Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1418/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac kao predsjednice vijeća, sutkinje Biserke Trstenjak-Opačak kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Varžić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Splitu pod posl.br. Su-646/19, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1422/2023 od 15. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana pa se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 1422/2023 od 15. travnja 2025.

a) potvrđuje u toč. I., II., III. i IV. izreke,

b) preinačava odluka o troškovima postupka sadržana u toč. V. izreke tako da preinačeno glasi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.039,79 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. U preostalom iznosu zahtjev se odbija kao neosnovan.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o [broj kredita] od 10.11.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 77.500,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o [broj kredita] od 10.11.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 10. Ugovora o [broj kredita] od 10.11.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 3.312,94 Eura/24.961,36 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena,

od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate kako slijedi:

- na iznos od 6,87 eura (51,37 kuna) od 31.10.2008.

- na iznos od 12,05 eura (90,82 kuna) od 31.12.2008.

- na iznos od 15,79 eura (118,98 kuna) od 31.01.2009.

- na iznos od 17,48 eura (131,71 kuna) od 28.02.2009.

- na iznos od 12,83 eura (96,64 kuna) od 31.03.2009.

- na iznos od 1.760,57 eura (13.265,03 kuna) od 29.04.2009.

- na iznos od 1.487,35 eura (11.206,45 kuna) od 29.04.2009.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.289,79 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a tužitelja obveže na naknadu troškova postupka tuženiku, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i odrediti ponovno provođenje glavne rasprave. Traži trošak žalbenog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na glavnu stvar, a djelomično je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti ni nejasnoća pa se može ispitati, tako da donošenjem iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom, budući da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

8. Neosnovano je pozivanje tuženika na povredu ustavnog prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, dalje: Ustav) sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. Pravo na obrazloženu sudsku odluku od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Međutim, to pravo se ne može tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku već je sud dužan dati dostatne i relevantne razloge koji su odlučni za donošenje odluke. Prvostupanjski sud je za svoju odluku dao relevantne i dostatne razloge koji ne odstupaju od ustaljene sudske prakse te je valjano obrazložio sve provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, poštovao je pravo na dokaz, pravo na jednakost oružja i ravnopravnost stranaka pa time što tuženik nije uspio osporiti osnovanost navoda tužitelja nije počinjena povreda prava na pravično suđenje.

9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbi čl. 1. i čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 10. studenog 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, zatim odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. Predmet spora je i zahtjev za isplatu stečenog temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.825,59 eura/ 13.754,91 kn i s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.487,35 eura / 11.206,45 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika), a radi se o dijelovima čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu.

11. Nesporno je da je predmetnoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu. U postupku provedenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da tuženici u tom sporu, između kojih je i tuženik u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu, nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka nisu prilikom pregovaranja na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a ni poštena, te da tuženici nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, da klijentima nisu na valjani način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošača zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, polazeći od odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, ("Narodne novine" broj : 79/07, 125/07, 89/09, 78/21. i 58/13., dalje ZZP/07), a istovjetno je regulirano i čl. 118. ZZP ( "Narodne novine" 41/14, 110/15, 14/19, dalje ZZP/14), zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, kao i u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne.

13. U odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je jasan pravni stav da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“, broj 41/14 i 110/15 dalje ZZP/14), a temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP/14.

14. Tuženik kao trgovac u odnosu na kojeg je vođen kolektivni spor, međutim, ima pravo u individualnim postupcima potrošača dokazivati da se odluke donesene u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, a u ovom postupku tuženik to nije dokazao.

15. Na tu okolnost tuženik je predložio saslušanje tužitelja, djelatnika banke i javnog bilježnika. Tijekom postupka tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnika banke, a prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio kao relevantnim dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika, jer javni bilježnik nije prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu imao zakonskih ovlasti objasniti potrošaču parametre promjene kamatne stope ili razlike tečaja švicarskog franka. Dok iz iskaza tužitelja ne proizlazi da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti to proizlazi iz materijalne dokumentacije priložene u spisu.

16. Dakle, presudama donesenim u kolektivnom sporu i to Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. na koje se poziva prvostupanjski sud i koji ga obvezuju, utvrđene su ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak pa presude po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača imaju direktan učinak i na ovaj predmet, a u smislu čl. 502. a i čl. 502.c ZPP-a.

17. Valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli tzv. test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test poštenosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

18. Neosnovana je tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) jer je ugovor ispunjen, a sporni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu sve i kad bi bili ništetni su manjeg značaj.

19. Prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi pa na to pravo ne utječe niti činjenica da je ugovor ispunjen. Ništetnost se ne može isticati samo u slučaju ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a). S obzirom da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da su banke, a među ostalima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je takva odredba ništavna, te je presudom istog suda, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena nedopuštenost valutne klauzule u ugovorima o kreditima, ne može se govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedice ništetnosti takvih odredbi. Stoga se može reći da se odlukama o zaštiti kolektivnih interesa potrošača štiti i javni interes, a na što upućuje i činjenica da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) dana mogućnost konverzije kao načina otklanjanja negativnih učinaka i posljedica kredita u CHF.

20. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom i odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu jer se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru, a tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

21. Tuženik u žalbi navodi da je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva čime osporava rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, dalje: ZZP/07), a isto je regulirano i čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, kojim je propisano da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

22. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03, prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP- a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenost .

24. Imajući uvidu da je tuženik u konkretnom slučaju koristio unaprijed pripremljene standardne, tipske ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je tužitelj mogao utjecati na visinu te naknade, čime je banka u tom ugovornom odnosu nastupala kao jača ugovorna strana pa je takva odredba nepoštena i ništetna u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, a takvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova s predstavnicima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojem je donesen zaključak broj: Su IV- 308/2020 od 5. studenog 2020. u kojem je navedeno:

„Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo“.

25. Odredba čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19.) na koju se poziva citirani Zaključak identična je odredbi čl. 81. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu:

26. Prvostupanjski sud je pravilno odluku o prihvaćanju restitucijskog zahtjeva tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa s osnove ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i naknada za prijevremenu otplatu kredita utemeljio na odredbi čl. 1111. ZOO-a.

27. Kako je tuženik dosuđeni iznos primio na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, neosnovano se poziva na poštenje. Odredbe ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnim, ništetne su od početka pa se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem. Stoga je pravilno dosuđena zakonska zatezna kamata od dana stjecanja sukladno čl. 1115. ZOO-a

28. U odnosu na navedene zahtjeve pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

29. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na valutnu klauzulu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 13. travnja 2023. pa opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a nije protekao (Objedinjeno pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-4-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.), dok u odnosu na potraživanje naknade za prijevremenu otplatu kredita zastara nije ni počela teći jer ona počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost ugovora u tom dijelu (prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.).

30. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

31. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju priznao trošak sudske pristojbe na tužbu jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018 i 51/2023). Navedenom odredbom propisano je da su oslobođeni plaćanja sudske pristojbe potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Međutim, u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj nije bio oslobođen plaćanja sudske pristojbe jer je navedena odredba stupila na snagu u svibnju 2023., a tužitelj je pristojbu na tužbu platio s danom podnošenja tužbe 13. travnja 2023. pa ostvaruje pravo na naknadu plaćene sudske pristojbe na tužbu.

32. Osnovano međutim, tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio trošak sastava podneska od 13. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura i PDV 50,00 eura. Naime, uvidom u spis utvrđeno je da podnesak tužitelja od tog datuma nije sadržan u spisu pa time nema dokaza da je navedeni trošak nastao.

33. Prema tome tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 1.039,79 eura pa je valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka kao u toč. I. b) izreke ove presude.

34. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a i u odnosu na odluku o troškovima postupka je uspio djelomično.

35. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

Osijek, 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Banac