Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 4

44320 Kutina

Poslovni broj: P-69/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Draženku Stanušiću, u pravnoj stvari tužitelja LE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Denisu Pediću iz Popovače, Zagrebačka 17, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave 9. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, te objave presude, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, dalje: ZPP), 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 158-50- 3066490 koji su dana 27. rujna 2005.g. sklopili tužitelj LE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor u dijelu kojim se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju LE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 420,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počam od 30. rujna 2005.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do konačne isplate prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 158- 50-3066490 koji su dana 27. rujna 2005.g. sklopili tužitelj LE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor u dijelu kojim je propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju LE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 70,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počam od 10. prosinca 2011.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do konačne isplate prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da naknadi tužitelju LE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja pa do isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj je 22. ožujka 2024. godine podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbi članka 3. i članka 9. Ugovora o kreditu broj 158-50- 3066490 od dana 27. rujna 2005. godine. Člankom 3. ovog Ugovora o kreditu propisano je plaćanje naknade tuženiku u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita i to na ime obrade kredita. Člankom 9. istog Ugovora ugovorena je naknada u korist tuženika u slučaju prijevremene otplate kredita u iznosu od 70,27 eura. Tužitelj je otplatio ovaj kredit te je platio i navedene naknade iz članaka 3. i 9. Ugovora i to za obradu kredita iznos od 420,20 eura te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 70,27 eura. Tužitelj smatra da su ove odredbe ugovora ništetne jer su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. O ovim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo te su iste nepoštene i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva navodeći da navedene odredbe iz članaka 3. i 9. Ugovora o kreditu nisu ništetne s obzirom da tužitelj nije prigovarao istima te je zaključio Ugovor. Tuženik je ujedno stavio i prigovor zastare tražbine tužitelja.

3. Uvidom u Ugovor o kreditu broj kredita broj: 158-50-3066490 od 27. rujna 2005. utvrđeno je da je istim ugovorom (članak 1.) tužitelju odobren kredit u iznosu od 20.040,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Člankom 3. Ugovora ugovorena je naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Članak 9. Ugovora propisuje da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

4. Uvidom u Potvrdu tuženika od 7. veljače 2024. godine utvrđeno je da je prilikom isplate korištenja kredita naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 420,20 eura (3,30 % od iznosa kredita), sukladno čl. 3 NAKNADA – Ugovora o kreditu i ista je naplaćena, ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. Iz potvrde je utvrđeno da je prilikom konačne otplate kredita dana 9. prosinca 2011. godine naplaćena naknada u iznosu od HRK = 529,45 sukladno tada važećim općim aktima banke.

5. U tijeku postupka sud je saslušao tužitelja kao stranku. Isti je u svom iskazu potvrdio da je zaključio ugovor o kreditu s tuženikom radi kupnje osobnog automobila i to za osobne potrebe. Tužitelj je prijevremeno otplatio ovaj kredit te je zato platio naknadu od 70,27 eura. Banka mu je također naplatila i naknadu na ime obrade kredita u visini od 3,30 % isplaćenog kredita. Tužitelj je također potvrdio da osobno nije sudjelovao u izradi predmetnog ugovora o kreditu te da je njega u cijelosti sačinio tuženik dok je on mogao samo pristati na zaključenje ugovora ili odbiti isti, te da stoga nije sudjelovao u kreiranju ugovora pa tako niti odredbi članka 3. i članka 9. Ugovora o kreditu. Tužitelj je po struci građevinski radnik te nije stručnjak za financijska pitanja i kreditne odnose.

6. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (a obzirom da je isti u suglasnosti i sa Ugovorom i drugom dokumentacijom), utvrđeno je da je tužitelj u konkretnom pravnom poslu nastupao kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirao isključivo za osobne potrebe – kredit za kupovinu osobnog vozila. Slijedom navedenog tužitelj, a u smislu članka 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007., 79/2007. dalje:

ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu članka 3. točka 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite, a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobne potrebe tužitelja – kredit za kupovinu osobnog vozila. Dakle, tužitelj je nastupao u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba i to radi zadovoljavanja osobnih potreba. Nadalje iz iskaza tužitelja, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama (čl. 3 i 9. Ugovora), već protivno tome tužitelj tvrdi da nije sudjelovao u sastavljaju odredaba Ugovora niti mu je ponuđeno da u tome sudjeluje, a Ugovor je sastavljen isključivo od strane tuženika i dan je tužitelju na potpis, a koji je tužitelj kao takvog prihvatio sa svim odredbama, a na koje nije mogao utjecati (dok mu druga ponuda nije dana). Osnovom iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelja nitko nije pitao niti mu što pojašnjavao u svezi spornih odredaba odnosno obveze plaćanja naknada, već protivno tome tužitelj tvrdi da nije znao da je dužan platiti naknadu tuženiku za prijevremenu otplatu kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da isti nije niti bio u banci nego je sve poslove oko realizacije ugovora o kreditu obavila autokuća u kojoj je tužitelj kupio automobil te je isti u autokući preuzeo već napisani ugovor o kreditu i potpisao i ovjerio kod javnog bilježnika.

7. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz samog Ugovora koji se poziva na opće akte tuženika (pa čak i u spornim odredbama). Dakle, tužitelju u svezi spornih ugovornih odredaba nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja, a sam Ugovor je sastavio isključivo tuženik, a što u svom iskazu potvrđuje i tužitelj, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili. Tužitelj nije mogao utjecati na sporne ugovorne odredbe što potvrđuje i njegov iskaz u kojem tvrdi da ga na obvezu plaćanja spornih naknada prilikom sklapanja Ugovora nitko nije upozorio niti što pitao ili objasnio, a prilikom prijevremene otplate tužitelj je platio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ali na istu nije mogao utjecati ni na koji način jer mu u protivnom ne bi odobrili prijevremenu otplatu kredita a koja je u tom trenutku za tužitelja bila nužna. Tužitelj u svom iskazu ističe da nije sudjelovao u sastavljanju odredaba Ugovora, a tuženik uopće nije pregovarao s tužiteljem. Dakle, iz navedenog proizlazi da je sporna odredba čl. 3. i čl. 9. Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora) a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužitelj nije sudjelovao niti je mogao utjecati na njihov sadržaj niti mu je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao), a same ugovorne odredbe (čl. 3. i 9. Ugovora) nisu dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem zaključio kakva mu se točno obveza istom nameće.

8. Naime, u smislu članka 82. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužitelj u svom iskazu navodi da u svezi spornih naknada nije, prije sklapanja Ugovora, dobio nikakve informacije niti su mu uručeni bilo kakvi opći akti tuženika (osim plana otplate), a isto tako potvrđuje da je banka sastavila samostalno Ugovor, a u sastavljanju odredaba Ugovora tužitelj nije sudjelovao, niti je imao mogućnost sudjelovati u kreiranju ugovornih odredaba (niti mu je takvu opciju tko ponudio) Ugovora.

9. Nadalje, iako u smislu članka 82. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija spornih odredba i to čl. 3, a koja glasi: " naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i odredbe članka 9. Ugovora koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor" po mišljenju ovog suda ne ispunjava uvijete, jasnoće i lako razumljive odredbe, jer odredba članka 3. Ugovora osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade (3,30 % od iznosa kredita) potrošaču (konkretno tužitelju) ne pojašnjava niti točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i što se istom naknadom podmiruje (koji troškovi) te u konačnici jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade, dok se iz odredbe članka 9. Ugovora uopće čitanjem ništa ne može saznati niti visina naknade niti što takva naknada podmiruje jer određivanje iste je isključivo prepušteno kreditoru i to po nekim kriterijima koji su nepoznati (u trenutku sklapanja Ugovora) i prepušteni volji samo kreditora. Dakle, riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 PE od 23. travnja 2015 , par. 50.). Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornim naknadama i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takve naknade kao i elemente iste, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužitelj pročitao sporne odredbe, a obzirom da njihov sadržaj ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te su sporne odredbe samo dio svih ostalih ugovornih odredaba koji sadrže više stavaka, a sam tužitelj je po zanimanju građevinski radnik, te nije imao posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke (niti je tako što dokazano) da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužitelj propustio dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornim Ugovornim odredbama, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužitelju kao potrošaču objasnio i upoznao ga sa svim elementima naknada čije plaćanje je prebacio isključivo na tužitelja kao potrošača i za koje je umanjio njegovo pravo ostvareno sklopljenim Ugovorom (iznos kredita koji je tužitelju odobren) odnosno uvećao mu njegovu obvezu po kreditu prilikom prijevremene otplate kredita, kao što nije niti dokazao da bi tužitelju ponudio opciju prema kojoj bi tužitelju omogućio pregovaranje u svezi plaćanja spornih naknada odnosno opciju isplate odnosno prijevremene otplate kredita bez naplate takvih naknada. Naime, ugovaranje spornih naknada nije nedopušteno, no prilikom ugovaranja takvih obveza tuženik je bio dužan tužitelju dati pravodobno sve informacije vezano za takve naknade, a što tuženik, po utvrđenju ovog suda nije učinio.

10. Činjenica da se radi o tipskom ugovoru, te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo po sebi nije dostatna da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužitelj) nije imao utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz 12 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

11. Sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 HE i IE, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 L od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno članku 3. direktive te članku 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 EE i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C186/16 Andriciuc i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, t. 74.). U svom iskazu tužitelj tvrdi da mu nitko ništa nije pojašnjavao u svezi spornih odredaba i naknada. Iz iskaza tužitelja, ali i okolnosti konkretnog slučaja, jasno je da tuženik nije dokazao da bi na pošten i pravedan način pojedinačnim pregovorima u svezi sporne odredbe poslovao s tužiteljem, već je suprotno tome utvrđeno da je ista odredba bila rezultat tipskog Ugovora na koju tužitelja nitko nije upozorio niti mu dao potpunu informaciju niti mogućnost pregovaranja o istoj, niti su mu dane bilo kakve informacije vezane za takvu obvezu.

13. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda (presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

14. Zbog svega naprijed navedenog, ovaj sud smatra da su sporne odredbe članka 3. i 9. Ugovora, a u smislu članka 81. i 82. ZZP-a nepoštene. U smislu članka 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Stavak 2. istog članka propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da su sporne odredbe Ugovora nepoštene, a unatoč kojima Ugovor može opstati, a ovaj sud je, a u smislu članka 87. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio iste ništetnim te je odlučio kao u toč. I i III izreke.

15. U odnosu na visinu naplaćenih spornih naknada ovaj sud ističe da je tuženik na pripremnom ročištu 17. travnja 2025. godine učinio nespornim visinu naplaćenih naknada tužitelju u iznosu kako je to u svome zahtjevu naveo tužitelj, slijedom čega je ovaj sud prihvatio i kondemnatorni zahtjev tužitelja, te je naložio tuženiku da tužitelju isplati stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe čl. 3. Ugovora iznos od 420,20 € odnosno stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe čl. 9. Ugovora iznos od 70,27 €, a koji iznos tuženik je dužan, temeljem odredbe članka 323. st. 1. u svezi s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) vratiti tužitelju, a obzirom da je upravo tužitelj osobno u cijelosti plaćao i otplatio sporni kredit (kako to proizlazi iz iskaza tužitelja i Prijevremene otplate).

16. Sud ističe da je tuženik na pravo tužitelja na isplatu utuženog potraživanja istaknuo i prigovor zastare. Naime, u smislu članka 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Stavkom 2. je propisao da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju sporna naknada za obradu kredita naplaćena od tužitelja (obustavljena od iznosa kredita 29.9.2005.), a sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena prilikom otplate kredita prije vremena dana 9.12.2011. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem su sadržane takve odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 27.9.2005. ne zastarijeva, a kako je to i određeno člankom 328.ZOO. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem članka 323. ZOO u svezi članka 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova (29. rujna 2005.) odnosno u trenutku prijevremene otplate kredita (9. prosinca 2011.) u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost spornih odredba počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 22. ožujka 2024. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.

17. Sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem članka 323. st. 1. u svezi članka 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćenog troška u iznosu od 420,20 € (naknada za obradu kredita) odnosno iznos od 70,27 € (naknada za prijevremenu otplatu kredita) te je odlučio kao u toč. I. i III. izreke.

18. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 1115. ZOO od dana nakon dana naplate spornih troškova i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova, a da pri tome tužitelju nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornim odredbama koji su to realni troškovi naplaćeni), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužitelj i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača (građevinski radnik po zanimanju) iz samih spornih odredaba nije mogao zaključiti zašto mu se nameću obveze plaćanja takvih naknada i što točno istim plaća, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, mu kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, odnosno dana plaćanja istih naknada te je odlučeno kao u toč. II. i IV. izreke.

19. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. st. 1. ZPP-a, a obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti svojim zahtjevom.

Tužitelju su priznati parnični troškovi koji se odnose na: sastav tužbe, sastav jednog podneska od 5. srpnja 2024. godine i zastupanje na ročištima od 17. travnja 2025. godine i 9. listopada 2025. godine, sve po 200,00 eura te pristup na ročište za objavu presude 100,00 eura, a što sveukupno s PDV-om iznosi 1.125,00 eura.

Tužitelju nisu priznati troškovi sudskih pristojbi jer isti nisu niti nastali, a osim toga tužitelj je kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

U Kutini 14. listopada 2025.

S u d a c

Draženko Stanušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Odvjetnik Denis Pedić, Popovača, Zagrebačka 17

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4