Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-341/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Rajani Buljan, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa zastupnik po zakonu IN, a njega punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o. iz Splita, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. rujna 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ĆN, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Santica & Đapić j.t.d. iz Splita te zamjenika punomoćnika tuženika Dražena Čuljka, odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu presude 14. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 41138/07 koji je sklopljen 29. siječnja 2007. između INT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Societe Generale-Splitska banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 69326397242 kao kreditora s druge strane, i to kako slijedi:

- članak 2. točka 3. u dijelu koji glasi:

„Sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj stranoj valuti (CHF - kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije.“

- članak 2. točka 4. u dijelu koji glasi:

„Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), koji vrijedi na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.“

- članak 2. točka 5. u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora“

- članak 2. točka 6. u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita potvrđuje upoznatost sa mogućom promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o. plati iznos od 18.473,68 EUR, sa daljnjom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od 17.687,76 EUR od dana 30. rujna 2015. godine do isplate po stopi koja je:

- do 31. prosinca 2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate;

- od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika OTP banke d.d. prema tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o. u iznosu od 3.116,07 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 2. kolovoza 2018. do 31. prosinca 2022. prema stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o. naknadi trošak postupka u iznosu od 6.047,37 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 14. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. za naknadu više zatraženih troškova postupka u iznosu od 1.589,11 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 14. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja i isplate. Tužitelj u tužbi navodi kako aktivna legitimacija tužitelja za podnošenje ove tužbe proizlazi iz Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesiji) zaključenog između INT kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja. Tuženik da je uredno obaviješten o prijenosu tražbine te da tuženik nije imao nikakve prigovore niti upite vezano za ustup tražbine. Pasivna legitimacija tuženika da proizlazi iz činjenice što je upravo tuženik pravni sljednik trgovačkog društva Societe Generale - Splitska banka d.d. Naime, INT kao korisnik kredita i prednik tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. kao banka (kreditor) da su 29. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 41138/07. Na temelju tog ugovora da je prednik tuženika korisnici kredita INT odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 144.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Međutim, ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica da su nezakonite i ništetne iz razloga što se među strankama nije pojedinačno pregovaralo o tim ugovornim odredbama, niti je prednik tuženika prije sklapanja Ugovora o kreditu korisnicu kredita informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo postupanje pravnog prednika tuženika da je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu korisnice kredita. Naime, pravni prednik tuženika da je prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008., a u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, da je ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF, a što je pravomoćno utvrđeno u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P- 1401/12, a ista činjenica je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

2. Konkretno, u to odluci da je utvrđeno kako je tuženik, odnosno njegov pravni prednik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2013.) i to članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09.) i to članaka 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

3. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi kako utvrđenja iz tih presuda obvezuju sud u ovom predmetu sukladno članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/2007. i 79/2009.), članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014.), članku 126. Zakona o zaštiti potrošaka ("Narodne novine" broj 19/2022.) te članku 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/23. – dalje: ZPP).

4. Naime, pravni prednik tuženika da je na temelju ništetnih ugovornih odredbi obračunavao korisnici kredita ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta za korisnicu kredita, a samim time i povećanje obveze korisnice kredita prema tuženikovom pravnom predniku, odnosno tuženiku.

5. Ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF da znači kako su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prama tuženikovom pravnom predniku, odnosno tuženiku, na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu kuna (danas EUR-a). Stoga, korisnica kredita da je po toj osnovi preplatila svoju obvezu po predmetnom kreditu. Taj iznos da čini razliku između svakog nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta, umanjeno za eventualnu razliku koja bi korisniku kredita s te osnove bila priznata prilikom izračuna konverzije kredita ako je do iste došlo.

6. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi kako bi tužitelju u svakom slučaju, ako su ugovorne strane izvršile konverziju kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015.) pripadalo najmanje pravo na isplatu pripadajućih zakonskih zateznih kamata na više plaćane iznose, a koje je iznose korisniku kredita tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, eventualno uračunao prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK-a, obračunatih u skladu sa člankom 1115. ZOO-a i to od svake pojedine uplate pa do dana izvršene konverzije.

7. Stoga, kako tužitelj ne raspolaže nikakvom dokumentacijom osim Ugovora o kreditu, tužitelj najprije predlaže da sud, sukladno članku 186.b ZPP-a naloži tuženiku da u roku od 15 (petnaest) dana dostavi svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj 41138/07 od 29. siječnja 2007. te da potom donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 41138/07 koji je 29. siječnja 2007. sklopljen između INT kao korisnice kredita i HVB Splitske banke d.d. kao kreditora, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita i da naloži tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos po toj osnovi.

8. Tužitelj je predložio da sud u dokazne svrhe pregleda i pročita isprave i dokumentaciju koja je dostavljena uz tužbu i to: Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesiji), zahtjev za dostavom dokumentacije (Obavijest o preuzimanju tražbine), izvatke iz sudskog registra za tuženika, Ugovor o kreditu broj 41138/07 od 29. siječnja 2007., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., da provede dokaz saslušanjem svjedokinje INT te da provede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

9. Sukladno odredbi članka 284. ZPP-a tužba je tuženiku dostavljena na odgovor.

10. Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu te je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjeni kumulativno određeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a te je najprije naveo kako je tužba neuredna i nepodobna za daljnje raspravljanje, a u svakom slučaju tuženik da se protivi tužbenom zahtjevu, da osporava osnovu, ističe prigovor zastare te predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

11. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako je člankom 138.a ZZP- a, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih prava potrošača, bilo propisano da "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika". Dakle, iz te odredbe da je jasno kako se na pravna utvrđenja iz presuda koje su donesene u postupku kolektivne zaštite mogu pozivati samo i isključivo one osobe čiji su interesi i prava zaštićeni, tj. ostvareni u postupku kolektivne zaštite, a ne i netko treći. U konkretnom slučaju to da bi bila korisnica kredita INT kao potrošač, a ne tužitelj kao trgovačko društvo. Stoga, tužitelj da nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

12. Nadalje, tuženik je naveo kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene kumulativno određene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a jer da tužitelj ne predlaže dokaz da je bilo kakvu kreditnu dokumentaciju zatražio od tuženika neposredno prije podnošenja tužbe, osim što navodi da se "obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu kreditne dokumentacije" te da "predmetnom zahtjevu tuženik do dana podnošenja tužbe nije udovoljio". Tuženik navodi kako je, sukladno članku 305. stavak 8. Zakona o kreditnim institucijama, kreditna institucija (ovdje tuženik), dužna dostaviti kreditnu dokumentaciju isključivo potrošaču na njegov zahtjev, a ne nekome trećem. Dakle, kreditnu dokumentaciju da je mogao zatražiti samo korisnik kredita INT, a ne i tužitelj.

13. Stoga, tuženik predlaže da sud postupi u skladu s člankom 186. stavak 1. ZPP-a i pozove tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev.

14. Nadalje, tuženik je naveo kako je deklaratorni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita nerazumljiv i neodređen, kao i da tužitelj uopće nema pravni interes za podnošenje ovakve tužbe jer da je kredit s valutnom klauzulom u CHF na kojeg se tužitelj poziva konvertiran u EUR kredit u skladu sa ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.

15. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, tuženik je naveo kako tužitelj ignorira činjenicu da je provedenom konverzijom kredita ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik upućuje na odredbu članka 19.a stavak 1. točka 3. ZID ZPK koja propisuje da se tim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača "u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu" denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je korisnik kredita prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je pravno prestao postojati te da je nastao novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka.

16. Stoga, tuženik smatra kako tužitelj nema pravne osnove niti interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor gleda valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK u postupu provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, korisnik kredita je sukladno članku 19.e stavak 5. prihvatio konverziju kredita, nakon čega je sklopljen Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija. Prema stavu tuženika to znači da svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle, ex tunc. Naime, sklapanjem Dodatka br. 1. da je došlo do promjene, ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, nego da je izmjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđen otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom pa da su dosljedno svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Stoga, kako konverzija djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu kod korisnika kredita je, kao rezultat ukupnosti svih tih promjena utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 3.116,07 EUR-a koja je u skladu s odredbom članka 19.c stavak 1. točka 5. alineja 1. i 2. ZID ZPK-a i Sporazumom o korištenju preplate iskorištena dijelom za namirenje 50% budućih obroka, dok je ostatak iskorišten za zatvaranje kredita 1. kolovoza 2016. te da je utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR.

17. Nadalje, tuženik navodi ako je glede učinaka konverzije potpuno nebitno kolika je visina preplate jer da je mogao biti utvrđen i dug po konverziji te da je bitno to da je izračun konverzije rezultat ne samo promjene valute obveze nego i rezultat činjenice da su na kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1. primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su korisniku kredita bile poznate.

18. Dakle, korisnik kredita je bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti. To proizlazi iz činjenice da je tuženik prije sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu dopisom od 9. studenog 2015. predočio korisnici kredita sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe promjene izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje korisnik kredita može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, kao i simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30. rujna 2015. iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije i to sve u skladu s člankom 19.d ZID ZPK kojim je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu.

19. Tuženik je posebno istaknuo da odredbe ZID ZPK o konverziji kredita predstavljaju lex specialis pa da imaju prednost pred odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Dakle, kada je korisnik kredita svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio sporazum kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka trebaju prosuđivati isključivo i jedino u skladu s Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu. Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate korisnik kredita je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, a sklopljeni Dodatak br. 1. je izraz autonomne volje korisnika kredita te da su sve izmjene ugovora pravno valjane jer nisu u suprotnosti s Ustavnom Republike Hrvatske i prisilnim propisima.

20. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine prema tužitelju s osnove utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 3.116,07 EUR-a, kao i prigovor zastare.

21. Tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi trošak postupka.

22. Osim toga, tuženik je naveo kako bi s obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, za slučaj da sud odluči provesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, sudski vještak trebao izračunati i tzv. negativne razlike jer kad se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, da se ne može banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

23. Slijedom navedenog, tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

24. Tužitelj je tijekom postupka ustrajao u navodima iz tužbe te je na pripremnom ročištu, pored ranije predloženih dokaza, predložio da sud po potrebi izvede i dokaz saslušanjem svjedoka ON i HN te bankarskih službenika DN i INTŠ, ne navodeći na koje okolnosti predlaže izvesti dokaz njihovim saslušanjem. Tuženik je ustrajao u navodima koji su izneseni u odgovoru na tužbu te se usprotivio prijedlogu tužitelja za izvođenjem dokaz saslušanjem predloženih svjedoka jer da nije jasno što bi se njihovim saslušanjem trebalo utvrditi.

25. Podneskom od 14. srpnja 2025. tužitelj je postavio tužbeni zahtjev tako da sada traži utvrđenje ništetnim točno određenih članaka Ugovora o kreditu i to članka 2. točke 3., 4., 5 i 6. te je postavio zahtjev za isplatu tako da sada od tuženika potražuje iznos od 19.883,74 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 30. rujna 2015. pa do isplate, dok je podneskom od 31. kolovoza 2025. tužitelj konačno postavio zahtjev za isplatu tako da sada od tuženika potražuje iznos od 18.473,68 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

26. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 41138/07 koji je sklopljen 29. siječnja 2007. između Izabele PN kao korisnika kredita s jedne strane i Societe Generale - Splitske banke d.d. kao kreditora s druge strane (članak 2. točka 3., 4., 5. i 6.), a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 18.473,68 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 30. rujna 2015. pa do isplate, sve na ime preplaćenih anuiteta i zateznih kamata do koje je došlo na uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na valutu HRK.

27. U dokazne svrhe ovaj sud je pregledao i pročitao isprave i dokumentaciju sadržanu u spisu i to: povijesni izvadak iz sudskog registra Splitske banke d.d. (listovi 7-56 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra Dalmatinske banke d.d. (listovi 57- 111 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra Dalmatinske banke d.d. (listovi 112- 165 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra Splitske banke d.d. (listovi 166-215 spisa), dopis Druge fundacije – Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 30. svibnja 2023. (list 217 spisa), obavijest OTP banke d.d. od 30. svibnja 2023. (list 218 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen između INT i Druge fundacije SPV d.o.o. 30. svibnja 2023. (listovi 219-224 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-677/2021-2 od 2. veljače 2022. (listovi 242-246 spisa), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 29. siječnja 2007. (listovi 247-254 spisa), dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 41138/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (listovi 255- 257 spisa), ponudu banke od 9. studenog 2015. (listovi 258-265 spisa), sporazum INT i Societe Generale – Splitske banke d.d. o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za chf valutnu klauzulu od 25. veljače 2016. (list 266 spisa), promet po računu kredita (listovi 267-268 spisa), presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj C-567/20 od 5. svibnja 2022. (listovi 269- 278 spisa), presudu Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-73/2019-5 od 28. travnja 2020. (listovi 279-284 spisa), presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2427/2018-5 od 10. lipnja 2020. (listovi 285-289 spisa), presudu Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-925/2017-2 od 20. ožujka 2020. (listovi 290-296 spisa), presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1658/2018-8 od 7. prosinca 2020. (listovi 297-305 spisa), presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1487/2022-3 od 6. listopada 2022. (listovi 306-310 spisa), presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-244/2019-5 od 14. lipnja 2023. (listovi 311-320 spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 30. svibnja 2023. (list 340 spisa), obavijest INT o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 341 spisa), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 29. siječnja 2007. (listovi 342-354 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen između korisnika kredita INT i trgovačkog društva Druga fundacija SPV d.o.o. 30. svibnja 2023. (listovi 355-360 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1668/12-2 od 10. siječnja 2017. (listovi 369-371 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4393/2021-2 od 13. listopada 2021. (listovi 372-373 spis), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. (listovi 374-378 spisa), početni otplatni plan (listovi 388-399 spisa), primijenjeni otplatni plan, broj ugovora o kreditu: 101022 od 31. kolovoza 2023. (listovi 400-402 spisa), promet po računu kredita INT za razdoblje od 1. veljače 2007. do 30. studenog 2018. (listovi 403-421 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. (listovi 494-503 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. (listovi 504-514 spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. (listovi 515-540 spisa), proveo je dokaz saslušanjem svjedokinje INT te dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Centru za vještačenja d.o.o.

28. Tužitelj je predložio da sud po potrebi izvede i dokaz saslušanjem svjedoka ON i HN te bankarskih službenika DN i INTŠ, ne navodeći na koje okolnosti predlaže izvesti dokaz njihovim saslušanjem.

29. Sukladno odredbi članka 219. stavak 1. ZPP-a stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi pa je tako stranka koja predlaže izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka dužna navesti koje svjedoke predlaže saslušati, kao i koje činjenice se trebaju utvrditi saslušanjem tih svjedoka.

30. Prema tome, kako dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (članak 220. stavak 1. ZPP-a), a tužitelj nije naveo koje bi se to činjenice koje su važne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrdile izvođenjem dokaza saslušanjem predloženih svjedoka, sud je takav dokazni prijedlog tužitelja odbio kao nepotreban.

31. Tužbeni zahtjev je osnovan.

32. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno to da su GN (sada PN) kao korisnik kredita i prednik tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. kao kreditor 29. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 41138/07, kao ni to da je tužitelj kao primatelj s INT kao ustupiteljem sklopio Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine 30. svibnja 2023.

33. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno ni to da je na temelju tog Ugovora o kreditu kreditor odobrio korisnici kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 144.000,00 CHF, kao ni to da je između stranaka tog Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih rata na način da je korisnica kredita dužna platiti 359 rata u iznosu od po 710,21 CHF te jednu ratu u iznosu od 710,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti do desetog (10.) dana u mjesecu, a koji tečaj se određuje primjenom prodajnog deviznog tečaja kreditora na dan ispunjenja obveze.

34. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da tužitelj u ovom postupku traži da sud utvrdi kako su ništetne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 41138/07 koji je sklopljen 29. siječnja 2007. između GN (sada PN) kao korisnika kredita s jedne strane i Societe Generale - Splitske banke d.d. kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita, kao ni to da tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 18.473,68 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a za kojeg tužitelj tvrdi da predstavlja iznos kojeg je korisnica kredita GN preplatila po predmetnom Ugovoru o kreditu predniku tuženika, sve s obzirom na to da je odredba o valutnoj klauzuli koja je sadržana u tom Ugovoru o kreditu ništetna.

35. Među strankama nije sporno ni to da je su stranke sklopile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim su izvršile izvršile konverziju kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015.).

36. Među strankama je bilo sporno postoji li osnova tražbine, odnosno je li odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, kao i to može li se tužitelj kao cesionar koji je pravna osoba, pozivati na utvrđenja iz kolektivnog potrošačkog spora kojim je utvrđena ništetnost određenih ugovornih odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale banke, između ostalog i tuženik.

37. Nadalje, sporno je i to može li tužitelj uopće potraživati od tuženika isplatu s obzirom na to da su korisnica kredita i prednik tuženika sklopili Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR.

38. Sporna je bila i visina tražbine, kao i to je li nastupila zastara tražbine.

39. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen je, pod poslovnim brojem P- 1401/12, parnični postupak između tužitelja POTROŠAČA – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom postupku je utvrđeno je da je prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) i članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.). Ta odluka postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.

40. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

41. Ugovorom o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 41138/07 kojeg je GN, kao korisnica kredita 29. siječnja 2007. sklopila s prednikom tuženika kao kreditorom, korisnici kredita je odobren kredit u iznosu od 144.000,00 u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju prednika tuženika na dan ispunjenja obveze. Ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci.

42. Ovaj sud je proveo dokaz saslušanjem svjedokinje INT te je ista u svom iskazu navela kako je sa tadašnjom Splitskom bankom d.d. sklopila Ugovor o kreditu, a koji kredit da joj je bio potreban za kupnju stana. Investitor kod kojeg je kupila stan je svjedokinju uputio na Splitsku banku te su je u banci upoznali sa pogodnostima kredita u švicarskim francima pa da se zato odlučila sklopiti ugovor o kreditu u toj valuti. U odnosu na odredbe o kamatnoj stopi svjedokinja je navela kako joj je rečeno da kamata može biti promjenjiva, međutim, nitko da je nije posebno upozorio na to kako i koliko se kamatna stopa može mijenjati. Ista je navela kako zasigurno ne bi sklopila ugovor o kreditu u francima da je znala kako će se kamatna stopa mijenjati. Nadalje, svjedokinja je navela kako je 2016. kredit konvertiran iz švicarskih franaka u euro te da joj nije poznato da je tada izvršeno nekakvo uračunavanje preplaćenih iznosa. Ista je navela kako joj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu predočeno da je švicarski franak najsigurnija valuta u kojoj je moguće imati kredit s obzirom na stabilnost valute. Svjedokinja je u svom iskazu navela da nije imala mogućnost utjecati na sadržaj odredaba te da joj je od strane bankarskih službenika samo predočen sadržaj odredaba ugovora. Svjedokinja je navela da je novac iz kredita utrošen na kupnju stana te da u tom stanu i danas živi. U odnosu na sadržaj Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu navela je da nije pregovarala o sadržaju aneksa te da je taj ugovor potpisan onako kako je i ponuđen. Ista je navela da se ne sjeća je li po konverziji izvršen povrat sredstava.

43. Dakle, iz navedenog proizlazi kako je INT Ugovor o kreditu sa prednikom tuženika sklopila kao potrošač. Osim toga, za navesti je kako nijedan dokaz ne upućuje na drugačiji zaključak, niti je to tuženik osporavao.

44. Ugovor o kreditu sklopljen je 29. siječnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude donesene u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava te sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima, pa se utvrđenja o ništetnosti odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i, između ostalog, prednika tuženika, odnose i na predmetni Ugovor o kreditu.

45. Utoliko bi potrošač (korisnik kredita) INT imala prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je prednik tuženika stekao temeljem tih ništetnih odredbi, dakle bez pravne osnove, odnosno imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedenih odredbi platila predniku tuženika, sve sukladno odredbi članku 323. stavku 1. i članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO) o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te članku 1111. stavku 1. ZOO-a.

46. Ta tražbina je prenesena na tužitelja na temelju Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine od 30. svibnja 2023. koji je sklopljen između tužitelja kao primatelja te Izabele PN kao ustupitelja. Taj zaključak nedvojbeno proizlazi iz sadržaja Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) od 30. svibnja 2023.

47. Odredbom članka 80. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

48. U Ugovoru o ustupanju/prijenosu tražbine (cesiji) navedeno je da INT ustupa tužitelju novčanu tražbinu koju ista ima prema predniku tuženika na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 41138/07 kojeg je INT kao korisnica kredita sklopila sa prednikom ovdje tuženika – Societe Generale - Splitskom bankom d.d.

49. Predmetna tražbina nema ograničenja prijenosa. Naime objektivni identitet ove tražbine se prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine čak ni kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Stoga, tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Ugovor o cesiji u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine s INT (kao potrošača) na tužitelja.

50. Prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

51. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine. S obzirom na to da Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) od 30. svibnja 2023. ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

52. Stoga, kako se tužitelj sukladno članku 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz postupka koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, tužitelj u ovom postupku koji se vodi radi utvrđenja (i isplate) ima pravni interes da se u ovom individualnom sporu utvrdi da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli.

53. Tuženik je tijekom postupka isticao kako tužitelj kao pravna osoba s kojom je korisnica kredita INT sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) nije ovlašten u ovom postupku pozivati se na utvrđenja iz postupka koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa nego da to može samo INT kao korisnica kredita, odnosno potrošač u ovom slučaju, za navesti je kako sukladno članku 84. stavak 1. ZOO-a primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja pa se isti može pozvati na utvrđenja iz postupka koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

54. Međutim, tuženik je ovlašten u svakom pojedinačnom postupku iznositi činjenice koje se tiču toga da je isti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu korisnicima kredita objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za korisnike kredita te je u tom smislu dužan predložiti i odgovarajuće dokaze. Stoga, kako tuženik u ovom postupku nije dokazao da je korisnicu kredita upoznao sa značenjem ugovaranja valutne klauzule, kao i s ekonomskim posljedicama koje valutna klauzula može imati za korisnicu kredita, zaključak je ovog suda kako se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je za posljedicu imala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

55. Stoga, utvrđeno je kao su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (članak 2. točka 3., 4., 5. i 6. Ugovora) koje su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 41138/07 koji je zaključen 29. siječnja 2007. između INT kao korisnice kredita i prednika tuženika Societe Generale - Splitske banke d.d. kao kreditora, ništetne.

56. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i nemaju osobno status potrošača. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1014/2023-2 od 19. prosinca 2023.

57. Tuženik je tijekom postupka isticao da je sklapanjem Dodatka br. 1. provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19.b ZID ZPK i da konverzija djeluje ex tunc, pa da je u skladu s člankom 19.c. ZPK-a došlo do promjene, ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR-a nego da je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) da su zamijenjeni novim otplatnim planom i da su na taj način svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Stoga, kako konverzija djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu da je konverzija dosljedno provedena pa da tužitelj ni iz tog razloga nema pravo zahtijevati isplatu od tuženika.

58. Glava IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje nosi naslov "Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF" te je člancima 19.a do 19. i tog Zakona propisano na koji način dolazi do konverzije kredita.

59. Člankom 19.d stavak 1. ZPK propisano je da je za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik dužan izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c tog Zakona te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja.

60. Svjedokinja INT je u svom iskazu navela kako nije pregovarala s prednikom tuženika u odnosu na sadržaj Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu te da je taj ugovor potpisan onako kako je i ponuđen. Ista je navela i da se ne sjeća je li po konverziji izvršen povrat sredstava.

61. Stoga, ovaj sud prihvaća da korisnica kredita nije bila upoznata s tim da bi se eventualnim potpisivanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu odrekla nekih prava za koja se u nekim kasnijim sudskim postupcima utvrdi da joj pripadaju. Naime, korisnik kredita se takvih prava koja mu pripadaju mogao odreći samo izričito, ako je prilikom potpisivanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu bio informiran o tome kojih se točno prava odriče, a koja prava mu pripadaju na temelju ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu. Prema tome, kako se korisnica kredita koja je ustupila tražbinu tužitelju nije odrekla prava koja joj pripadaju na temelju ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, nisu osnovani navodi tuženika o tome da je zbog konverzije ugovora o kreditu izgubljeno pravo na bilo kakvo potraživanje u odnosu na tuženika po pitanju ništetnosti ugovornih odredaba.

62. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

63. Radi utvrđenja činjenice koliki je iznos novca prednik tužitelja platio predniku tuženika po osnovi ugovora o kreditu uzimajući u obzir valutnu klauzulu u švicarskim francima sud je proveo dokaz vještačenjem po Centru za vještačenje d.o.o.

64. Iz nalaza i mišljenja Centra za vještačenja od 27. ožujka 2025. proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen 29. siječnja 2007. te da je isplaćen 16. veljače 2007. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,20% godišnje i ugovorena je otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 360 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu je bilo 10. ožujka 2007., u iznosu od 708,75 CHF, što je primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita iznosilo 3.227,79 kuna, a dospijeće ostalih anuiteta je u pravilu svakog desetog dana u mjesecu, osim ako navedeni dan pada na dane kada je Zakonom određeno da se ne radi ili na dane kada kreditor ne radi. Kredit se otplaćuje po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća. Ukoliko korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta, na uplatu se primjenjuje prodajni tečaj koji vrijedi na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima (članak 11. Ugovora o kreditu).

65. Stranke su 2. veljače 2016. sklopile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita te je utvrđen iznos preostale glavnice za otplatu kredita na dan 3. veljače 2016. u iznosu od 77.170,08 EUR što primjenjivim prodajnim tečajem na dan 3. veljače 2016. iznosi 595.521,51 kuna. Sporazumom o korištenju preplate po konverziji sklopljenim 25. veljače 2016. utvrđena je preplata u iznosu od 23.478,01 kuna što primjenjivim prodajnim tečajem na dan 25. veljače 2016. iznosi 3.058,63 EUR-a.

66. Sudski vještak je na temelju u spisu sadržane dokumentacije, uvidom u Ugovor o kreditu i otplatni plan utvrdio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale tako da je do 10. ožujka 2008. kamatna stopa iznosila 4,20%, do 12. siječnja 2009. 4,80%, do 10. prosinca 2009. 5,70%, do 10. siječnja 2011. 6,20%, do 12. kolovoza 2013. 5,74%, do 10. prosinca 2013. 5,24%, a 3,23% nakon provođenja konverzije 3. veljače 2016.

67. Zaključak je sudskog vještaka da bi, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, ukupan iznos preplata (kada se uzme u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita) u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije, iznosi 18.143,06 EUR-a, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio iznos od 6.645,65 EUR-a na ime promjene kamatne stope, a iznos od 11.497,41 EUR-a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je ukupno manje plaćeno 1.092,07 EUR-a i to iznos od 1.002,99 EUR-a zbog pada kamatne stope, a iznos od 89,08 EUR-a zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita.

68. Dakle, ukupan iznos koji je više plaćen (kada se uzme u obzir više plaćeno i manje plaćeno) za vrijeme otplate kredita, uslijed promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 17.050,99 EUR-a. Zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije plaćeno je više 5.642,66 EUR-a, a zbog promjene tečaja 11.408,33 EUR.

69. Nadalje, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da bi glavnica po kreditu u CHF, na temelju inicijalnog otplatnog plana, kada se uzme u obzir početna kamatna stopa i tečaj koji su vrijedili na dan isplate kredita, na dan 3. veljače 2016. iznosila 538.256,21 kuna, a konverzijom je utvrđena nedospjela glavnica u iznosu od 595.521,51 kuna. Dakle, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu na temelju početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 7.600,41 EUR-a. Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir otplate korisnika kredita te je primjenom članka 19.c ZPK-a utvrdio preplatu u iznosu od 3.058,63 EUR-a.

70. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, na temelju promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije iznose 7.518,99 EUR-a.

71. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da, pod pretpostavkom da se vršio prijeboj zateznih kamata sa iznosom preplate koja je priznata po konverziji, preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana provođenja konverzije 3. veljače 2016. iznosi 4.460,36 EUR-a.

72. Tužitelj je podneskom od 12. travnja 2025. prigovorio nalazu i mišljenju sudskog vještaka, dok je nakon očitovanja sudskog vještaka, naveo kako prihvaća nalaz i mišljenje u cijelosti te da ne ustraje u prigovorima. Podneskom od 31. kolovoza 2025. tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka te je naveo kako sada potražuje od tuženika iznos od 18.473,68 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

73. Naime, visina preplaćenih anuiteta do koje je došlo uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iznosi 11.408,33 EUR-a, zatezna kamata na iznos preplate iznosi 3.844,55 EUR-a. Razlika između glavnice koja je nastala zbog promjene tečaja s jedne strane, u odnosu na razliku u glavnici koju je tuženik priznao korisniku kredita iznosi 6.279,43 EUR-a. Nakon što se tim iznosima pridoda i iznos od 89,08 EUR-a s osnove tzv. negativne razlike, dobije se iznos od 21.532,31 EUR-a. Nakon što se od tog iznosa oduzme iznos od 3.058,63 EUR-a kojeg je tuženik prilikom konverzije priznao korisnici kredita na ime preplate, dobije se iznos od 18.473,68 EUR-a.

74. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

75. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

76. U ovom postupku tužitelj upravo postavlja zahtjev za vraćanjem onog što je na ime anuiteta kredita njegov prednik, korisnik kredita, isplatio tuženiku (odnosno njegovom predniku) na temelju ništetne ugovorne odredbe o iznosu kredita kojeg je dužan vratiti i koji se obračunava primjenom valutne klauzule (članak 22. ZOO-a) vezane za tečaj CHF u vrijeme plaćanja, a koji predstavlja razliku između stvarno vraćenog iznosa kredita i iznosa koji bi trebao biti vraćen da se obveza tužitelja kao primatelja kredita izračunavala na bazi tečaja CHF u kunama u vrijeme sklapanja ugovora.

77. U ovom postupku nije bilo sporno da je u određenom periodu tečaj CHF u kunama bio za primatelja kredita, prednika tužitelja, povoljniji i da je na ime anuiteta plaćao nešto niže iznose od onih utvrđenih na temelju tečaja CHF u kune u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

78. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbe članka 333. stavak 3. ZPP-a, kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavak 6. ZPP-a.

79. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tuženika, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

80. Dakle, u situaciji kada tuženik samo općenito stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Takav stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

81. Stoga, ovaj sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike iako iz nalaza i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o. proizlazi da ukupan iznos kojeg je tužitelj manje platio s obzirom na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 89,08 EUR-a.

82. Tuženik je tijekom postupka isticao kako nisu bile ispunjene pretpostavke za postavljanje tzv. manifestacijskog zahtjeva, sukladno članku 186.b ZPP-a.

83. U odnosu na te navode tuženiku je za odgovoriti kako je tužitelj u prilogu tužbe dostavio dopis iz kojeg proizlazi da je isti od tuženika zatražio dostavu kreditne dokumentacije, a sam tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako takvu dokumentaciju tuženik može dostaviti samo korisniku kredita (u ovom slučaju INT), a ne trećoj osobi.

84. Stoga, zahtjev tužitelja za dostavljanje dokumentacije je bio opravdan bez obzira na to što je tijekom postupka utvrđeno da je financijsko-knjigovodstveno vještačenje bilo moguće provesti i na temelju dokumentacije kojom je tužitelj raspolagao u trenutku podnošenja tužbe.

85. Tuženik je isticao i prigovor zastare.

86. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ponovno tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

87. Parnični postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenut je 4. travnja 2012.

88. Stoga, u odnosu na tužbom obuhvaćenu tražbinu zastara nije nastupila jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u sporu za zaštitu kolektivnih interesa prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji se primjenjuje na tražbinu vraćanja stečenog bez pravne osnove. Rok zastare počeo je ponovno teći 14. lipnja 2018., kada je prvostupanjska presuda iz kolektivnog potrošačkog spora postala pravomoćna u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Tužba je u ovom postupku podnesena 13. lipnja 2023., dakle unutar petogodišnjeg roka zastare.

89. Nisu osnovani navodi tuženika o tome da je protekao rok zastare s obzirom na to da je tužitelj tek nakon provedenog vještačenja postavio određen zahtjev za isplatu. U odnosu na te navode tuženika, za navesti je za određivanje je li protekao rok zastare mjerodavan dan podnošenja tužbe kojom tužitelj traži isplatu, a ne dan kada je tužitelj odredio točan iznos čiju isplatu u ovom postupku zahtjeva.

90. Slijedom navedenog, ocjenom svih izvedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužitelj ovlašten tražiti od tuženika vraćanje iznosa od 19.883,74 EUR-a, na ime stečenog bez osnove, pa je sukladno članku 1111. stavku 1. ZOO-a tužbeni zahtjev prihvaćen i naloženo je tuženiku da tužitelju plati utuženi iznos od 18.473,68 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos glavnice od 19.097,82 EUR-a teku od 30. rujna 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, u svezi s člankom 1115. ZOO-a, po stopi određenoj za ostale odnose, sve na način kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude, pod točkom II.

91. Tuženik je tijekom postupka isticao kako tužitelj nije ovlašten uglavničiti zakonske zatezne kamate u situaciji kada još uvijek nije plaćena glavnica.

92. U odnosu na te navode tuženika za navesti je kako se zatezne kamate mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, pa kako tuženik tijekom postupka nije niti osporavao da tužitelj ima pravo na zatezne kamate, niti je osporavao izračun visine tih zateznih kamata, tužitelju je, pored iznosa glavnice valjalo dosuditi i zatezne kamate.

93. Tuženik je izrazio i stajalište o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenje predmetne tužbe. To stajalište nije opravdano. Naime, tužitelj koji traži kondemnatornu pravnu zaštitu u pravilu ima pravni interes za traženje takve zaštite te se taj interes u pravilu pretpostavlja. No osim toga, tužiteljeva tražbina nastala je na osnovi izvanugovornog odnosa prednika tužitelja i tuženika te okolnost da je ugovorni odnos tih istih strana prestao ne utječe na nastanak ovlaštenja iz izvanugovornog odnosa, pa samim time ni na interes da se ovlaštenje konzumira kroz vođenje postupka, a radi postizanja one pravne koristi koju hoće ostvariti u ovoj parnici tražeći kondemnatornu zaštitu, koristi koju mu tuženik očigledno, po sadržaju izjava u ovoj parnici ne priznaje.

94. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke.

95. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine, s osnove utvrđene i iskorištene preplate u iznosu od 3.116,07 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naime, kako je tužitelj prilikom postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (iz podneska od 31. kolovoza 2025.) od onog iznosa koji bi mu osnovano pripadao oduzeo iznos kojeg je tuženik prilikom konverzije uračunao s osnove preplate, istaknuti prigovor radi prebijanja nije osnovan. Za navesti je kako ovaj sud kao iznos preplate uzima upravo onaj iznos koji je utvrđen nalazom i mišljenjem Centra za vještačenja d.o.o. na kojeg ni tuženik nije imao prigovora.

96. Stoga, odlučeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.

97. Tužitelj je postavio zahtjev i za naknadu troškova parničnog postupka.

98. Kako je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, odluka o troškovima postupka donesena je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u svezi s odredbama članaka 164. stavak 1. ZPP-a i 155. stavak 1. ZPP-a.

99. Odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a propisano je da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, dok iz stavka 2. istog članka proizlazi da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu.

100. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

101. Po ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je valjalo priznati 250 bodova za sastavljanje tužbe (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. – dalje: Tarife), u svezi s Tbr. 7.1. Tarife), po 250 bodova za zastupanje na ročištima održanim 8. prosinca 2023., 23. veljače 2024. i 4. rujna 2024. (Tbr. 9.1. Tarife), kao i trošak sastavljanja četiri obrazložena podneska (Tbr. 8.1. Tarife) u visini od po 250 bodova. Dakle, tužitelju je valjalo priznati ukupno 2.000 bodova. Kako vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife), tužitelju je valjalo priznati ukupno 4.000,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a (1.000,00 EUR-a), odnosno sveukupno 5.000,00 EUR-a.

102. Pored tog iznosa tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 56,48 EUR-a, sukladno Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Tar.br. 1. stavak 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023.), trošak sudske pristojbe za presudu u visini od 310,89 EUR-a te trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 650,00 EUR-a, kao i trošak pristupa svjedokinje INT na ročište u visini od 30,00 EUR-a.

103. Dakle, tužitelju je valjalo priznati ukupan trošak postupka u iznosu od 6.047,37 EUR-a.

104. Tužitelju je na dosuđeni trošak postupka u iznosu od 6.047,37 EUR-a priznata i zakonska zatezna kamata koje teče na taj iznos od donošenja ove presude (14. listopada 2025.) pa do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a, po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose.

105. Tužitelju nije priznat više zatraženi trošak postupka u iznosu od 1.589,11 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koji trošak se odnosi na trošak sastavljanja više od četiri obrazložena podneska te više zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu, kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude. Sukladno Tar.br. 8.1. Tarife tužitelju za cijeli prvostupanjski postupak pripada trošak sastavljanja najviše četiri obrazložena podneska. U odnosu na više zatraženi trošak sudske pristojbe za navesti je kako sukladno Uredbi o tarifi sudskih pristojbi obveza tužitelja na plaćanje sudske pristojbe za presudu iznosi 310,89 EUR-a pa je tužitelju priznat taj iznos umjesto zatraženih 400,00 EUR-a. Tužitelju nije priznat ni trošak pristupa na ročište za objavu presude u visini od 125,00 EUR-a jer punomoćnik tužitelja nije pristupio na to ročište.

106. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom IV. i V. izreke ove presude.

107. Tuženik je tijekom postupka isticao kako prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora sud ne može uzeti u obzir deklaratorni dio tužbenog zahtjeva jer se radi o zahtjevu koji je istaknut uz zahtjev za isplatu pa da bi u tom slučaju vrijednost predmeta spora trebalo određivati samo prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu.

108. U odnosu na te navode tuženika za navesti je kako se u situaciji kada je tužitelj postavio zahtjev za utvrđenje i zahtjev za isplatu, vrijednost predmeta spora određuje sukladno članku 37. ZPP-a prema njihovom zbroju.

109. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

110. Rok za izvršenje činidbe određen je sukladno članku 328. ZPP-a.

U Splitu 14. listopada 2025.

Sutkinja

Rajana Buljan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

- tužitelju po punomoćniku Miru Marinoviću, odvjetniku u Zagrebu

- tuženiku po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o. iz Splita

- u spis