P-3489/2022-25
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
21000 Split
U I M E R E P U B L I KE H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Hrvoju Škaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupana po pun. HPA i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o. Split, Lovretska 14, temeljem generalne punomoći pohranjene kod Općinskog suda u Dubrovniku pod brojem: Su-427/21, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. srpnja 2025. u nazočnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, a na ročištu 14. listopada 2025., zakazanom radi donošenja i objave presude,
p r e s u d i o j e
I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice, te se sudi:
Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici HP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.702,41 EUR koji se odnosi na preplatu zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 0,74 EUR od 10.2.2009
- 6,74 EUR od 10.3.2009
- 4,21 EUR od 10.1.2010
- 7,55 EUR od 10.2.2010
- 6,81 EUR od 10.3.2010
- 11,62 EUR od 10.4.2010
- 14,16 EUR od 10.5.2010
- 21,04 EUR od 10.6.2010
- 26,05 EUR od 10.7.2010
- 20,53 EUR od 10.8.2010
- 38,35 EUR od 10.9.2010
- 31,26 EUR od 10.10.2010
- 32,93 EUR od 10.11.2010
- 40,41 EUR od 10.12.2010
- 52,13 EUR od 10.1.2011
- 40,41 EUR od 10.2.2011
- 45,11 EUR od 10.3.2011
- 41,93 EUR od 10.4.2011
- 52,56 EUR od 10.5.2011
- 62,51 EUR od 10.6.2011
- 65,43 EUR od 10.7.2011
- 107,20 EUR od 10.8.2011
- 68,77 EUR od 10.9.2011
- 64,36 EUR od 10.10.2011
- 65,10 EUR od 10.11.2011
- 65,53 EUR od 10.12.2011
- 71,37 EUR od 10.1.2012
- 74,99 EUR od 10.2.2012
- 75,83 EUR od 10.3.2012
- 74,13 EUR od 10.4.2012
- 75,68 EUR od 10.5.2012
- 78,49 EUR od 10.6.2012
- 76,21 EUR od 10.7.2012
- 76,91 EUR od 10.8.2012
- 72,64 EUR od 10.9.2012
- 32,72 EUR od 10.10.2012
do isplate, po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to na iznos od:
II Odbija se, kao neosnovan, tuženikov prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita u ukupnom iznosu od 354,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to na iznos od:
- 1,88 € od 11.03.2006.
- 3,46 € od 11.04.2006.
- 2,90 € od 11.05.2006.
- 3,44 € od 11.06.2006.
- 5,02 € od 11.07.2006.
- 4,73 € od 11.08.2006.
- 3,69 € od 11.09.2006.
- 3,26 € od 11.10.2006.
- 5,94 € od 11.11.2006.
- 4,71 € od 11.12.2006.
- 7,01 € od 11.01.2007.
- 8,40 € od 11.02.2007.
- 7,63 € od 11.03.2007.
- 8,61 € od 11.04.2007.
- 12,19 € od 11.05.2007.
- 11,66 € od 11.06.2007.
- 14,29 € od 11.07.2007.
- 12,55 € od 11.08.2007.
- 12,26 € od 11.09.2007.
- 14,79 € od 11.10.2007.
- 12,62 € od 11.11.2007.
- 13,23 € od 11.12.2007.
- 14,53 € od 11.01.2008.
- 11,94 € od 11.02.2008.
- 8,36 € od 11.03.2008.
- 10,83 € od 11.04.2008.
- 13,59 € od 11.05.2008.
- 13,51 € od 11.06.2008.
- 16,20 € od 11.07.2008.
- 21,52 € od 11.08.2008.
- 20,43 € od 11.09.2008.
- 14,13 € od 11.10.2008.
- 7,39 € od 11.11.2008.
- 13,16 € od 11.12.2008.
- 1,31 € od 11.01.2009.
- 1.18 € od 11.04.2009.
- 0,99 € od 11.05.2009.
- 2,12 € od 11.06.2009.
- 0.94 € od 11.07.2009.
- 2,78 € od 11.08.2009.
- 0,96 € od 11.09.2009.
- 2,97 € od 11.10.2009.
- 1,19 € od 11.11.2009.
- 0,57 € od 11.12.2009.
III Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici HP, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 2.858,18 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. listopada 2025. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Dana 23. ožujka 2022. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljena je tužba tužiteljice u kojoj tužiteljica navodi kako su tužitelj i tuženik sklopili 9 veljače 2006. Ugovor o kreditu broj 060209025783SF (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“) kojim je ugovorom ugovoreno kako će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 23.232,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.
1.1. kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,89 % godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika.
1.2. kako tužiteljičin zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv Tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12.
1.3. kako je citiranom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako je Tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
1.4. kako je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu.
1.5. kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u citiranom dijelu potvrđena i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.
1.6. kako je stav da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III- 2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016.
1.7. kako je u odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. (prvostupanjska presuda dalje u tekstu: „kolektivna presuda“).
1.8. kako je sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „Zakon o zaštiti potrošača“), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem Tuženika. Obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 9 veljače 2006. kolektivna presuda obvezuje i u ovome postupku.
1.9. kako nije sporno kako je ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF ništetno, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u CHF nije valjana pa se smatra kao da nikada nije niti ugovorena.
1.10. Imajući u vidu da je tuženik tužitelju isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u valuti HRK, to se smatra kako je predmetni ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta HRK.
1.11. kako je tuženik ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužiteljici iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih.
1.12. Slijedom svega navedenog, tužiteljica je predložila da sud po provedenom dokaznom postupku, donese presudu slijedećeg sadržaja: »Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 14.503,07 HRK s pripadajućim zateznim kamatama
II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 naknaditi tužitelju HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.«
2. Dana 22. travnja 2022. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika u kojem tuženik navodi kako prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.
2.1. Što se ove pravne stvari tiče, u vrijeme podnošenja tužbe sjedište tuženika bilo je u Splitu, kako je to i označeno u tužbi, pa je u skladu s odredbom članka 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Splitu. Dakle, u vezi s mjesnom nadležnošću, tuženik predlaže da se Općinski sud u Dubrovniku oglasi mjesno nenadležnim i da po pravomoćnosti rješenja spis predmeta dostavi na daljnje postupanje mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu.
2.2. Tuženik ističe kako tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 13.03.2013.g.
2.3. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.
2.4. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i ovaj odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule.
2.5. kako je tužitelj potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ovaj ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Prema tome tužitelj da je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.
2.6. Tuženik ističe kako su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe da su jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.
2.7. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a potpisom ugovora potvrdio je upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo šesnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.
2.8. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.
2.9. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
2.10. Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga: Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice. Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03).
2.11. Tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev na isplatu ističe prigovor zastare, poglavito u dijelu u kome se isti temelji na navodno ništetnim odredbama o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, predmetni Ugovor o kreditu otplaćen je 13.03.2013.g., dok je ova tužba podnesena 23.03.2022.g., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijednom navedenog, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovom osnovu.
Nadalje, važno je istaknuti kako je prekid zastare koji je nastupio donošenjem presude u predmetu VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014.g. (slučaj Franak) irelevantan, zato što je zastarni rok od 5 godina (nakon prekida zastare) protekao s 13.06.2019.g., pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 23.03.2022.g., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019.g.). Navedeno je nedvojbeno potvrđeno Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH od 01.03.2022., danim u cilju tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke VSRH br. Rev-2245/2017-2 od 20.03.2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30.01.2020. U objedinjenom pravnom shvaćanju VSRH navodi: Ako je ništetnost utvrđena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi CHF kredita u svakom pojedinom slučaju.
2.12. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.
2.13. Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna osnova, ipak opreza radi osporava i visinu tužbenog zahtjeva.
2.14. Slijedom naprijed navedenoga tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.
3. Rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-230/2022 od 22. kolovoza 2022., Općinski sud u Dubrovniku oglasio se mjesno nenadležnim, a nakon pravomoćnosti tog rješenja, spis je dostavljen ovom sudu na daljnji postupak.
4. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom kod ovog suda dana 04. svibnja 2025. kada je zatražila donošenje presude slijedećeg sadržaja: »Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na preplatu zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) od 1.702,41 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 0,74 EUR od 10.2.2009
- 6,74 EUR od 10.3.2009
- 4,21 EUR od 10.1.2010
- 7,55 EUR od 10.2.2010
- 6,81 EUR od 10.3.2010
- 11,62 EUR od 10.4.2010
- 14,16 EUR od 10.5.2010
- 21,04 EUR od 10.6.2010
- 26,05 EUR od 10.7.2010
- 20,53 EUR od 10.8.2010
- 38,35 EUR od 10.9.2010
- 31,26 EUR od 10.10.2010
- 32,93 EUR od 10.11.2010
- 40,41 EUR od 10.12.2010
- 52,13 EUR od 10.1.2011
- 40,41 EUR od 10.2.2011
- 45,11 EUR od 10.3.2011
- 41,93 EUR od 10.4.2011
- 52,56 EUR od 10.5.2011
- 62,51 EUR od 10.6.2011
- 65,43 EUR od 10.7.2011
- 107,20 EUR od 10.8.2011
- 68,77 EUR od 10.9.2011
- 64,36 EUR od 10.10.2011
- 65,10 EUR od 10.11.2011
- 65,53 EUR od 10.12.2011
- 71,37 EUR od 10.1.2012
- 74,99 EUR od 10.2.2012
- 75,83 EUR od 10.3.2012
- 74,13 EUR od 10.4.2012
- 75,68 EUR od 10.5.2012
- 78,49 EUR od 10.6.2012
- 76,21 EUR od 10.7.2012
- 76,91 EUR od 10.8.2012
- 72,64 EUR od 10.9.2012
- 32,72 EUR od 10.10.2012
do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 naknaditi tužitelju HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana. «
5. Dana 24. listopada 2024. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je podnesak tuženika u kojem je tuženik istakao prigovor radi prebijanja, u odnosu na kojeg je tuženik istakao kako se u međuvremenu pojavila različita praksa revizijskog suda (presuda, posl. broj: Rev-549/23 od 18.12.2023.), pa ukoliko sud u ovom postupku unatoč svemu dosad navedenom prihvati tužbeni zahtjev, tuženik je podneskom od 24.10.2024. u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate istakao prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, a koji ovim podneskom sukladno Financijskom vještačenju sudskog vještaka Ante Blaževića od 05.03.2025.g. uređuje na način da isti glasi: tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita u ukupnom iznosu od 354,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.
Prigovor radi prebijanja tuženik je konačno postavio u podnesku zaprimljenom u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 17.03.2025., sadržaja pobliže opisanog u toč. II izreke presude.
6. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom priložene dokumentacije – Ugovora o kreditu broj 060209025783SF od 9 veljače 2006., početnog otplatnog plana, prometa po kreditu, saslušanjem tužiteljice, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Blaževiću, dipl. oec, pregledom pisanog vještva vještaka Ante Blaževića zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 06.03.2025.
7. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, i 155/23, dalje: ZPP dalje: ZPP).
8. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.
9. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.
10. Predmet spora jest zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 1.702,41 € sa pripadajućim kamatama. Tužiteljica temelji svoj zahtjev na tvrdnji kako su odredbe ugovora o kreditu broj 060209025783SF od 09. veljače 2006., koji je zaključen između parničnih stranaka, a koje se odredbe odnose na valutnu klauzulu ništetne, te da je sukladno tome tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je tužiteljica platila tuženiku temeljem tih, ništetnih, odredbi.
11. Među strankama nije sporno kako su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor-banka sklopili dana 09. veljače 2006, Ugovor o kreditu broj 060209025783SF kojim je ugovorom ugovoreno kako će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 23.232,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,89 % godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika.
12. Među strankama je sporno:
- jeli predmetni ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem je među strankama ugovorena valutna klauzula.
- je li potraživanje tužiteljice zastarjelo,
- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe u ovom postupku.
- je li osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.
13. Cijeneći ukupno izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti iz razloga koje će sud naprijed obrazložiti.
14. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 09. veljače 2006.), za ocjenu valjanosti spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/07., 75/09., 79/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13. dalje ZZP/07).
15. Sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
15.1. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
15.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
15.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
15.4. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
15.5. Citirane odredbe ZZP-a temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
15.6. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Narodne novine 96/03.), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
17. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik razdoblju od 01.studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika.
18. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
19. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP- a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud drži kako nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i je li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Na identičan način o tome su se očitovali pojedini drugostupanjski sudovi u brojnim odlukama, pa tako i Županijski sud u Dubrovniku u odluci Gž-765/21.
20. S obzirom da je u međuvremenu od strane Županijskih sudova (tako ŽS Bjelovar GŽ-745/22), a pozivom na odluku Ustavnog suda RH U-III-5458/21 od 30. 6. 2022. zauzet stav o potrebi izvođenja personalnih dokaza na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, to je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice, koja je u svom iskazu navela:
- kako je u to vrijeme bila zaposlenica Dubrovačke banke, pa potom Nove banke, a nakon toga u OTP banci koja je preuzela Novu banku koja je pak preuzela Dubrovačku banku,
- kako se zbog svega toga i zbog proteka vremena ne može točno sjetiti sa kojom od tih banaka je zaključila predmetni ugovor o kreditu,
- kako su zaposlenici banke dobivali različite brošure u kojima je navedeno da nude različite proizvode, a među njima su bili i krediti, a između ostalog, da su i ona i njene kolege koji su radili u banci dobili e-mail poruku u kojoj se navodilo da nude kredite koji su povoljni, kako su među tim brošurama bili navedeni svi podaci od kamate pa nadalje,
- kako se za predmetni kredit opredijelila jer je bila navedena mala kamata, ne samo ona, već i još velik broj njenih kolega je također zaključio ovakav ugovor o kreditu, a opredijelili su se iz razloga što je bila navedena mala kamata,
- kako je predmetni ugovor zaključila osobno, a u ime banke je zaključio kolega, a kako je ona, kao bankarski službenik, bila upoznata sa stručnim bankarskim terminima poput valutne klauzule, promjenjive kamatne stope međutim, ni ona, a ni njene kolege nis znali da će se mijenjati na ovaj način kamatna stopa koja je navedena u ugovoru o kreditu,
- kako nije sudjelovala u kreiranju odredbi ugovora o kreditu, a nije ni mogla sudjelovati, već je dobila gotov, otipkan ugovor o kreditu,
- kako se u to vrijeme, kada je radila u banci nije moglo razgovarati sa bankom o svakoj pojedinoj odredbi, odnosno nije se moglo razgovarati kako će koja pojedina odredba glasiti,
- kako je znala kolika će biti kamata, kolika će biti rata kredita i koji će joj iznos biti isplaćen,
- kako se ne može sjetiti je li joj u cijelosti isplaćen iznos naveden u ugovoru o kreditu ili je banci podnosila račune od kupljenog materijala, pa se odobreni iznos kredita umanjivao za priložene račune,
- kako misli da je jedan iznos isplaćen u gotovini a da je za drugi ostatak iznosa trebalo prilagati račune,
- kako je od tog novca koji je odobren ugovorom o kreditu renovirala kuću u majčinu vlasništvu, te kako je ta kuća služila za njeno stanovanje, kao i stanovanje njeno dvoje djece,
- kako se zbog proteka vremena ne sjeća točno kada je došlo do promjene iznosa ugovorene rate koju je bila dužna otplaćivati banci, ali do promjene je došlo i to na način da je u jednom trenutku počela vraćati više nego što je to bilo ugovoreno ugovorom o kreditu,
- kako joj nije došla nikakva obavijest da će se mijenjati visina rate, ni iznos kamatne stope, već bi samo dobila izvještaj u kojem se navodilo koliko će rata iznositi u budućnosti, a taj izvještaj bi tuženik slao godišnje,
- kako su u početku bili neki manji iznosi, međutim, kasnije su ti iznosi postajali veći,
- kako se nije interesirala zašto se rata povećala jer se nije imala kod koga interesirati,
- kako je kredit otplatila u cijelosti, sa tuženikom nije sklapala bilo kakav drugi ugovor, a niti aneks predmetnom ugovoru,
- kako se predmetna kuća koja je bila renovirana ovim novcem služila za njeno stanovanje i stanovanje njene djece, majke i sestre, te kako se u druge svrhe ta kuća nije upotrebljavala.
- kako je u banci radila na šalteru, i da je bila samostalni bankar.
21. Analizirajući iskaz tužiteljice te priloženi ugovor o kreditu broj 060209025783SF, zaključen dana 9 veljače 2006. sud je prvenstveno utvrdio tužiteljičinu aktivnu legitimaciju u ovom sporu, te potom i pasivnu legitimaciju tuženika. Potom, sud je utvrdio kako tuženik u konkretnom slučaju nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, zatim kako tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili točne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužiteljice kao potrošača. Također, utvrđeno je kako je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita tako što je u predmetnom ugovoru o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franaka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. i Zakona o obveznim odnosima.
22. Sam položaj tužiteljice prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je ona pristupila sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijskom bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.
23. Za razliku od tužiteljice, tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati.
24. Ocjena je ovog suda kako predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te je tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema Odluci banke, mogla postupati bez pristanka korisnika kredita, u konkretnom slučaju tužiteljice. Visina kamatne stope ovisi dakle isključivo o odluci banke, bez da se navode kakvi kriteriji za to. U Ugovoru su se trebale na transparentan način navesti pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope tako da to bude jasno i razumljivo korisniku kredita, a na temelju toga bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a u ovom slučaju ostala je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a to je banka. Tako se došlo u situaciju da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a koja promjena ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih točnih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja, kao korisnika kredita. Prema odredbi članka 247. ZOO-a, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Članak 1022. stavak 2. ZOO-a, propisuje da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjete davanja korištenja i vraćanja kredita. Dakle, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora. Tako je odredba o promjeni kamatnih stopa i tečaja koji će se primjenjivati tijekom otplate (to je u stvari cijena kredita) ključna ugovorna odredba ugovora o kreditu i ona treba sadržavati jasne i razumljive kriterije o njihovoj promjeni. Međutim, u odredbama Ugovora o kreditu, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj dužnika na cijenu kredita, a što je suprotno navedenim zakonskim odredbama.
25. Pregledom predmetnog ugovora sud je utvrdio kako je tuženik, kao banka, odredbu o valutnoj klauzuli ugradio u čl.1.2., 1.3., 1.4., 1.5., a koji je Ugovor tužiteljici predočen i dat na potpis u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužiteljica tom prilikom nije mogla niti imati mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.
26. Prethodno citirane ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenljivoj kamatnoj stopi su, po ocijeni ovog suda, a sukladno uvodno citiranim zakonskim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, i to čl. 81. st. 1. ZZP-a, neodređene i nepoštene, o tim odredbama se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su iste ugrađene u već unaprijed sastavljenom, tipskom ugovoru, slijedom čega su te odredbe, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, ništetne.
27. Prema odredbi čl. 322. ZOO Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
28. Tužiteljica u konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom nije tražila da se u ovom predmetu utvrdi ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.
29. Međutim, po ocjeni ovog suda utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.7.2013. u sporu koji se vodio povodom kolektivne tužbe korisnika kredita protiv banaka, koja se odnose na pitanja vezano uz ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, primjenjuju se i u ovom predmetu. Navedena presuda potvrđena je u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž- 7129/13 od 13.6.2014., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9.4.2015., te u dijelu takve povrede za ugovorenu valutu presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., koje odluke se protežu i na sporove individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama.
30. Kako je tuženik bio obuhvaćen navedenim presudama, predmetni kolektivni spor protiv banaka odnosi se i na njega.
31. Dakle, zaključak je ovog suda kako se u konkretnom postupku nije moralo utvrđivati jesu li su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništave, jer je to već utvrđeno u kolektivnom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini (tako Vrhovni sud RH u odluci Rev-3142/18 od 19.3.2019). U tzv. „Parnici potrošač" pravomoćno je utvrđeno da se nije pojedinačno pregovaralo o sadržaju standardnog (formuliranog ugovora), te da potrošač nije mogao utjecati ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu. Dakle, na te okolnosti ne mogu se posebno izvoditi dokazi u pojedinom potrošačkom sporu (čl. 502.c ZPP), a banka je ovlaštena dokazivati da je u trenutku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, nakon čega će sud ocijeniti je li takva informiranost utječe na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (tako Ustavni sud u odluci U- III-5458/2021 od 30.6.2022.). Međutim, u konkretnom slučaju tuženik nije predložio bilo kakav dokaz na te okolnosti.
32. Dakle, ovaj sud u ovom postupku nije morao provoditi dokaze na okolnosti koje su već utvrđene u tzv. „Parnici potrošač", koji spor se odnosi i na tuženika, a ovaj sud je temeljio svoju odluku na odredbi čl. 502.c ZPP.
33. U kolektivnom sporu je utvrđeno da su odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne jer o njima banke nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, te da potrošač nije nikako mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, pa na tu okolnost nije bilo potrebno provoditi dokaze (čl. 502.c ZPP). Radi toga, ni upoznavanje tužiteljice s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije od utjecaja, kraj činjenice da tuženik nije s njom pojedinačno pregovarao o odredbi promjeni tečaja za valutu CHF. Stoga ni činjenica da bi tužiteljica čak i svjesno prihvatila plasiranje ugovora i da su joj djelatnici banke objasnili rizike vezane uz promjenjivost valute CHF, ne bi utjecalo na ispravnost ocjene ovog suda da se radi o ništavoj odredbi promjene kamatne stope i valutne klauzule, jer o tom stranke nisu međusobno pregovarale, a to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.
34. Pri tome je za navesti da u konkretnom slučaju ne bi bio od značaja ni iskaz javnog bilježnika kod kojeg je Ugovor solemniziran na okolnost da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv. Naime, u tzv. Parnici potrošač, koja se odnosi i na tuženika, utvrđeno je da potrošač nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu jer banke nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, radi čega nije odlučno da li je tužiteljici ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i razumljive, budući na istu tužiteljica nije nikako mogla utjecati.
35. Radi navedenog, ovaj sud je utvrdio kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne (čl. 81 st. 1, čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja.
36. Kako je, dakle, već samim pozivanjem na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jasno da su i u konkretnom slučaju odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, i u dijelu koji se odnosi na promjenljivoj kamatno stopi, valjalo je raspraviti o zahtjevu tužiteljice da joj tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 060209025783SFzaključen dana 9 veljače 2006., a solemniziran od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića u Dubrovniku dana 09. veljače 2006. pod poslovnim brojem br. OV-2169/2006.
37. Prema nalazu sudskog vještaka Ante Blaževića, kamatna stopa mijenjala se na način da se ista mijenjala u razdoblju:
- 10.03.2006. 4,89%, kada je mjesečni anuitet iznosio 327,16 kn, 07.01.2008. 5,89%, kada je mjesečni anuitet iznosio 335,42 kn, 16.06.2008 6,25% kada je mjesečni anuitet iznosio 347,51 kn, 10.07.2008. 7,49% kada je mjesečni anuitet iznosio 347,51 kn, 15.02.2011. 6,74%, kada je mjesečni anuitet iznosio 343,95 kn.
38. Pregledom pisanog vještva vještaka Ante Blaževića sud je dalje utvrdio utvrdio kako je korisnik kredita-tužiteljica, zbog primjene valutne klauzule CHF/HRK platila Banci (davatelju kredita) više anuiteta, nego da je kredit otplaćivala bez primjene valutne klauzule iznos od 1.702,41 € (razlika anuiteta svaki mjesec u HRK izračunata je u stupcu broj 19 tablice broj 3.)
39. Pozitivne tečajne razlike iznosile su 2.016,65€, a negativne (kada je tužitelj plaćao manje) 354,87 €.
40. Sud smatra kako je nalaz i mišljenje vještaka objektivan i stručan te dovoljno obrazložen, slijedom čega sud prihvaća utvrđenja iz istog, odnosno zaključak je ovog suda da je sudski vještak točno izračunao razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, a zbog primjene valutne klauzule.
41. Slijedom iznijetog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 1.702,41 €, a kako je tužiteljica i zatražila konačno uređenim tužbenim zahtjevom.
42. U odnosu na tzv. negativnu kamatu, potrebno je istaći kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog te da tzv. negativna razlika iznosi 354,87 €. Međutim, sud je cijenio činjenicu kako je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica sa njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužiteljica kao nestručna osoba to nije znala ni mogla znati u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužiteljici u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužiteljica zapravo nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjestna, a da bi trebala vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, sud utvrđuje da nema ni tužiteljičine obveze za tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primila, tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljičina imovina. Kad bi se zahtjev tužiteljice umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po shvaćanju ovog suda bilo nepravično umanjenje tužiteljičine imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, pa u rečenom smislu niti nema osnove prihvaćanja prigovora prijeboja, pri čemu se upućuje i na odluku Rev-549/23 ali i odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7.12.2023., koja isključuje mogućnost umanjenja naknade koju potrošač zahtijeva za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je ugovor ostao na snazi jer je to protivno Direktivi 93/13, koje tumačenje je primjenjivo i u slučaju eventualne tzv. negativne tečajne razlike.
43. Slijedom svega prethodno obrazloženog, sud je odbio tuženikov prigovor prijeboja kao neosnovan.
44. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za istaći je kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jednu drugu sve ono što su primile. na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine donesen je Zaključak da, ukoliko je ništetnost utvrđena kao u ovom konkretnom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača te se ovaj Zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( krediti u CHF, odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF ) i stranke ( tuženika) iz tog postupka.
45. Cijeneći prethodno navedeno, zaključak je ovog suda kako prigovor zastare nije osnovan.
46. Naime, parnični postupak koji je pokrenut pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4.7.2013., pravomoćno je okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. a tom presudom pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv, između ostalog i ovdje tuženika. Navedenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013., a kojom je utvrđeno da je tužena OTP banka dd u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu i prava i obveze ugovornih strana, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe dakle od 14.6.2018., te nastupa s 14.06.2023., a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 23.03.2022, to nije nastupio opći zastarni rok od pet godina od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, slijedom čega prigovor zastare nije osnovan.
47. Polazeći od toga da je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetan, jer je isti za potrošača nerazumljiv, te iz razloga jer se o istom nije pojedinačno pregovaralo, proizlazi kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora tuženik primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.
48. U konkretnom slučaju, kao što je obrazloženo, tužiteljici pripada po osnovu više plaćenog temeljem ništetnih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu iznos od 1.702,41 €, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.
49. Glede navoda tuženika kako tužitelj nema pravnog interesa za vođenje predmetnog postupka ocjena je ovog suda da taj prigovor nije osnovan. Naime, po mišljenju ovog suda isplatom kredita ili zamjenom kredita novim, stranka nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti, osim u slučajevima propisanim odredbom čl. 326. st. 2. ZOO-a, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Kako je naprijed navedeno, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka je stranka dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, radi čega je u konkretnom slučaju potrebno primijeniti odredbu kojom je propisan institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem predmete tužbe, tim više jer je u gore citiranim odlukama Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, te Vrhovnog suda utvrđena ništetnost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).
50. Činjenica kako je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).
51. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1015., te članka 1046. Zakona. o obveznim odnosima.
52. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznos koji je utvrdio stalni sudski vještak Ante Blažević u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Datum i visinu svakog pojedinog više uplaćenog iznosa sud je utvrdio pregledom vještva vještaka Ante Blaževića, a usporedbom sa konačno postavljenim tužbenom zahtjevom, sud je utvrdio kako je tužiteljica visinu svakog pojedinog više plaćenog iznosa, te datum dospijeća postavila sukladno vještvu vještaka Ante Blaževića.
53. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom i visinom stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.
54. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, te je odlučeno kao u toč. I izreke presude.
55. Parnični trošak dosuđen je tužiteljici po odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023), te označenoj vrijednosti predmeta spora, kao i činjenici da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu.
56. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za sastave podnesaka od 26.07.22., 08.01.24., 25.04.25., 04.05.25., po 100 bodova, za pristup na roč. od 05.11.24.,, 11.03.25., 22.07.25. po 100 bodova, za pristupe na roč. od 14.01.25., 28.04.25. i 28.05.25. po 50 bodova (50%), što ukupno iznosi 950 bodova. Ovaj iznos pomnožen je sa 2,00 € koliko iznosi vrijednost jednog boda, što daje iznos od 1.900,00 € Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 475,00 € na ime 25% PDV-a, 450,00 € na ime troškova vještačenja, te 33,18 € na ime troškova pristojbe na presudu, što ukupno iznosi 2.858,18 €. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripada kamata počev od dana presuđenja, dakle od 14. listopada 2025. pa do konačne isplate.
56.1. Tužiteljici ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine 51/23) – koji je stupio na snagu 20. 5. 2023. , dakle prije donošenja prvostupanjske presude - propisano da su od plaćanja pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude. za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.
57. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, odlučeno je kao u toč. III izreke presude.
U Splitu, 14. listopada 2025.
SUDAC
Miro Maslać
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
