Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž- 5333/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EZ iza [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima mr. sc. Andreji Fileš-Ružić i Anamariji Varović Kanižaj, odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu mr. sc. Andreja Fileš-Ružić i Anamarija Varović Kanižaj, Čakovec, Uska 1, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-272/2024-4 od 25. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 272/2024-4 od 25. rujna 2024. i sudi:

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da s osnova povrata više plaćenih iznosa po kreditu po Ugovoru o [broj kredita] od 22.07.2004. godine plati tužitelju EZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 8.482,46 EUR (osam- tisućačetiristoosamdesetidva eura i četrdesetišest centi ) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 15% godišnje do 31.12.2007. godine, po stopi 14% godišnje počev od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine, po stopi 12% godišnje počev od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima računatom na:

- iznos od 1,80 EUR od 31. listopada 2004. pa do isplate

- iznos od 10,95 EUR od 30. studenog 2004. pa do isplate

- iznos od 5,64 EUR od 31. prosinca 2004. pa do isplate

- iznos od 3,48 EUR od 31. siječnja 2005. pa do isplate

- iznos od 4,47 EUR od 28. veljače 2005. pa do isplate

- iznos od 11,58 EUR od 30. rujna 2009. pa do isplate

- iznos od 70,27 EUR od 30. studenog 2009. pa do isplate

- iznos od 41,37 EUR od 31. prosinca 2009. pa do isplate

- iznos od 145,38 EUR od 31. ožujka 2010. pa do isplate

- iznos od 51,57 EUR od 30. travnja 2010. pa do isplate

- iznos od 54,31 EUR od 31. svibnja 2010. pa do isplate

- iznos od 78,01 EUR od 30. lipnja 2010. pa do isplate

- iznos od 161,18 EUR od 31. kolovoza 2010. pa do isplate

- iznos od 82,89 EUR od 30. rujna 2010. pa do isplate

- iznos od 166,69 EUR od 30. studenog 2010. pa do isplate

- iznos od 108,19 EUR od 31. prosinca 2010. pa do isplate

- iznos od 92,67 EUR od 31. siječnja 2011. pa do isplate

- iznos od 98,63 EUR od 28. veljače 2011. pa do isplate

- iznos od 91,71 EUR od 31. ožujka 2011. pa do isplate

- iznos od 92,97 EUR od 30. travnja 2011. pa do isplate

- iznos od 122,30 EUR od 31. svibnja 2011. pa do isplate

- iznos od 125,16 EUR od 30. lipnja 2011. pa do isplate

- iznos od 286,73 EUR od 31. kolovoza 2011. pa do isplate

- iznos od 114,89 EUR od 30. rujna 2011. pa do isplate

- iznos od 101,69 EUR od 31. listopada 2011. pa do isplate

- iznos od 100,68 EUR od 30. studenog 2011. pa do isplate

- iznos od 106,95 EUR od 31. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 112,41 EUR od 31. siječnja 2012. pa do isplate

- iznos od 113,14 EUR od 29. veljače 2012. pa do isplate

- iznos od 109,36 EUR od 31. ožujka 2012. pa do isplate

- iznos od 111,91 EUR od 30. travnja 2012. pa do isplate

- iznos od 113,66 EUR od 31. svibnja 2012. pa do isplate

- iznos od 110,72 EUR od 30. lipnja 2012. pa do isplate

- iznos od 111,49 EUR od 31. srpnja 2012. pa do isplate

- iznos od 109,29 EUR od 31. kolovoza 2012. pa do isplate

- iznos od 214,27 od 31. listopada 2012. pa do isplate

- iznos od 112,10 EUR od 30. studenog 2012. pa do isplate

- iznos od 110,33 EUR od 31. prosinca 2012. pa do isplate

- iznos od 100,77 EUR od 31. siječnja 2013. pa do isplate

- iznos od 108,89 EUR od 28. veljače 2013. pa do isplate

- iznos od 216,02 EUR od 30. travnja 2013. pa do isplate

- iznos od 96,51 EUR od 31. svibnja 2013. pa do isplate

- iznos od 194,95 EUR od 31. srpnja 2013. pa do isplate

- iznos od 102,59 EUR od 31. kolovoza 2013. pa do isplate

- iznos od 108,00 EUR od 30. rujna 2013. pa do isplate

- iznos od 105,21 EUR od 31. listopada 2013. pa do isplate

- iznos od 107,18 EUR od 30. studenog 2013. pa do isplate

- iznos od 109,42 EUR od 31. prosinca 2013. pa do isplate

- iznos od 63,78 EUR od 31. siječnja 2014. pa do isplate

- iznos od 66,39 EUR od 28. veljače 2014. pa do isplate

- iznos od 65,54 EUR od 31. ožujka 2014. pa do isplate

- iznos od 62,65 EUR od 30. travnja 2014. pa do isplate

- iznos od 61,72 EUR od 31. svibnja 2014. pa do isplate

- iznos od 62,14 EUR od 30. lipnja 2014. pa do isplate

- iznos od 62,47 EUR od 31. srpnja 2014. pa do isplate

- iznos od 138,76 EUR od 30. rujna 2014. pa do isplate

- iznos od 70,00 EUR od 31. listopada 2014. pa do isplate

- iznos od 142,28 EUR od 31. prosinca 2014. pa do isplate

- iznos od 70,93 EUR od 31. siječnja 2015. pa do isplate

- iznos od 70,93 EUR od 28. veljače 2015. pa do isplate

- iznos od 70,93 EUR od 31. ožujka 2015. pa do isplate

- iznos od 70,93 EUR od 30. travnja 2015. pa do isplate

- iznos od 70,93 EUR od 31. svibnja 2015. pa do isplate

- iznos od 70,93 EUR od 30. lipnja 2015. pa do isplate

- iznos od 70,93 EUR od 31. srpnja 2015. pa do isplate

- iznos od 70,93 EUR od 31. kolovoza 2015. pa do isplate

- iznos od 70,93 EUR od 30. rujna 2015. pa do isplate

- iznos od 2.137,98 EUR od 30. rujna 2015. pa do isplate

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da s osnova povrata više plaćenih iznosa po kreditu po Ugovoru o [broj kredita] od 11.05.2005. godine plati tužitelju EZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.203,49 EUR (šesttisućadvjestoitri eura i četrdesetidevet centi ) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 15% godišnje do 31.12.2007. godine, po stopi 14% godišnje počev od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine, po stopi 12% godišnje počev od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, računatom na:

- iznos od 0,03 EUR od 30. rujna 2005. pa do isplate

- iznos od 1,30 EUR od 31. listopada 2005. pa do isplate

- iznos od 4,36 EUR od 31. prosinca 2005. pa do isplate

- iznos od 0,67 EUR od 31. siječnja 2006. pa do isplate

- iznos od 126,13 EUR od 30. lipnja 2006. pa do isplate

- iznos od 50,42 EUR od 31. listopada 2008. pa do isplate

- iznos od 50,10 EUR od 30. studenog 2008. pa do isplate

- iznos od 98,85 EUR od 31. ožujka 2009. pa do isplate

- iznos od 32,23 EUR od 30. travnja 2009. pa do isplate

- iznos od 55,93 EUR od 30. lipnja 2009. pa do isplate

- iznos od 27,43 EUR od 31. srpnja 2009. pa do isplate

- iznos od 28,64 EUR od 31. kolovoza 2009. pa do isplate

- iznos od 28,53 EUR od 30. rujna 2009. pa do isplate

- iznos od 56,91 EUR od 30. studenog 2009. pa do isplate

- iznos od 31,44 EUR od 31. prosinca 2009. pa do isplate

- iznos od 104,53 EUR od 31. ožujka 2010. pa do isplate

- iznos od 36,34 EUR od 30. travnja 2010. pa do isplate

- iznos od 37,65 EUR od 31. svibnja 2010. pa do isplate

- iznos od 49,01 EUR od 30. lipnja 2010. pa do isplate

- iznos od 100,49 EUR od 31. kolovoza 2010. pa do isplate

- iznos od 51,35 EUR od 30. rujna 2010. pa do isplate

- iznos od 111,91 EUR od 30. studenog 2010. pa do isplate

- iznos od 63,29 EUR od 31. prosinca 2010. pa do isplate

- iznos od 55,86 EUR od 31. siječnja 2011. pa do isplate

- iznos od 58,72 EUR od 28. veljače 2011. pa do isplate

- iznos od 55,40 EUR od 31. ožujka 2011. pa do isplate

- iznos od 56,00 EUR od 30. travnja 2011. pa do isplate

- iznos od 70,05 EUR od 31. svibnja 2011. pa do isplate

- iznos od 71,41 EUR od 30. lipnja 2011. pa do isplate

- iznos od 160,27 EUR od 31. kolovoza 2011. pa do isplate

- iznos od 70,52 EUR od 30. rujna 2011. pa do isplate

- iznos od 63,74 EUR od 31. listopada 2011. pa do isplate

- iznos od 63,25 EUR od 30. studenog 2011. pa do isplate

- iznos od 66,30 EUR od 31. prosinca 2011. pa do isplate

- iznos od 61,32 EUR od 31. siječnja 2012. pa do isplate

- iznos od 76,97 EUR od 29. veljače 2012. pa do isplate

- iznos od 67,48 EUR od 31. ožujka 2012. pa do isplate

- iznos od 68,73 EUR od 30. travnja 2012. pa do isplate

- iznos od 69,57 EUR od 31. svibnja 2012. pa do isplate

- iznos od 68,15 EUR od 30. lipnja 2012. pa do isplate

- iznos od 68,52 EUR od 31. srpnja 2012. pa do isplate

- iznos od 67,45 EUR od 31. kolovoza 2012. pa do isplate

- iznos od 132,79 EUR od 31. listopada 2012. pa do isplate

- iznos od 68,82 EUR od 30. studenog 2012. pa do isplate

- iznos od 67,95 EUR od 31. prosinca 2012. pa do isplate

- iznos od 63,29 EUR od 31. siječnja 2013. pa do isplate

- iznos od 67,25 EUR od 28. veljače 2013. pa do isplate

- iznos od 133,64 EUR od 31. ožujka 2013. pa do isplate

- iznos od 61,22 EUR od 30. travnja 2013. pa do isplate

- iznos od 123,37 EUR od 31. srpnja 2013. pa do isplate

- iznos od 64,18 EUR od 31. kolovoza 2013. pa do isplate

- iznos od 66,82 EUR od 30. rujna 2013. pa do isplate

- iznos od 65,46 EUR od 31. listopada 2013. pa do isplate

- iznos od 66,42 EUR od 30. studenog 2013. pa do isplate

- iznos od 67,51 EUR od 31. prosinca 2013. pa do isplate

- iznos od 45,58 EUR od 31. siječnja 2014. pa do isplate

- iznos od 46,86 EUR od 28. veljače 2014. pa do isplate

- iznos od 46,44 EUR od 31. ožujka 2014. pa do isplate

- iznos od 45,02 EUR od 30. travnja 2014. pa do isplate

- iznos od 44,57 EUR od 31. svibnja 2014. pa do isplate

- iznos od 44,78 EUR od 30. lipnja 2014. pa do isplate

- iznos od 46,38 EUR od 31. srpnja 2014. pa do isplate

- iznos od 95,18 EUR od 30. rujna 2014. pa do isplate

- iznos od 48,62 EUR od 31. listopada 2014. pa do isplate

- iznos od 98,35 EUR od 31. prosinca 2014. pa do isplate

- iznos od 49,07 EUR od 31. siječnja 2015. pa do isplate

- iznos od 49,07 EUR od 28. veljače 2015. pa do isplate

- iznos od 49,07 EUR od 31. ožujka 2015. pa do isplate

- iznos od 49,07 EUR od 30. travnja 2015. pa do isplate

- iznos od 98,14 EUR od 30. lipnja 2015. pa do isplate

- iznos od 49,07 EUR od 31. srpnja 2015. pa do isplate

- iznos od 49,07 EUR od 31. kolovoza 2015. pa do isplate

- iznos od 49,07 EUR od 30. rujna 2015. pa do isplate

- iznos od 1.664,11 EUR od 30. rujna 2015. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju s osnova povrata više plaćenih iznosa po kreditu po Ugovoru o [broj kredita] od 22. srpnja 2004. plati iznos od 8.482,46 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos kako je to pobliže navedeno pod navedenom točkom, pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju s osnova povrata više plaćenih iznosa po kreditu po Ugovoru o [broj kredita] od 11. svibnja 2005. plati iznos od 6.203,49 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos kako je to pobliže navedeno pod navedenom točkom i pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.004,83 EUR-a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2 Protiv te presude pravovremenu žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj s prijedlogom da se žalba tuženice odbije kao neosnovana. Zatražio je trošak odgovora na žalbu specificiran u odgovoru na žalbu.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih odredbi ugovora o [broj kredita] od 22. srpnja 2004. i broj 146- 144/2005 od 11. svibnja 2005. zaključenim između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

6. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje žalba tuženice.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

9. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je između stranaka sklopljeni Ugovor o [broj kredita] od 22. srpnja 2004. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec temeljem kojeg je tuženica kao davatelj kredita stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 72.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna uz valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,25% i Ugovor o [broj kredita] od 11. svibnja 2005. koji je solemniziran također po javnom bilježniku Jasenki Crnčec temeljem kojeg je tuženica kao davatelj kredita stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 36.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna uz valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 3,99%. Nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, jer su banke, između ostalih i tuženica, u istima ugovarale redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i da je ista prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., i utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i da je predmet tog spora između ostalog bila i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi. Dalje je nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao davatelj kredita na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK) 23. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovora o [broj kredita] i Dodatak ugovora o [broj kredita]., a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

10. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, odnosno da li je tuženica primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa neosnovano ostvarila korist u visini razlike između iznosa koji joj je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF i početno ugovorenu kamatnu stopu i to u razdoblju od zaključenja kredita pa do provedene konverzije.

11. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa pozivom na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 502.c ZPP.

12. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Dalje je utvrđeno u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženice, budući ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF te promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu do zaključenja Dodatka ugovora kojim je provedena konverzija iznosi po ugovoru o [broj kredita] iznosi 8.482,46 EUR-a te po ugovoru o [broj kredita] iznosi 6.203,49 EUR-a.

13. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženica nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.

14. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženica, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženice i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

15. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

16. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 u postupku tužitelja Udruge potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka radi zaštite kolektivnih interesa, izrazio je pravno shvaćanje da su pojmovi koje koriste banke u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njihova obračuna visoko stručni i kao takvi razumljivi samo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva i da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su utvrđivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka, da nisu bile razumljive, te da se niti razlozi promjenjivosti kamatne stope ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdan razlog za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

17. Čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

18. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

19. Predmetnim dijelom spornih Ugovora o kreditu promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su sadržajno izražene na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženica na kojoj je teret dokaza nije dokazala da je njezino postupanje prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužitelja informirala o svim rizicima promjene tečaja kao i da je tužitelj imao mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora, jer je odustala od saslušanja predloženog svjedoka na tu okolnost to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/03 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne. Stoga su žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora uz tvrdnju da je tužitelj svojim potpisom prihvatio sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, te da je prilikom sklapanja ugovora poštivala sve tada važeće zakonske propise ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer se radi o razlozima koje je sud raspravio u postupku kolektivne zaštite.

20. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

21. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

22. Predmetni ugovori o kreditu sklopljeni su 2004. i 2005., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tih ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

23. U odnosu na nesporno dana 23. veljače 2016. sklopljeni Dodatak ugovora o [broj kredita] i Dodatak ugovora o [broj kredita], a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a na temelju ZID ZPK postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

24. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženice. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., te u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (13. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.

25. Prvostupanjski sud pobijanim dijelom odluke pod toč. I. i II. izreke dosudio je tužitelju pretplaćenu razliku između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjala tuženica i kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora i razliku stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita, a sve na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. Ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da dodatkom ugovora o kreditu od 23. veljače 2016. koji je zaključen temeljem ZID ZPK nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

27. ZID ZPK je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

28. ZID ZPK bio je predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I- 3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

29. Vrhovni sud je u oglednom predmetu Gos-1/2019 odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava odgovorio da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o Potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ocijenjeno je i da je ZID ZPK lex specialis u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava odnosno ZOO slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

30. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK sadrži odredbe o kojima se prema iskazu tužitelja nije pregovaralo, ali te odredbe su odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK koji je prošao ocjenu ustavnosti zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/15) te njegove odredbe obvezuju stranke, jer Dodatak nema elemenata koji bi mu davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

31. U smislu odredbe čl. 19.c st. 1. ZID ZPK konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.

32. Odredbama Dodatka ugovora o kreditu je izrijekom propisano da se isti sklapa na temelju odredbi ZID ZPK, stranke su suglasno utvrdile da je tužitelj prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. sukladno čl. 19.c ZID ZPK, utvrđena je preostala neotplaćena glavnica konvertiranog kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., iznos pretplate na navedeni dan, da će se preostali iznos pretplate koristiti za namirenje budućih iznosa anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR-u u novom otplatnom planu utvrđen je mjesečni anuitet na dan sklapanja Dodatka, utvrđena je visina kamatne stope na dan sklapanja Dodatka, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i definirani parametri od kojih ovisi visina promjenjive kamatne stope te je tužitelj upozoren od strane tuženice na rizik promjene tečaja kao i na moguće promjene iznosa ugovorne obveze u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.

33. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZID ZPK u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, pa razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije (više) u imovini tuženice bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

34. Primjena ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorene kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su u skladu s Dodatkom ugovora iskorištene za ispunjenje ugovornih obveza proizašlih iz valjanih ugovornih odredbi Dodatka, odnosno koriste se za namirenje budućih obroka ili anuiteta prema novom otplatnom planu.

35. Tuženica je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unijela svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u osnovnom Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njezinu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorištene za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli EUR-o utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR-u, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR-u. Tako je valjano prestala obveza tuženice, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Dodatka, sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule, a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženice.

36. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak na temelju odredbi ZID ZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

37. Sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO, a prema odredbama ZID ZPK tužitelj je restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu, jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

38. Dakle, sklapanjem Dodatka na način propisan odredbama čl. 19.c ZID ZPK osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača (tužitelja) za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR-u koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informativnog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužitelj kao korisnik kredita slobodno pristao.

39. Stroga pravila o konverziji i načinu izračuna nisu narušila ravnotežu između tužitelja (potrošača) kao korisnika kredita i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita u CHF, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, novim ugovornim odredbama obzirom da je tužitelj kao potrošač informiran u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK o posljedicama konverzije i imao je mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK.

40. Izvršena konverzija nije imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, već i otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu zamjene kao nepoštenih ugovornih odredbi novom ugovornom odredbom koja kako je već gore navedeno nema elemenata ništetnosti, jer izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

41. Slijedom izloženoga valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u toč. I. i II. izreke i odbiti zahtjev tužitelja za isplatu.

42. Kako je ovom presudom preinačena prvostupanjska presuda valjalo je odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP.

43. Prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, uključujući i trošak žalbe sud je cijenio činjenicu da je tužitelj potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače strane u njihovom međusobnom odnosu kao i da u ovoj pravnoj stvari sudska praksa nije ustaljena. Stoga ovaj sud oslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (npr. E i A, presuda od 6. rujna 2016. po zahtjevu broj 72152/13) ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da tužitelj nije uspio u parnici primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena te u takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.

44. Trošak odgovora na žalbu nije dosuđen, jer nije potreban za vođenje ovog postupka.

45. Obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš