869,93 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). zbroj točke 1 i točke 2 tužbenog zahtjeva: Tužitelj da je od početka otplate kredita do 30.09.2015. god. zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja za CHF tijekom otplate kredita preplatio tuženiku iznos od 182.502,61 HRK, odnosno 24.222,26 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Zakonska zatezna kamata do 30.09.2015.god. na iznos preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope i promjene tečaja za CHF, iznosi 76.392,03 HRK, odnosno 10.138,96 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Iznos preplaćenih anuiteta uslijed
1 7
promjene kamatne stope i promjene tečaja za CHF s obračunatom zakonskom zateznom kamatom na dan 30.09.2015.god. iznosi 258.894,64 HRK, odnosno 34.361,22 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Iznos preostale glavnice, izražene u kunama, na dan konverzije 30.09.2015. god. koji je tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos da se od početka otplate do dana 01.01.2014. god. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50%, a od 01.01.2014.g. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa 3,23% i ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita iznosi 444.037,64 HRK, odnosno 58.933,92 (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Razlika koja preostaje kada se od navedenog više obračunatog iznosa glavnice oduzme iznos otpisa glavnice u kunama (373.340,93 HRK) koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno odredbama ZIDZPK-a (točka 3 tužbenog zahtjeva) iznosi 70.696,71 HRK, odnosno 9.383,07 EUR, koji nalaz i mišljenje prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i valjan.
14.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.
15.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. svibnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim, također neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz njegovog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za kupnju stana, za stambeno zbrinjavanje tužitelja, a na za poslovne svrhe, i namjena samog ugovora o kreditu je kupnja stana, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču.
16.Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.
1 8
17.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, što jasno slijedi iz stranačkog iskaza tužitelja da nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.
18.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 2. i 7. spornog ugovora zaključenog između stranaka.
19.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
1 9
20.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
21.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.
22.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
23.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 12. listopada 2007.godine u iznosu 1CHF=4,374581 Hrk, pa bi slijedom navedenog tužitelja pripadalo potraživanje u iznosu od 15.493,56 EUR, kako je to vještak izračunao u svom nalazu i mišljenju.
24.Zaključno treba kazati i da sklapanjem dodataka ugovora o kreditu od 27.01.2016.godine sklopljenim između tužitelja i tuženika potvrđenim po javnoj
2 0
bilježnici u [adresa] Dariji Grigillo Ramljak pod brojem OV-685/16 28.siječnja 2016.g nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope.
25.Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015.: dalje-ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK – a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni prvostupanjskog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to je to riječ u konkretnom slučaju.
26.Glavni motiv navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Stoga nisu osnovane tvrdnje o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenjem predmetne tužbe.
27.Aneks ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.
28.Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge
- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.
29.U odnosu na navode tuženika od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile aneks uz ugovor o kreditu, temeljem kojega je prevedena
2 1
konverzija kredita, valja istaći da je prvostupanjski sud utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužitelj nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužitelj ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koju ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama .
30.Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.
31.Međutim, prema ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u aneksu ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2007. godine, konačno za ovaj iznos preplate od 7.986,31 Eur-a je umanjen iznos od 9.383,07 Eura iz točke II. tužbenog zahtjeva.
32.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), i to za sastav tužbe u iznosu od 500 bodova (Tbr.7.1.),za sastav obrazloženog podneska od 14. rujna 2023.godine u iznosu od 500 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 21. rujna 2023. godine u iznosu od 500 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 15. siječnja 2024. godine u iznosu od 500 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 23. siječnja 2024.godine u iznosu od 500 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 16. travnja 2025. godine u iznosu od 500 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 10. listopada 2025. godine u iznosu od 500 bodova (Tbr.9.1.),- 3.500 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) - 7.000,00 Eur-a, uvećano za pdv 8.750,00 Eur-a, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 Eur-a, i sudske pristojbe na tužbu 3.229,00 kuna, ili 428,56 Eur-a, ukupno 9.478,56 Eur-a, sukladno uspjehu u parnici 52,48% - 4.974,35 Eur-a.
2 2
33.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zadru, 14. listopada 2025. godine
S u d a c
Marko Baraka
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.
DNA:
1.Tužitelju po punomoćniku
2.Tuženiku po punomoćnicima
