REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1379/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Domagoj Čajkovski, Dalibor Čajkovski i Jelena Beg Čajkovski, odvjetnicima u Rijeci protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja poslovni broj: P-2505/2019-30 od 30. srpnja 2025. Općinskog suda u Rijeci, u sjednici održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana pa se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-2505/2019-30 od 30. srpnja 2025.:

1. presuda preinačuje u točki V. izreke i sudi tako da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 6.257,09 eura sa zateznim kamatama;

2. presuda potvrđuje u točkama I. i II. izreke u cijelosti (kojima su utvrđene ništetnima odredbe članka 7. i 8. Ugovora o kreditu od 11. travnja 2005.), 3. presuda potvrđuje u točki III. izreke u cijelosti (kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 2.157,74 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju dospjelosti od 1. veljače 2008. do zaključno 8. siječnja 2014. pa do isplate i po stopama kako je to naznačeno u prvostupanjskoj presudi); 4. presuda potvrđuje u točki IV. izreke u cijelosti (kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 8.646,19 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju dospjelosti od 1. lipnja 2005. do zaključno 10. rujna 2015. pa do isplate i po stopama kako je to naznačeno u prvostupanjskoj presudi); 5. presuda potvrđuje u točki VI. izreke u cijelosti (kojom je utvrđeno nepostojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u visini od 664,46 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 2. srpnja 2005. do 19. prosinca 2008. pa do isplate);

6. presuda potvrđuje u točki VII. izreke u cijelosti (kojom je utvrđeno nepostojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u visini od 3.296,88 švicarskih franaka sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 2. veljače 2014. do 2. rujna 2015. pa do isplate);

7. presuda potvrđuje u točki VIII. izreke u cijelosti (kojom je utvrđeno nepostojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 2.986,37 eura sa zateznim kamatama od 16. lipnja 2018. do isplate),

8. rješenje (kojim je dopuštena preinaka tužbe podneskom od 26. veljače 2025.) potvrđuje.

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki IX. izreke prvostupanjske presude tako što se tuženiku nalaže naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.127,41 eura sa zateznim kamatama koje teku od 30. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu - za iznos od 750,00 eura sa zateznim kamatama - odbija tužiteljičin zahtjev.

III. Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđene su ništetnima odredbe članka 8. i 7. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102333633 sklopljenog 11. travnja 2005. između tužiteljice ŽL kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, kao kreditora, koje se odnose na promjenjivost redovne kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima (u točkama I. i II. izreke) pa je potom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznose od 2.157,74 eura i 8.646,19 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tih iznosa dospjele u razdoblju od 1. lipnja 2025. do zaključno 10. rujna 2015. (u točkama III. i IV. izreke) a zatim iznos od 6.257,09 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate (u točki V. izreke), dok je u točkama VI., VII. i VII. izreke utvrđeno kako nisu osnovane tuženikove tražbine prema tužiteljici u visini od 664,46 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 2. srpnja 2005. do 9. prosinca 2008. (u točki VI. izreke), u iznosu od 3.296,88 švicarskih franaka sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 2. veljače 2014. do 2. rujna 2015. (u točki VII. izreke) te tražbina u visini od 2.986,37 eura sa zateznim kamatama od 16. lipnja 2018. do isplate (u točki VIII. izreke) a o parničnim je troškovima odlučeno tako što je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u visini od 2.877,41 eura sa zateznim kamatama od donošenja presude 30. srpnja 2025. do isplate (u točki IX. izreke), dok je rješenjem dopuštena preinaka tužbe učinjena u tužiteljičinu podnesku od 26. veljače 2025.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu i rješenje pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga kao i zbog odluke o troškovima postupka skrećući najprije pozornost drugostupanjskom sudu na eventualnu subjektivnu i objektivnu pristranost suda u slučaju ako se može očekivati da je životna situacija suca bitno jednaka o onoj tužiteljice ili da postoji mogući sukob interesa i moguća zainteresiranost suca za uspjeh tužitelja u ovom postupku pa smatra da je potrebno razmotriti postoje li spomenute ili slične okolnosti u smislu odredbe članka 71. stavka 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP).

2.1. Tuženik u žalbi i dalje problematizira status tužiteljice kao potrošača, ističe činjenicu konverzije kredita slijedom čega tužiteljica više nema pravo osporavanja odredaba ugovora o kreditu ili Aneksa kojim je provedena konverzija pa tako ni prava povrata navodnih koristi, kako to proizlazi iz odluke suda Europske unije C-567/2020. Posebno pobija dio presude koji se odnosi na razliku glavnice u švicarskim francima i eurima koja je glavnica dosuđena tužiteljici u iznosu od 6.257,09 eura po osnovi razlike nedospjele glavnice između visine glavnice u švicarskim francima i eurima na dan 30. rujna 2015. a koji zahtjev je tužiteljica postavila podneskom od 26. veljače 2025., budući da je člankom 5. točkom 2. Aneksa broj 1. utvrđen iznos kredita u eurima pa tužiteljica nema pravo na isplatu bilo kakvog iznosa glavnice. I dalje osporava ništetnost odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao i učinak presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača u tom smislu, naglašavajući i kako zasigurno takve odredbe nisu prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka pri čemu se sud pozvao isključivo na utvrđenje iz kolektivnog spora, ne ocjenjujući okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja. U pogledu valutne klauzule dodatno ističe kako je prvostupanjski sud zanemario važnost odluka suda Europske unije u predmetima C-81/2019 i C-243/20 koje se u duhu prava Europske unije imaju primijeniti i na ovo pitanje, kao i da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli koja je sadržana u članku 22. Zakona o obveznim odnosima isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je odraz navedene zakonske odredbe. I dalje prigovara zastari i početku tijeka zateznih kamata a pobija prvostupanjsku presudu i u dijelu kojim nisu prihvaćeni njegovi prigovori prijeboja odnosno odluku kojim je utvrđeno nepostojanje tuženikovih tražbina, pozivajući se pritom na drugačije odluke Županijskog suda u Bjelovaru i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.

2.2. Tuženik i dalje ostaje kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice iz razloga što nije osobno otplaćivala kredit te smatra da je u tom dijelu kao i u pogledu cjelokupne presude učinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP. Posebno pobija i odluku o troškovima postupka dodatno iz razloga pogrešne primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u pogledu vrijednosti boda smatrajući da se vrijednost boda u visini od 2,00 eura ima primjenjivati samo na radnje poduzete nakon stupanja na snagu izmjena Odvjetničke tarife (poslovni broj: 138/2023). Posebno navodi kako je sud tužiteljici pogrešno dosudio trošak za podnesak od 26. veljače 2025. po Tarifi od 250 bodova jer je tim podneskom tužiteljica samo uredila zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka pa se ne može cijeniti kao obrazloženi podnesak iz tbr.8.1. Tarife već bi se trebao cijeniti kao ostali podnesak sukladno Tbr. 8.4. Tarife. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje pred prvostupanjskim sudom te postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 998,31 eura.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužiteljice ŽL za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu od 11. travnja 2005. koje se odnose na ugovorenu promjenjivost stope redovnih kamata i valutne klauzule u švicarskim francima pa potom i kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po tim osnovama u iznosima od 2.157,74 eura i 8.646,19 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tih iznosa od dospjelosti (u razdoblju od 1. lipnja 2005. do zaključno 10. rujna 2015. a konačno i zahtjev za isplatu iznosa od 6.257,09 eura koji se odnosi na razliku glavnice naznačene u konvertiranom Ugovoru o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015 – dalje: ZPK/15) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

5.1. Tuženik je postavio tri prigovora radi prebijanja – u iznosima od 664,46 eura (po osnovi negativnih tečajnih razlika 3.296,88 švicarskih franaka (po osnovi razlike u kamatama) i 2.986,37 eura (po osnovi razlike u vrijednosti depozita) pa su predmet spora i ti zahtjevi za utvrđenje postojanja tih tuženikovih tražbina protiv tužiteljice u svrhu prijeboja.

6. Prvostupanjskom su presudom prihvaćeni svi tužiteljičini zahtjevi te je utvrđeno nepostojanje svih tuženikovih tražbina istaknutih radi prijeboja, iako je nesporno da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15 konverziju koja je provedena u skladu s mjerodavnim odredbama toga Zakona, jer prvostupanjski sud kako konverzijom nije došlo do potpunog obeštećenja tužiteljice za posljedice ništetnih odredaba o promjenjivosti stope redovnih kamata i valutne klauzule u švicarskim francima koje su dovele do znatnog povećanja otplatnih rata kredita koje je tužiteljica plaćala do zaključno 30. rujna 2015.

6.1. Visinu dosuđenih iznosa, koji sadržavaju samo pozitivne razlike (iako je bilo i negativnih), prvostupanjski je sud utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović – Butković, dipl.oec. od dostavljenog sudu 23. siječnja 2025. (stranice 391 do 446 spisa) pa je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.157,74 eura (po osnovi preplate zbog povećanja kamatne stope), iznos od 8.646,19 eura (po osnovi preplate zbog značajnog rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu – kunu) i iznos od 6.257,09 eura kao razliku ostatka neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. po inicijalnom otplatnom planu i ostatka neotplaćene glavnice utvrđene konverzijom.

6.2. U pogledu tražbina koje je tuženik istakao radi prijeboja prvostupanjski je sud utvrdio njihovo nepostojanje:

- tražbine u visini od 664,46 eura kao tzv. negativne tečajne razlike zato što plaćanjem nekih anuiteta po nižem tečaju tužiteljica nije primila pa tako ni stekla bez osnove, već je uplatu primio tuženik:

- tražbine u visini od 3.296,88 švicarskih franaka po osnovi razlike u kamatama od kojih se 90% odnosi na razdoblje od 1. siječnja 2014. do 2. rujna 2015. i očituje se u razlici između početno ugovorene kamatne stope od 4,99% i kamatne stope od 3,23% godišnje jer je ta stopa bila propisana Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 143/13) kao osnovi koja nije otpala pa nije bilo ni stjecanja bez osnove na strani tužiteljice i

- tražbine u visini od 2.986,37 eura po osnovi razlike u depozitu jer se radi o sredstvima iz isplaćenog kredita na koji nisu tekle kamate a tužiteljica je i na taj iznos kredita plaćala kamate iako njima nije mogla raspolagati pa tužiteljica nije postupala nesavjesno ili nepošteno slijedom čega nije dužna tuženiku vratiti razliku u vidu porasta vrijednosti depozita u kunama, zbog tečajnih razlika.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je žalba djelomično osnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tako ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati a tuženik neosnovano smatra i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje – kako u pogledu obrazloženosti odluke tako i u pogledu procesne jednakosti stranaka.

9. Treba napomenuti i kako ne postoje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost sudaca kao predsjednika i članova drugostupanjskog vijeća (članak 71. točka 7. ZPP) kao ni bilo koji razlog za isključenje iz suđenja (članak 71. točke 1. do 6. ZPP).

10. Žalba nije osnovana ni protiv rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe (povišenjem tužbenog zahtjeva) učinjena u podnesku od 26. veljače 2025. nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 190. stavka 2. ZPP.

11. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a djelomično je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog čega je žalbu valjalo djelomično prihvatiti (za iznos od 6.257,09 eura – koji se odnosi na razliku glavnice – sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2016. do isplate).

12. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik 11. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 136.710,00 švicarskih franaka s rokom otplate od 360 mjeseca (30 godina) i s ugovorenim kamatama po stopi od 4,99% godišnje a promjenjivoj u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine i da se iz iznosa kredita isplatio depozit u visini od 10% kredita (13.671,00 švicarskih franaka) i u vezi s tim sklopljen Ugovor o oročenom depozitu.

12.1. Nije sporno ni da je nakon sklapanja Ugovora o kreditu tuženik jednostrano nekoliko puta mijenjao (povećavao) kamatnu stopu u razdoblju od 1. veljače 2008. do 30. lipnja 2011. u rasponu od 5,34 do 5,89% te da su zbog toga i znatnog povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu znatno povećani anuiteti kredita.

12.2. Nadalje nije sporno ni da su tužiteljica i tuženik 15. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i utvrđena visina nedospjele glavnice te kamatna stopa i da nije bilo preplate.

13. Iz rezultata je provedenog financijskog vještačenja po vještaku Dijani Tomljanović

– Ž pak utvrđeno kako je u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,99% godišnje i početni tečaj švicarskog franka (4,726800 kuna za jedan švicarski franak) izvršena preplata kredita u ukupnom iznosu od 10.829,93 eura do 30. rujna 2015. (iznos od 2.157,07 eura po osnovi povećanja kamatne stope a iznos od 8.646,19 eura po osnovi promjene tečaja).

13.1. Vještačenjem je utvrđena i visina nedospjele glavnice po konverziji koja iznosi 74.353,18 eura (567.469,27 kuna) i visina nedospjele glavnice po početnom otplatnom planu koja iznosi 110.079,80 švicarskih franaka (520.325,20 kuna) pa razlika iznosi 6.257,09 eura (47.144,07 kuna) što znači da je korisnik kredita nakon konverzije nastavio otplaćivati za 6.257,09 eura veću glavnicu nego što bi otplaćivao da nije bilo konverzije već da se kredit plaćao prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.

14. I dalje je sporno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je pristala, ali i to radi li se uopće o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja promjenjive stope redovnih kamata na kredit i valutnoj klauzuli u švicarskim francima odnosno je li tužiteljica o tome bila informirana da bi mogla dati svoj valjani pristanak, je li nastupila zastara i od kada bi tužiteljica eventualno imala pravo na zatezne kamate, kao i osnovanost prigovora prijeboja.

14.1. Tuženik i dalje osporava tužiteljici status potrošača a djelomično i ovlaštenje zahtijevati preplatu za uplate koje nije ona izvršila.

15. U konkretnom su slučaju, kao što je već navedeno, stranke sklopile Dodatak – Konverziju kredita na temelju odredaba ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima, na koji su način izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze, stope redovnih kamata i iznosa neotplaćene glavnice te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom odnosno utvrđeno da nije bilo preplate.

15.1. Postavlja se stoga pitanje pravnih učinaka te konverzije odnosno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice.

15.2. Radi se o tzv. konverziji, dakle ne konverziji propisanoj u članku 106. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. dalje: ZOO/91) a sada u članku 325. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) jer za to ne postoje pretpostavke; u prvom redu zato što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe a potom i zato što je tuženik zakonskom odredbom bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu.

15.3. Zato se, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka a svođenje kredita na kredit u eurima s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i eventualna preplata što međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute švicarski franak te rješava situaciju ubuduće a ta situacija je detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u eurima i promjenjivosti kamatne stope.

15.4. Ovaj drugostupanjski sud stoga ocjenjuje kako se Dodatkom nije u cijelosti riješila preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu i da tužiteljica ima i dalje pravo na isplatu utvrđene visine preplaćenih iznosa do 30. rujna 2015. jer tzv. konverzija to nije riješila niti je o tome nešto rečeno u samom Zakonu – ZID ZPK/15, kako je prethodno pravilno ocijenio i prvostupanjski sud (osim u pogledu razlike po osnovi glavnice kredita o čemu će kasnije biti riječi).

16. Prvostupanjski je sud zatim pravilno ocijenio pa potom utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu u pogledu redovne stope redovnih kamata i odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima opravdano se pozivajući na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a u pogledu zastare i na odluke i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojima zastara počinje teći od pravomoćnosti presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača.

17. Test poštenosti takvih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da sporne odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa se radi o nepoštenim pa time i ništetnim (tada: ništavim) odredbama prema člancima 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/2003: dalje: ZZP/03).

17.1. Točno je doduše da se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, ali u ovoj parnici tuženik nije dokazao (a na njemu je teret dokazivanja) iz kojih bi se moglo utvrditi da je tužiteljica dobila prave informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu niti postoje naznake da tužiteljica nije samo prosječni potrošač.

17.2. Tuženik je stoga u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost tužiteljice kao potrošača odnosno postojanje njezina informiranog pristanka na sklapanje takvog ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom u švicarskim francima, ali to nije uspio. U tom je smislu samo priložio pisani iskaz svjedokinje OL koji prvostupanjski sud opravdano nije uzeo u obzir jer iz njega proizlazi kako navedena osoba nije neposredno pregovarala s tužiteljicom a odustao je od prijedloga za saslušanje te svjedokinje i ostalih dviju svjedokinja predloženih u odgovoru na tužbu (zapisnik s ročišta od 25. travnja 2024. – stranica 376 spisa) pa u prvostupanjskom postupku nije narušeno načelo kontradiktornosti.

18. Što se tiče tuženikova pozivanja na dokumentaciju i materijale koje je dostavio u spis – reklamni materijal, brošure, dokumente za informiranje o valutnoj klauzuli te e- mail korespodenciju voditeljice službe OL, valja reći kako je o tome već odlučeno u kolektivnom sporu odnosno pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje se banke (pa tako i tuženik) davale kroz tržišnu komunikaciju.

18.1. Tuženik međutim, kako je već ranije navedeno, u ovoj parnici nije dokazao da je kroz neku drugu, neposrednu komunikaciju tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je tužiteljica, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takovog ugovora. Tužiteljici je samo prezentirano da su krediti vezani uz švicarski franak povoljniji (zbog niže kamatne stope - početne) i ona je bila svjesna da rata kredita ovisi o kretanju tečaja švicarskog franka i mogućnosti promjene tečaja (kako je i sama iskazala saslušana kao stranka), ali nije očekivala takvo povećanje zbog kojega je (uključujući i povećanje kamatne stope) rata kredita od 2.800,00 kuna povećana u jednom razdoblju na čak 4.000,00 kuna.

18.2. Tužiteljica se u ovoj parnici pozvala na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, tako da je sud u ovoj parnici vezan za ta utvrđenja, kako je i propisano u članku 502.c ZPP pa uzimajući u obzir i okolnost što tuženik u ovoj parnici nije dokazao postojanje informiranog pristanka tužiteljice kao potrošača koji se ima smatrati prosječnim potrošačem jer ništa ne ukazuje na suprotno, znači da su ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene pa time i ništetne tako da tužiteljica ima pravo na vraćanje iznosa koje je po tim ništetnim odredbama isplatila tuženiku, prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO/91 (sada članka 323. stavka 1. ZOO/05).

19. U žalbi tuženik posebno ustraje na tvrdnji da je valutna klauzula u ovom slučaju isključena od ispitivanja nepoštenosti.

19.1. Što se tiče valutne klauzule, njezino je ugovaranje dopušteno jer je tako bilo propisano u odredbi članka 395. stavku 1. ZOO/91 (sada članku 22. stavka 1. ZOO/05) pa ovaj drugostupanjski sud prihvaća tuženikov stav da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa se slijedom toga može isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

19.2. Ugovor o kreditu u članku 1. naime sadrži odredbu prema sadržaju koje korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO/05 niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

19.3. Sud je Europske unije doista, kako to i navodi tuženik, već presudio kako izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, pa tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik.

19.4. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

19.5. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 395. stavka 1. ZOO/91 (sada članka 22. stavka 1. ZOO/05) nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I- 392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

19.6. Kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 395. stavka 1. ZOO/91.

19.7. Ovaj drugostupanjski sud slijedom toga ocjenjuje kako su stranke Ugovorom o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze na odgovarajući način u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba restriktivno tumačiti.

19.8. Nije stoga osnovana tuženikova tvrdnja da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13.

20. Nisu osnovani ni žalbeni razlozi koji se odnose na početak tijeka zateznih kamata i zastaru.

21.1. Tuženik naime duguje tužiteljici i zatezne kamate od isplate svakog pojedinačnog iznosa jer, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, s obzirom na sve okolnosti slučaja nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja kako je i propisano u članku 214. ZOO/91 (sada u članku 1115. ZOO/05).

22.2. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio i materijalno pravo u pogledu zastare jer tuženikov prigovor nije osnovan budući da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) a tužba je podnesena 11. lipnja 2019., dakle unutar općega zastarnog roka koji prema članku 371. ZOO/91 i članku 225. ZOO/05 iznosi pet godina, kako sve proizlazi i iz Objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici toga odjela održavanog 31. siječnja 2022. (Broj: Su-IV-33/2022-2).

23. Tužiteljica stoga ima pravo na restitucijski zahtjev odnosno vraćanje svih više plaćenih iznosa utvrđenih nalazom i mišljenjem vještaka, osim razlike neotplaćene glavnice u iznosu od 6.257,09 eura.

24. Tzv. konverzija je naime za tužiteljicu polučila znatan učinak jer je znatno smanjena preostala glavnica pa je takva nova glavnica utvrđena u Dodatku i tužiteljica je pristala na daljnju obvezu prema toj glavnici, tako da, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, nema pravo na bilo kakvu razliku po osnovi glavnice kako je to pogrešno presudio prvostupanjski sud.

