REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Požega, Sv. Florijana 2
Poslovni broj: Gž-511/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbu tužene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-447/2021-14 od 14. veljače 2025. na sjednici vijeća održanoj dana 14. listopada 2025.
p r e s u d i o i r i j e š i o je
I Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 447/2021-14 od 14. veljače 2025.
II Zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom i rješenjem Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 447/2021-14 od 14. veljače 2025. suđeno je:
" I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da 1. tužiteljici SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelju CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati, na ime preplaćenog tečaja u CHF, iznos od 2.688,01 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:
- 0,45 EUR od 18.07.2007. pa do isplate
- 1,61 EUR od 22.08.2007. pa do isplate
- 0,45 EUR od 27.11.2007. pa do isplate
- 3,28 EUR od 21.01.2008. pa do isplate
- 5,45 EUR od 20.02.2008. pa do isplate
- 9,19 EUR od 27.03.2008. pa do isplate
- 3,58 EUR od 22.04.2008. pa do isplate
- 1,36 EUR od 26.05.2008. pa do isplate
- 4,09 EUR od 23.06.2008. pa do isplate
- 0,08 EUR od 25.07.2008. pa do isplate
- 0,28 EUR od 28.08.2008. pa do isplate
- 2,66 EUR od 25.09.2008. pa do isplate
- 20,66 EUR od 30.10.2008. pa do isplate
- 8,6 EUR od 26.11.2008. pa do isplate
- 23,94 EUR od 22.12.2008. pa do isplate
- 26,29 EUR od 27.01.2009. pa do isplate
- 27,36 EUR od 20.02.2009. pa do isplate
- 24,42 EUR od 24.03.2009. pa do isplate
- 24,99 EUR od 27.04.2009. pa do isplate
- 20,5 EUR od 25.05.2009. pa do isplate
- 17,19 EUR od 26.06.2009. pa do isplate
- 18,07 EUR od 23.07.2009. pa do isplate
- 19,81 EUR od 24.08.2009. pa do isplate
- 19,66 EUR od 24.09.2009. pa do isplate
- 17,9 EUR od 27.10.2009. pa do isplate
- 21,2 EUR od 23.11.2009. pa do isplate
- 23,85 EUR od 29.12.2009. pa do isplate
- 27,62 EUR od 26.01.2010. pa do isplate
- 26,76 EUR od 23.02.2010. pa do isplate
- 31,87 EUR od 23.03.2010. pa do isplate
- 30,9 EUR od 26.04.2010. pa do isplate
- 32,8 EUR od 24.05.2010. pa do isplate
- 49,17 EUR od 28.06.2010. pa do isplate
- 45,8 EUR od 15.07.2010. pa do isplate
- 56,09 EUR od 27.08.2010. pa do isplate
- 52,54 EUR od 13.09.2010. pa do isplate
- 46,81 EUR od 18.10.2010. pa do isplate
- 58,89 EUR od 22.11.2010. pa do isplate
- 74,25 EUR od 20.12.2010. pa do isplate
- 63,37 EUR od 15.01.2011. pa do isplate
- 67,19 EUR od 09.02.2011. pa do isplate
- 62,33 EUR od 23.03.2011. pa do isplate
- 63,21 EUR od 18.04.2011. pa do isplate
- 1.551,49 EUR od 02.05.2011. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da 1. tužiteljici SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelju CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.858,35 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2025. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
i r i j e š i o j e
I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 23. siječnja 2023."
2. Protiv presude i rješenja tužena je pravovremeno podnijela žalbu zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka jer je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 190. ZPP i dopustio preinaku tužbe nakon financijskog vještačenja. Sud nije primijenio odredbu čl. 338.st.4. ZPP-a. Apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP su počinjene jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. U pogledu prigovora mjesne nenadležnosti Sud se neosnovano poziva na odredbu čl. 59. ZPP, ali predmetni spor nije nastao u povodu djelatnosti poslovnice tuženika u [adresa]. Prednik tužitelja je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ili bez valutne klauzule. Sud se nije očitovao o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije. Ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, te ukazuje na nemogućnost neposredne primjena odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu. Prigovor zastare je neosnovano odbijen. Pogrešno je primijenjena odredba čl. 118. ZOO-a. Pravilnom primjenom odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 (čl. 81. st. 1. ZZP-a iz 2003.) sud mora ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Naslovni sud uopće ne provodi test poštenosti. Sud ni na koji način ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, a istu je odredbu ionako pogrešno primijenio.
2.1. Tužena pobija i odluku o troškovima. Smatra da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio nužan za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP-a Predlaže se da sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev te dosudi troškove parničnog postupka, kao i trošak ove žalbe, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.
4.1. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.
5. Odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan pozivajući se na
odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14) u kojem je, između ostalih implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te se na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača, i to prije svega odredbe članka 49., 51. i 55. ZZP/14. Imajući u vidu da iz formulacije samog ugovora proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora o kojoj se nije pregovaralo i na koju tužitelj nije imao utjecaj, i ovaj drugostupanjski sud smatra da je ovakva odredba nepoštena jer se tužitelja kao potrošača stavilo u neravnopravan položaj kao fizičku osobu u odnosu na tuženika, pravnu osobu, osobito u pogledu ekonomičnosti i mogućnost pristupa sudu (tužitelji imaju prebivalište u [adresa], predmetni ugovor o kreditu zaključen je u [adresa], kao i njihov prednik, a ugovorena je mjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika u Zagrebu) tako da je mjesna nadležnost određena ugovorom udaljena od prebivališta tužitelja više od 55 km u trenutku podnošenja tužbe.
5.1. Sud je pravilno dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva obzirom je tužba preinačena nakon provedenog financijskog vještačenja, sukladno odredbi članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku jer nema krivnje tužitelja koji je tek nakon provedenog financijskog vještačenja, mogao utvrditi visinu svog potraživanja i po njemu konačno postaviti tužbeni zahtjev.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.
6.1. Nije sporno da su prednik tužitelja, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor 29. svibnja 2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 148- 50-4147249, kojim je tužena odobrila predniku tužitelja kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.969,31 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 72 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,20% godišnje. Nadalje, nije sporno ni da je u članku 2. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene. Radi se o potrošačkom kreditu pa tužitelji u konkretnom slučaju imaju status potrošača.
6.2. Nije sporno da je kredit u cijelosti isplaćen i da ugovor nije konvertiran u EUR. Nesporno je i da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.
6.3. U ovom postupku utvrđeno je:
- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,
- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač kojaje u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,
- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
7. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
8. Iz iskaza 1. i 2. tužitelja jasno proizlazi da predniku tužitelja banka prilikom sklapanja ugovora nije pružila sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF. Stoga su neodlučni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što uostalom tuženik nije dokazao da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije, kao ni da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive. Svoju aktivnu legitimaciju tužitelji su dokazali dostavom rješenja o nasljeđivanju jer su jedini nasljednici iza pokojnog NG (strana spisa 21-22).
9. Neosnovani su i žalbeni navodi, da obzirom da je Ugovor o kreditu isplaćen, te da tužitelj nije mogao tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog Ugovora, jer je isti izvršen. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (članak 328. ZOO-a) pa se, suprotno žalbenim navodima, utvrđenje ništetnosti ugovora može tražiti i za ugovore koji su ispunjeni, kao što je ovdje slučaj.
10. U odnosu na prigovor zastare potrebno je ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2) prema kojem kada je ništetnost pojedinih ugovornih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23.6.2021., to je evidentno da utužena tražbina za isplatu nije zastarjela, obzirom da se radi o tražbini po osnovi stjecanja bez osnove koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina.
11. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a.
12. Kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, prvostupanjska presuda i rješenje su potvrđeni, te je odlučeno kao u točki I. izreke, sve sukladno članku 368. stavku 1. i čl. 380.st.1. ZPP-a.
13. Temeljem odredbi članka 166. stavka 1. i članka 154. stavka 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe, jer ista s žalbom nije uspjela.
U Požegi, 14. listopada 2025.
Predsjednik vijeća
Branimir Miljević
