Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-111/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sucu Vesni Gašparuš- Horvat, u pravnoj stvari tužitelja MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanoga po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Rački i kolege Zagreb, Vlaška 50A/IV., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Krapini poslovni broj Pr-13/2024- 20 od 4. kolovoza 2025., 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Krapini poslovni broj Pr-13/2024- 20 od 4. kolovoza 2025. u točki I. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 98,58 EUR (devedeset osam eura pedeset osam centi) sa zateznom kamatom od 16. prosinca 2023. do isplate te u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 362,33 EUR (tri stotine šezdeset dva eura trideset tri centa) sa zateznom kamatom od 4. kolovoza 2025. do isplate.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki I. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 22,80 EUR (dvadeset dva eura osamdeset centi) sa zateznom kamatom od 16. prosinca 2023. do isplate te u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 215,62 EUR (dvije stotine petnaest eura šezdeset dva centa) sa zateznom kamatom od 4. kolovoza 2025. do isplate i za navedeno sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, OIB 52634238587 – za Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske da isplati tužitelju MJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće za utuženo razdoblje od 1. studenoga 2023. do 30. prosinca 2023. iznos od 22,80 EUR (dvadeset dva eura osamdeset centi) bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće, sve u roku od 15 dana.''

2. Odbija se zahtjev tužitelja MJ za naknadom troškova postupka u iznosu od 215,62 EUR (dvije stotine petnaest eura šezdeset dva centa) sa zateznom kamatom od 4. kolovoza 2025. do isplate.

III. Nalaže se tužitelju MJ da tuženoj Republici Hrvatskoj nadoknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 11,90 EUR (jedanaest eura devedeset centi) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženici da tužitelju, na ime razlike plaće za razdoblje od 1. studenog 2023. do 30. prosinca 2023., plati iznos od 121,38 EUR bruto sa zateznim kamatama od 16. prosinca 2023. do isplate (točka I. izreke) te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 577,95 EUR sa zateznom kamatom od 4. kolovoza 2025. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 62,50 EUR.

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

4. S obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu manjem od 1.320,00 EUR, u konkretnom je slučaju riječ o sporu male vrijednosti (čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP.

4.1. Pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženica.

4.2. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

5. Predmet spora je zahtjev za isplatom novčane naknade na ime neiskorištenog dnevnog odmora te za isplatom razlike plaće jer tužitelj tvrdi da mu u stvarno odrađene sate nije uračunato vrijeme putovanja od mjesta rada na terenu i na povratku s mjesta rada na terenu.

6. Polazeći od utvrđenja:

- da je tužitelj zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova, PU Krapinsko-zagorske, Policijske postaje Zabok,

- da je tužitelju, na temelju naloga za rad na terenu od 8. studenoga 2023., naloženo obavljanje poslova na terenu na području PU Karlovačke, PP Slunj, kojom prilikom je osiguravao Kamp za prihvat migranata,

- da tužitelj nije iskoristio ukupno dva sata dnevnog odmora jer tuženica nije osigurala zamjenu za vrijeme kada bi se koristila dnevna stanka,

- da je tužitelj upućen na terenski rad u Dugi Dol,

- da je u posebnom rasporedu rada za 18/19. studenoga 2023., 20/21. studenoga 2023. i 21/22. studenoga 2023. označeno vrijeme rada s naznakom pola sata ranije i pola sata kasnije kao prekovremeni rad,

- da je tužitelju bio osiguran smještaj u pansionu Park u Slunju,

- da je tužitelj od mjesta smještaja do mjesta obavljanja rada u Dugom Dolu morao putovati i vraćati se, da je putovao službenim automobilom te da je putovanje trajalo oko 40 minuta u jednom smjeru,

- da visina neisplaćenog mjesečnog iznosa bruto plaća i dodatka na plaću – verzija 1, uzevši u obzir pravo na dnevni odmor ukupno 2 sata (1 sat za 20. studenoga 2023. i 1 sat za 21. studenoga 2023. koji je bio korišten tijekom noći) iznosi 121,38 EUR, a visina neisplaćenog mjesečnog iznosa bruto plaća i dodatka na plaću – verzija 2, bez prava na dnevni odmor 98,58 EUR te

- da tužitelj nije tražio slobodne dane,

prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 121,38 EUR, uz obrazloženje da tuženik nije tužitelju omogućio ostvarenje zakonskog prava na dnevnu stanku te da mu u stvarno odrađene sate nije ubrojio i vrijeme putovanja od mjesta smještaja do mjesta rada na terenu i natrag, pozivom na odredbe čl. 73. st. 1. i 5. i čl. 89. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 – dalje: ZR) te čl. 10., čl. 41. i čl. 49. st. 9. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj 56/22 – dalje: KU/22).

7. Pravilno je prvostupanjski sud o pitanju prava na naknadu zbog nekorištenja stanke odlučivao primjenom navedenih odredbi ZR i KU/22. Međutim, iako citira odredbe čl. 89. st. 1. ZR i čl. 41 KU/22 i pravilno zaključuje da službenik primarno ima pravo zahtijevati da vrijeme neiskorištenog dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane, pritom ispušta iz vida da tužitelj u skladu s tim odredbama ima pravo na novčanu naknadu zbog nemogućnosti korištenja stanke ili pauze samo u slučaju da je tražio slobodne dane na ime evidentiranih nekorištenih stanki koje mu tužena nije priznala, i/ili u slučaju da mu je tužena priznala slobodne dane po osnovi evidentiranih neiskorištenih stanki, ali mu nije omogućila korištenje priznatih slobodnih dana. Budući da tužitelj nije tražio slobodne dane zbog dnevnog odmora (stanke) u spornom razdoblju, a ne tvrdi ni da je radi realizacije prava na slobodne dane tražio da tuženica evidentira njegove neiskorištene dnevne stanke, to nije bilo mjesta prihvaćanju tužbenog zahtjeva za isplatom novčane naknade na ime neiskorištenih dnevnih stanki jer mu nije bilo onemogućeno ostvarivanje tog prava u smislu čl. 73. st. 1. ZR i čl. 10. st. 1. i čl. 41. KU/22, na što osnovano u žalbi ukazuje i tuženica.

7.1. Iz tih razloga, tužitelju pripada naknada u visini neisplaćenog mjesečnog iznosa bruto plaća i dodatka na plaću – verzija 2, bez prava na dnevni odmor, u iznosu od 98,58 EUR pa je na temelju odredbe čl. 373. st. 3. ZPP, trebalo djelomično uvažiti žalbu tuženice i preinačiti prvostupanjsku presudu te je odlučeno kao u točki II/1. izreke ove drugostupanjske presude.

8. Međutim, odlučujući o troškovima prijevoza, na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo propisano čl. 49. st. 9. KU/22. U odnosu na žalbene navode tuženice da upućivanje na teren, rad na terenu i povratak s mjesta rada moraju predstavljati kontinuitet, treba reći da prema Tumačenju br. 2/49 od 26. listopada 2022., navedeno mora predstavljati kontinuitet, osim u slučaju iz čl. 49. st. 9. Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike.

8.1. Ostali žalbeni navodi svode se na pobijanje prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što u sporovima male vrijednosti nije dopušteno.

8.2. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu (točka I. izreke), a na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, istu djelomično preinačiti i odlučiti kao u točki II/1. izreke ove presude.

9. Budući da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku. Tužitelj je u konačnici u sporu uspio u omjeru od 50% u odnosu na osnovu i 81% u odnosu na visinu, a tuženica u omjeru od 50% u odnosu na osnovu i 19% u odnosu na visinu zahtjeva pa uspjeh tužitelja iznosi 65,5%, a uspjeh tuženice 34,5%. Nakon umanjenja navedenih omjera u skladu s čl. 154. st. 2. ZPP, trošak utvrđen u iznosu od 312,50 EUR, tužitelju pripada u omjeru od 31%, tako da iznosi 96,88 EUR. S troškovima vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, sveukupni trošak koji je osnovano dosuđen tužitelju iznosi 362,33 EUR. Stoga je, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, trebalo potvrditi pobijanu odluku u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u navedenom iznosu (točka I. izreke ove presude), a na temelju čl. 380. t. 3. ZPP istu preinačiti i odbiti njegov zahtjev u preostalom iznosu od 215,62 EUR (točka II/2. izreke).

10. Tuženica je sa žalbom uspjela u omjeru od 19% pa joj je razmjerno tome dosuđen trošak postupka u povodu pravnog lijeka, utvrđen u iznosu od 62,50 EUR (tbr. 10/1, u vezi s tbr. 7/1 te tbr. 46. i tbr. 54. Tarife), tako da iznosi 11,90 EUR (točka III. izreke).

U Velikoj Gorici 14. listopada 2025.

Sudac

Vesna Gašparuš-Horvat