25. Kako je prvostupanjskom presudom tužiteljici dosuđen i iznos od 6.257,09 eura koji predstavlja razliku u nedospjeloj glavnici prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na dan 30. rujna 2015., ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud o tome pogrešno odlučio jer tužiteljica nema pravo na smanjenje glavnice, već samo na preplaćene iznose anuiteta zbog povećane kamatne stope i tečajnih razlika zbog porasta tečaja švicarskog franka do zaključno 30. rujna 2015., slijedom čega je valjalo djelomično prihvatiti tuženikovu žalbu pa odbiti tužbeni zahtjev za iznos od 6.257,09 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. (kako je i zatraženo).

26. Što se tiče tzv. negativnih razlika u iznosu od 664,64 eura zbog manje plaćenih anuiteta za vrijeme otplate kredita kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog odnosno postojanja te tražbine koju je tuženik istakao radi prijeboja, ovaj drugostupanjski sud podržava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o nepostojanju te tražbine.

26.1. Iako je tužiteljica plaćanjem manjih anuiteta ostvarila određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primila od tuženika (primila je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratila) a ni da je izvršena radnja kojom je stekla korist – prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 210. stavka 1. ZOO/91 (sada članka 1111. stavka 2. ZOO/05).

26.2. Osim toga, za ništetnost je odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriv tuženik kao trgovac a tužiteljica kao potrošač nije znala ni prema okolnostima morala znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tuženik treba snositi i sve štetne posljedice – trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužiteljica kao savjesni ugovaratelj (članak 108. ZOO/91, sada članak 323. stavak 2. ZOO/05).

27. Isto se odnosi i na iznos od 3.296,88 švicarskih franaka koji predstavlja iznos manje plaćenih anuiteta za vrijeme kada su obračunavani primjenom stope redovnih kamata koja je iznosila 3,23% godišnje prema članku 11.a stavku 5. ZID ZPK/13.

27.1. Može se naime smatrati kako je takva kamatna stopa (niža od početno ugovorene koja je iznosila 4,99%) određena pravnim činjenicama za koje Zakon (ZID ZPK/13) veže takvo računanje stope a to je aprecijacija tečaja švicarskog franka za više od 20% što se nesumnjivo i dogodilo, pa postaviti pitanje je li ništetnošću odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima otpala ta pravna činjenica, ali i o tome je li plaćanjem manje kamatne stope tužiteljica uopće nešto primila da bi u smislu članka 108. ZOO/91 (sada članka 323. stavka 1. ZOO/05) morala vratiti tuženiku.

27.2. Iako je tužiteljica plaćanjem manje kamatne stope ostvarila određenu korist, ne može se smatrati da je nešto primila (primila je isplatu kredita ali je to i vratila) a ni da je izvršena radnja kojom je stekla korist (prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 210. stavka 2. ZOO/91 (sada članka 1111. stavka 2. ZOO/05).

27.3. Uostalom, moralo bi se raditi o ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli (u protivnom ne bi ni otpala pravna činjenica aprecijacije švicarskog franka) za koju je kriv tuženik kao trgovac a tužiteljica kao potrošač nije znala ni prema okolnostima morala znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tuženik treba snositi i sve štetne posljedice – trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužiteljica kao savjesni ugovaratelj (članak 108. ZOO/91, sada članak 323. stavak 2. ZOO/05).

28. Sve se prethodno navedeno odnosi i na treću tražbinu koju je tuženik istakao radi prijeboja – u iznosu od 2.986,37 eura kao razliku između vrijednosti oročenog depozita u iznosu od 13.671,00 švicarskog franka (s obzirom na razliku između početnog tečaja koji je korišten za utvrđivanje preplate u tužiteljičinu korist i stvarnog tečaja u vrijeme kada je depozit iskiorišten), s tim što ovdje treba dodati i okolnost da je taj depozit kreiran iz iznosa odobrenog kredita (nije isplaćen tužiteljici) pa je ona platila kamate po stopi od 4,99% i na taj iznos kojim nije mogla raspolagati i na koji su tekle samo pasivne kamate (sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako su 15. lipnja 2018. kada je depozit iskorišten pripisane pasivne kamate u iznosu od 242,28 kuna).

28.1. Tuženik koji je kao trgovac kriv za ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli uostalom mora snositi sve štetne posljedice takve ugovorne odredbe pa i eventualnu vlastitu štetu koja mu je nastala u vezi s oročenim depozitom.

29. Neosnovani su i tuženikovi prigovori da tužiteljica nije dokazala status potrošača, kao i da joj nedostaje legitimacija u pogledu iznosa kredita koje je uplaćivao njezin suprug ČL.

30. U konkretnom se slučaju radi o gotovinskom namjenskom stambenom kreditu koji je s tuženikom sklopila tužiteljica kao fizička osoba i nema naznake da je kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu njenoj poslovnoj djelatnosti.

30.1. Osim toga, tužiteljica se u tužbi pozvala na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljila na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

30.2. Prvostupanjski je sud stoga pravilno našao utvrđenim da tužiteljica ima svojstvo potrošača prema definiciji iz članka 3. stavka 1. ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pa ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako je teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njezinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužiteljica nema svojstvo potrošača na tuženiku i da sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužiteljice kao potrošača.

31. Neosnovan je i prigovor nedostatka legitimacije u odnosu na uplate koje je izvršio sudužnik ČL dok je bio tužiteljičin suprug (brak je razveden tijekom 2017.) pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da su anuiteti plaćeni iz zajedničke imovine, neovisno o tome tko ih je formalno uplatio na račun kredita što znači da je preplatom u imovinu tuženika prešla tužiteljičina imovina. Osim toga, obvezu može ispuniti i treća osoba koja međutim ispunjava dužnikovu obvezu, tako da je u odnosu s vjerovnikom i dalje legitimiran dužnik, pa i vezi s vraćanjem u slučaju ništetnosti ugovora.

32. Tuženikovu je žalbu stoga valjalo prihvatiti samo djelomično pa preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužiteljičin zahtjev za isplatu iznosa od 6.257,09 eura sa zateznim kamatama a u preostalom dijelu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari i zateznim kamatama te rješenje.

33. Uslijed je preinačenja prvostupanjske presude valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka jer tužiteljičin uspjeh više nije potpun, ali se to odnosi samo na radnje u postupku nakon povećanja tužbenog zahtjeva.

33.1. Uzimajući naime u obzir da je vrijednost predmeta spora sve do 26. veljače 2025. iznosila više od 1.327,00 eura a manje od 13.272,00 eura i da je podneskom od 26. veljače 2025. povećan tužbeni zahtjev također za iznos veći od 1.327,00 eura a manji od 13.272,00 eura te da je nakon toga održano samo jedno ročište (29. svibnja 2025.) na kojemu se nisu izvodili dokazi niti se posebno raspravljalo (kratko završno ročište u trajanju od 10 minuta) te da je tužiteljica konačno uspjela s tužbenim zahtjevom u iznosu od 10.803,93 eura (8.646,19 eura više 2.157,74 eura), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako za sve radnje punomoćnika – odvjetnika tužiteljici pripada nagrada od 100 bodova (ukupno 700 bodova) ili uključujući i porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% 1.750,00 eura te troškovi vještačenja u cijelosti (250,00 eura) i sudske pristojbe na tužbu (127,41 eura), tako da je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.127,00 eura a tužiteljičin zahtjev odbiti za iznos od 750,00 eura.

33.2. Tuženik međutim nije u pravu kada smatra da se za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2023. ("Narodne novine" broj: 138/2023 – dalje: Odvjetnička tarifa/23) ne može primijeniti vrijednost boda od 2,00 eura. Ovo iz razloga što je u Tbr. 52. stavku 3. Odvjetničke tarife/23 propisano da sud, kada odlučuje o naknadi troškova na teret protivne stranke ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Može se još napomenuti kako je u međuvremenu, 18. srpnja 2025., Visoki upravni sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj: Usoz-55/2024-21 kojom je odbijen zahtjev za ocjenu zakonitosti Tbr. 52. stavka 2. Odvjetničke tarife/23.

34. Iako je tuženik djelomično uspio sa žalbom, on i dalje nije stranka koja prema odredbama članka 154. ZPP ima pravo na naknadu troškova postupka (već je to tužiteljica) pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

35. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju odredaba članaka 368. stavka 1. te 373. točke 3. i 166. stavaka 1. i 2. ZPP te u pogledu rješenja na temelju članka 380. točke

2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić