REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-827/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po punomoćnici ĆI i UI, zaposlenicama tužitelja, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Župić i partneri d.o.o., u Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: Pn-1/2025-9, od 18. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika Croatia osiguranje d.d., preinačava se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: Pn-1/2025-9, od 18. lipnja 2025., i sudi:

I. Odbija se tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, isplati iznos od 3.305,76 EUR (tri tisuće tristo pet eura i sedamdeset šest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 710,74 EUR od 22. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 724,10 EUR od 31. ožujka 2018. do isplate

- na iznos od 1.870,92 EUR od 11. lipnja 2021. do isplate

i to od dospijeća plaćanja svakog pojedinog iznosa do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje naknaditi tuženiku Croatia osiguranje d.d. troškove prvostupanjskog parničnog postupka u iznosu od 2.521,84 eura i troškove žalbe u iznosu od 534,02 eura, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 5390/2024-6, od 28. svibnja 2025., presuđeno je:

I. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, isplati iznos od 3.305,76 EUR (tri tisuće tristo pet eura i sedamdeset šest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 710,74 EUR od 22. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 724,10 EUR od 31. ožujka 2018. do isplate

- na iznos od 1.870,92 EUR od 11. lipnja 2021. do isplate

i to od dospijeća plaćanja svakog pojedinog iznosa do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Zahtjev tuženika CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 kojim potražuje naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.

2. Protiv ove presude žalbu je uložio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, ili ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

2.1. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženik nalazi u tome što smatra da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i dokumentaciji priloženoj uz spis.

2.2. U sadržaju žalbe tuženik posebno naglašava da je postojanje i visinu štete sukladno članku 221. ZPP-a dužan dokazati tužitelj pa je upravo na njemu teret dokaza postojanja štete, a ne kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. budući tužitelj nije dokazao postojanje štete, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, ali je zbog pogrešnog pravnog pristupa pogrešno primijenio materijalno pravo, kako glede glavne stvari, tako i glede troškova postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine svom osiguraniku II.

7. U drugostupanjskom kao i u prvostupanjskom postupku nije sporna aktivna legitimacija, kao i nastanak štetnog događaja te odgovornost za isti, a sporna je primjena materijalnog prava odnosno, da li se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14,-dalje ZOOP) ili odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13).

8. Ključne činjenice važne za primjenu materijalnog prava sadržane su u dokumentaciji u spisu iz kojih proizlazi:

- da je u prometnoj nesreći koju je skrivio tuženikov osiguranik MI **.**.1998., osiguranik tužitelja LI zadobio teške tjelesne ozljede, te je zbog ozljeda zadobivenih u toj prometnoj nezgodi osiguraniku tužitelja LI priznato pravo na invalidsku mirovinu.

- da je tužitelj svom osiguraniku LI isplatio na ime invalidske mirovine od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017. ukupan iznos 40.311,32 kn,

- da je tuženik je tužitelju naknadio štetu za isplaćene mirovine u 2015., 2016. i 2017. godini samo djelomično, u ukupnom iznosu od 24.186,79 kn, dok je preostalo potraživanje u iznosu od 16.124,53 kn kojemu treba pridodati još i potraživanje za daljnje razdoblje od 1.siječnja do 31. prosinca 2018. u iznosu od 14.096,48 kn, ostalo nepodmireno,

9. Pravni okvir ovoga spora odnosi se na primjenu odredbi članka 161. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju prema kojima tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Navedena odredba sadržana u čl. 161. st. 2. t. 1. izmijenjena je odredbom čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' br. 115/2018) te prema izmijenjenoj odredbi naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

10. Odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, u stavku 1. propisano je da je društvo za osiguranje obvezno Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, prema stavku 2. stvarnom se štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, prema stavku 3. razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, prema stavku 4. odredbe ranijih stavaka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog rentnog ili sličnog osiguranja, a prema stavku 5. istog članka obvezu iz stavka 1. prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu sa odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

11. Drugostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji se odnosi na „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“ i prema kojima obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

12. Stav drugostupanjskog suda, kao i pravni stav prvostupanjskog suda sukladan je stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-x 388/18, Rev 12/2022, te nizu drugih odluka, u kojima je zauzet stav da je sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

13. U ovom konkretnom slučaju prvostupanjski sud zaključio je da je tuženik kao osiguravajuće društvo obvezno tuženiku kao zavodu koji obavlja poslove mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju u punom iznosu, jer je na tuženiku teret dokaza da štete nema ili da je manja od iznosa po tužitelju isplaćenih davanja po osnovu invalidske mirovine, jer tužitelj svoje potraživanje dokazuje službenom dokumentacijom HZMO-a koja se smatra javnim ispravama u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a.

14. Takav stav prvostupanjskog suda nije ispravan.

14.1. Upravo na tužitelju je teret dokaza da postoji stvarna šteta u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a koju razliku tužitelj koji ima financijsku službu koja je u mogućnosti da ju utvrdi, to prije i tijekom postupka nije dokazao.

15. Kako nije sporno da tužitelj nije predložio ni provođenje financijskog vještačenja kojim bi se utvrdilo postojanje eventualne razlike u visini primanja, nije dokazao da mu je nastala stvarna šteta za koju odgovara tuženik, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu članka 221.a. Zakona o parničnom postupku, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

16. Osnovana je žalba tuženika i glede odluke o troškovima postupka, jer je prihvaćena žalba i preinačena odluka o glavnoj stvari, pa je temeljem odredbe članka 154. st. 1., članka 155. i članka 166. st. 2. ZPP-a, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, – dalje OT), preinačena i odluka o troškovima postupka.

16.1. Pregledom troškovnika koji je dostavio tuženik, podneskom od 5. svibnja 2025., drugostupanjski sud prihvatio ga je u cijelosti, o odnosi se na zastupanje tuženika po punomoćniku, te troškova sudskih pristojbi u ukupnom iznosu od 2.521,84 eura.

16.2. Tuženiku koji je uspio u žalbenom postupku priznati su i troškove žalbe u iznosu od 534,02 eura.

17. Zbog iznesenog, temeljem članka 373. st. 1. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Požegi 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Branka Ribičić