REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-760/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika OTP banka, d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tužitelja i tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5465/2024-9 od 25. travnja 2025. na sjednici vijeća održanoj dana 14. listopada 2025.

p r e s u d i o  je

I Odbija se žalba tuženika OTP banka, d.d. Split kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5465/2024-9 od 25. travnja 2025. u točkama I i II izreke.

II Žalba tužitelja AA, iz [adresa] se odbija kao neosnovana, a žalba tuženika OTP banka, d.d. Split djelomično se prihvaća, a djelomice odbija, te se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5465/2024-9 od 25. travnja 2025. u točki III izreke i sudi:

" III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 625,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 25. travnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

III Zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5465/2024-9 od 25. travnja 2025. suđeno je:

" I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 18214/06 od 28. ožujka 2006. godine koji je sklopljen između prednika tuženika HVB Splitske banke d.d. kao kreditora i tužitelja AA kao korisnika kredita, kojom odredbom je ugovorena obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle točka 11. Ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.

II Nalaže se tuženiku OTP banka, d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju AA, iza [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 390,49 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01. lipnja 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dna polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 783,18 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 25. travnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353.st.1.ZPP-a, te ukazuje i na apsolutno bitnu povredu iz čl. 354.st.2.točka 11. ZPP-a. Tuženik ističe kako je sud propustio pravilno utvrditi da je ugovaranje prijevremene naknade u skladu s odredbama Direktive 2008/48/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje u tekstu: Direktiva 2008/48).

Ograničenja koja su uvedena u hrvatsko zakonodavstvo nisu primjenjiva na predmetni Ugovor o kreditu, a takvog su stajališta i županijskih sudovi i Hrvatska narodna banka, kao središnja banka i regulator. Tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jer: predmetna odredba je sadržana u samom Ugovoru o kreditu na uočljivom mjestu te je na jasan način istaknuto kako se visina određuje sukladno odluci o tarifi naknada banke, a koja je objavljena na službenim stranicama tuženika, Odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti, a javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji nije utvrđivao, odnosno nije izveo ni jedan supstancijalni dokaz iz kojeg se može utvrditi, da je predmetna Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

2.1. Tuženik pobija odluku o troškovima i to sastav podnesaka 11.11.2024. i 16.1.2025., trošak pripremnog ročišta i trošak ročišta za objavu presude. Osporava i dosuđeni trošak sudske pristojbe jer je tužitelj oslobođen iste. Predlaže da sud preinači presudu, odbije tužbeni zahtjevi u cijelosti te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava. Traži troškove žalbenog postupka.

2.2. Tužitelj pobija rješenje o troškovima postupka zbog pogrešne primijene materijalnog prava i to za odbijeni iznos troškova od 750,00 eura, smatra da vps nije dobro utvrđen, poziva se na sudsku praksu te predlaže da sud prihvati žalbu i dosudi daljnji trošak tužitelju, te traži troškove žalbenog postupka.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede naknade za prijevremenu otplatu kredita, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

5.1. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor, dana 28. ožujka 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 24.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Nije sporno da je predmetnim Ugovorom o kreditu, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 390,49 eura, koliko je tužitelj platio tuženiku s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita.

5.2. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 11., te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. Pravilno prvostupanjski sud, analizirajući rezultate provedenih dokaza, zaključuje da se tužitelj nije mogao suprotstaviti jednostranoj odluci banke koja je u ugovor unijela i nametnula spomenute odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Doista se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane banke, a na spomenutu odredbe tužitelj, kao potrošač nije mogao utjecati niti izbjeći njezino ugovaranje. Sud je prihvatio tvrdnju tužitelja da se o toj odredbi nije uopće pregovaralo i da mu zaposlenici banke nisu objasnili zašto se plaća spomenuta naknada i po kojim kriterijima i parametrima se utvrđuje visina naknade.

7. Tuženik prigovara da nije obrazloženo u čemu se sastoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prigovor tuženika je neosnovan. Tužitelj je stavljen u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a na koju uopće ne može utjecati, posebno ne na njezinu visinu, za koju se prema spornoj odredbi i ne može zaključiti kako se formira, te od čega ovisi.

8. Ovaj sud zaključuje da je prvostupanjski sud utvrdio činjenice bitne za presuđenje, kao i da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Kod toga se napominje da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos kojeg je naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe (članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje ZOO) i to sa zakonskim zateznim kamatama od kada je primio novac (jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošten stjecatelj sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima).

9. Prvostupanjski sud je, također, pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

10. Na temelju rezultata svih provedenih dokaza i primjene materijalnog prava, sud je pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, utvrdio da je ništetna odredba čl. 11. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu naknadu kredita, radi čega je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 390,49 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja naknade, dakle od 01. lipnja 2009. godine do isplate, temeljem čl. 1115. ZOO/05, po kojem je nepošten stjecatelj dužan vratiti zatezne kamate od dana stjecanja, jer je tuženik kao nepošten stjecatelj odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe kojom je povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača, jer je spornu odredbu kojom je ugovorena naknada za slučaj prijevremene otplate kredita, nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja. Stoga tužitelju pripada zatezna kamata koja teče od dana plaćanja te naknade, jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

11. Kako svojim žalbenim navodima tuženik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude u točkama I i II sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučio kao u točki I izreke presude.

12. U pogledu žalbi protiv odluke o troškovima postupka žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomice osnovana.

12.1. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja u pogledu ocjene vrijednosti predmeta spora. Odluka o naknadi troškova postupka tužitelju temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa). Kao vrijednost predmeta spora pravilno je uzet samo iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (točka II izreke ove presude), bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje (točka I izreke ove presude). Deklaratorni zahtjev je istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu samo radi ocjene osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, pa se kao vrijednost predmeta spora računa vrijednost zahtjeva za isplatu. Isto tako odredba čl. 35. ZPP-a propisuje da kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir vrijednost glavnog zahtjeva, a glavni zahtjev u konkretnom slučaju je upravo kondemnatorni zahtjev.

12.2. Ukupno dosuđeni troškovi iznose 783,18 eura, a tuženik u svojoj žalbi ističe da su isti previsoko odmjereni. Žalba tuženika je djelomice osnovana.

12.3. Ovaj sud ocjenjuje da su osnovani slijedeći troškovi tužitelja: trošak sastava tužbe (Tbr.7.st.1.OT ) u iznosu od 50 bodova, trošak sastava podneska 16.1.2025. 50 bodova i 11.11.2024. 50 bodova (sve po Tbr 8.st.1.OT) jer se radi o obrazloženim podnescima na koje tužitelj ima pravo, trošak zastupanja na pripremnom ročištu 14.2.2025 (Tbr.9.st.2.OT) u iznosu od 25 bodova, jer se na istom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, ročište 2.4.2025. (Tbr.9.st.1.OT) u iznosu od 50 bodova, ročište za objavu presude (Tbr.9.st.3.OT) u iznosu od 25 bodova, trošak pdv-a 125,00 eura, što ukupno iznosi 625,00 eura. Tužitelj je temeljem odredbe čl. 11. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 118/2018,51/2023) oslobođen od obveze plaćanja sudske pristojbe, zbog čega mu sud istu ne priznaje u troškove postupka. Ostali zatraženi troškovi tužitelja nisu osnovani.

13. Zbog navedenog, presuda je u dijelu odluke o troškovima preinačena u skladu sa odredbom čl. 380.st.3. ZPP-a.

14. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer je s istim uspio samo u neznatnom dijelu (u pogledu sporednog zahtjeva za troškove parničnog postupka) temeljem članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a, dok tužitelj sa svojom žalbom nije uspio (čl.154.st.1. u svezi 166.st.1.ZPP-a).

14.1. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki II izreke.

U Požegi, 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević