Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4281/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vera Vučković, odvjetnica u Splitu, Gundulićeva 26 A, protiv tuženika Addico bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 3771/2020-22 od 3. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3771/2020-22 od 3. lipnja 2024. u točkama I i II izreke te u dijelu točke III izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnost odredbe čl. 8 ugovora o [broj kredita] sklopljenog 1. kolovoza 2008. između prednika tuženika (u daljnjem tekstu tuženika) kao banke i tužitelja kao korisnika kredita (u daljnjem tekstu ugovora o kreditu) kojom je regulirana naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) u visini određenu Odlukom o naknadama tuženika (točka I izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.506,51 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke) i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.450,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka III izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude sadržajno u dosuđujućem dijelu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljem tekstu ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili podredno ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

5. Pošavši od utvrđenja da je 1. kolovoza 2008. zaključen ugovor o kreditu između tuženika, kao davatelja kredita i tužitelja, kao korisnika kredita, da su stranke ugovorile kredit u kunskoj protuvrijednosti od 172.000,00 eura, da je čl. 8. navedenog ugovora, ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijestiti banku najmanje 30 dana unaprijed, koju se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke s time da je, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno svojoj odluci o naknadama za usluge banke, da je temeljem navedene odredbe, tužena vezano uz zahtjev tužitelja za prijevremeno vraćanje kredita u obavijesti o privremenom zatvaranju od17. svibnja 2019. dostavila tužitelju kompletan iznos dugovanja uključujući i naknadu za prijevremeno zatvaranje u iznosu od 1.506,51 eura u kojoj obavijesti je navedeno da se radi o stanju duga na dan 15. lipnja 2019., da iz potvrda o plaćanju i obavijesti o otplaćenom kreditu proizlazi da je predmetni kredit tužitelj prijevremeno otplatio u cijelosti, da predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa o nepoštenosti njegovih odredbi valja odlučivati primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, da se prilikom sklapanja ugovora nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu pa tako niti o odredbi o isplati naknade za eventualnu prijevremenu otplatu već da je uvjet banke bio plaćanje navedene naknade te da je tužitelj mogao jedino odlučiti hoće li dignuti kredit jer se o naknadi pa niti o njenoj visini nije moglo pregovarati sud prvog stupnja utvrdio je da je očito da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je ista nepoštena i pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu ZZP) i čl. 87. st. 1. ZZP ništetna te nastavno na navedeno da dolazi do primjene odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 u daljnjem tekstu: ZOO-a), a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova odnosno na odredbe čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO i čl. 1115. ZOO. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrdio je da tužitelj osnovano od tuženika potražuje iznos naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita temeljem ništetne ugovorne odredbe te je tužnom naložio da tužitelju vrati i isplaćenu naknadu u iznosu od 1.506,51 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je i presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

6.1. Sud prvog stupnja odbijanjem prijedloga tuženika za provođenje financijskog vještačenja nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer na taj način nije tuženiku onemogućeno raspravljanje pred sudom već se radi o upravljanju postupkom i odlučivanju koje će dokaze provesti u parnici. U tom pogledu žalitelju valja reći da sud, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Kako tuženik tijekom postupka nije niti navodio na koje bi se to troškove ili nastanak koje štete odnosila ugovorena naknada pravilno je sud prvog stupnja, u smislu odredbe čl. 10. ZPP, taj dokazni prijedlog tuženika odbio to tim više što je temeljem izvedenih dokaza, uvidom u dokumentaciju u spisu, mogao, suprotno žalbenim navodima, utvrditi relevantne činjenice za odlučivanje u ovom postupku.

7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik niti ne navodi odlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

7.1. Suprotno žalbenim navodima iz navoda i iskaza tužitelja pravilno je sud utvrdio da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pregovaralo o odredbi o isplati naknade za prijevremenu otplatu pa niti o njenoj visini već da je između ostalog uvjet banke za odobrenje kredita bio i plaćanje eventualne naknade za prijevremenu otplatu kredita. Suprotno je bio dužan dokazati tuženik, budući da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, što isti nije dokazao. Naime imajući u vidu da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi i visini iste iz čl. 8. ugovora o kreditu, a iz prihvaćenih navoda tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to i po stavu ovog suda drugog stupnja tuženik nije uspio dokazati suprotno. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355 ZPP-a).

8. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/03), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP). Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP 96/03, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. čl. 81 st. 1 ZZP 96/03, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

8.1. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je u konkretnom slučaju tužitelj potrošač jer je, a kako to jasno proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu, kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba kojem je odobren stambeni kredit radi kupnje stana pa je svojstvo tužitelja kao potrošača potvrđeno i sadržajem predmetnog ugovora o kreditu. Činjenica da je tužitelj u svom iskazu naveo da je sredstvima ostvarenog kredita pomogao i svojoj kćeri pri kupnji njenog stana ne dovodi u pitanje naprijed navedeno utvrđenje. To iz razloga što je u tom smislu tužitelj iskazao, a čemu tuženik nije prigovorio niti dokazivao suprotno, da je kćer tužitelja u svom stanu prvo živjela a onda ga naknadno iznajmljivala iz čega proizlazi da u trenutku kupnje tog stana (iako predmetni kredit i nije bio dignut radi kupnje tog stana nego stana tužitelja za koji među strankama i nije bilo sporno da isti nije kupljen radi provođenja neke djelatnosti) isti nije korišten u obavljanju neke djelatnosti npr. davanja u najam istog. S obzirom na navedeno, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

9. Čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 -dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za prijevremenu isplatu kredita, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021. ZOO.

10. Sukladno odredbi čl. 323.. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

11. U žalbenoj fazi postupka između stranaka je i dalje sporno je li banka kao kreditor imala pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za prijevremenu otplatu kredita koji su, po tuženiku, jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova prijevremene otplate kredita uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbi čl. 4. ZOO, kako to tvrdi tužitelj a koju tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

12. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je prema odredbi čl. 87. st. 1.ZZP ništetne.

13. Stoga je plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini sukladno odluci banke očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, to, i po ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao suprotno odnosno da se o odredbi čl. 8. ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP. Sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za prijevremenu otplatu kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao zbog prijevremene otplate kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

14. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj odlukom same banke o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

15. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96, 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje naknade za troškove obrade kredita.

16. Nadalje valja reći da tužitelju, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO/05.

17. Imajući u vidu naprijed navedeno neodlučna su razmatranja žalbe tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih zakonskih odredbi, na pravilno utvrđeno činjenično stanje.

18. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22).

19. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica