Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1692/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja NR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 172 Wanneroo Rd, Tuart Hill 6060 i 2. tužiteljice AR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Dijani Brezak, odvjetnici u Zagrebu, protiv 1. tuženice ĐR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu i pod 2. tuženika VR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Zvjezdani Barić, odvjetnici u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2117/2024-11 od 10. siječnja 2025., u sjednici vijeće održanoj dana 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 1. i 2. tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2117/2024-11 od 10. siječnja 2025., u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev 1. tužitelja u iznosu od 1.979,15 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. rujna 2013. do isplate, te u dijelu toč. II. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev 2. tužiteljice u iznosu od 398,17 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2025. do isplate.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev 1. tužitelja za iznos od 140.278,26 EUR sa pripadjajućim zateznim kamatama i u dijelu toč. II. izreke kojim je odbijen tužben zahtjev 2. tužiteljice za isplatu iznosa od 6.237,97 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama i zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 398,17 EUR za razdoblje od 20. listopada 2003. do 10. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka i potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u toč. II. rješenja sadržanog u istoj prvostupanjskoj presudi, kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Uvažava se žalba tužitelja i ukida toč. I. rješenja sadržanog u istoj prvostupanjskoj presudi kojim je odbačena tužba u dijelu kojim je 1. tužitelj zatražio isplatu iznosa od 6.271,15 EUR sa pripadajućim kamatama i u dijelu kojim je na pravomoćno dosuđeni iznos od 1.979,15 EUR zatražena isplata zatezne kamate kao nedopuštena, bez vraćanja na ponovan postupak.

III. Odbija se zahtjev 1. i 2. tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je 1. i 2. tuženicima da isplate 1. tužitelju iznos od 1.979,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. rujna 2013. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev 1. tužitelja za isplatu iznosa od 140.278,26 EUR s pripadajućim zateznim kamatama odbijen kao neosnovan (toč. I. izreke). Naloženo je 1. i 2. tuženicima isplatiti 2. tužiteljici iznos od 398,17 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2025. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev 2. tužiteljice za isplatu iznosa od 6.271,15 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, te isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 398,17 EUR za razdoblje od 20. listopada 2003. do 10. siječnja 2025. odbijen kao neosnovan (toč. II. izreke). Odbačena je tužba u dijelu kojim 1. tužitelj traži isplatu iznosa od 6.271,15 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i u dijelu kojim je na pravomoćno dosuđeni iznos od 1.979,15 EUR traži isplatu zatezne kamate, kao nedopuštena (toč. I. izreke rješenja). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. II. izreke rješenja).

2. Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude pod toč. I. i II izreke i protiv odluke o troškovima postupka sadržane u toč. II. rješenja žalbu su podnijeli tuženici iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP). Predlažu preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili njezino ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Tužitelji istu presudu žalbom pobijaju u odbijajućem dijelu pod toč. I. i II. izreke, a pobijaju i rješenje sadržano u istoj prvostupanjskoj presudi iz svih žalbenih razloga, uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti uz naknadu parničnog troška i troškova žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužitelji osporavaju osnovanost žalbenih navoda 1. tuženice i predlažu njezinu žalbu odbiti uz naknadu troškova sastava toga odgovora.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev 1. tužitelja za naknadu materijalne štete zbog nemogućnosti iznajmljivanja dvaju apartmana iz razloga uzrokovanih ponašanjem prednika tuženika, te zahtjev 2. tužiteljice za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha izazvanog prijetnjama prednika tuženika.

7. Osnovanost svoga zahtjeva 1. tužitelj temelji na tvrdnji da je prednik tuženika FR tijekom turističkih sezona 2002. do zaključno 2013. godine onemogućavao korištenje jedinog pristupnog puta koji vodi do njegove kuće zbog čega je dolazak turistra u apartmane 1. tužitelja bio onemogućen, dok 2. tužiteljica potražuje naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha izazvanog stalnim prijetnjama prednika tuženika.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje, kao i postupak koji im je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuju tužitelji, jer presuda i rješenje sadrže jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i mogu se ispitati te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

9. Osnovan je međutim žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP u odnosu na toč. I. izreke rješenja sadržanog u istoj prvostupanjskoj presudi u kojem dijelu je tužbeni zahtjev prekoračen. Naime, iz stanja spisa je razvidno da su tužitelji nakon što je presuda poslovni broj P-2076/03 od 21.10.2019. djelomično ukinuta, a djelomično potvrđena za iznos od 1.979,15 EUR/14.911,92 kn i u odbijajućem dijelu za iznos od 6.271,15 EUR/47.250,00 kn, podneskom od 16.8.2024. konačno specificirali tužbeni zahtjev, te 1. tužitelj u nastavku postupka nije više potraživao iznos od od 6.271,15 EUR/47.250,00 kn (s osnova nemogućnosti iznajmljivana za turističku sezonu 2002. godinu), s kojim je odbijen pravomoćnim dijelom presude poslovni broj P-2076/03, niti je zahtijevao isplatu zateznih kamata na pravomoćno dosuđeni iznos od 1.979,15 EUR, jer su mu one pravomoćnim dijelom citirane presude bile dosuđene od 15. rujna 2013. godine do isplate. Stoga je po žalbi tužitelja prvostupanjsko rješenje u toč. I. izreke valjalo ukinuti temeljem odredbe čl. 369. st. 5. ZPP bez vraćanja na ponovni postupak.

10. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

11. Presudom ovoga suda poslovni broj Gž-1017/2020 od 5. siječnja 2021. u ovome postupku je djelomično potvrđena prvostupanjska presuda poslovni broj P-2076/03 od 21. listopada 2019., dopunjena presudom poslovni broj P-2076/03 od 28. kolovoza 2020. u dosuđujućem dijelu toč. I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev 1. tužitelja za iznos od 1.979,15 EUR/14.911,92 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev 1. tužitelja za isplatu iznosa od 6.271,15 EUR/47.250,00 kn (izgubljena dobit zbog nemogućnosti iznajmljivanja u turističkoj sezoni 2002. godine) i za isplatu iznosa od 1.221,05 EUR/9.200,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (s osnova troškova uklanja stupa i ograde, sanacije puta i zatrpavanja kanala), dok je u preostalom dijelu i u odluci o troškovima postupka predmet vraćen na ponovan postupak.

12. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio:

- da je 1. tužitelju, kao vlasniku nekretnine u [adresa], rješenjem Ureda državne uprave Splitsko-dalmatinske županije od 15.7.2003. odobreno pružanje usluga iznajmljivanja dvaju apartmana u turističke svrhe, sezonski, u razoblju od 1. lipnja do 30. rujna svake godine;

- da je 1. tužitelj iz tih razloga sklopio ugovor s agencijom Kft iz Budimpešte radi iznajmljivanja svojih apartmana;

- da je pravomoćnim rješenjem poslovni broj P-315/02 (ranije P-302/02) utvrđeno da je prednik tuženika 2002. smetao posjed tužitelja na način da je parkirao svoje vozilo na prilaznom putu koji vodi do nekretnine tužitelja na adresi [adresa], te je između njih vođen i ovršni posutpak radi uklanjanja vozila pod brojem Ovr- 651/03;

- da je prednik tuženika 2011. godine postavio željezni stup na istom javnom putu, zatim je 1.12.2012. prekopao dio toga puta, a 8.8.2013. je po cijeloj širini puta postavio žičanu ogradu, zbog čega su tužitelji ponovno vodili protiv njega parnicu radi smetanja posjeda poslovni broj Psp-81/13 i ovršne postupke (poslovni broj Ovr- 651/03, Ovr-1741/08 i 6475/2013) radi uklanjanja betonskog stupa; zatrpavanja dijela puta i uklanjanja postavljene ograde;

- da je provedenim geodetakim vještačenjem u postupku utvrđeno da je sporni pristupni put jedini pristup koji vodi do nekretnine 1. tužitelja;

- da je provedenim građevinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Smodlaka utvrđeno da je tužitelj svoj manji apartman koji se nalazi u obiteljskoj kući u [adresa], u trećem redu, a riječ je o apartmanu tipa studio 1/3 za tri osobe, III. kategorije mogao iznajmljivati za iznos od 40,00 EUR/304,17 kn po danu, a veći apartman (5 soba treće kategorije) za 66,00 EUR/501,88 kn po danu;

- da je 1. tužitelj gubio na zaradi zbog nemogućnosti iznajmljivanja svojih apartmana tijekom ukupno 37 dana u turističkoj sezoni 2013., ili ukupno 3.958,31 EUR/29.823,85 kn, nakon što je prednik tuženika postavio žičanu ogradu 8.8.2013. godine kojom je potpuno onemogućio prolaz javnim putem koji vodi do njegove nekretnine, time da je tužitelju za tu turističku sezonu pravomoćnim dijelom presude P-2076/03. dosuđena samo ½ iznosa od 3.958,31 EUR/29.823,85 kn, odnosno iznos od 1.979,15 EUR/14.911,92 kn sa zateznim kamatama tekućim od 15.9.2013. do isplate;

- da je za preostale utužene turističke sezone 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2008. 2009., 2010., 2011. i 2012. utvrđeno da pravni prednik tuženika parkiranjem svoga vozila na pristupnom putu nije priječio prolazak tužiteljima i njihovim gostima pješice do kuće tužitelja;

- da iz dopisa Policijske postaje Trogir od 5.4.2011. (list 51 spisa) proizlazi da je policija uredovala 25.3.2011. na poziv tužitelja i utvrdila da je prednik tuženika FR angažirao osobu koja je radnim strojem izvršila prekopavanje na pristupnom putu na način da je iskopina bila širine oko 40 cm, dubine 30 cm i dužine 4 metra, što upućuje na zaključak da prokop nije bio takve širine da bi onemogućavao prolaz pješice do nekrenine tužitelja;

- da željezni stup koji je prednik tuženika postavio 2011. godine na prilaznom putu radi onemogućavanja provoza vozila, nije spriječavao prolazak pješice do nekretnine tužitelja;

- da tužitelji u parnicama koje su vodili radi smetanja posjeda zbog parkiranja vozila prednika tuženika na putu i postavljanja betonskog stupa, niti u ovršnim postupcima koje su vodili nakon toga (Ovr-651/03 i Ovr-1741/08) nisu tvrdili da im je onemogućen prolazak pješice pristupnim putem do njihove nekrenine;

- da je zahtjev 2. tužiteljice za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha djelomično osnovan u iznosu od 398,17 EUR/3.000,00 kn, jer je ista kroz cijelo utuženo razdoblje strahovala za sebe i obitelj zbog stalnih prijetnji prednika tuženika i njegovih postupaka;

- da je tužba nedopuštena za dio tužbenog zahtjeva 1. tužitelja u iznosu od 6.271,15 EUR s pripadjaućim zateznim kamatama i u odnosu na zatezne kamate na pravomoćno dosuđeni iznos od 1.979,15 EUR.

13. Na temelju tih i tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO/91) obvezao tuženike, kao zakonske nasljednike prvotnog tuženika ZR, koji je umro tijekom postupka, da isplate 1. tužitelju na ime naknade štete zbog nemogućnosti iznajmljivanja apartmana za turističku sezonu 2013. preostali iznos od 1.979,15 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. rujna 2013. do isplate, jer je zbog postavljene žičane ograde od strane prednika tuženika bio onemogućen ikakav pristup apartmanima 1. tužitelja, dok je preostali zahtijevani iznos od 140.278,26 EUR s pripadajućim zateznim kamatama odbio kao neosnovan. Nadalje je temeljem odredbe čl. 200. ZOO/91 djelomično prihvaćen i tužbeni zahtjev 2. tužiteljice kojoj je na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha uzrokovanog ponašanjem prednika tuženika dosuđrn iznos od 398,17 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2025. do isplate, dok je preostali zahtijevani iznos odbijen kao neosnovan. Ujedno je tužba odbačena kao nedopuštena u dijelu kojim 1. tužitelj potražuje isplatu iznosa od 6.271,15 EUR sa pripadajućim zateznim kamatma i u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na pravomoćno dosuđeni iznos od 1.979,15 EUR.

14. U odnosu na tužbeni zahtjev 1. tužitelja pravilno je prvostupanjski sud na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj jedino tijekom turističke sezone 2013. u vremenu od ukupno 37 dana bio onemogućen u iznajmljivanju svojih dvaju apartmana nakon što je prednik tuženika 8.8.2013. ogradio u cijelosti pristupni put žičanom ogradom i time potpuno onemogućio bilo kakav prolaz do nekretnine 1. tužitelja. Kako je građevinskim vještačenjem utvrđeno da gubitak na zaradi za manji apartman 1. tužitelja iznosi 40,00 EUR po danu, a za veći 66,00 EUR po danu, što za ukupno 37 dana iznosi 3.958,31 EUR za oba apartmana, pravilno je sud prvog stupnja po odbitku pravomoćnog dosuđenog iznosa od 1.979,15 EUR za tu kalendarsku godinu istome dosudio preostali iznos od 1.979,15 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15.9.2013. do isplate. S obzirom da prvostupanjska presuda u tom pobijanom dijelu sadrži jasne, potpune i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, to žalbena izlaganja tuženika da 1. tužitelj nije dokazao da je imao otkazane rezervacije u tom razdoblju zbog postupanja njihovog prednika nisu osnovana.

15. Suprotno navodima žalbe pravilno je pobijanom presudom odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva 1. tužitelja koji se odnosi na naknadu štete zbog nemogućnosti iznajmljivanja dvaju apartmana tijekom turističkih sezona 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010., 2011. i 2012. godine, jer 1. tužitelj u postupku nije dokazao da je prednik tuženika u navedenim turističkim sezonama svojim radnjama parkiranja vozila, postavljanja stupa na prilaznom putu i prekopavanjem dijela puta u širini od 40 cm onemogućio prolazak pješice tim putem do njegovih apartmana, tim više što iz sadržaja Ugovora koji je 1. tužitelj zaključio s agencijom iz Budimpešte ne proizlazi da bi osim apartmana od pet i tri ležaja bila ugovorena i parkirna mjesta za vozila, kao uvjet za dolazak turista.

