Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3432/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik u Popovači, Zagrebačka 17, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-15/2025-10 od 4. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Privredne banke Zagreb d.d., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-15/2025- 10 od 4. lipnja 2025. u dijelu pod točkom I. i II. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 271,85 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 271,85 eura, za iznos od 656,25 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 656,25 eura (preko iznosa od pravilno dosuđenih 271,85 eura), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja, pod točkom I. izreke utvrđuje se ništetnom odredba članka 12.3 Ugovora o kreditu [broj kredita] koji su 25. travnja 2005. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (jedan posto) sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženici da tužitelju isplati iznos od 136,84 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2005. pa do isplate. Pod točkom III. izreke nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 928,10 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od ukupno 353,09 eura.

3. Žalba tuženice protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o ništetnosti odredbe o naplati naknade za obradu kredita u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovore tuženice kojima tuženica pobija pravo tužitelja na utuženo potraživanje.

5. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezino viđenje predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

6. Pri tome je, suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok su djelomično osnovani žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja, kao korisnika kredita, usmjeren prema tuženici, kao kreditoru, na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te posljedično tome i zahtjev za isplatom iznosa od 136,84 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2005. pa do isplate, za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je neosnovano isplatio tuženici na ime takve ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor-banka, sklopili 25. travnja 2005. Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 21.557,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan korištenja kredita te da je odredbom članka 12.3 Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, koja naknada je iznosila 136,84 eura, koju je tuženice tužitelju obračunala i naplatila.

9. Temeljem rezultata prvostupanjskog postupka, saslušanjem tužitelja kao stranke (iz čijeg iskaza proizlazi da on nije mogao pregovarati s bankom o ugovornim odredbama, nego mu je dan na potpis unaprijed sastavljeni tipski ugovor), sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da se s tužiteljem nije uopće pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, niti je on mogao pregovarati o uvjetima kreditiranja, pa tako niti o predmetnoj naknadi za obradu kredita.

10. Temeljem izvedenih dokaza (uvidom o Ugovor o kreditu od 25. travnja 2005., plan otplate i knjigovodstvenu karticu te saslušanjem tužitelja), rukovodeći se odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, dalje: ZZP/03), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i odredbama čl. 11., čl. 12., čl. 15. i 16. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), sud prvog stupnja zaključuje i to da postupanje tuženice u odnosu na ugovaranje jednokratne naknade za obradu kredita nije bilo nužno potrebno i dopušteno i da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (sadržana u članku 12.3), neodređena i nepoštena, da se o njoj nije pregovaralo niti se moglo pregovarati, jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, odnosno da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirala tuženica, koja odredba je neodređena, jer se njome uopće ne navodi od čega se sastoji predmetna naknada i zbog čega se ona naplaćuje upravo u visini 1,00% od iznosa kredita, a da tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita.

11. Temeljem takvih zaključaka, sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl 103. st. 1. i čl. 104. st. 1. ZOO/91, obvezuje tuženicu na povrat tužitelju neosnovano isplaćenog iznosa naknade, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja (30. studenog 2016.), pa do isplate.

12. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu (o naknadi za obradu kredita), odnosno je li naplatom navedene naknade tuženica povrijedila Zakon na štetu tužitelja te povlači li navedena povreda ništetnost dijela ugovorne odredbe o pravu kreditora na naplatu te naknade i posljedično tome, ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji mu je naplaćen temeljem navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.

13. Tuženica u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da je prijeporna ugovorna odredba ništetna, odnosno osporava zaključak suda prvog stupnja da je ista prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, s tvrdnjom da sud nije utvrdio postojanje takve neravnoteže, a da se radilo o jasnoj i određenoj odredbi, ustrajući i kod prigovora zastare potraživanja.

14. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o obveznim odnosima. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

15. U konkretnom slučaju, kako to pravilno ističe i sud prvog stupnja, u čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 propisivao je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi da u postupku pred sudom prvog stupnja nije bilo sporno da je tužitelj potrošač, s time da i iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita tužitelj naveden kao fizička osoba, pa je svojstvo tužitelja kao potrošača potvrđeno i sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, dok iz rezultata provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja, proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženici platiti naknadu za obradu kredita), budući da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženice (s time da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazivala), iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženice, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom. To posebice imajući u vidu da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

17. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, primjenom naprijed citirane odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.

18. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, čime se ukazuju neosnovanima žalbeni navodi tuženice da sud prvog stupnja nije utvrdio postojanje znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača te da se radilo o jasnoj i određenoj odredbi.

19. Naime, interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se sadržajno poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu navedeno, istina, ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, na što tuženica žalbenim navodima određeno upire pozivom na praksu Suda Europske unije, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako potrebno ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, sama tuženica niti ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor.

21. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

22. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu za kupnju vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je, imajući u vidu općepoznatu činjenicu, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

23. Cijeneći navedenu odredbu čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijetiti da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom Ugovoru o kreditu, ne navodi koliko iznosi ta naknada koju je korisnik kredita u obvezi platiti banci za obradu kredita, kao niti što ona obuhvaća.

24. U konkretnom slučaju, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, tuženica nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove imala pri obradi kredita ( niti da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno naplaćeni), niti je dokazala na što se točno odnosi visina te naknade, tako da se žalbeni navodi tuženice kojima osporava da je riječ o naknadi koja je od tužitelja nepošteno naplaćena, ne mogu prihvatiti, jer se radi o plaćanju naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima tuženice.

25. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to je i između stranaka nesporno, tužitelj je svoju obvezu u cijelosti izvršio, plaćanjem ugovorene naknade koja je ovom odlukom utvrđena ništetnom.

26. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništave odredbe platio tuženici, pri čemu to što se sud prvog stupnja odlučujući o navedenom pravu tužitelja pogrešno pozvao na odredbe kasnijeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05), čl. 1115., nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom dijelu (kojim se odlučivalo o navedenom pravu tužitelja) jer je pravilnom primjenom odredbe čl. 210., u vezi s odredbom čl. 214. ZOO/91, trebalo jednako odlučiti, imajući u vidu da je utvrđenjem sporne ugovorne odredbe ništavom tužitelj stekao subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

27. Nadalje, u vezi pitanja početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne odredbe, pravilno se sud prvog stupnja poziva na pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2, koje prihvaća i ovaj sud (na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora), pa imajući u vidu da je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o predmetnoj naknadi utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke žalbeni navodi tuženice kojima se u tom kontekstu poziva na praksu suda Europske unije te na protek vremena od kada je tužitelj bio svjestan da je predmetna odredba ništetna.

28. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari te odlučiti kao u izreci pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

29. Međutim, žalbeni navodi tuženice kojima prigovora pravilnosti odluke o parničnom trošku, ukazuju se djelomično osnovanim. Naime, odluka o troškovima postupka utemeljena je pravilno na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu je sud prvog stupnja obračunavajući navedeni trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa), pogrešno odmjerio nagradu punomoćniku tužitelja rukovodeći se vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, odredivši vrijednost predmeta spora za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pod točkom I. izreke, u iznosu od 1.327,38 eura, a za vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva pod točkom II. izreke, u iznosu od 136,46 eura, odnosno ukupno 1.464,20 eura.

30. Naime, pogrešno sud prvog stupnja rješenjem poslovni broj P-15/2025-16 od 16. rujna 2025. (list 132-133 spisa), otklanja prigovor tuženice tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora i utvrđuje vrijednosti predmeta spora u onom iznosu kako ga je tužitelj odredio u tužbi.

31. To stoga što se, imajući u vidu ustaljenu sudsku praksu, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu, pa kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat neosnovano isplaćenog iznosa koji je predmetom točke II. postavljenog tužbenog zahtjeva, to se dio deklaratornog zahtjeva nije trebao uzeti u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora trebala računati samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu, po kojoj je tužitelju, stoga, trebao biti odmjeren parnični trošak prema vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 136,46 eura.

32. Slijedom obrazloženog, pogrešno sud prvog stupnja za poduzete radnje u postupku odmjerava tužitelju nagradu po 100 bodova za svaku radnju poduzetu po punomoćniku odvjetniku, već tužitelju pripada parnični trošak za sastav tužbe po Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav podneska od 14. ožujka 2025. po Tbr. 8. toč. 1. Tarife te za zastupanje na ročištu od 13. svibnja 2025 po Tbr. 9. toč. 1. Tarife, pravilno sve po 25 bodova, što je ukupno 75 bodova, te za pristup na ročište za objavu presude od 4. lipnja 2025. po Tbr. 9. toč. 3. Tarife, 12,5 bodova, odnosno sveukupno 87,5 bodova, a što prema vrijednosti boda od 2,00 eura iznosi 175,00 eura, što uz pripadajući PDV (43,75 eura), čini iznos od 218,75 eura, kojem iznosu je valjalo pribrojiti trošak plaćene pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eura i za presudu u istom iznosu, čime se u konačnome dobije iznos od 271,85 eura.

33. Stoga je odluku o troškovima postupka za iznos od 271,85 eura valjalo potvrditi te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke, a u preostalom dijelu za iznos od 656,25 eura, odluku suda prvog stupnja preinačiti i taj dio zahtjeva tužitelja odbiti te primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao pod toč. II. izreke ovog presude.

34. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, jer je sa žalbom uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva koji se odnosi na troškove postupka, sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a, u svezi čl. 166. st. 1. ZPP-a. (točka III. izreke ove odluke).

35. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš