Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-66/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo, po sucu toga suda Sanji Oroz, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Draganu Antiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Metelko, Knežević & partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranka, 14. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim dijelovi ili odredbe Ugovora o kreditu zaključenog pod brojem 3206491342 kreditna partija 7103101076 solemniziranog u Uredu javnog bilježnika u Poreču Đordana Pahoviča pod brojem OU-395/06 dana 24.04.2006. između tužitelja JH OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i tuženice Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora koje glase:

1.

„IZNOS ODOBRENOG KREDITA

Članak 1.

Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti

od 140.600,00

CHF

(slovima: stočetrdesettisućašestošvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“

u dijelu „uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“

2.

„KAMATE I NAKNADE

Članak 2.

Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 140.600,00 CHF (slovima: stočetrdesettisućašestošvicarskihfranaka) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50% godišnje (slovima: četirizarezpedeset posto), interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

Interkalarna kamata obračunava se na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15 (petnaest) dana od dana do kojeg je izvršen obračun. O visini obračunate interkalarne kamate Kreditor će pisanim putem obavijestiti Korisnika kredita.

U slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine koja proizlazi iz ovog Ugovora, Korisnik kredita obvezuje se platiti kamatu po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora koja je promjenljiva, odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša, računajući od dospijeća tražbine do namirenja.

Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

u dijelu: „iznos kredita od 140.600,00 CHF (slovima: stočetrdesettisućašestošvicarskihfranaka)“

„koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,“ „sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

„Korisnik kredita obvezuje se platiti kamatu po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora koja je promjenljiva,“

3.

"OTPLATA KREDITA

Članak 7.

Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 704,88 CHF (slovima: sedamstočetirišvicarskihfranakaosamdesetosamcenti) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora.

Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.

Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u narednom mjesecu nakon iskorištenja kredita, ili računajući od isteka roka iz članka 4. ovog Ugovora, ili računajući od davanja izjave Korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita ili računajući od isteka posebnog produženog ugovorenog roka korištenja.

Prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu (ako je ugovoren kredit bez počeka), ili od onoga mjeseca u kojem je istekao poček otplate kredita (ako je ugovoren kredit s počekom)."

u dijelu: „u kunskoj protuvrijednosti 704,88 CHF (slovima: sedamstočetirišvicarskihfranakaosamdesetosamcenti) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

II. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 14.703,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos 0,20 eura počevši od 26. lipnja 2006. do isplate,

-na iznos 0,30 eura počevši od 15. srpnja 2006 do isplate,

-na iznos 1,39 eura počevši od 15. rujna 2006 do isplate,

-na iznos 1,41 eura počevši od 15. listopada 2006. do isplate,

-na iznos 7,56 eura počevši od 15. studenog 2008. do isplate,

-na iznos 30,96 eura počevši od 15. siječnja 2009. do isplate,

-na iznos 31,35 eura počevši od 15. veljače 2009 do isplate,

-na iznos 17,36 eura počevši od 15. ožujka 2009. do isplate,

-na iznos 21,72 eura počevši od 15. travnja 2009. do isplate,

-na iznos 22,29 eura počevši od 15. svibnja 2009. do isplate,

-na iznos 17,36 eura počevši od 15. lipnja 2009. do isplate,

-na iznos 18,22 eura počevši od 15. srpnja 2009. do isplate,

-na iznos 14,12 eura počevši od 15. kolovoza 2009. do isplate,

-na iznos 19,35 eura počevši od 15. rujna 2009. do isplate,

-na iznos 13,54 eura počevši od 15. listopada 2009. do isplate,

-na iznos 17,29 eura počevši od 15. studenog 2009. do isplate,

-na iznos 16,69 eura počevši od 15. prosinca 2009. do isplate,

-na iznos 26,83 eura počevši od 15. siječnja 2010. do isplate,

-na iznos 33,34 eura počevši od 15. veljače 2010. do isplate,

-na iznos 31,93 eura počevši od 15. ožujka 2010. do isplate,

-na iznos 38,40 eura počevši od 15. travnja 2010. do isplate,

-na iznos 50,25 eura počevši od 15. svibnja 2010. do isplate,

-na iznos 52,79 eura počevši od 15. lipnja 2010. do isplate,

-na iznos 66,71 eura počevši od 15. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos 66,24 eura počevši od 15. kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos 95,12 eura počevši od 15. rujna 2010. do isplate,

-na iznos 79,86 eura počevši od 15. listopada 2010. do isplate,

-na iznos 82,19 eura počevši od 15. studenog 2010. do isplate,

-na iznos 5.381,67 eura počevši od 30.studenog 2010. do isplate,

-na iznos 68,44 eura počevši od 15. prosinca 2010. do isplate,

-na iznos 69,55 eura počevši od 15. siječnja 2011. do isplate,

-na iznos 4,359,31eura počevši od 24. siječnja 2011. do isplate,

-na iznos 41,39 eura počevši od 15. veljače 2011. do isplate

-na iznos 43,09 eura počevši od 15.ožujka 2011. do isplate,

-na iznos 43,18 eura počevši od 15.travnja 2011. do isplate,

-na iznos 48,38 eura počevši od 15. svibnja 2011. do isplate,

-na iznos 59,43 eura počevši od 15. lipnja 2011. do isplate,

-na iznos 72,00 eura počevši od 15. srpnja 2011. do isplate,

-na iznos 85,72 eura počevši od 15. kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos 64,06 eura počevši od 15. rujna 2011. do isplate,

-na iznos 56,77 eura počevši od 15. listopada 2011. do isplate,

-na iznos 57,25 eura počevši od 15. studenog 2011. do isplate,

-na iznos 58,26 eura počevši od 15. prosinca 2011. do isplate

-na iznos 64,55 eura počevši od 15. siječnja 2012. do isplate,

-na iznos 66,44 eura počevši od 15. veljače 2012. do isplate

-na iznos 64,38 eura počevši od 15. ožujka 2012. do isplate,

-na iznos 64,07 eura počevši od 15. travnja 2012. do isplate,

-na iznos 65,11 eura počevši od 15. svibnja 2012. do isplate,

-na iznos 66,93 eura počevši od 15. lipnja 2012. do isplate,

-na iznos 64,67 eura počevši od 15. srpnja 2012. do isplate,

-na iznos 64,04 eura počevši od 15. kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos 58,49 eura počevši od 15. rujna 2012. do isplate,

-na iznos 63,27 eura počevši od 15. listopada 2012. do isplate,

-na iznos 65,50 eura počevši od 15. studenog 2012. do isplate,

-na iznos 64,02 eura počevši od 15. prosinca 2012. do isplate

-na iznos 64,24 eura počevši od 15. siječnja 2013. do isplate,

-na iznos 61,63 eura počevši od 15. veljače 2013. do isplate,

-na iznos 61,00 eura počevši od 15. ožujka 2013. do isplate,

-na iznos 65,42 eura počevši od 15. travnja 2013. do isplate,

-na iznos 58,92 eura počevši od 15. svibnja 2013. do isplate,

-na iznos 57,85 eura počevši od 15. lipnja 2013. do isplate,

-na iznos 58,49 eura počevši od 15. srpnja 2013. do isplate,

-na iznos 57,82 eura počevši od 15. kolovoza 2013. do isplate,

-na iznos 60,20 eura počevši od 15. rujna 2013. do isplate,

-na iznos 61,74 eura počevši od 15. listopada 2013. do isplate,

-na iznos 62,49 eura počevši od 15. studenog 2013. do isplate,

-na iznos 65,17 eura počevši od 15. prosinca 2013. do isplate,

-na iznos 62,11 eura počevši od 15. siječnja 2014. do isplate,

-na iznos 65,79 eura počevši od 15. veljače 2014. do isplate,

-na iznos 67,46 eura počevši od 15. ožujka 2014. do isplate,

-na iznos 66,00 eura počevši od 15. travnja 2014. do isplate,

-na iznos 63,91 eura počevši od 15. svibnja 2014. do isplate,

-na iznos 64,36 eura počevši od 15. lipnja 2014. do isplate,

-na iznos 65,85 eura počevši od 15. srpnja 2014. do isplate,

-na iznos 67,04 eura počevši od 15. kolovoza 2014. do isplate,

-na iznos 67,35 eura počevši od 15. rujna 2014. do isplate,

-na iznos 68,63 eura počevši od 15. listopada .2014. do isplate,

-na iznos 70,46 eura počevši od 15. studenog 2014. do isplate,

-na iznos 70,80 eura počevši od 15. prosinca 2014. do isplate,

-na iznos 71,07 eura počevši od 15. siječnja 2015. do isplate,

-na iznos 70,94 eura počevši od 15. veljače 2015. do isplate,

-na iznos 70,94 eura počevši od 15. ožujka 2015. do isplate,

-na iznos 70,94 eura počevši od 15. travnja 2015. do isplate,

-na iznos 70,94 eura počevši od 15. svibnja 2015. do isplate,

-na iznos 70,94 eura počevši od 15. lipnja 2015. do isplate,

-na iznos 70,94 eura počevši od 15. srpnja 2015. do isplate,

-na iznos 70,94 eura počevši od 15. kolovoza 2015. do isplate,

-na iznos 70,94 eura počevši od 15. rujna 2015. do isplate,

-na iznos 70,94 eura počevši od 15. listopada 2015. do isplate,

-na iznos 70,94 eura počevši od 15. studenog 2015. do isplate,

-na iznos 70,94 eura počevši od 15. prosinca 2015. do isplate,

-na iznos 70,94 eura počevši od 15. siječnja 2016. do isplate,

-na iznos 93,28 eura počevši od 15. veljače 2016. do isplate,

po stopi od 15% godišnje do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu za iznos 9.909,70 eura tužbeni zahtjev se odbija.

IV. Nalaže se tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu 1.023,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje ZOO), u roku 15 dana, dok se u dijelu iznad dosuđenog zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška odbija.

V. Odbija se zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženicom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206491342 kreditna partija 7103101076 solemniziran kod javnog bilježnika u Poreču Đordana Pahovića pod brojem OU-395/06 24. travnja 2006., a temeljem kojeg je korisniku kredita odobren kredit u iznosu 140.600,00 CHF (slovima: stočetrdesettisućašestošvicarskihfranaka) obračunato u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s rokom otplate kredita od 30 godina i kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje. Tužitelj i tuženica da su 02. travnja 2010. zaključili Dodatak tom ugovoru o namjenskom kreditu, da bi 23. veljače 2016. zaključili Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u Euro. Tužitelj da više ne raspolaže cjelokupnom dokumentacijom o kreditu zaključenim s tuženicom pa da je 01. lipnja 2022. zatražio od tuženice dokumentaciju o kreditu, ali je do podnošenja tužbe nije dobio. Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206491342 kreditna partija od 24. travnja 2006. da je sadržavao niz ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženice i valutnoj klauzuli u CHF koji su dovele do preplate kredita od strane tužitelja. Tužitelj smatra da nije obeštećen u postupku konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju da je povećavana nekoliko puta. Zbog načina obračuna s jednakim anuitetima otplate za određenu kamatnu stopu, svako povećanje kamatne stope da je značilo da se smanjuje udio otplaćene glavnice u svakom anuitetu po novom otplatnom planu s povećanom kamatnom stopom, uslijed čega se glavnica tijekom vremena sporije smanjivala u odnosu na početni otplatni plan što je za posljedicu imalo dodatnu uvećanu cijenu kredita. Tuženica da je jednostranom odlukom mijenjala kamatnu stopu, a o istom obavještavala tužitelja, bez da je za promjenu tražila ikakvu suglasnost, pa je visina kamatne stope isključivo ovisila o poslovnoj politici i odluci tuženice. Visina kamatne stope da se mijenjala prema odluci tuženice bez ikakvih ugovorenih podataka o kojima ovisi visina redovne kamate. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tuženica kao trgovac da nije ni na koji način s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarala, niti je ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženice o promjeni ugovorene kamatne stope, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu tužitelja, dok je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tuženica u predugovornoj fazi davala tužitelju skriveno ili izričito poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope. Stoga da su nepoštene odredbe ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, tj. od trenutka kad su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje je da je postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima cijelo vrijeme dok se koriste, dakle od trenutka kada su unesene u ugovor, pa nadalje, što sve da proizlazi iz samog pojma ništetnosti, koja je posljedica toga što su nepoštene. Ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženice, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmeti i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženica da je u potpunosti izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što da je suprotno odredbi čl. 26. ZOO/91, odnosno čl. 247. ZOO/05 koje propisuju da je ugovor sklopljen ako su ugovorne stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora o kreditu da su svakako predmet i cijena, pri čemu su kamate cijena. Dodatna okolnost koja je presudna kod toga uzrokuje li odredba iz ugovora znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja da je upravo činjenica što su navedene odredbe ušla u ugovor na inicijativu banke i to kao sadržaj standardnog ugovora tuženice na što tužitelj nije mogao utjecati, pri čemu je nedvojbeno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu bili utvrđeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Tim više što u predmetnom ugovoru nije čak ni navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze tužitelja) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, već je u ugovoru navedeno kako se promjene ugovorene kamatne stope vrši sukladno odluci banke. Tuženica da je iskoristila svoje ugovoreno ovlaštenje i u više navrata samovoljno mijenjala kamatnu stopu, međutim obzirom na to da su citirane odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne - bez pravnog učinka da su i sve ostale odluke banke - tuženice o promjeni kamatne stope tijekom trajanja kredita. U presudi 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je presudio: - da je prvotuženik Z. B. d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), dalje u tekstu: ZZP 03), i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl.br. Pž-6632/2017-10, koje vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. U obrazloženju presude VTSRH PŽ-6632/17 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud da je iznio: „Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Te „Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamate, po ocjeni ovog suda, tuženici nisu dokazali da postoji ravnoteža između stranaka. Naime i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako je iznos ugovorne kamate potrošaču nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke.“ Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ništetnost da ima za posljedicu povrat onoga što se na temelju takvog ugovora, odnosno temeljem takvih odredbi ugovora, steklo, pa stoga tužitelj kao korisnik kredita smatra kako je preplatio cijenu kredita odnosno kamate za sve vrijeme trajanja ugovora. Preplata da se sastoji: a) od iznosa koji predstavljaju razliku između naplaćenog temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i kamatne stope određene na dan sklapanja ugovora o kreditu na glavnicu kredita izraženu u kunskoj protuvrijednosti ugovorenog iznosa kredita u CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita/tj. na stvarni iznos kuna kojeg je kreditor isplatio tužitelju; b) temeljem vezivanja anuiteta otplate za kunsku protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, budući kreditor nije isplatio tužitelju CHF nego kune što izričito stoji u ugovoru. Temeljem iznesenog tužitelj predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u točki I. izreke, a kako ne može utvrdit točno stanje tražbina po kreditu, niti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, dok tuženica ne preda isprave kako je to tužitelj zatražio, sukladno odredbi čl. 186.b st. 1. i 2. ZPP-a tužitelj ističe i zahtjev da se tuženici naloži i predaja isprava, te da se provede vještačenje po vještaku financijske struke. Potražuje i parnični trošak. U svom podnesku od 08. siječnja 2024. (str. 316-317), tužitelj je postavio određen tužbeni zahtjev vezano za preplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pa predlaže da sud donese presudu kojom će se (točka II. tužbenog zahtjeva) naložiti tuženici da tužitelju isplati iznos u visini 24.612,78 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. listopada 2015. do isplate. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev (točka II.) u svom podnesku od 03. rujna 2025. (str. 428- 432), te predlaže da se tuženici naloži da mu isplati po osnovi preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos u visini 14.703,08 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u točki II. izreke presude.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica navodi da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu 3206491342 od 18. travnja 2006. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 140.600,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi da postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi navodi kako će postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu neodređenog iznosa, pa da se prije svega, ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), a institut stupnjevitih tužbi da se koristi u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Imajući u vidu navedeno, prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna. Shvaćanje da je tužitelj dužan dokazati postojanje pretpostavki za podnošenje stupnjevite tužbe da proizlazi i iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2770/2020 od 16. prosinca 2020. Tuženica stoga predlaže da sud sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtijeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci. Nadalje, ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj da činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača da je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač da je nužno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Ističe i prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 09. lipnja 2022., ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 07. lipnja 2017. nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 04. travnja 2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, potraživanje tužitelja da bi opet bilo u zastari. Zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila 14. lipnja 2019., odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13. lipnja 2019., čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 07. lipnja 2022. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navedeno da nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” Dalje, odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da je su tužitelj i tuženica 23. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 da je propisano odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c da je određen način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe da je propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom da je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 da nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d da je propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženica da je u cijelosti postupila u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavila mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavila na mrežnim stranicama tuženice (dostupno na www.zaba.hr). Nadalje, tuženica da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavila izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. uz usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka da je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe da je tuženica bila u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo tužitelj da je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženica smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženica očituje u nastavku. Dalje, Sud EU da je 05. svibnja 2022. donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga:

- što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke);

- što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke);

- što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak da se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 09. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Stav Suda EU iz gore navedene odluke C-567/20 više puta da je potvrđen i od strane Vrhovnog suda RH (dalje u tekstu: VSRH). Prvenstveno da je taj stav VSRH već bio iznio u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 04. ožujka 2020., no također je taj stav VSRH i naknadno potvrdio recentim rješenjem posl. broj Rev 1014/18 iz veljače 2022. Naime, VSRH da je 09. veljače 2022. objavio rješenje iz listopada 2021. kojim rješenjem je potvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku, tuženica kao Banka udovoljila tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, VSRH da je ovom odlukom opetovano iznio svoj pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te je nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja i to jasno navodeći da je sklapanjem Dodatka došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito ukazuje na toč. 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Rješenje VSRH posl. broj Rev 1014/18 da je u skladu s rješenjem koje je VSRH donio u oglednom postupku, koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava 04. ožujka 2020. kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH da zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka

– aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH da navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu da upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH da navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 da nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno da pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - GH) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj da je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženica morali ponuditi. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, da je jasno da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće da ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. U smislu navedenog, tuženica se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl. br. Gos 1/2019 i Rev 1014/18 te iz odluke Suda EU C-567/20, da proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj:

- Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

- Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženice stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženice kao trgovca;

- Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove;

- Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita,

- Zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU da je jasno da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće da ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Tuženica ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Dodatno, ističe, da sve i kad bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova da proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. U tom smislu ističe presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1780/2019 od 07. srpnja 2020., te posl. br. Gž-1938/2019 od 19. svibnja 2020., kao i presudu Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-706/2019 od 29. travnja 2020. Sve i kada bi sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto da ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih, prvenstveno ističe da je tužbeni zahtjev sasvim neodređeno postavljen u ovom dijelu. Tako tužitelj da ne navodi niti na koji iznos traži kamate niti od kojeg datuma pa i u ovom dijelu tužbeni zahtjev odnosno tužba nije postavljena prema zakonskim odredbama članka 186. ZPP-a. Nadalje, ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) da je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 05. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud da potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, da je razvidno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženica osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženici za povrat stečenog bez osnove, a tuženica u trenutku stjecanja nije bila nepoštena te ju se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnom. Slijedom svega navedenog, tuženica predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženici naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

2.1. U svom podnesku od 04. ožujka 2025. (str. 320-325) tuženica prvenstveno ističe da su stranke 24. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom parnične stranke da su stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravno pitanje konverzije kredita te učinci koje konverzija kredita proizvodi za ugovorne strane, pa time i u odnosu na pravnu osnovu tužitelja za potraživanjem bilo kakve isplate od strane tuženika kao banke, da je riješeno kroz odgovarajuću sudsku praksu Suda EU u predmetu C-567/2020 od 05. svibnja 2022. kao i kroz praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske počevši od odluke u oglednom postupku Gos-1/2019 pa sve do sada recentno objavljene posljednje odluke VSRH u predmetu Rev 637/2019 od 15. studenog 2022. (presuda otpremljena strankama 27. prosinca 2024.). Naime, a što je poznato i o čemu se već tuženica očitovala tijekom ovog postupka, u predmetu Gos-1/2019 VSRH je zauzeo pravno stajalište da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH te da je isti valjan i proizvodi pravne učinke. U oglednom postupku VSRH je u pogledu kondemnatornih zahtjeva korisnika kredita, koji su izvršili konverziju kredita sukladno ZIDZPK/15, naveo da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. S tim u vezi ukazuje kako u konkretnom slučaju tužitelj ne iznosi nijedan takav razlog eventualne ništetnosti konverzije. Iako je, dakle, VSRH već kroz ogledni postupak riješio pitanje (ne)osnovanosti tužbenih zahtjeva korisnika kredita prema Bankama, u situaciji kad je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK/15, Općinski građanski sud u Zagrebu da je podnio zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU, a o kojem zahtjevu je odlučeno odlukom C-567/2020. Navedenom odlukom Sud EU je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU u odluci C-567/2020 je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Dodatka kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:

- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);

- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te

- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 09. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20). Nastavno na stav VSRH iz Gos-1/2019 kao i meritorni stav Suda EU u predmetu C-567/2020 uslijedila je i odluka VSRH u predmetu pod posl.br. Rev 637/2019 u kojem postupku je i tuženica bila stranka i kojom odlukom je VSRH u cijelosti prihvatio reviziju tuženice te preinačio presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev za isplatu tužitelja-korisnika kredita koji je prihvatio konverziju. Pravno pitanje koje je bilo predmet razmatranja na VSRH da se odnosilo na to ima li tužitelj korisnik kredita pravo na eventualne preplate s osnove kamate, unatoč izvršenoj konverziji sukladno ZIDZPK/15. U postupku čak nije niti bilo sporno da tužitelj nema pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove tečaja jer sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. ZID ZPK/15 konverzija podrazumijeva konverziju radi promjene valute. VSRH prvenstveno da polazi od toga da je Dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu zaključen temeljem prisilnog propisa, koji je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH uz posebnu naznaku da je Ustavni sud RH utvrdio da je ZIDZPK/15 imao legitiman cilj, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom tom legitimnom cilju, jer su mjere bile prikladne i nužne. Nastavno na to razmišljanje, VSRH se pozvao i na ogledni postupak te utvrđenja tog istog suda u tom postupku, podupirući stavove iz ove odluke pravnim stajalištima VSRH iz oglednog postupka. Ono što je ključno za razumijevanje konverzije, kao i pravnog uporišta da potrošači nemaju pravo na isplatu jest upravo točka 17. obrazloženja predmetne odluke Rev 637/2019, budući da se ista temelji na utvrđenjima Suda EU iz predmet C-567/2020. Naime, u točki 17. i 18. VSRH da navodi sljedeće: „17. U konkretnom slučaju između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu. S tim u vezi, valja istaći, da se odredbe glava II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 41/14, 110/15, i 14/19 – dalje ZZP) koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. 18. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost." Kao što se i ranije navodi Sud EU je u odluci C-567/20 iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13, jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti. Članak 1. st. 2. Direktive 93/13 da je implementiran je i u Zakon o zaštiti potrošača (i onaj iz 2003. i 2007. godine) na način da je navedeno da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Drugim riječima, sve one odredbe ugovornog odnosa između potrošača i trgovca, a koje proizlaze iz prisilnog propisa, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, niti je sud ovlašten na bilo koji način razmatrati te odredbe, a kamoli dosuđivati eventualnu restituciju s osnove eventualne ništetnosti tih odredbi. U tom smislu, u ostalim točkama obrazloženja (posebno 20. i 21.) VSRH poentira da je, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, konverzija kredita imala učinak ne samo na promjenu valute, nego i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti, pri čemu VSRH posebno naglašava da su sve uplate koje je korisnik kredita izvršio iskorištene za otplatu njegovog kredita u euru i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Odlučnom u postupku konverzije VSRH uzima i činjenicu da je potrošač sukladno odredbama o konverziji informiran o svim posljedicama sklapanja Aneksa ugovora o kreditu te da je imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Stoga, u točkama 23. i 24. obrazloženja VSRH zaključuje da je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. Dodatno, VSRH navodi da u takvom slučaju više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika kao banke, pa i nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Drugim riječima, sve preplate su uračunate i nema stečenog bez osnove, pa da bi posljedično postojala obveza banke na povrat stečenog bez osnove. U konačnici VSRH daje odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje navodeći: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPKom, a u skladu sa zaključcima VSRH iz odluka J1/2019 i Rev 637/2019, koje su u suglasju s odlukom Suda EU u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja:

- tužitelj je slobodnim i osobnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučio urediti ugovorni odnos s tuženicom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;

- navedenim postupanjem stvorena je nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;

- pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu;

- na taj način sve su eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima stoga nema stečenog bez osnove, ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove;

- slijedom čega tužitelj nema pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/15. Slijedom svega navedenog, tuženica predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženici naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Na ročištu za glavu raspravu koje je održano 10. rujna 2025. tuženica je navela da je preciziranjem tužbenog zahtjeva tužitelja podneskom od 03. rujna 2025. tužitelj zapravo djelomično povukao tužbeni zahtjev, pa da se tom povlačenju protivi i da predlaže sudu odlučiti o zahtjevu tužitelja kako je bio postavljen u podnesku od 08. siječnja 2024. Obzirom na ovo, stav je suda, a imajući u vidu pravno shvaćanje VSRH zauzeto na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021. broj Su IV-16/21-8

- da je doista povlačenje tužitelja bez procesnopravnog učinka, budući da sukladno odredbi čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP) tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a sukladno st. 2. istog članka tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane. Tužitelj je sukladno pravnom shvaćanju VSRH broj Su IV-16/21-8 djelomično povukao tužbu nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, pa kako tuženik na to povlačenje nije pristao, odlučeno je i o tom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja, o čemu nastavno.

4. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o namjenskom kreditu od 18. travnja 2006. (str. 11-17, 41-48), dodatak ugovoru o namjenskom kreditu od 02. travnja 2010. (str. 18-21, 49-52), dodatak ugovoru o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 23. veljače 2016. (str. 22-27), izvadak iz zemljišne knjige (str. 28), otplatni plan (str. 29-40), obavijest o izračunu efekata konverzije (str. 53), dopis od 12. studenog 2015. (str. 72), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 73-77), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 78- 79), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (str. 80), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak, odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama (str. 113-115), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja sukladno odredbi čl. 265. st. 2. ZPP-a, te je provedeno financijsko vještačenje povjereno Centru za financijska vještačenja d.o.o.

5. Među strankama nije sporno:

- da su zaključile Ugovor o namjenskom kreditu 18. travnja 2006. (str. 11-17), Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu 02. travnja 2010. (str. 18-21), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 140.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s namjenom – adaptacija kuće s promjenjivom kamatnom stopom u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje i s rokom otplate 30 godina (čl. 1., 2., 3. i 6.);

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 704,88 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a koji iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora (čl. 7.), jer vezano za ovo nesporno ni jedna od stranaka ne tvrdi drugačije, a proizlazi i iz pročitanih isprava.

6. Sporno, a odlučno u ovom postupku je slijedeće:

- jesu li ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu;

- ima li tužitelj pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je tuženica - banka u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu posl. br. Rev-221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu, između ostalog i na ovdje tuženika, glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

8. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 UH i BH od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženica takvo što u postupku nije tvrdila niti je predlagala provođenje dokaza na te okolnosti, pa sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ove tvrdnje tužitelja koje se odnose na ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Naime, tužitelj u svom iskazu tvrdi da on osobno nije sastavljao tekst ugovora, već da je to učinila tuženica, ne sjeća se detalja tijeka pregovora o spornim odredbama ugovora, ali ističe da mu je banka sugerirala sklapanje upravo ovakvog ugovora vezanog za valutu CHF, koji je u konačnici i sklopljen. Budući da iskaz tužitelja drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje, a pred sudom je iskazivao okolnosno i po sudu uvjerljivo, njegov je iskaz cijenjen istinitim i vjerodostojnim.

9. Navodi tuženice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao i da je zato tužbeni zahtjev neosnovan nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi, koje u ovom konkretnom slučaju predstavljaju prethodno pitanje, te tako posljedično i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu GH protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

10. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.

10.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. Nedvojbeno je da tužitelj ima status potrošača. Naime, sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu adaptirana je kuća tužiteljevog oca, a vezano za isto tuženik, na kojem je teret tog dokaza i ne tvrdi drugačije.

11. U postupku je provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze NH (Centar za financijska vještačenja d.o.o.) koji je u svom nalazu i mišljenju (str. 336-375) utvrdio da je tužitelj preplatio na ime rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos u visini 14.703,08 eura.

11.1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženik u pogledu izračuna nije imao primjedbi. Naime, primjedba tuženika se je isključivo odnosila na to da je zahtjev tužitelja neosnovan jer da je neosnovana pravna osnova.

12. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

13. U konkretnom slučaju tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, a u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužitelju iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženica treba vratiti tužitelju iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

14. Ovdje se još ističe, nastavno na sve navedeno, te na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH od 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, odnosno na zaključak koji glasi: "Ako je ništatnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – da tužiteljev zahtjev za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 08. lipnja 2022., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare). Tijekom postupka tužitelj je bio smanjio tužbeni zahtjev vezano za isplatu po osnovi ništenih odredbi ugovora vezano za promjenu kamatne stope jednostranom odlukom banke, ali, kako je rečeno tuženica na to povlačenje nije pristala i o tom je dijelu tužbenog zahtjeva valjalo meritorno odlučiti, pa kako je vezano za taj dio tužbenog zahtjev nastupila zastara jer je odluka u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P-1401/2012, donesena 04. Srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a tužba je u ovom predmetu bila podnesena po proteku petogodišnjeg roka - za taj je dio tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom.

15. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke ove presude.

16. Odluka o parničnom trošku (točka IV. i V. izreke presude) temelji se na odredbi na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a koja propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je uspio s 59,74%, iz čega proizlazi da je tuženica uspjela s 40,26% u ovom postupku, iz čega dalje proizlazi da tužitelju pripada 19,48% priznatog parničnog troška.

16.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe u iznosu 500,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 20. rujna 2023., 08. siječnja 2024., 20. ožujka 2025. i 04. rujna 2025. u iznosu ukupno 2.000,00 eura (tbr, 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 20. ožujka 2023., 24. ožujka 2025. i 10. rujna 2025. u iznosu ukupno 1.500,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), odnosno sveukupno za zastupanje 4.000,00 eura, uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,08 eura i predujam utrošen na vještačenja u iznosu 1.200,00 eura, dakle sveukupno 5.253,08 eura, od čega 19,48% iznosi 1.023,30 eura.

15.2. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, jer takav trošak obzirom na odredbu čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023) nije imao.

U Poreču, 14. listopada 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženica p.p.