Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1988/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3796/2024-10 od 13. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3796/2024-10 od 13. lipnja 2025.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravni učinak odredba članka 3. Ugovora o [broj kredita] od 05. rujna 2006. godine zaključenog između tužitelja KJ, iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora u dijelu koja glasi:

"3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69,platiti tužitelju KJ, iz [adresa], iznos u visini od 346,11 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, naknaditi tužitelju KJ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 13. lipnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane presude pravodobno podnesenom žalbom žali se tuženik zbog svih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP). U žalbi posebno ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Pored toga, tuženik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326. a ZPP-a u vezi sa čl. 186. c ZPP-a, što obrazlaže time da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave te da je tužbu zbog toga trebalo odbaciti. Nadalje, smatra da prvostupanjski sud nije obrazložio svoj stav o nepoštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi pa se isti ne može ispitati. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka, navodeći da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, a posebno ističe da se trošak ročišta za objavu presude koji je dosuđen tužitelju ne može smatrati potrebnim za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP-a. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno da istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 5. rujna 2006., kojeg je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom, u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i zahtjev za isplatu iznosa (346,11 eur) plaćenog na ime navedene naknade s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 12. rujna 2006. do isplate.

7. Suprotno navodima žalitelja, pobijana presuda je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema nejasnoća ni drugih proturječnosti pa se može ispitati, tako da donošenjem iste prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. U vezi s pozivanjem tuženika na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 326. a ZPP-a, ukazuje se tuženiku da ta odredba nije sadržana u ZPP-u pa stoga prvostupanjski sud nije mogao ni počiniti povredu iste.

8.1. Osim toga, vezano za povredu čl. 186. c st. 2. ZPP-a, koju žalitelj obrazlaže navodeći da ako zastara tužiteljeve tražbine dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, prvostupanjski sud je trebao odbaciti tužbu, jer da tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave pa da stoga tužitelju ne pripadaju ni kamate koje teku prije dospijeća tražbine, valja istaknuti da pozivanje tuženika na navedenu odredbu nije relevantno, jer se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi zbog nedospjele tražbine. Suprotno navodima žalbe, tužba nije preuranjena i nema zapreke u istom postupku tražiti utvrđenje ništetnosti i postaviti kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe.

8.2. Po stavu ovog suda, pogrešno žalitelj smatra da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave i da je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužitelju zateznu kamatu od 12. rujna 2006.

8.3. Ovo stoga što je tuženik nesavjestan stjecatelj već od dana dana plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 346,11 eur pa je pravilan zaključak i obrazloženje prvostupanjskog suda da je tuženik dužan na temelju odredbe čl. 1111. u vezi sa čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23 – dalje: ZOO) vratiti isplaćeni iznos tužitelju s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, tako da zatezna kamata teče od prvog sljedećeg dana od dana plaćanja, odnosno od 12. rujna 2006. do isplate, po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a.

8.4. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, jer ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati. Stoga je sukladno odredbi čl. 323 st. 1. ZOO-a svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna isto vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost.

9. Nadalje, suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Prvostupanjski sud je izvedenim dokazima utvrdio:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 5. rujna 2006. zaključen ugovor o [broj kredita]

- da je tuženik istim ugovorom odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.000,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita,

- da je odredbom čl. 3. istog ugovora ugovorena naknada koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita u visini 3,30% od iznosa kredita,

- da je tužitelj platio tuženiku naknadu temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu u iznosu 2.607,76 kuna što sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) te fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, iznosi 346,11 eur, a što je razvidno i iz potvrde tuženika od 28. prosinca 2023.

12. I u ovoj fazi postupka između stranaka je sporno da li je navedena ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da li je nepoštena, s obzirom da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, kao i da li je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Također je sporno da li je osnovan tuženikov prigovor zastare.

13. Ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), što za posljedicu ima ništetnost odredbe ugovora o jednokratnoj ulaznoj naknadi po čl. 87. istog Zakona. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a kako je u ovom predmetu u pobijanom dijelu presude u toč. II. izreke presuđeno.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, jer da je navedena odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, a to također iz razloga što je prvostupanjski sud, odlučujući o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe ispravno cijenio navedenu odredbu ništetnom pravilnom primjenom odredbe čl. 87. ZZP/03.

15. Odredbom čl. 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

16. U konkretnom slučaju je odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] određena u tipskom ugovoru od strane tuženika, što je utvrđeno iz iskaza tužitelja, na unaprijed formuliranom obrascu pa se na temelju zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj. Prema čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

17. Za napomenuti je da odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a, kojima je reguliran ugovor o kreditu i prava i obveze korisnika kredita i kreditora, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da navedeno nije zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ali da je ta odredba u konkretnom slučaju nepošteno ugovorena, što je nepovoljno utjecalo na položaj tužitelja kao potrošača, a sve primjenom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03.

18. Prvostupanjski sud pravilno obrazlaže da sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, ali da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formuliranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane Banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne.

18.1. Dakle, kako tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, što je pravilno zaključio prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja, koji tuženik nije osporio nijednim dokazom, to je očito da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, radi čega postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 346,11 eura. Ovo stoga što je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

18.2. Vezano uz navedeno, radi se o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja, jer prema načelu savjesnosti i poštenja svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Činjenica da je trošak jednokratne naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu te govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

20. Budući da je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, to ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

21. Suprotno navodima žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da prigovor zastare nije osnovan, pozivajući se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), prema kojem zastarni rok, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako odluka o utvrđenju ništetnosti predmetne ugovorne odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok.

21.1. Pored navedenog, valja istaći da je zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare u skladu i s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pa tuženikovo suprotno pravno shvaćanje o dospjelosti i zastari nije pravilno.

22. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) dosudio tužitelju trošak koji je bio opravdan, obzirom da je u cijelosti uspio u sporu.

22.1. Nisu osnovane žalbene tvrdnje u kojima tuženik osporava tužitelju dosuđeni trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika na ročištu za objavu, presude, tvrdeći da se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice.

22.2. Naime, ročište za objavu presude predstavlja sudsku radnju propisanu odredbama ZPP-a te sud o tom ročištu obavještava stranke u postupku. Slijedom toga, neovisno od činjenice što se navedeno ročište može održati i u odsutnosti stranaka pa čak i kada stranke o njemu nisu uredno obaviještene, svaka stranka ima pravo pristupiti tom ročištu, osobno ili putem svoga izabranog punomoćnika i na taj način neposredno saznati za donesenu odluku te ju neposredno primiti na istom ročištu. Zbog toga stranka, za koju na navedeno ročište pristupi njen punomoćnik – odvjetnik, ima pravo na trošak zastupanja, odnosno taj trošak se smatra kao trošak potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

22.3. Iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je ročište za objavu presude održano 13. lipnja 2025. te da je na isto pristupio punomoćnik tužitelja, koji je u troškovniku na listu 46 spisa postavio zahtjev za naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100 eura (+ PDV 25%).

22.4. Za napomenuti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj 772/2023-2 od 23. siječnja 2024. u odnosu na pitanje vezano za naknadu troška punomoćnika odvjetnika koji je uredno pristupio na ročište odgovorio: „Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a.“ Takvo je pravno shvaćanje izraženo i u odlukama istog suda broj Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-559/23 od 18. listopada 2023. i dr.). Naime, pravo na naknadu ovog troška je izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske „Narodne novine“, broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01,76/10 i 105/14 - dalje Ustav) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine- Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05,1/06,2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu presude u smislu odredbe čl. 336. ZPP-a.

22.5. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava, a sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (toč. 22.4. obrazloženja ove presude) prvostupanjski sud je osnovano tužitelju dosudio trošak za pristup njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude.

23. O trošku žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

24. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ljiljana Banac