16. Neosnovani su žalbeni navodi 1. tužitelja da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku nije uzeo u obzir da je prednik tuženika bio pravomoćno osuđen zbog nasilja prema CR, sinu 2. tužiteljice, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude. No, kako se taj kazneni postupak odnosio na događaj iz 2002., u kojem razdoblju 1. tužitelj niti nije imao odobrenje za obavljanje turističke djelatnosti, to isti nije od utjecaja na predmet spora. Nadalje je iz iskaza prednika tuženika prvostupanjski sud utvrdio da je stup na pristupnom putu s ključem postavio kako bi onemogućavao parkiranje vozila na putu, ali da nije onemogućavao prolazak pješice tužiteljima i njihovim gostima do nekretnine 1. tužitelja, dok je u odnosu na prokopani kanal iz izvješća Policijske postaje Trogir od 5.4.2011. utvrdio da je isti bio širine 40 cm, zbog čega nije bio onemogućen prolazak pješice tim putem do nekretnine tužitelja obzirom da je širina puta 4 metra.

17 U postupku nije bilo sporno, a što sud prvog stupnja jasno utvrđuje, da su tužitelji vodili ovršne postupke protiv prednika tužitelja pod poslovnim brojem Ovr-1741/08 radi uklanjanja betonskog stupa i Ovr-6475/13 radi vraćanja prekopanog puta u prvobitno stanje, time da postavljeni stup na putu, kao niti ranije parkirano vozilo, nije sprječavao prolaz pješice do nekretnine 1. tužitelja, dok je jedino u odnosu na ograđivanje puta žičanom ogradom 8.8.2013. od strane prednika tuženika, 1. tužitelj bio onemogućen u iznajmljivanju svojih apartmana,kojima se zbog toga niti na koji način nije moglo pristupiti, zbog čega je 1. tužitelju i dosuđena naknada štete zbog nemogućnosti iznajmljivanja za dio turističke sezone 2013., od dana postavljanja ograde do kraja te sezone 15.9.2013. u trajanju od 37 dana.

18. Pravilnom je primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 200. ZOO 2. tužiteljici dosuđena pravična novčana naknada s osnova nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha izazvanog stalnim prijetnjama prednika tuženika kroz utuženo razdoblje. Naime, premda u postupku nije bilo provedeno psihijatrijsko vještačenje, jer iz iskaza 2. tužiteljice, svjedokinje GR i medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu proizlazi da je 2. tužiteljica zbog dugogodišnjih neriješenih imovinskih odnosa s bratom (prednikom tuženika), njegovih stalnih prijetnji i učestalih postupaka tijekom utuženog razdoblja kojima je ometao i ograničavao njezinu obitelj i sina invalida u kretanju pristupnim putem (parkiranjem vozila, prekopavanjem prilaznog puta, postavljanjem žičane ograde, bacanjem kamenja na njezina sina invalida), bila u stalnom strahu od njega, i da je nakon jednog od takvih događaja 24.2.2008., kada je prednik tuženika došao pred njihovu kuću i uznemiravao ih premjeravanjem zamljišta, zbog jakog stresa i straha za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji zatražila i psihijatrijsku pomoć (specijalistički nalazi neuropsihijatra od 5.3.2008. i 12.3.2009. na listu 18 A i B spisa), te joj je bila propisana terapija lijekovima za umirenje. Stoga joj je na ime duševnih boli zbog pretrpljenog strana pravilno dosuđen iznos od 398,17 EUR sa zateznim kamatama od presuđenje do isplate, dok je preostali zahtijevani iznos naknade štete u iznosu od 6.237,97 EUR sa zatraženim zateznim kamatama, pravilno odbijen kao previsoko postavljen, te toj odluci 2. tužiteljica u žalbi neutemeljeno prigovara.

19. Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio osnovanost i visnu pravične novčane naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu 2. tužiteljici, neutemeljeni su žalbeni navodi tuženika da ista nije dokazala postojanje ove štete, jer suprotno proizlazi iz činjenične građe koja se nalazi u spisu.

20. Odluka o troškovima postupka sadržana u toč. II. prvostupanjskog rješenja temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, a imajući u vidu da 1. i 2. tužitelji uspjeli sa svojim zahtjevima po osnovi, a 1. i 2. tuženici su uspjeli po visini, pravilnom je primjenom materijalnog prava odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Stoga suprotna žalbena izlaganja tuženika, kojima iznosi drugačiju ocjenu uspjeha stranaka u sporu nisu osnovana.

21. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 369. st. 5. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

22. Kako su tužitelji u žalbenom postupku uspjeli samo s neznatnim dijelom pod toč. I. rješenja, kojim je ukinuto rješenje o odbačaju tužbe u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koji je prekoračen tužbeni zahtjev, zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, to je njihov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu,14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš