Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-663/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Miroslavu Kosanović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Karajić odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave održane dana 24. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Damira Karajić odvjetnika u Karlovcu i zamjenice punomoćnice tuženika ĆĐ odvjetničke vježbenice u ZOU Houška Grubišić u Zagrebu, a objavljene dana 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu broj: 9012320397 od 06.03.2007. godine sklopljenog između tužitelja BĐ, Draganić, Mrzljaki 107F, OIB: [osobni identifikacijski broj] (sada: [adresa]) i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi: "12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna."

II.

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.375,00 eura (jednu tisuću tristo sedamdeset i pet eura), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude (14. listopada 2025.) pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor sklopile Ugovor o kreditu 06.03.2007. Kreditor je korisniku kredita odobrio stambeni kredit. Člankom 12. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita. Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Ulazna naknada je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrd da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012320397 koji je zaključen 6.3.2007. povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita…sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Tužitelju je isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 42.728,26 CHF, a naplaćena je ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji iznose ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Ovo naročito, jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi sa kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platio. Do dana podnošenja tužbe 2024 godine nije istu potraživao niti je smatrao da bi plaćanjem te naknade bio oštećen ili da bi imao bilo kakovu štetu, odnosno da je platio nešto bez osnova. Iz iznosa novca dobivenog temeljem ugovora o kreditu tužitelj je kupio osobno vozilo koje je za njega predstavljalo određenu vrijednost, u odnosu na koju je iznos naknade beznačajan. Naknada za obradu kredita nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi, koja je bila određena, koja je jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja FĐ kao stranke u postupku, dokaz čitanjem i pregledavanjem Ugovora o kreditu od 6. ožujka 2007. sa lista br. 5-11, preslike izvatka iz zemljišne knjige sa lista br. 12, otplatne tablice sa lista br. 13-17. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-u).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi.

6. Dakle, između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 06.03.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 9012320397 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 42,728,26 da je ugovorena redovna kamata 4,35 % godišnja, promjenjiva, da je u čl. 12.3. predmetnog Ugovora ugovoreno: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“.

7. Odredba članka 322. stavak 1., članak 324. stavak 1., 327. stavak 1. i članka 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/01, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 – dalje: ZOO) propisuju da je ugovor ili dio ugovora ništetan ako je u protivnosti sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost ili na poziv stranke.

8. Međutim, temeljem iskaza tužitelja FĐ i uvidom u predmetni ugovor sud je utvrdio da se radi o nezakonitoj odredbi koja je protivna prisilnim propisima i stoga je sud utvrdio ništetnom primjenjujući navedene odredbe ZOO-a i članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, odnosno odlučeno je kao u točci I. izreke presude.

9. Naime, Zakon o zaštiti potrošača odredbu smatra nezakonitom ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Dakle, dokazano je da se radi o ugovoru kojeg je sastavio tuženik trgovac i na kojeg tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Zatim, Sud europske unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 je potvrdio, da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. U članku 1021 ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Da je dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužiteljice kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Zatim, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ovakav stav se primjenjuje i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita, koju tužiteljica potražuje u ovom postupku. O toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njezin sadržaj pa je zbog toga i ništetna. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Banka je kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija ugovora i trošak procjene nekretnine snosio je tužitelj, pa nije niti jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljeva ugovora. Radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je ona uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je zbog toga i ništetna.

10. U odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva, a prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

11. Obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora temeljem koje je tužitelj uplatio tuženiku iznos od tadašnjih 3.695,19 kuna, a sadašnjih 490,44 eura, stoga je sud primjenjujući odredbu članka 1111. stavak 1. ZOO-a odlučio kao u izreci.

12. Sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim. Pravo na isticanje ništetnost se ne gasi, a u konkretnom slučaju se radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu.

13. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22. 155/23).

14. Slijedom toga omjer uspjeha stranaka u postupku se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj uspio u cijelosti.

15. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćnici odvjetnici, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora od 6.630,00 eura (članak 40. stavak 5. ZPP-u) i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

16. Tužitelju prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 6.630,00 eura pripada trošak sastava tužbe od 11. studenog 2024. (tbr. 7. toč. 1.) sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura, sastava podneska od 4. prosinca 2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr.8.t.1.), sastava podneska od 20. prosinca 2024. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanja na pripremnom ročištu 18. ožujka 2025. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9. t.1.), zastupanja na ročištu 24. rujna 2025. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9. t.1.), te pristupa na ročište za objavu presude dana 14. listopada 2025. (tbr. 9. toč. 3.) sa PDV-om u iznosu od 125,00 eura.

17. Dakle, tužitelju su ukupno priznati troškovi u iznosu od 1.375,00 eura.

18. Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadom troškova sudskih pristojbi na tužbu i presudu iz razloga što tužitelj kao potrošač nije u obvezi platiti navedene pristojbe, radi čega je njegov zahtjev ocjenjen neosnovanim. Tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi temeljem članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (potrošač-kolektivna presuda).

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Karlovcu, 14. listopada 2025.

Sudac

Miroslav Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Damir Karajić odvjetnik u Karlovcu

2. Maja Čuljak odvjetnica u Zagrebu