REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2119/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr.sc. Neri Radas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vlatka Nadramija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Nadramija i partneri d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, protiv tuženika UM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Dujmović i Partneri j.t.d., sa sjedištem u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4680/2024-2 od 21. siječnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3716/2017-61 od 30. kolovoza 2024., u sjednici održanoj 14. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4680/2024-2 od 21. siječnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3761/2017-61 od 30. kolovoza 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda pri čemu je ukazano na odluke revizijskog suda broj Rev-2761/1995 od 13. listopada 1999., Rev-2825/1993 od 22. veljače 1995., Rev-2080/2012-5 od 4. srpnja 2017. i Rev-1857/2015 od 2. srpnja 2019., Revr-631/2018-2 od 12. studenoga 2019., Revr-591/2018-2 od 5. prosinca 2018., kao i nepodudarnosti s praksom Ustavnog suda RH izraženoj u odluci broj U- III-1946/2019 od 28. svibnja 2020. Četvrto naznačeno pitanje sadrži i tvrdnju o povredi temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku kao zasebne osnove za dopuštenje revizije.

2. Pitanja koja je tuženik naznačio u prijedlogu glasi:

1) Ako bračni drugovi nisu sporazumno izričito odredili suvlasničke dijelove, je li sud u sporu duža utvrditi suvlasničke dijelove u zajedničkoj imovini u skladu s odredbom članka 287. stavka 2. ZBPO odnosno prema doprinosu bračnih drugova u stjecanju određene imovine;

odnosno

2) Predstavlja li sporazum bračnih drugova sporazum o diobi zajedničke imovine iz članka 284. stavak 1. ZBPO, ako bračni drugovi nisu u tom sporazumu izričito odredili suvlasničke dijelove nekretnine;

odnosno

3) Jesu li bračni drugovi sporazumno izvršili diobu zajedničke imovine prema članku 284. stavak 1. ZBPO ako u sporazumu nisu izričito odredili suvlasničke dijelove odnosno idealne dijelove razmjerno prema cijelom pravu vlasništva; 4) Je li drugostupanjski sud u svojoj presudi dužan dati razloge o bitnim povredama odredaba parničnog postupka i o pravilnoj primjeni materijalnog prava koje su istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude?

3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i stoga ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije, a niti je u odnosu na četvrto naznačeno pitanje učinjena vjerojatnom povreda prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku.

5. Naime, u skladu s odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

6. Prva tri naznačena pitanja (odnosno jedno pitanje u tri varijacije), nemaju potrebno obilježje važnosti zato što polaze od netočne činjenične tvrdnje da prednica tužitelja i tuženik kao bračni drugovi u ugovoru zaključenom na temelju odredbe članka 284. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94 i 162/98 - dalje: ZBPO) nisu izričito odredili suvlasničke dijelove, dok je pobijanom presudom (odlomak 16. drugostupanjske presude) navedeno: „Tužitelj i njegova sada pokojna supruga bili su ovlašteni u skladu s odredbom članka 284. ZBPO sporazumno podijeliti zajedničku imovinu tako da odrede suvlasničke dijelove u tom dijelu imovine koju predstavljaju sporne nekretnine i to sporazumom u pisanom obliku, što su tužitelj i njegova supruga (sada ostaviteljica) i učinili zaključenjem Sporazuma od 24. studenoga 1994. prema kojem su različito od stanja u zemljišnim knjigama (prema kojem bi tuženik bio samovlasnik) utvrdili, da su suvlasnici predmetne nekretnine slijedeće osobe: tuženik, pravna prednica tužitelja ĆMU te BM, kći tuženika, pri čemu se u skladu s člankom 13. stavak 2. ZOVO pretpostavlja da su suvlasnici na jednake dijelove, čime su izvršili diobu te zajedničke imovine“. Dakle, utvrđeno je da su stranke sporazumno podijelile zajedničku imovinu s odredivim suvlasničkim dijelovima.

6.1. Razlozi važnosti na koje ukazuje predlagatelj ne isključuju mogućnost sporazumne podjele zajedničke imovine s odredivim suvlasničkim dijelovima, već ukazuju da sporazumna podjela zajedničke imovine treba odrediti suvlasničke dijelove, ali ne isključuju mogućnost da suvlasnički dijelovi budu određeni i na odrediv, a ne samo na određen način. Utoliko predmetni indikatori važnosti ne ukazuju na nepodudarnost pravnog shvaćanja na kojem je utemeljena pobijana presuda s pravim shvaćanjima revizijskog suda.

7. Ni u odnosu na četvrto naznačeno pitanje pobijana presuda, suprotno navodima prijedloga, ne odstupa od prakse revizijskog suda jer je drugostupanjski sud dao razloge za otklanjanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje je predlagatelj ukazivao kao žalitelj u drugostupanjskom postupku, kao što je ispitao i pravilnost primjene materijalnog prava. Drugo je pitanje što predlagatelj nije zadovoljan razlozima koje je drugostupanjski sud dao. Riječ je o tome da je drugostupanjski sud ocijenio, u bitnom, da u situaciji kada su tuženik i njegova sada pokojna supruga svoje imovinske odnose uredili pisanim sporazumom, tada nema mjesta utvrđivanju njihovih suvlasničkih dijelova u zajedničkoj imovini na drugačiji način od onog na koji su to same stranke ugovorile, jednako kao što je ocijenjeno da nema mjesta ni utvrđivanju doprinosa bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine u situaciji kada ne bi postojao pisani sporazum između bračnih drugova, ali u konkretnom slučaju taj sporazum postoji, a tuženik nije osporio njegovu valjanost.

8. Prema tome, iz sadržaja prijedloga tužitelja i njegovih priloga ne proizlazi da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima nekoj stranci pružena pravna zaštita drugačijeg sadržaja od onog kakav ima pobijana odluka u odnosu na zahtjev tužitelja, a razlozi na temelju kojih zahtjevi tužitelja nisu prihvaćeni imaju obilježja ozbiljnosti, relevantnosti, logičnosti i dostatnosti. Utoliko najviši sud ocjenjuje da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarene pretpostavke iz članka 385.a stavka 1. ZPP za dopuštenje revizije, pa je prijedlog tužitelja u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i odlučiti kao u točki I. izreke.

9. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje i mirno uživanje imovine (vlasništva) zajamčena člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) te člankom 29. stavkom 1. i člankom 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH).

10. Naime, odredba članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima svakoj stranci bilo omogućeno izjasniti se o navodima protivne stranke, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz priloženih nižestupanjskih presuda je, k tome, razvidno da su sudovi u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode tužitelja i posebno izložili razloge zbog kojih smatraju zašto nije bilo moguće prihvatiti njegove zahtjeve. U tom su smislu presude sudova detaljno obrazložene ozbiljnim, relevantnim, razboritim i dostatnim razlozima i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.

11. Isto se donosi i na tvrdnje o povredi temeljnoga ljudskog prava na mirno uživanje imovine jer tužitelj nije učinio vjerojatnim da odluke nižestupanjskih sudovima predstavljaju neosnovano zadiranje niti miješanje u to njegovo pravo zato što su utemeljene na odredbama ZBPO kojima je uređeno pitanje imovinskih odnosa bračnih drugova te su stoga zakonite. U postupku utvrđene činjenice ne ukazuju da su sudovi odredbe ZBPO na kojima je utemeljena pobijana presuda primijenili na način koji bi bio nerazmjeran cilju i koji bi nametnuo prekomjeran teret tuženiku zato što su sudovi o pravima stranaka pri uređenje njihovih imovinskih odnosa odlučili u skladu s voljom ugovornih strana.

12. Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. noveliranog ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije.

13. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil