- 1 -              III Kž 4/2023-9

 

 

 

 

 

 

 

Broj: III Kž 4/2023-9

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića, dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., Ljiljane Hrastinski Jurčec i Slavka Pavkovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. Ž. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 31/93. i 35/93. - dalje: OKZRH), odlučujući o žalbi optuženika B. J., podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. veljače 2023. broj Kž-rz 25/2018-6, u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2023.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se žalba optuženika B. J. kao neosnovana te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. veljače 2023. broj Kž-rz 25/2018-6, pod točkom I. izreke, djelomično je prihvaćena žalba državnog odvjetnika te je preinačena prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odluci o kazni na način da se optuženici D. Ž. i B. J. za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZRH, zbog kojeg su prvostupanjskom presudom proglašeni krivima, na temelju istog zakonskog propisa, osuđuju na kazne zatvora svaki u trajanju od po dvadeset godina. Pod točkom II. izreke odbijene su kao neosnovane žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu te žalbe optuženika D. Ž. i optuženika B. J. u cijelosti te je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 

2. Protiv drugostupanjske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalbu je podnio branitelj optuženika B. J., S. B., odvjetnik u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da "Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećem stupnju odlučivanja pobijanu presudu preinači i oslobodi II. optuženoga B. J. podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak".

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. u vezi s člankom 490. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje: ZKP/08.), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba optuženika nije osnovana.

 

5.1. Optuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., navodeći da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih zapisnika. Međutim, obrazlažući u čemu bi se ta postupovna povreda sastojala žalitelj zapravo dovodi u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja tvrdnjom da „ocjenjujući sve navedene dokaze i iskaze svjedoka sud u obrazloženju presude nedvojbeno utvrđuje da je II. optuženi počinio kazneno djelo, a što je u proturječnosti sa sadržajima zapisnika o iskazima danim u postupku, kao i iskaza svjedoka“.

 

5.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju upućuje žalitelj, a ni neka druga povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/08.

 

5.3. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u žalbi nije obrazloženo) optuženik u bitnom ističe da je sporno „je li optuženi u vrijeme izvršenja zločina bio izvršitelj tog strašnog zločina“, navodeći da iz dokaznog postupka proizlazi da većina svjedoka optuženika nije uopće poznavala, čak ni čula za ime B. J., pri čemu nastoji dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedokinje A. Š., kao jedine preživjele žrtve, u korelaciji s iskazima svjedoka R. J., D. R., M. M., P. T., M. D. i svjedoka pod pseudonimom „G.“.

 

5.3.1. Nasuprot žalbenom prigovoru optuženika, sve odlučne činjenice su tijekom postupka pravilno i potpuno utvrđene i na temelju tako utvrđenih činjenica sudovi su izveli pravilan zaključak da su u ponašanju optuženika ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH, na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

 

5.3.2. Optuženik u žalbi ne osporava da je inkriminiranog dana na inkriminiranom mjestu „učinjen zločin“ u kojem su pripadnici nelegalne paravojne skupine tzv. „SAO Krajine“ ubili 21 osobu, a jednu teško ranili s trajnim posljedicama, a sve ubijene i ranjene osobe bili su civili hrvatske nacionalnosti, zatečeni u svojim kućama ne pružajući nikakav otpor te da u to vrijeme nije bilo nikakvog vojnog djelovanja zbog čega je ta aktivnost, i po mišljenju žalitelja, pravilno kvalificirana kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH. No, tvrdnja optuženika da on nije počinitelj terećenog kaznenog djela je, i po mišljenju ovog trećestupanjskog suda, neutemeljena.

 

5.3.3. U pravu je, doduše, žalitelj kada tvrdi da okolnost što je jedan od vojnika koji je inkriminiranog dana došao do kuće A. Š. bio izrazito visok, kao što je visok rastom, prema iskazima svjedoka R. J., P. T., D. R. i M. M., bio i optuženik B. J., sama za sebe nije dostatna za zaključak da bi upravo optuženik bio počinitelj predmetnog kaznenog djela. Međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu s iskazom svjedokinje M. D., koja je navela da je upravo optuženik B. J., kojeg je poznavala i od ranije, bio u grupi J. K. koja je nju zarobila 6. veljače 1993. i rekao joj tada da će proći kao oni iz J. te da je on bio među tima koji su to uradili, kao i s iskazom svjedoka pod pseudonimom „G.“, koji je naveo da je bio prisutan razgovoru u kojem je optuženik B. J. rekao da je sudjelovao u zločinu u J., onda je pravilan zaključak prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da je, uz optuženika D. Ž., i optuženik B. J. počinitelj terećenog kaznenog djela. To tim više što je i svjedok P. T. potvrdio da je u razgovoru s jednim oficirom JNA optuženik B. J. spomenut kao počinitelj kaznenog djela u J., a takav podatak proizlazi i iz materijalne dokumentacije, odnosno izvješća pukovnika M. O. upućenog „organima bezbednosti“, čime je dana dodatna potvrda osnovanosti i pravilnosti zaključka prvostupanjskog suda o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika J., kako to pravilno zaključuje i drugostupanjski sud.

 

5.3.4. Pri tome treba reći da drugostupanjski sud pravilno otklanja žalbeni prigovor optuženika, koji optuženik ponavlja i u žalbi protiv drugostupanjske presude, pokušavajući tim prigovorom obezvrijediti dio iskaza svjedokinje A. Š. o starosti trojice vojnika koji su inkriminiranog dana došli do njene kuće, a time i dovesti u sumnju pravilnost zaključka sudova o optuženiku J. kao počinitelju kaznenog djela. Naime, iskaz te svjedokinje o tome da su ti vojnici bili jako mlade osobe oko 17 godina starosti, iako je optuženik J. u to vrijeme imao 25 godina, što žalitelj posebno apostrofira u žalbi, ne dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedokinje, jer je procjena starosti osoba, pogotovo u okolnostima u kojima se našla svjedokinja strahujući za vlastiti život i život svoje obitelji, subjektivne prirode, tim više što su vrlo mlade osobe i one starosti 17 i 25 godina, kako ih je i opisala svjedokinja u svom iskazu.

 

5.3.5. Također, žalbeni prigovor optuženika J. da je vrlo malo vjerojatno da bi se počinitelj zločina hvalio svojim sudjelovanjem u zločinu i tako se izlagao i otkrivao svoju ulogu, ne dovodi u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika J.. Naime, i po mišljenju ovog trećestupanjskog suda, vrijeme (1991-1995. godina) i mjesto (okupirano područje Banije) u kojem su navedeni svjedoci razgovarali s optuženikom i kada im je potvrdio svoje sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela, davali su optuženiku dostatnu razinu sigurnosti da se takvim postupkom ne izlaže nikakvom sigurnosnom riziku, kako to pravilno zaključuje i drugostupanjski sud.

 

5.3.6. Slijedom iznijetoga, neosnovana je žalba optuženika B. J. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog povrede kaznenog zakona, koju povredu optuženik potpuno promašeno vidi u tome što „nema niti jednog konkretnog dokaza da je II. optuženi počinio navedeno kazneno djelao, odnosno iz tih dokaza ne proizlazi odgovornost II. optuženika za kazneno djelo koje mu se optužnicom stavljeno na teret.“

 

5.4. Iako u uvodnom dijelu žalbe optuženik ne navodi kao žalbenu osnovu žalbu zbog odluke o kazni, u žalbi se dotiče i te žalbene osnove, iako posebno ne konkretizira u čemu bi se ista sastojala, osim paušalne tvrdnje da ako se kazna usmjeri „prema osobama kojima nije u dovoljnoj mjeri dokazana krivnja, tada se takva kazna pretvara u svoju suprotnost“. Međutim, ovaj trećestupanjski sud je ispitao pobijanu presudu i iz te žalbene osnove na temelju odredbe članka 478. ZKP/08. jer žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni. Nije osnovana ni žalba zbog odluke o kazni.

 

5.4.1. Određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, sud uvijek mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela pa je, u skladu s tim, drugostupanjski sud, uz izostanak olakotnih okolnosti na strani optuženika J., dao primjeren značaj otegotnim okolnostima da je ubijena iz neposredne blizine 21 osoba u vlastitom domu, uglavnom starci i mlade osobe, dok je jedna osoba teško ranjena sa po život opasnim ozljedama, kao što je pravilno cijenio otegotnom i okolnost, koju je prvostupanjski sud propustio cijeniti, da se u konkretnom slučaju radilo o planiranoj i hladnokrvnoj likvidaciji civila hrvatske nacionalnosti, koji su zatečeni u svojim kućama i nisu pružali nikakav otpor, na području izvan bilo kakvih vojnih djelovanja, s jedinim ciljem likvidacije i zastrašivanja hrvatskog stanovništva, a što ovom kaznenom djelu u odnosu na jakost ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra daje poseban značaj.

 

5.4.2. Slijedom iznijetoga, kazna zatvora od 20 godina i po mišljenju ovog trećestupanjskog suda, primjerena je svim okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti počinitelja te će se tom kaznom u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 31. OKZRH.

 

6. Budući da ispitivanjem drugostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. u svezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 21. rujna 2023.

 

              Predsjednik vijeća:

              Ranko Marijan, v.r.