Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-391/2020-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović u Osijeku, protiv tužene BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Margareti Krivić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hrvoje Krivić, Margareta Krivić, Drago Aćimović i Tihana Ranđelović u Osijeku, radi ispunjenja obveze, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 17. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, 14. listopada 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Tužena BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužna je tužitelju ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 9.668,00 EUR-a (devettisućašestošezdesetosameura) sa zateznom kamatom određene po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine:

na iznos od 112,00 EUR-a od 15. listopada 2020. do isplate,

na iznos od 1.194,50 EUR-a od 15. studenoga 2020. do isplate,

na iznos od 1.194,50 EUR-a od 15. prosinca 2020. do isplate,

na iznos od 1.194,50 EUR-a od 15. siječnja 2021. do isplate,

na iznos od 1.194,50 EUR-a od 15. veljače 2021. do isplate,

na iznos od 1.194,50 EUR-a od 15. ožujka 2021. do isplate,

na iznos od 1.194,50 EUR-a od 15. travnja 2021. do isplate,

na iznos od 1.194,50 EUR-a od 15. svibnja 2021. do isplate,

na iznos od 1.194,50 EUR-a od 15. lipnja 2021. do isplate.

II. Odbija se djelomično, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a koji glasi:

"I/ Tuženik BM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužna je tužitelju KM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 13.139,55 EUR-a/ 99.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinanciranjem trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena do 31.12.2022. godine, a od 1.1.2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena tekućim

na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. lipnja 2019.g. do isplate, na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. srpnja 2019.g. do isplate, na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. kolovoza 2019.g. do isplate, na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. rujna 2019.g. do isplate, na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. listopada 2019.g. do isplate, na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. studenog 2019.g. do isplate, na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. prosinca 2019.g. do isplate, na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. siječnja 2020.g. do isplate, na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. veljače 2020.g. do isplate, na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. ožujka 2020.g. do isplate. na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. travnja 2020.g. do isplate,

II/ Tuženik, BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dužna je tužitelju KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti i daljnji iznos kupoprodajne cijene od 5.860,56 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinanciranjem trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena do 31.12.2022. godine, a od 1.1.2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena tekućim;

na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. lipnja 2020. g. do isplate na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. srpnja 2020. g. do isplate na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. kolovoza 2020. g. do isplate na iznos od 1.194,50 EUR-a / 9.000,00 kn od 15. rujna 2020. g. do isplate na iznos od 1.082,50 EUR-a od 15. rujna 2020. g. do isplate.

kao i naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29 Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.“.

III. Nalaže se tužitelju ŽM da tuženoj BM isplati iznos od 1.300,00 EUR (tisućutristoeura), zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 14. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je temeljem kupoprodajnog ugovora od 13.5.2019. prodao tuženici kao kupcu vlasništvo nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kč. br. [katastarska čestica], kuća i dvorište [adresa], ukupne površine 295 m2. Temeljem predmetnog ugovora, tuženica se upisala kao vlasnica predmetne nekretnine. Predmetnim kupoprodajnim ugovorom nekretnine parničnih stranaka i to tužitelj kao prodavatelj, te tuženica kao kupac su ugovorili kupoprodajnu cijenu u iznosu od 240.000,00 kuna, pri čemu se tuženica obvezala isplatiti iznos od 24.000,00 kn prilikom sklapanja ugovora, a preostali iznos od 216.000,00 kn u 24 mjesečne jednake rate po 9.000,00 kn najkasnije do 15.5.2021. Tuženica nakon sklapanja predmetnog ugovora, dakle od 15.6.2019. pa do zaključno 15.5.2020., za koje vrijeme je tužitelj podnio ovu tužbu, dakle za ukupno 11 mjeseci, nije platila tužitelju cijenu u vidu mjesečnih rata, odnosno nije platila ukupno do navedenog datuma 99.000,00 kn. Tužitelj ima pravni interes zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze tuženice na isplatu navedene kupoprodajne cijene, pa stoga predlaže sudu da donese presudu.

1.1. Tužitelj je svojim podneskom od 28. travnja 2021. uredio tužbeni zahtjev s obzirom da su dospjele obveze na isplatu preostalih rata iz kupoprodajnog ugovora i to na način da je tuženica dužna tužitelju isplatiti daljnji iznos kupoprodajne cijene od 117.000,00 kuna sa zateznom kamatom. Sud je stoga svojim rješenjem od 30. srpnja 2020. broj P-391/2020-12 dopustio preinaku tužbe, budući da je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama, sukladno članku 190. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. – dalje u tekstu: ZPP). Naknadno je tužitelj svojim dopisom od 4. travnja 2023. uredio tužbeni zahtjev na način da je umjesto valute kuna naveo valutu eur, sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbu navela kako ne osporava da bi tužitelj i ona sklopili kupoprodajni ugovor kako je navedeno u tužbi, ali je tužitelj propustio navesti kako je sa ocem tuženice još 1999. godine sklopio usmeni ugovor o kupoprodaji nekretnine u [adresa], kojom prilikom je tužitelj od oca tuženice SM primio na ruke 15.000 DEM, s time da su stranke sporazumno dogovorile kako će tužitelj i dalje ostati knjižni vlasnik predmetne nekretnine. Otac tuženice SM je na kupljenom zemljištu u [adresa], na mjestu stare, srušene kuće u periodu od 2003. do 2005. godine izgradio novu kuću za svoju kćer, ovdje tuženu BM. Radi prijenosa prava vlasništva na nekretnini u [adresa], upisanoj u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica], tužitelj i tuženica su sklopili kupoprodajni ugovor, pri čemu se zaista tuženica obvezala isplatiti tužitelju iznos od 240.000,00 kn, s time da je pri sklapanju ugovora isplaćeno 24.000,00 kn, a preostali iznos od 216.000,00 kn obvezala se u anuitetima platiti u 24 mjesečne rate. Tužitelj je prenio vlasništvo nekretnine na tuženicu u trenutku sklapanja ugovora zbog svih ranije navedenih činjenica. Tužitelj je od oca tuženice u 2019. godini primio kupoprodajnu cijenu u cijelosti i to 76.393,49 kn putem uplata koje je SM izvršio na račun tužitelja, te iznos od 19.000,00 € isplaćen tužitelju na ruke, a koje novce mu je SM osobno predao po povratku iz Njemačke u prosincu 2019. godine, čemu je nazočio i VM. Tuženica je dakle svoju obvezu iz kupoprodajnog ugovora ispunila, te slijedom navedenog predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu i to ugovor o kupoprodaji nekretnina (stranice 5-7 i 30- 32 spisa), povijesni prikaz (stranice 8-9 spisa), izjava uz bankovne izvatke (stranica 35-39 spisa), računi (stranice 41-43 i 901-123 spisa), ovjereni prijevod dokumentacije s njemačkog jezika na hrvatski jezik (stranice 66-77 spisa), te izjave (stranice 164-165 i 168-169 spisa). Saslušani su tužitelj ŽM i tužena BM, te svjedoci SM, AM i VM.

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 17. rujna 2025. odbijeni je prijedlog punomoćnice tuženika za suočenjem svjedoka SM i tužitelja ŽM, te za saslušanjem svjedoka ŠM. Naime, odredbom članka 244. stavka 3. ZPP-a propisano je kako se svjedoci mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu o važnim činjenicama. U konkretnom predmetu se ne radi o prijedlogu za suočenje dva svjedoka već suočenje svjedoka i stranke u postupku. Ovaj sud je stava kako se radi o različitim dokaznim sredstvima u postupku, pa se tako svjedok i stranka ne mogu suočiti, već to mogu samo svjedoci. Također valja istaknuti kako suočenje nije dokazno sredstvo, već način saslušanja svjedoka, a u ovome postupku su se saslušali i svjedok SM i tužitelj. Kako se ne radi o svjedocima, već o suočenju svjedoka i tužitelja, to nisu ispunjene pretpostavke za suočenje, pa je navedeni prijedlog valjalo i odbiti, s napomenom da ukoliko se iskazi stranke i svjedoka ne slažu isto se odlučuje sukladno članku 221.a ZPP-a (primjenom pravila o teretu dokazivanja).

3.2. Sud je također na istoj raspravi odlučio kako neće uzeti u obzir dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka ŠM. Naime, sukladno članku 299. stavku 2. ZPP-a propisano je kako stranke mogu predlagati nove dokaze tijekom glavne rasprave, samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti prije zaključenje prethodnog postupka. Stoga je bilo potrebno utvrditi krivnju kao kriterij za ocjenu dopuštenosti iznošenja činjenica. Pitanje krivnje se može postaviti kao pitanje odgovornosti za to što stranka nije pravodobno saznala za određene činjenice, odnosno pogrešno ocijenila pravnu relevantnost (iako je za njih ranije znala), odnosno kao pitanje oslobođenja od odgovornosti u slučajevima prisile, prevare, zablude ili nekog značajnijeg interesa (tako i ĐM, Građansko parnično pravo – Utvrđivanje činjenica VII. knjiga, stranica 50-51). Tako je ovaj sud utvrdio kako je ovaj parnični postupak započeo još u srpnju 2020., da je tuženik tijekom cijelog postupka imao punomoćnika, da je znao tko je ŠM (sin tužitelja i ranije upisan vlasnik predmetne nekretnine). Čak je i svjedok SM (inače otac tuženice) iskazao kako je ŠM bio upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Stoga je ovaj sud utvrdio kako je na tuženiku krivnja što navedeni dokaz nije predložio i ranije, odnosno prije zaključenja prethodnog postupka, a ničim nije dokazao kako takav dokazni prijedlog, bez svoje krivnje, nije mogao ranije i predložiti. Također valja istaknuti kako navedenim dokaznim prijedlogom bi se utvrđivale posredne činjenice, kako to navodi tuženik, a to je da je tužitelj njemu osobno pričao da mu je SM platio kuću, dakle isti niti nema neposredna saznanja, koja se tiču navoda iz tužbe, odnosno da je isti bio prisutan isplati novca od 19.000,00 eura, odnosno uplatama koje je tuženik vršio prema tužitelju uplatama na račun tužitelja. Stoga i navedenim dokaznim prijedlogom ovaj sud ne bi mogao niti utvrditi važne činjenice za ovaj postupak, pa je isti i nepotreban za razrješenje ovoga spora.

3.3. Također sud nije prihvatio prijedlog tuženika za dodatnim saslušanjem tužitelja i tuženice, odnosno svjedoka SM, budući da su isti saslušanim pred sudom, a činjenicu da se promijenio raspravni sudac pa da je iz tog razloga potrebno dodatno saslušati ovome sudu nije prihvatljivo, budući da je ovaj sud, prije početka rasprave postupio sukladno članku 315. stavku 3. ZPP-a uredno započeo iznova glavnu raspravu, te je, uz njihovu prethodnu suglasnost, odlučeno kako se do sada provedeni dokazi neće ponovno izvoditi, već će se pročitati zapisnici o izvođenim dokazima.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćenog dijela kupoprodajne cijene po ugovoru o kupoprodaji.

6. U postupku je nesporno da su stranke zaključile ugovor o kupoprodaji nekretnina 13. svibnja 2019., da je istim ugovorom ugovorena kupoprodajna cijena od 240.000,00 kuna, od čega je tužitelju, kao prodavatelju, isplaćen iznos od 24.000,00 kuna, dok će se preostali iznos od 216.000,00 kuna isplatiti tužitelju do 15.5.2021. u mjesečnim rata od po 9.000,00 kuna.

7. Među strankama je sporno je li tužitelj isplaćen za preostali iznos kupoprodajne cijene od 216.000,00 kuna i to od strane oca tužene SM, odnosno duguje li tužena predmetni novčani iznos tužitelju na ime neisplaćenog dijela kupoprodajne cijene, sve sukladno sklopljenom ugovoru.

8. Iz ugovora o kupoprodaji nekretnina (stranice 5-7 i 30-32 spisa) proizlazi kako je 13.5.2019. tužitelj, kao prodavatelj, prodao nekretninu upisanu u k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] i to tuženoj, kao kupcu, te u kojem ugovoru je navedena kupoprodajna cijena od 240.000,00 kuna, od čega je tužitelju, kao prodavatelju, isplaćen iznos od 24.000,00 kuna, dok će se preostali iznos od 216.000,00 kuna isplatiti tužitelju do 15.5.2021. u mjesečnim rata od po 9.000,00 kuna (članak 2.).

9. Iz povijesnog prikaza (stranice 8-9 spisa) proizlazi kako je za kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] kao vlasnica upisana tužena, a na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina od 13.5.2019.

10. Iz izjave i bankovnih izvadaka na njemačkom jeziku (stranica 35-39 spisa) proizlazi kako je trgovačko društvo Daka gmbh 28.8.2019. isplatilo tužitelju iznos od 1.400,00 EUR, potom 4.10.2019. iznos od 1.500,00 EUR, te 24.10.2019. iznos od 2.000,00 EUR.

11. Iz računa (stranice 41-43 spisa) proizlazi kako trgovačko društvo Pograd j.d.o.o. ispostavilo račun tvrtki Daka gmbh na iznos od 10.355,11 kn (približno 1.375,00 EUR), iznos od 11.118,18 kn (približno iznos od 1.475,00 EUR) i iznos od 14.873,36 kuna (približno iznos od 1.974,00 EUR-a).

11.1. Iz računa (stranice 90-123 spisa) proizlazi kako je trgovačko društvo Pograd j.d.o.o. ispostavljalo račune tvrtki Cooling&heating d.o.o. i to 31.5.2018., 30.6.2018., 21.8.2018.18.9.2018., 23.10.2018., 21.11.2018., 17.12.2018., 30.1.2019., 31.1.2019., 28.3.2019. i 29.4.2019., a uz koje račune su dostavljeni i izvodi da su isti plaćeni u cijelosti. Nadalje je vidljivo kako je trgovačko društvo Pograd j.d.o.o. ispostavljalo račune tvrtki Daka Gmbh 12.6.2019., 9.8.2019., 7.10.2019., 25.10.2019., 4.12.2019., 20.1.2020., a uz koje račune su dostavljeni izvodi kako su isti plaćeni u cijelosti društvu Pograd j.d.o.o.

12. Iz ovjerenog prijevoda dokumentacije s njemačkog jezika na hrvatski jezik (stranice 66-77 spisa) proizlazi kako u bankovnim izvacima se za uplatu od 28.8.2019. i 4.10.2019. navodi kao svrha korištenja plaćanje za rad, dok za uplatu od 24.10.2019. kao svrha korištenja se navodi plaćanje.

13. Iz izjave (stranice 164-165 i 168-169 spisa) proizlazi kako je ŠM dao izjavu kako mu je njegov otac ŽM (ovdje tužitelj) rekao u nekoliko navrata da mu je SM platio kuću u [adresa], uz napomenu kako ga samo on može zeznuti da ne dobije novac ako on to izjavi na sudu.

14. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je saslušao tužitelja ŽM koji je u svom iskazu naveo kako dugo godina poznaje oca tužene SM, s kojim je zajedno odrastao u [adresa] jer su bili susjedi. S njim nije u zavadi niti danas, osim što navedeni neće izvršiti svoje obveze prema njemu. On je u njihovom odnosu garant za svoju kćerku. To nije stavljeno na papir iz razloga što su si uvijek bili dobri. On je bio vlasnik kuće u [adresa] u [adresa], koja kuća je nasljedstvo njegove bivše supruge GM, rođene Ž, u jednoj osmini, a ostali dio su supruga i on isplatili prijašnjim vlasnicima familiji B, te je upisao u zemljišne knjige na navedenoj nekretnini. U početku su supruga i on bili suvlasnici na toj kući, a onda je ona prenijela nekretninu na njihovu firmu zajedno s njim, a zatim je on to otkupio osobno od firme. Nakon toga su tu kuću supruga i on dogovorom poklonili njihovom sinu ŠM, skupa s voćnjakom i nekom zemljom. Nakon toga je ŠM ostavio oporuku za kuću na kč. br. [katastarska čestica], u kojoj on sada živi, a ovu kuću je ŠM vratio njemu i taj voćnjak. Ta kuća je u njihovom posjedu nekih 30 godina. Dakle, on se rastao 2006. godine sa suprugom GM te iz [adresa] sa sinom došao živjeti u [adresa] u kuću na kč. br. [katastarska čestica]. Što se tiče kuće na kč. br. [katastarska čestica], on je tu kuću dao na korištenje SM, a pravna forma je bila ugovor o najmu bez naknade preko njegove firme Euroland. Bio je dogovor da tu kuću održava, a on je u toj kući držao i gostionicu, a s obzirom na potrebe registracije svoje djelatnosti, morao je imati neki papir i to je bio taj ugovor o najmu, koji mu se produžavao svake godine. U toj kući, SM je obavljao ugostiteljsku djelatnost te je njegova kćerka radila u njegovom obrtu. To je dugo trajalo, a traje i danas jer je obitelj SM u toj kući. Do sklapanja ugovora o kupoprodaji te kuće s BM, došlo je na inicijativu SM. SM je htio srediti kuću za njegovu kćerku i njenu familiju. Ta inicijativa je bila 2019. godine, a možda je počela 2018. godine. Prijedlog SM je bila da se ta kuća prenese prvo na njega, a onda se predomislio i jedan dan je došao do njega da mu kaže da s obzirom to ionako to misli dati BM, da je najbolje da ona potpiše taj ugovor i da odmah nekretnina prijeđe na nju, odnosno da se ona uknjiži i zemljišnoj knjizi, a on će garantirati za njene obveze prema njemu. Dogovorena je kupoprodajna cijena u iznosu od 240.000,00 kuna i prilikom potpisa 10% odmah, a ostalo na dvije godine po mjesečnim anuitetima od 9.000,00 kuna. On je na to pristao i pristao da se vlasništvo na kupca prenese odmah. Na to je pristao jer su bili dobri dugo godina, a SM je radio za njega poslove u Njemačkoj. Sve je dogovarao s SM, a BM je vjerojatno sve radila po nalogu svog oca. Ugovor o kupoprodaji misli da je pisao javni bilježnik Milas. Nakon potpisa ugovora, SM mu je isplatio 10% kupoprodajne cijene, tj. 24.000,00 kuna, a nakon toga po tom osnovu ništa nije plaćeno. On ga je pitao zašto ne plaća, a on je rekao da nije naplatio i tako dalje. Potom je došla korona i on je sve to tolerirao i razgovarao s njim, zvao ga, ali se on njemu prestao javljati. On nije htio s time maltretirati tuženu jer je njezin otac rekao da će on to plaćati. SM je u vrijeme sklapanja ugovora bio dobrog imovnog stanja, a samo preko njegove firme Pograd j.d.o. je firma SM Cooling&Heating je zaradila preko 400.000 €. On kad je s SM razgovarao, shvatio je da on izbjegava plaćanje duga. Kuću na kčbr. [katastarska čestica] u [adresa] u [adresa] je, kao što je rekao, dao u besplatan najam jer mu nije trebala. SM je održavao tu kuću, on je bio na prošlom ročištu kada je on rekao da je uložio nekih 500.000,00 do 600.000,00 kuna. On jest nešto ulagao, ali to bi trebali vještaci reći koliko vrijede ta ulaganja. Nije tražio odobrenje od njega da ulaže u nekretninu, s napomenom da on nije imao ništa protiv, kao što ni danas nema ništa protiv što su BM i ostali tamo, osim što mu trebaju platiti dug. On je bio u prizemlju te kuće, dok na katu nije bio. U prizemlju nije vidio da su vršena ulaganja, osim što su napravljene neke vanjske stepenice. Izvan je napravio stubište za na kat, koje je on naknadno legalizirao. Nije tražio da mu on plati za ulaganja. On ovom tužbom ne traži koliko nekretnina vrijedi, nego ono što su se dogovorili da mu isplati. Svjedoka koji je danas saslušan on nikada nije vidio. Nije istina da je SM došao k njemu i donio iznos od 20.000 € na ime kupoprodajne cijene. Zašto bi on njemu to donio u 12. mjesecu 2019. godine kad su sklopili ugovor u 5. mjesecu te iste godine i dogovorili plaćanje mjesečno, dakle na rate. Niti je on zvao K da mu donese novac u to vrijeme, niti ga je pritiskao, a niti je imao razloga da to isplati u to vrijeme. Ne zna zašto bi se zaduživao kod nekoga kad u to vrijeme nije imao obvezu prema njemu da mu toliko iznos isplati. Ta isplata po ugovoru je trebala trajati dvije godine. SM tvrdi da mu je šest mjeseci nakon potpisa ugovora donio 20.000 € na ime kupoprodajne cijene, a nije obvezan da mu u tom roku isplati taj iznos, niti ga je on to tražio. Izjavljuje da nikakve novce mu tada u toj količini nije donio SM. Da je donio novac, on bi obavezno izdao potvrdu, a što je vidljivo iz toga da je u ugovoru o kupoprodaji naveo da je primio 24.000,00 kuna na ime kupoprodajne cijene. SM je i dan danas dobrog imovnog stanja, te sumnja da je imao razloga posuđivati novac od nekoga za isplatu kupoprodajne cijene, a posebno ne od dotičnog AM, koji je sam u Njemačkoj, a SM je poduzetnik koji vuče ekipe od 6 do 7 ljudi i ostvaruje znatnu zaradu. Smatra da je AM najvjerojatnije radio za SM. Izjavljuje da njegova tvrtka Pograd j.d.o. i firma SM Cooling & Heating, koju je kasnije prepisao na tadašnju suprugu su bile u poslovnom odnosu i tu postoji obilna dokumentacija u računovodstvu i jedne i druge firme vezano za međusobno poslovanje u Njemačkoj. Sve isplate koje su rađene imaju adekvatnu poslovnu dokumentaciju isključivo na temelju izdanih računa njegovog knjigovodstva.

14.1. Na upit je li eventualno bilo kakvih isplata vezano za predmetni ugovor o kupoprodaji, izjavio je da nije bilo takvih plaćanja, a nemoguće je da ta plaćanja budu preko računa firme jer povlače određena porezna davanja i on ne bi na to pristao. Morao bi platiti porez na dobit. Izvršio je uvid u dokumentaciju koju je punomoćnica tužene dostavila i putem svog punomoćnika dao je odgovor na navedenu dokumentaciju. On posjeduje karticu firme Pograd j.d.o.o. za koju SM govori da je na njegovo ime, jasno da je na njegovo ime jer je on direktor, ali istovremeno piše da se radi o biznis karti i ima broj žiro-računa firme. Također posjeduje i prethodnu karticu, gdje je uz njegovo i prezime navedeno Pograd j.d.o.o. i isti je broj računa firme. U slučaju da bi on nešto platio karticom firme za svoje privatne obveze, to bi bilo evidentirano u računovodstvu firme kao njegov dug prema firmi. Napominje, kao što je već rekao da je između njegove firme Pograd j.d.o.o. i firme Prpića Cooling&Heating bio poslovni odnos, te su međusobno ispostavljani računi. Za svaku uplati koju je firma SM izvršila prema njegovoj firmi je izdan račun. Kasnije je SM otišao u mirovinu te firmu prenio na suprugu LM, a potom osnovao firmu u Njemačkoj Dakka, te je također bilo poslovnog odnosa između firme Dakka i njegove firme, te su međusobno slali račune po istom onom osnovu po kojem je račune slao firmi Cooling&Heating. Za sva obostrana plaćanja postoje računi i opisi plaćanja te suglasnost SM.

14.2. Na upit je li na račun njegove firme Pograd j.d.o.o. išta plaćeno na ime privatne obveze od strane SM ili tužene, izjavio je da on to ne bi prihvatio iz razloga što bi to poskupilo transakciju jer bi on morao platiti porez na dobit. Napominje da je SM imao njegov privatni račun te na njegov račun nisu stizale uplate rata po predmetnom ugovoru o kreditu. Napominje da mu je jednom prilikom BM donijela manju svotu novca, ali je prije ovog ugovora i nema veze s ugovorom, koji je on vratio preko svog privatnog računa. U odnosu na navode svjedoka SM u kojima navodi da je iz straha sugerirao kćeri da potpiše ugovor, te da se bojao da kćer kao samohrana majka troje djece nema gdje živjeti, kojom izjavom je smišljeno pokušao utjecati na sud određenom emocijom, izjavio je da bivši suprug tuženice i sin rade u firmi njezina oca SM, kojemu je on osigurao posao u Njemačkoj s znatnom zaradom, te su bivši zet i SM sastavni dio ekipe s odličnim zaradama u Njemačkoj, te je siguran da bivši suprug tuženice pomaže tuženici vezano uz njezino uzdržavanje i uzdržavanje djece. U tom smislu tuženica nije samohrana majka, jedno dijete je punoljetno, a za ostale je i otac dužan doprinositi za uzdržavanje. Također tuženica nije prijavila adresu u [adresa], na tom kućnom broju, već je prijavljena na adresi svoje majke. U toj kući viđa njezinog sina S. Smatra da je važno ovo što je rekao u socijalnom smislu, vezano za izjavu da on njima utjeruje strah i da su zbog straha nešto potpisali. Žao mu je što su njihovi odnosi ovakvi kakvi su sada, a do čega je došlo jer si je SM dao za pravo da svojoj kćerki poklanja nešto što nije njegovo. Cijena koju je dogovorio predmetnim ugovorom o kupoprodaji nije realna cijena za tu nekretninu, s obzirom da ta nekretnina vrijedi sada četiri puta više, s obzirom na svoju poziciju, da ima lokal i broj kvadrata. Cijena je takva kao u ugovoru jer je imao empatiju jer su zajedno odrasli. Cijena u konkretnom slučaju sve govori. Da je mislio da cijena treba biti viša, bila bi viša. Kada je zatražio pravnu pomoć odvjetnika, imao je dvije mogućnosti, da raskine ugovor i da se kuća vrati na njegovo ime, međutim on se odlučio za drugu opciju, a to je da mu se isplati dug koji nije plaćen.

14.3. Na upit punomoćnika tužitelja koliko je dugo trajao poslovni odnos između njegove firme i Cooling&Heating, izjavio je da je taj poslovni odnos trajao najmanje preko godinu prije sklapanja ovog ugovora o kupoprodaji.

14.4. Na upit punomoćnika tužitelja zašto je poslovni odnos sa Cooling&Heating prenio na firmu Dakka, izjavio je da je to bilo po želji SM.

14.5. Na upit punomoćnika tužitelja je li tuženica osim 24.000,00 kuna isplatila na ime kupoprodajne cijene išta drugo, izjavio je da mu osim tog iznosa od 24.000,00 kuna nije ništa isplaćeno.

14.6. Na upit punomoćnika tužitelja je li mu SM isplatio preostali iznos kupoprodajne cijene, izjavio je da mu ništa nije isplatio, osim 10%, tj. tih 24.000,00 kuna.

14.7. Na upit punomoćnika tužitelja je li neka treća, fizička ili pravna osoba, umjesto tuženice isplatila ostatak kupoprodajne cijene, izjavio je da nije, niti postoje bilo kakvi tragovi toga, niti odnosi takve vrste ne postoje.

14.8. Na upit punomoćnice tuženice kad su tuženica i SM ušli u posjed te nekretnine, izjavio je da je to bilo te godine, 2019. godine.

14.9. Na upit punomoćnice tuženice tko je od 1999. do 2019. godine koristio tu nekretninu, tužitelj je izjavio je da je koristio SM po njegovoj volji.

14.10. Na upit punomoćnice tuženice kakvu nekretninu mu je predao 1999. godine, izjavljuje da je nekretnina imala oštećenja od rata i SM je uz njegovu suradnju tu kuću popravljao. Sav materijal za tu kuću je uglavnom uzet od njega. Taj materijal mu nije plaćen. Izjavljuje da je taj materijal njegova firma dala firmi SM Osigurač i onda je firma Osigurač otišla u stečaj.

14.10.1. Na upit punomoćnice tuženice je li ta nekretnina gorjela, tužitelj izjavljuje da je nekretnina bila oštećena u ratu. Izjavljuje da je rekao da nekretnina vrijedi sada četiri puta više. Kuća sada ima kat, u prizemlju je proširena i ima lokal i dvije šupe i kat je proširen za 3x9 metara. Izjavljuje da je kod dogovora oko kupoprodajne cijene uzeo sve u obzir, prebio cijene i došao do iznosa iz kupoprodajnog ugovora, sa kojim se SM složio. Njegova kuća bez obzira što je bila oštećena u ratu je imala svoju pozicionu vrijednost, tamo je gostionica uz trgovinu, autobusna stanica i crkva. Izjavljuje da nije bilo prijepora vezano za kupoprodajnu cijenu navedenu u ugovoru, da SM nijednog trenutka se nije cjenkao, već je bio jako zahvalan i zadovoljan jer je pristao na plaćanja kupoprodajne cijene u trajanju od dvije godine.

14.10.2. Na upit punomoćnice tuženice je li je još što primio na ime kupoprodajne cijene te nekretnine i korištenja te nekretnine, izjavljuje da nije.

14.10.3. Na upit punomoćnice tuženice kada je rađena obnova te nekretnine, tko je ishodio dozvole, nakon čega je punomoćnik tužitelja stavio primjedbu na navedeno pitanje, navodeći da navedeno pitanje nije u vezi sa predmetom spora isplate po kupoprodajnom ugovoru, na što je tužitelj izjavio da je pitanje obnove i legalizacije on radio, ali se slaže da svojim odvjetnikom da takvo pitanje nije u svezi s predmetom spora.

14.10.4. Na upit punomoćnice tuženice kakve poslove mu je obavljalo trgovačko društvo Dakka za njegovu firmu, na što je punomoćnik tužitelja naveo kako navedeno pitanje nije u vezi predmeta spora, a odnos između dva trgovačka društva ne može se rješavati na općinskom sudu, nego na trgovačkom sudu, na što punomoćnica tuženice izjavljuje da to pitanje postavlja u svezi dokaza da je kupoprodajna cijena na zahtjev tužitelja plaćena preko trgovačkog društva i na trgovačko društvo tužitelja, nakon čega je tužitelj izjavio da nije bilo plaćanja kupoprodajne cijene preko trgovačko društva. Bio je primoran podnijeti ovu tužbu jer s njim neće nitko razgovarati o isplati kupoprodajne cijene, da su došli i rekli da ne mogu platiti i da mole odgodu plaćanja, dogovorili bi se. Kad je čuo izjavu SM da je kupio svoju kuću, tada je shvatio da u startu SM nije imao dobre namjere. SM nikada nije tražio od njega, niti podnosio tužbu radi priznanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini građenjem. Izjavljuje u odnosu na iskaz SM, da on tj. tužitelj nikada nije digao kredit na tu kuću, nego je na kući bio upis od strane Države po pitanju obnove.

14.10.5. Punomoćnica tuženice je stavila primjedbu na iskaz tužitelja navodeći da je isti neistinit i neživotan, posebno u dijelu gdje je iz iskaza tužitelja vidljivo da je nekretnina dana u posjed u potpunosti obnovljena i dovedena u stanje da vrijedi znatno više nego što je to ugovorena kupoprodajna cijena iz ugovora 2019. godine, što ukazuje na to da je do prijenosa i posjeda i vlasništva na ovoj nekretnini došlo puno ranije dok je predmetni ugovor poslužio kao osnov za formalno-pravni prijenos vlasništva na ovdje tuženu, što je tužitelj očito uvjetovano dodatnim isplatama, a koje je otac tužene izvršio i to putem uplata preko trgovačkog društva u Njemačkoj na trgovačko društvo tužitelja u Hrvatskoj, prikazujući na taj način od strane tužitelja, da je za te uplate izvršena usluga savjetovanja i posredovanja od trg društva u Njemačkoj, što je očito fiktivan poslovni odnos, jer je po iskazu tužitelja trgovačko društvo Dakka stupilo u poslovni odnos sa Pograd na temelju zahtjeva SM, a ne zato što bi stvarno izvršavalo nekakve usluge u Njemačkoj, a navedeno je vidljivo i iz računa koji su dostavljeni u spis, koji nose redni broj 6, 7 i 8, za period od kolovoza do listopada 2019. godine, iz čega proizlazi da trgovačko društvo Pograd i nema druge poslovne aktivnosti, nego samo plaća fiktivne usluge nekakvom trgovačkom društvu u Njemačkoj, a također što proizlazi iz iskaza tužitelja citiram: "Za svaku uplatu koju je izvršio izdan je račun", što znači da se prvo vrše uplate od strane gospodina SM preko trgovačkog društva Dakka, da bi se naknadno izdavali računi koji te uplate pokrivanju, a što neuobičajeno za poslovni odnos s obzirom da se u redovitom poslovanju izvrši usluga, izda račun, a potom se vrši plaćanje istog. Jednako je i sa negiranjem primitka ostatka kupoprodajne cijene iz posudbe koju je izvršio SM pravdanjem da je ista izvršena prije dospijeća, što nije neuobičajeno za krajnje neobičan poslovni odnos, u kojem su bili tužitelj i SM, a čiji rezultat je prodaja potpuno obnovljene katnice u centru sela, za iznos od 32.000 €.

14.10.6. Tužitelj se očitovao na primjedbu navodeći da ostaje u cijelosti kod svog iskaza, govorio je u potpunosti istinu i smatra da navodi punomoćnice tuženice jako iskrivljenom slikom pravih odnosa. Izjavljuje da SM nikada ne bi radio u Njemačkoj da ga on nije odveo i dao mu posao. Izjavljuje da je na tom poslu SM zaradio 400.000 € za godinu i dva mjeseca rada na poslu koji mu je on dao u Munchenu. Predmet ovog spora je dugo prema njemu koji je kćerki da potpiše i da se uknjiži po tom ugovoru, gdje mu je trebao platiti 30.0000 i nešto eura u roku od dvije godine, dakle ni desetinu onoga što je preko njega zaradio, kako punomoćnica tuženice kaže fiktivno.

15. U svom iskazu tužena BM je iskazala kako nije sporno da je zaključila ugovor o kupoprodaji nekretnine s tužiteljem 13. svibnja 2019., a nakon dugih moljakanja da se ta kuća prepiše na nju. Cijena u ugovoru je navedena radi poreza koji se plaća. Po sklapanja kupoprodajnog ugovora, uknjižila se u zemljišne knjige te je u posjedu te nekretnine otkako su tu kuću sagradili sami.

15.1. Na upit je li prilikom sklapanja ugovora o kupoprodajni isplatila iznos od 24.000,00 kuna tužitelju na ime kupoprodajne cijene, izjavljuje da je to njezin otac rješavao s tužiteljem. Ona osobno nije plaćala ništa dalje po tom ugovoru, ali se tužitelju posuđivalo novaca. Znao mu je posuditi njezin otac, a znao je i nju nazvati radi posudbi. Što se tiče kupoprodajne cijene i dinamike plaćanja, to je samo formalno navedeno da se kuća prepiše na nju jer ona nema novaca za plaćati takvo što. Stvarno je dogovorno da se kuća prepiše na nju, s obzirom da je živjela u toj kući i s obzirom da je ta kuća već otkad isplaćena tužitelju. 1999. godine ta kuća je bila ruševina i zgarište. Otac je kupio kuću od ŽM za iznos od nekih 15.000 do 30.000 DEM, te mu je to njezin otac isplatio. Na tom mjestu je izgrađena nova kuća. Velika većina stare kuće je bila porušena. Na toj su kući radili njezini otac, suprug, svekar, stričevi. Tu gradnju nitko nije branio. Svi u selu znaju da je to njihova kuća. Ona je kompletno novo izgrađena i ona u njoj živi sa svojom djecom od 2006. godine. Kuća je imala upisan teret u vezi obnove, odnosno tužitelj je imao upisan taj teret koji se nije mogao skinuti, tako im je objašnjeno te je odugovlačeno sa prijepisom kuće na nju. Ugovor o kupoprodaji je sklopljen da se formalno zapravo prenese nekretnina na njezino ime. Uopće nije imala nikakvu obveza prema tom ugovoru, te se šokirala ovom tužbom. Ona stvarno ne zna koliko vrijedi kuća u kojoj sada živi. Njoj je njezin otac rekao da je tužitelju kuća isplaćena, a osobno smatra da ako je bilo nekih uplata, da su to ucjene od strane tužitelja. To misli zato što poznaje gospodina ŽM i to je ono čime se on bavi.

15.2. Na upit tuženici da pojasni s čim se bavi, izjavljuje da ne bi htjela o tome govoriti. Smatra da nije ništa dužna tužitelju po navedenom ugovoru. Nisu točni navodi tužitelja da njoj suprug plaća alimentaciju, niti je ona tražila alimentaciju, niti ona živi s majkom. U predmetnoj kući živi sa svojom djecom.

15.3 Na upit punomoćnice tuženice tko je sačinio ugovor o kupoprodaji, izjavljuje da je to bio tužitelj. Izjavljuje da je njezin otac posuđivao tužitelju novac, a da je ovaj spor počeo kada je njezin otac prestao posuđivati novac tužitelju. Ne zna kakvo je imovno stanje tužitelja. Ona je osobno nosila novac na ime pozajmica tužitelju, koje pozajmice je davao njezin otac i to je bilo u gotovini. Misli da je to bilo 2020. godine, ali se ne može točno sjetiti.

15.4. Na upit punomoćnika tužitelja kada su bile pozajmice, izjavljuje da se ne može točno izjasniti, tijekom 2019. godine ili 2020. godine. Ne može se sjetiti je li pozajmice nosila prije ili poslije ugovora.

15.5. Na upit punomoćnika tužitelja je li prilikom potpisivanja ugovora pročitala ugovor, izjavljuje da je prešla pogledom preko ugovora, ne može reći da ga je u potpunosti pročitala, ugovor je potpisala.

15.6. Na upit punomoćnika tužitelja je li vidjela da se radi o ugovoru o kupoprodaji i da je navedena kupoprodajna cijena, izjavljuje da naravno da jest.

15.7. Na upit punomoćnika tužitelja je li po tom ugovoru o kupoprodaji išta platila gospodinu ŽM, izjavljuje da nije dogovoreno da se po tom ugovoru išta plati gospodinu ŽM.

15.8. Na upit punomoćnika tužitelja zašto je onda potpisala da se obavezuje platiti kupoprodajnu cijenu iz ugovora, izjavljuje da je rečeno da se tako mora i da će se nakon što prođe neko vrijeme kod javnog bilježnika sačiniti da kuća ide na nju i da je sve plaćeno. To je bilo dogovoreno između ŽM, njezinog oca i nje.

15.9. Na upit punomoćnika tužitelja zašto ako je tako dogovoreno to njezin otac nije spomenuo u svom iskazu, tuženica izjavljuje da to njega treba pitati.

15.10. Na upit punomoćnika tužitelja otkada je prijavljena na adresi [adresa], izjavljuje da još nije prebacila osobnu iskaznicu na tu adresu. Na toj adresi živi 16 godina. Nije imala vlasnički list da prebaci prebivalište na tu adresu. Prije toga je živjela u [adresa].

15.10.1. Na upit punomoćnika tužitelja kako je došlo do sklapanja ovog ugovora, je li vodila pregovore sa gospodinom ŽM, izjavljuje da je njezin dogovorio sa gospodinom ŽM šta treba napraviti. Sjeća se da je rečeno da kuća konačno treba biti prepisana na njezino ime i da trebaju ići sa gospodinom ŽM kod javnog bilježnika. Otac joj je rekao da će ŽM to ispuniti, donijeti kod javnog bilježnika i da ona mora platiti porez na kuću.

15.10.2. Na upit punomoćnika tužitelja gdje je njezin otac zaposlen, izjavljuje da je zaposlen u firmi Cooling & Heating.

15.10.3. Na upit punomoćnika tužitelja gdje ta firma vrši poslovanje, izjavljuje u RH, a inozemstvu ne zna gdje njezin otac radi.

15.10.4. Na upit punomoćnika tužitelja gdje je njezin otac započeo rad u inozemstvu i kod koga, izjavljuje da ne zna.

15.10.5. Na upit punomoćnika tužitelja kada je njezin otac prvi put otišao raditi u Njemačku, izjavljuje da ne zna.

15.10.6. Na upit tužitelja ako je točno što je ona rekla da je samo trebalo prepisati kuću na nju, zašto nije u ugovoru navedeno da je kuća isplaćena u cijelosti, tuženica izjavljuje da stvarno ne zna zašto je tako napravljeno.

15.10.7. Na upit tužitelja zašto se o njemu izjasnila kao o osobi koja izaziva strah, tuženica izjavljuje da s obzirom da je podnio protiv nje tužbu, da to izaziva kod nje strah i to veliki strah, a s obzirom na činjenicu da mu je kuća isplaćena.

15.10.8. Punomoćnik tužitelja je stavio primjedbu na iskaz tuženice navodeći da je njezin iskaz i tvrdnja da je predmetna nekretnina ranije isplaćena i da je ugovor fiktivan, te da je bilo ugovoreno da će nakon nekog kraćeg vremena tužitelj samo potpisati izjavu da je kupoprodajna cijena isplaćena, a bez da cijena stvarno ne bude isplaćena, neistinit, u suprotnosti sa iskazom njezinog oca sa sadržajem ugovora, te ostalim izvedenim dokazima iz kojih ne proizlazi da je ugovorena kupoprodajna cijena koju se obvezala platiti tuženica doista isplaćena.

15.10.9. Nakon što je saslušala primjedbu, tuženica je izjavila da ostaje kod svog iskaza, da je govorila istinu i da nema što dodati.

16. Saslušan na raspravi, svjedok SM je iskazao kako poznaje tužiteljia, a tužena je njegova kćer. S tužiteljem je ranije bio u dobrim odnosima, a u zadnje vrijeme ti odnosi nisu dobri iz razloga što je navedeni sklopio ugovor o kupoprodaji kuće s njegovom kćeri BM, koja je s troje djece ostala sama i u taj ugovor je stavio iznos od 196.000,00 kuna kao da ponovno kupuju tu kuću, iako je on njemu dao iznos od 15.000,00€ 1999. godine za porušenu kuću na adresi u [adresa]. Tada 1999. godine nisu sklopili pisani kupoprodajni ugovor iz razloga jer je tužitelj digao kredit na tu kuću u [adresa], tj. bio je teret na toj nekretnini i ukoliko bi se on upisao na toj nekretnini kao vlasnik, morao bi plaćati teret, odnosno kredit u vezi kojeg je bila opterećena nekretnina. On je tužitelju u Dunavskoj ulici u Osijeku 1999. godine u mjesecu studenom ili prosincu dao iznos od 15000 € u gotovini, njemu na ruke, a bila je prisutna njegova bivša supruga GM i pokojna V ne zna kako se preziva, koja mu je vodila knjige. S tužiteljem je bio prijatelj i radili su zajedno, te mu je jednostavno vjerovao, pa iz tog razloga nikakva potvrda o predaji novca na ime kupoprodajne cijene nije sačinjena. To što je kupio tada su bila samo četiri zida jer je kuća bila izgorjela. 2002. godine on je očistio plac u [adresa], u [adresa], i 2003. godine je počeo raditi deke i zidati. Od stare kuće ostali su vanjski zidovi i konstrukcijski zidovi. Tužitelj je dao suglasnost, kao i njegova bivša supruga GM, te su priključci glasili na njegovo ime i to za vodu i struju. Stara kuća je bila površine 9x9 m², katnica, koja je izgorjela, a ja sam onda napravio dvije nove deke, proširio ulaz 3x9 m², u prizemlju sam napravio Marti lokal, a na katu trosoban stan, površine 12x9 m², tj. 105 do 110 m². Tužitelj je to sve znao i nije se protivio. Živio je u Osijeku, a potom se doselio u [adresa], u susjedstvo, dvije kuće prije ove kuće. Kćerka BM je uselila s obitelji u kuću 2005. godine. Kada je BM uselila u kuću, ista je bila sasvim obnovljena. On je uložio u obnovu te kuće tada otprilike 500.000,00 do 600.000,00 kuna. Kuća je jedno vrijeme bila u zemljišnim knjigama upisana na Euroland d.o.o., firmi vlasništvo ŽM i još njegova dva "kompanjona" a ta firma je bila zatvorena. Nakon Eurolanda d.o.o., kuća u [adresa], je prebačena u zemljišnim knjigama na sina tužitelja ŠM. On to nije znao, a saznao je na način da je čuo da je sin tužitelja pod utjecajem alkohola pričao da će ga istjerati iz kuće. Kad je to saznao, došao je do ŽM da to mora riješiti i ŽM mu je obećao da će to riješiti i nakon toga je kuća prepisana na ŽM. Nakon toga je čuo priče kako je GM, majka ŠM, govorila da to nije u redu, kako je ona trebala nešto svom sinu ostaviti, to je rekao ŽM, koji mu je rekao da će to riješiti. S obzirom da je trebalo kuću u [adresa], u [adresa], prepisati na BM, Slavkov prijedlog je bio da se sklopi ugovor o kupoprodaji nekretnine, koji je sklopljen 2019. godine, ne zna točno kada, između ŽM i kćeri BM. Taj ugovor je pisao ŽM, a potpisan je u njegovoj kući u [adresa]. Po tom ugovoru trebalo je ŽM isplatiti još novaca, a pristali su na to jer nije htio da im uzme kuću. Po tom ugovoru je trebalo još platiti nekih 190 i nešto tisuća kuna.

16.1. Nakon što je svjedoku predočen ugovor na listu 5 spisa, svjedok je izjavio da je to taj ugovor. Izjavio je da je nakon sklapanja tog ugovora otišao u Njemačku i počeo otplaćivati ostatak kupoprodajne cijene po tom ugovoru. On je radio u Njemačkoj i dok je bio u Njemačkoj, on je ŽM platio i to odmah čim je otišao 2.400,00 €, nakon toga ga je nazvao za 10-ak dana da mu treba novac za ŠM, za nekakve doprinose državi, te mu je on poslao negdje oko 2.000,00 €, te je potom zvao više puta i tražio novac i on mu je slao koliko je imao novca kod sebe. Kada ne bi imao novaca u Njemačkoj, zvao je BM da mu odnese u kunama novac. On misli da je otplatio sve na ime kupoprodajne cijene po ugovoru, negdje oko 10-ak tisuća € u prvoj turi, te kada ga je zvao učestalo, on je posudio 20.000,00 € u Njemačkoj, te se sjeća kada je došao iz Njemačke na kapiji dao 19.000,00 €, a to je bilo 3. prosinca 2019. U Njemačkoj je s njim radio VM, koji to može posvjedočiti. On je tih 19.000,00 € isplatio tužitelju u nazočnosti VM kad su došli iz Njemačke. Nije tražio potvrde o plaćanju jer je vjerovao tužitelju. Tužitelj je prenio vlasništvo nekretnine na njegovu kćer BM i nakon što je BM postala vlasnik, obrisao kredit, odnosno teret u zemljišnim knjigama. On je također dao pozajmicu putem njegove kćeri BM od 5.000,00 kuna tužitelju, koju je vratio, a drugu pozajmicu od 6.000,00 kuna nije vratio. Kupoprodajna cijena za kuću u [adresa] u [adresa] je tužitelju isplaćena u cijelosti i preplaćena. Ne zna zašto je podnio tužbu protiv njegove kćeri.

16.2. Na upit punomoćnice tuženice s obzirom da je govorio o kući u [adresa], u [adresa], a u ugovoru piše [adresa] u [adresa], da navedeno pojasni, svjedok izjavljuje da su se kućni brojevi mijenjali. Kuća je bila navedena i kao kućni broj 32b u nekim papirima. Neovisno o kućnom broju, radi se o jednoj te istoj kući u [adresa].

16.3. Na upit punomoćnice tuženice na koji račun je vršio uplate ŽM, izjavljuje da je uplate vršio na račun koje mu je ŽM poslao. Sjeća se da je uslikao taj račun telefonom.

16.4. Na upit svjedoku s kojeg računa je slao uplate tužitelju, izjavljuje da je u Njemačkoj imao samo jedan račun i to račun koji je otvorio za firmu Daka.

16.5. Na upit punomoćnice tuženice kako je pravdao te uplate, izjavljuje da je imao knjigovođu koji nije te uplate proknjižio u knjigama firme, s napomenom da firma nije uopće poslovala. Sve uplate i isplate koje je vršio je vršio preko tog računa.

16.6. Na upit s obzirom na navod da firma nije saživjela, odnosno nije poslovala, izjavljuje da je u Njemačkoj radio obrtničke poslove struju, vodu i grijanje i imao svoje radnike, a posao je obavljao na crno.

16.7. Na upit punomoćnika tužitelja je li tužitelj imao firmu u Hrvatskoj, svjedok izjavljuje da ne zna, te izjavljuje da na računu koji je tužitelj mu poslao da vrši uplate je pisalo ŽM. Poslao je presliku bankovne kartice.

16.8. Na upit punomoćnika tužitelja je li na toj preslici bankovne kartice pisalo Pograd firma, svjedok izjavljuje da nije.

16.9. Na upit punomoćnika tužitelja je li firma Daka surađivala s firmom Pograd, izjavljuje da nije.

16.10. Na upit punomoćnika tužitelja zašto je ako je on isplatio kupoprodajnu cijenu 1999. godine, njegova kćer pristala sklopiti ovaj ugovor, svjedok izjavljuje da nije njegova kćer pristala, nego je on pristao na to jer se bojao da će izgubiti kuću. Bojao se da mu kćer sa troje djece ne ostane na ulici. Njegova kćer nema sredstava da bi platila bilo šta jer ima prihod od 4.000,00 kuna.

16.10.1. Na upit punomoćnika tužitelja zašto je posudio iznos od 19.000,00 €, izjavljuje da ga je učestalo zvao ŽM i htio se riješiti obaveze iz ugovora. Nakon što mu je dao 19.000,00 €, tužitelj ga je opet zvao i tražio novac, ali on više nije imao novca, rekao je da mu više neće davati novac, nakon čega je tužitelj tužio njegovu kćer BM.

16.10.2. Na upit punomoćnika tužitelja da je ugovorom dogovorena kupoprodajna cijena do 2021. godine, izjavljuje da jest, međutim on se htio riješiti učestalog nazivanja i traženja novca od strane ŽM.

16.10.3. Na upit punomoćnika tužitelja je li sklopio ugovor o pozajmici tog iznosa od 19.000,00 €, svjedok izjavljuje da nije te da je to pozajmio od prijatelja AM iz [adresa], koji također radi i Njemačkoj.

16.10.4. Na upit punomoćnice tužene gdje je pozajmio novac od AM, izjavljuje da je novac pozajmio u Njemačkoj. AM ima obrt u Njemačkoj, te je novac podigao sa svog računa, dao mu je na ime pozajmice ukupno 20.000,00 €, od čega je 1.000,00 € potrošio za put u Hrvatsku. Dao mu je pozajmicu u apoenima od 100 i 200 € u kuverti. Kad je ŽM dao taj novac, VM se nalazio u automobilu udaljen jedno 5 metara od kapije gdje su bili on i ŽM.

16.10.5. Nakon što je svjedoku predočena uplata dokumentacije na njemačkom i hrvatskom jeziku na stranici 66-76 spisa, svjedok izjavljuje da su to te uplate, ali nisu sve, dao je punomoćniku uplate koje je sačuvao. U Njemačkoj ima i privatni račun, ali ga ne koristi od 2017. godine.

16.10.6. Na upit punomoćnika tužitelja je li potpisivao potvrdu ili priznanicu kad je posuđivao novac od AM, izjavljuje da nije jer su prijatelji i on vraća svoj dug. Rok vraćanja duga nisu dogovorili, ali je on u međuvremenu AM vratio gotovo cijelu pozajmicu.

16.10.7. Na upit tužitelja svjedoku zašto su prenosili kuću na sebe, a mislili su da je njihova, zašto ga nisu tužili da je njihova jer je to bolje nego da potpisuju gdje su obavezni platiti, svjedok izjavljuje da se bojao da će kuću izgubiti te da njegova kćer i njezin djeca neće imati gdje živjeti. Izjavljuje da su tužiteljev sin ŠM i bivša supruga GM također polagali pravo na tu kuću, tj. pričali su da im kuća pripada.

16.10.8. Na upit tužitelja svjedoku kako je i preko koga otišao u Njemačku, svjedok izjavljuje da je preko firme Cooling & Heating d.o.o. iz Osijeka gdje je bio zaposlen i otišao u Njemačku, a tužitelju nije bio ništa dužan.

16.10.9. Punomoćnik tužitelja je stavio primjedbu na iskaz svjedoka navodeći da je iskaz u potpunosti neistinit, a pogotovo u dijelu u kojem navodi da je isplatio tužitelju iznos od 19.000,00 € na ruke uz prisutnost svjedoka VM i u dijelu u kojem navodi da nikada nije bio u poslovnom odnosu s tužiteljem, odnosno sa njegovom firmom.

16.10.10. Nakon što je saslušao primjedbu, svjedok je izjavio da ostaje kod svog iskaza, te izjavljuje da je govorio istinu. Izjavljuje da nije rekao da nikada nije bio u poslovnom odnosu sa firmom tužitelja, bio je u poslovnom odnosu sa firmom tužitelja Euroland d.o.o. do 1999. godine, a nakon toga nije bio u poslovnom odnosu s tužiteljem niti s njegovom firmom. Firma Cooling & Heating d.o.o. u kojoj je radio je vlasnica IM, njegova supruga, a ta firma je bila u poslovnom odnosu s firmom tužitelja Pograd d.o.o. u razdoblju od 2017. do 2018. godine, odnosno 11 mjeseci. Uplate koje je vršio ŽM o kojima je govorio u svom iskazu se isključivo odnose na taj ugovor o kupoprodaji kuće u [adresa].

17. Saslušan na raspravi, svjedok AM je iskazao kako tužitelja ne poznaje, a niti tuženicu. Poznaje SM s kojim radi u Njemačkoj, odnosno on ima svoju privatnu firmu u Njemačkoj, a s SM je radio na istom gradilištu. Sjeća se da je negdje krajem 2019. godine, ne zna je li to bio studeni ili prosinac, od njega zatražio SM pozajmicu novca, navodeći da mu treba za kupovinu kuće. Tražio je pozajmicu od 20.000,00 €. On nije propitivao detalja za što mu treba ta pozajmica, te mu je dao pozajmicu, o čemu su napravili kod javnog bilježnika ovjeru da mu je on posudio novac i to kod javnog bilježnika u Belom Manastiru

17.1. Nakon što je svjedoku predočena preslika izjave s ovjerom potpisa na listu 35 i 36 spisa, izjavljuje da to ta izjava koju je ovjerio kod javnog bilježnika u Belom Manastiru. SM vraća taj novac i ima još nešto malo duga. SM mu nije kasnije pričao, odnosno nisu razgovarali o kupovini kuće za koju je pozajmio novac. Ne zna od koga je kupovao kuću, niti ga to zanima. SM i on su kućni prijatelji.

17.2. Na upit punomoćnika tužitelja zašto nisu sklopili ugovor o pozajmici ili sačinili potvrdu prilikom predaje novca od 20.000,00 €, svjedok izjavljuje da nije bilo potrebe za tim jer je vjerovao SM.

17.3. Na upit punomoćnika tužitelja zašto je kasnije ovjeravao izjavu kod javnog bilježnika, svjedok izjavljuje da je to bilo interno između njega i SM. Nije znao da će doći do suda.

17.4. Na upit sjeća li se kada je dao pozajmicu novca od 20.000,00 € u kojim apoenima je bio taj novac, svjedok izjavljuje da je bio u apoenima od 100 i 200 €

17.5. Na upit tužitelja na čiju inicijativu je ovjerio izjavu o pozajmici novca nakon 9 mjeseci, svjedok izjavljuje da to bilo na njegovu inicijativu, a u svrhu da ima neku sigurnost. Do te izjave mu SM nije bio vraćao novac, a nakon toga mu redovito vraća, prema njihovom dogovoru.

17.6. Na upit tužitelja da u izjavi piše da mu SM uredno vraća novce, svjedok izjavljuje da mu SM počeo uredno vraćati novce i u tom smislu je napisana izjava.

17.7. Na upit tužitelja kako to da je on imao više novaca nego SM, odnosno da mu je mogao posuditi, svjedok izjavljuje da je on već 7 godina imao firmu u Njemačkoj i imao sredstava. U Njemačkoj ima firmu koja se zove Janoš Kuzman trohenbaum, koja uspješno posluje i redovito podmiruje svoje obveze, a sam je zaposlen u toj firmi i ima podizvođače. SM nije njegov podizvođač.

18. Saslušan na raspravi, svjedok VM je iskazao kako on poznaje SM s obzirom da je radio u njegovoj u firmi u Njemačkoj, naziva Cooling&Heating, otprilike godinu i pol dana. S njim je u solidnim odnosima. Poznaje ovdje prisutni BM, koja je kćer SM. Ovdje prisutnog tužitelja ne poznaje osobno, ali ga je vidio pred njegovom kućom u [adresa]. Sjeća se da je došao s SM automobilom marke Citroen pred kuću tužitelja u [adresa], ne sjeća se ulice i kućnog broja. Sjeća se da je SM izašao iz automobila, on je ostao u automobilu te se sjeća da mu je SM nosio neke novce. Sjeća se da su bili došli iz Njemačke, išli su ostaviti unuka K, u [adresa], dvije tri kuće dalje. Ostavili su unuka, vratili se pred tužiteljevu kuću. SM je stao automobilom, izašao iz automobila, on je ostao sjediti u automobilu. Vidio je da je ušao u dvorište tužitelja i ne zna što se dalje dešavalo. Zna da je nosio novce i vidio je novce u kuverti. Koliko se sjeća, bilo je nekih otprilike 20.000 €. Oni su išli iz Njemačke i pošto SM nije mogao ponijeti sam sve te novce, onda su podijelili u kuverte i on je imao pola novaca i on pola. Nije brojao. U kuverti je bilo pola novaca od tih 20.000 €, a to mu je rekao SM. Kad su prešli granicu, on mu je dao novce, nakon toga su došli u [adresa], ostavili S i otišli kod tužitelja. SM je otišao u dvorište, vidio je tužitelja kad su izlazili van, SM se vratio u automobil, njega je odvezao u Selce i on ne zna što je dalje bilo. U automobilu mu SM nije spominjao ništa vezano za posjet tužitelju. On nema nikakvih saznanja o osobnim prilikama SM niti njegovoj imovini.

18.1. Na upit punomoćnika tužitelja da navede kada se to dogodilo, odnosno kada su bili pred tužiteljevom kućom, svjedok izjavljuje da je to bilo ako se dobro sjeća, 2019. godine pred koronu. Bilo je zimsko vrijeme, oko Božića, ne može se točno sjetiti.

18.2. Na upit punomoćnika tužitelja tko je bio sve u automobilu prisutan kad su išli iz Njemačke, svjedok izjavljuje da su bili prisutni SM, njegov unuk A i on.

18.3. Na upit punomoćnika tužitelja tko su roditelji unuka S, svjedok izjavljuje da su to gospođa BM i ZM.

18.4. Na upit punomoćnika tužitelja je li uopće brojao novac koji je nosio, izjavljuje da nije. SM je novac stavio u kuvertu i rekao ti ponesi to. SM je posudio te novce od AM ili Š, te podijelio te novce pola njemu, a pola svjedoku, samo da prenese preko granice 10.000 €.

18.5. Na upit punomoćnika tužitelja odakle zna da je novac SM pozajmio od gospodina AM, izjavljuje da su u Njemačkoj skupa radili, da mu je to pričao SM u automobilu kad su se vozili iz Njemačke.

18.6. Na upit punomoćnika tužitelja je li on osobno vidio pozajmicu novca SM od AM, izjavljuje da nije.

18.7. Na upit punomoćnika tužitelja gdje se dogodio kontakt u [adresa] između tužitelja i SM, izjavljuje da je to bilo u dvorištu na terasi kuće, zapravo ne zna je li to terasa i kako izgleda unutrašnjost kuće tužitelja, on je bio u automobilu ispred kuće tužitelja na udaljenosti od 10ak-15 metara.

18.8. Na upit punomoćnika tužitelja je li prije ovog ročišta na ulazu u Ssud razgovarao s punomoćnicom tuženika i je li mu čitala iskaz svjedoka SM, svjedok izjavljuje da je razgovarao s odvjetnicom, da je odvjetnici pokazao svoj poziv, da je pogledala, a ona je imala neke svoje papire u rukama. Nije mu čitala iskaz svjedoka.

18.9. Punomoćnik tužitelja je stavio primjedbu na iskaz svjedoka da je neistinit, da bi bio svjedokom, da je SM predao novac za kupoprodaju kuće ŽM, te ističe da je nekoliko minuta prije dolaska na sud prošao kraj svjedoka, prisutne tuženice i odvjetnice Margarete Krivić, koji su stajali gledajući prema ulazu u sud na podestu s lijeve strane, te je odvjetnica čitala svjedoku iskaz koji je prethodno dao SM u dijelu o kojem treba svjedočiti o tome da bi isti dao novac ŽM. Tom prilikom je bio udaljen metar u prolasku u ulasku na sud od svjedoka, tužiteljice i odvjetnice i točno se čitao dio koji se odnosi na dio iskaza da se nalazio u automobilu udaljen jedno pet metara od kapije, gdje su bili on i ŽM.

18.10. Nakon što je saslušao primjedbu, svjedok je izjavio da ostaje kod svog iskaza te izjavljuje da je govorio istinu o onome što ima saznanja. Navodi da ne poznaje ovdje prisutnu odvjetnicu tuženice, da ju je prvi put vidio danas pred sudom prije ročišta, da ona njemu nešto je pokazivala, ali ne zna što. Ona je možda nešto pričala, ali on to nije registrirao.

18.10.1. Na upit punomoćnice tuženice da se decidirano izjasni je li mu čitala iskaz SM, svjedok izjavljuje da nije.

18.10.2. Na upit punomoćnice tuženice zna li on da je SM ispitan u ovom postupku, svjedok izjavljuje da ne zna.

18.10.3. Na upit kada je zadnji put bio u kontaktu s SM, izjavljuje da ga je jutros zvao dolazi li i zvao ga je prije neki dan, također pitajući da li dolazi iz Njemačke.

18.10.4. Na upit punomoćnice tuženice s kim je stajala i gledala papire kada je on dolazio u sud, izjavljuje da je stajala i gledala papire s BM.

19. Stoga cijeneći izvedene dokaze, te sukladno članku 8. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da je SM posjed nad nekretninom u [adresa] stekao 1999. godine, čak je za isto i isplaćen određen novčani iznos (15.000,00 DEM), međutim nikada nije sklopljen pisani oblik ugovora o kupoprodaji nekretnine, pa iz navedenog razloga nije niti sređeno zemljišno knjižno stanje. Ovaj sud u dijelu iskaza tužitelja kako je predmetna kuća u njegovom posjedu nekih 30 godina, odnosno posjedu njegove obitelji ovome sudu nije prihvatljiva. Naime, nelogično je da se predmetna kuća prodaje tuženici za iznos od 240.000,00 kuna, a radi se o sređenoj i uređenoj kući sa poslovnim lokalom (ugostiteljskim objektom). Također, i nelogično je da tužitelj tijekom postupka, čak i sam navodi kako je SM predmetnu nekretninu popravljao, da je ista bila i proširena, pa sve to daje zaključak kako je SM nekretninu uređivao kao i da je ista njegova. Navedeni zaključak potvrđuje i navod tužitelja kako niti ne želi da se ugovor raskine, već potražuje neisplaćeni mu dio kupoprodajne cijene. Također i tuženica je izjavila kako sa svojom djecom stanuje u predmetnoj kući od 2006. godine, pa je i logično kako je SM, odnosno kasnije tuženica u posjedu predmetne nekretnine od 1999. Predmetnu činjenicu je bilo bitno utvrditi za ovaj spora, budući da je time sud došao do daljnjeg zaključka zbog čega je u ugovoru navedena manja cijena u odnosu na stvarnu vrijednost kuće (jer je ista ranije očito djelomično isplaćena). Isto tako navod tužitelja kako je dao nekretninu SM u besplatni najam godinama jer mu nije trebala nije niti logičan, a niti životan. Stoga je sud utvrdio kako se doista radilo o nekretnini koju je SM želio steći u vlasništvo, za koju je dao određeni iznos novca i to još 1999. godine i koja je bila u lošem stanju prilikom kupnje (djelomično uništena u ratu) i koju je osobno obnovio i dogradio SM, te u kojoj od 2006. stanuje njegova kćer, sada tuženica.

20. Kako je nakon proteka izvjesnog vremena SM imao interes takvu kuću upisati i u zemljišnim knjigama, sud je zaključio kako je iz toga razloga i zaključen predmetni kupoprodajni ugovor i to 13. svibnja 2019. (list 5-7 spisa). Budući da je od 1999. do sklapanja predmetnog ugovora (2019.) proteklo 20 godina to je i jasno da je tužitelj i tražio, sklapanje ugovora s određenom (dodatnom) kupoprodajnom cijenom, na koju cijenu je tuženica i pristala. Pa je tako i sklopljen ugovor o kupoprodaji za iznos od 240.000,00 kuna (što je i nesporno u ovome postupku). Također je i nesporno da je tuženica, odnosno njezin otac, SM, prilikom sklapanja istoga isplatio iznos od 24.000,00 kuna tužitelju. Isto tako je i tim ugovorom navedeno kako će ostatak kupoprodajne cijene tuženica isplatiti tužitelju u 24 mjesečne rate od po 9.000,00 kuna.

21. U odgovoru na tužbu tuženica je navela kako je iznos od 76.393,49 kuna isplaćen, putem uplata na račun tužitelja, te iznos od 19.000,00 eura u gotovini i na ruke i to u prosincu 2019.

22. U odnosu na isplaćen iznos od 76.393,49 kuna, tuženica je dostavila dokaze o uplati (list 37-39 spisa, koji su prevedeni na hrvatski jezik list 66-76 spisa), a koji se odnose na plaćanje od strane Daka gmbh, kao vlasnika računa i tužitelja kao primatelja. Sud je uvidom u ovjerene prijevode navedenih računa utvrdio kako kao vlasnik računa stoji Daka gmbh, a kao primatelj tužitelj. Međutim također uvidom u predmetne račune sud je utvrdio da su isti plaćeni u korist računa [broj bankovnog računa], za koje je tužitelj dostavio izvatke o stanju i pometu za društvo POGRAD j.d.o.o. (list 115-119 spisa) gdje je vidljivo kako su upravo na iznose koje je Daka gmbh vršila uplate u iznosu od 1.400,00, odnosno 1.500,00, te 2.000,00 eura isto trgovačko društvo izdalo račune na navedene iznose, a koji iznosi su od strane Daka gmbh uplaćeni na broj računa [broj bankovnog računa], gdje je vidljivo kako se zapravo radi o društvu Pograd j.d.o.o., a ne o tužitelju, kako to navodi tuženik. Stoga je ovaj sud utvrdio kako navedene iznose, u korist tužitelja, na ime dijela kupoprodajne cijene tuženica nikada nije uplatila.

22.1. Također valja istaknuti kako je SM za vrijeme kada bi bio u Njemačkoj zvao tuženicu da tužitelju odnese mjesečne iznose, međutim valja istaknuti kako je tuženica osobno saslušana na raspravi pred ovim sudom iskazala kako ista nije vršila osobno nikakve uplate tužitelju, a također je izjavila i kako prema predmetnom ugovoru nije bilo dogovoreno da se išta plati tužitelju. Iz svih navedenih iskaza, a kao i iz činjenice da tuženica ničim nije mogla dokazati navode iz odgovora na tužbu da posjeduje dokaze o uplati isti nisu dostavljeni, osim sa lista 37-39 spisa, za koje je ovaj sud utvrdio kako se isti ne odnose na plaćanje dijela kupoprodajne cijene po predmetnom ugovoru.

22.2. Nadalje, valja napomenuti kako je tužitelj, po mišljenju ovog suda, dokazao da je bio i u poslovnom odnosu s SM prvo preko trgovačkog društva Cooling&Heating d.o.o., a kasnije Daka gmbh za što je dostavio obilnu dokumentaciju u vidu izdanih računa i izvršenih plaćanja (list 90-123 spisa). Pa stoga i navodi SM kako društvo Daka gmbh nije surađivalo s trgovačkim društvom Pograd j.d.o.o. nije osnovan, budući da je iz predmetne dokumentacije jasno vidljivo kako zapravo Daka gmbh i Pograd j.d.o.o. su bili u poslovnom odnosu.

23. Međutim, u odnosu na navod tuženika kako je isti uplatio iznos od 19.000,00 eura tužitelju, ovaj sud je stajališta kako je isti osnovan. Naime, nakon što je sklopio predmetni ugovor, a i sama tuženica je iskazala kako nije bilo uplata po predmetnom ugovoru, to je tužitelj tražio od SM (budući da je s njim sve pregovarao) plaćanje po ugovoru, pa je tako i isti iskazao da kada ga je tužitelj učestalo zvao isti je posudio 20.000,00 eura, a radi isplate po predmetnom ugovoru. To je, po mišljenju ovoga suda, životno i logično. Da je posudio 20.000,00 eura sud je saslušao AM, koji je potvrdio kako je on osobno pozajmio krajem 2019. godine upravo taj iznos SM i da mu je isplatio novac u apoenima od po 100 i 200 eura.

23.1. Kako je SM izjavio da je početkom prosinca 2019. (točnije 3. prosinca 2019.) izjavio da je tužitelju predao iznos od 19.000,00 eura, sud je proveo i dokaz saslušanjem svjedoka VM, koji je potvrdio kako je bio zajedno s SM u automobilu, da je isti izašao iz automobila, a nosio je i neke novce sa sobom. Da je upravo iznos od 19.000,00 eura predao SM tužitelju sud je zaključio iz iskaza istog svjedoka VM, koji je iskazao kako je prije prelaska granice podijelio s SM kuvertu (jer se ne može prenositi veća količina novca preko graničnog prijelaza a da se to posebno i ne prijavi), te je on u tom trenutku imao pola tog novčanog iznosa. Isti je također iskazao kako nije znao o kojem se to točno iznosu radi, već mu je tako SM samo rekao da prenese preko granice iznos od 10.000,00 eura. Ovome sudu je navedeni iskaz svjedoka životan i logičan, a i iz svega toga se i može zaključiti kako je SM imao kod sebe upravo iznos od 19.000,00 eura (iako je posudio od AM iznos od 20.000,00 eura, SM je sam iskazao kako je novčani iznos od 1.000,00 eura potrošio za put u Hrvatsku). Također je i navedeni svjedok VM iskazao kako zna da je nosio novce i vidio novce u kuverti, pa je i logičan iskaz SM kako je upravo tom prilikom i predao iznos od 19.000,00 eura tužitelju.

23.2. Stoga je ovaj sud ocijenio kako nije točan navod tužitelja kako mu SM nije dao iznos od 19.000,00 eura. Naime, sudu nije logično zbog čega bi se SM zaustavio, prilikom povratka iz Njemačke u Hrvatsku, pred tužiteljevu kuću, izašao iz auta i potom se u isti vratio. O tome tužitelj nije dao uopće razloge i to zašto je SM tada došao pred njegovu kuću, a niti što je tada bilo, već samo paušalno naveo kako mu te novce tada nije uručio SM. Kako je, po mišljenju ovoga suda, utvrđeno da je SM **.**.2019. bio pred kućom tužitelja, a to je utvrđeno i iz izjave SM i svjedoka VM koji je toga dana bio s njim u autu i potvrdio je da je isti bio pred njegovom kućom, to navod tužitelja kako mu nije dan nikakav novčani iznos je ovome sudu neprihvatljiv, nelogičan i neuvjerljiv.

23.3. U odnosu na navode da je AM tek kasnije potpisao (i ovjerio) izjavu (list 35-36 spisa) kojom navodi kako je on osobno OM pozajmio iznos od 20.000,00 eura, koje mu uredno vraća, valja navesti kako navedena činjenica nije od utjecaja na zaključak suda u ovome postupku, budući da mu je mogao (što i jeste) posuditi novčani iznos od 20.000,00 eura i bez bilo kakve izjave, a ugovor o zajmu je valjan i ako je isti sklopljen u usmenom obliku, a što je i dokazano (izjavama AM i SM). Tako i navodi tužitelja koliko je koje trgovačko društvo zaradilo preko njegovog društva Pograd j.d.o.o. nije od utjecaja na rješenje ovoga spora, budući da se to radi o poslovanju između dva trgovačka društva, a koje je očito postojalo (dostavljeni su računi i potvrde o uplati koje prilože spisu), no to nije predmet ovoga spora.

24. Člankom 376. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – dalje u tekstu: ZOO.) propisano je da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj se obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu. Člankom 438. stavkom 1. ZOO-a je propisano kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru.

25. Kako je za sklapanje ugovora o kupoprodaji potrebno ugovoriti stvar i cijenu, kao obvezatne elemente, te kada se radi o kupoprodaji nekretnine da je isti u pisanom obliku, ovaj sud je, temeljem ranije navedenoga, utvrdio kako je predmetni ugovor uredno sklopljen i koju obvezu isplate cijene je preuzela tuženica potpisom takvog ugovora. Ovaj sud nadalje nije našao da su prilikom sklapanja istoga postojale kakve mane volje koje bi mogle utjecati na ništetnost ovog ugovora (budući da zaključenje istoga je bilo u interesu obje ugovorne strane), pa samim time, kako je kupac predao prodavatelju (ovdje tuženici) stvar u vlasništvo, tada je i kupac, sukladno članku 438. stavku 1. ZOO-a u obvezi platiti cijenu u vrijeme određeno u ugovoru.

26. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je isplaćen djelomičan iznos po predmetnom ugovoru od 19.000,11 eura, dok preostali iznos nije plaćen, to je sud djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja za 19.000,00 eura, dok je za preostali iznos od 9.668,00 eura, valjalo odlučiti kao u točci I. izreke ove presude i naložiti tuženici na uplatu razlike kupoprodajne cijene po predmetnom ugovoru.

26.1. Uz napomenu kako je tužitelj u ukupnom zbroju glavne tražbine (a prilikom provođenja konverzije i preračunavanja potraživanja iz kuna u eure) u točci I. uređenog tužbenog zahtjeva zatražio isplatu od 13.139,55 EUR (što odgovara izračunu od 99.000,00 kuna), međutim zbrajanjem pojedinačnog iznosa za koji traži kamatu bi se došlo do iznosa od 13.139,50 EUR, te u točci II. uređenog tužbenog zahtjev zatražio isplatu od 15.528,56 EUR (što odgovara preračunavanju od 117.000,00 kuna), međutim zbrajanjem pojedinačnih iznosa za koji traži kamatu bi se došlo do iznos od 15.528,50 EUR. Kako presuda ne bi bila provediva, ukoliko bi ista postala ovršna, zbog ukupne razlike od 0,11 EUR, to je sud i za navedeni iznos odbio tužitelja, budući da isti ne odgovaraju zatraženim pojedinačnim iznosima navedenim u točkama I. i II. tužbenog zahtjeva.

27. U odnosu na zatezne kamate koje potražuje tužitelj sud je utvrdio osnovanim zahtjev za određivanjem kamate koje su nastale nakon što je utvrđeno preostalo potraživanje, budući da je ono kasnije i dospjelo (odnosno nakon isplate iznosa od 19.000,00 EUR) tužitelju od strane SM. Također valja istaknuti kako u ovome postupku nije predloženo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, pa je iz toga razloga, sud odredio zatezne kamate u odnosu na svaki pojedinačni iznos iz predmetnog ugovora u odnosu kada one dospijevaju, a kako je to zatraženo u tužbenom zahtjevu.

28. Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, valjalo je stoga iz gore obrazloženih razloga, a temeljem članka 438. stavku 1. ZOO, djelomično usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 9.688,00 eura, dok je za preostali iznos od 19.000,11 eura valjalo odbiti djelomično tužbeni zahtjev, te presuditi kao u točkama I. i II. izreke.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP. Tužitelj je uspio u ovoj parnici sa približno 34%, a tuženik sa 66%. Tuženici je priznat trošak ovog postupka prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23. - u daljnjem tekstu: Tarifa) i to za sastav odgovora na tužbu prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife u visini od 250 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 7.7.2021., 17.11.2021., 14.4.2022., 6.4.2023. i 17.9.2025. sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svako u visini od po 250 bodova, kao i za zastupanje na ročištu od 27.2.2025., sukladno Tbr. 9. točci 2. Tarife u visini od 125 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 4.062,50 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim počev od dana objave presude pa do isplate, sukladno članku 29. stavku 2. ZOO.

30. Kako je tuženik djelomično uspio u ovom sporu, valjalo je stoga od 66% oduzeti uspjeh tužitelja sa 34%, pa je stoga tužitelj dužan naknadi tuženici iznos od 1.300,00 eura, a koji iznos je dobiven tako da je od ukupno priznatog troška od 4.062,50 eura dosuđena razlika od 32% u smislu odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a (tako u svojoj odluci i Županijski sud u Velikoj Gorici u predmetu broj Gž-132/22 od 10. studenog 2022.), te odlučiti kao u točci III. izreke ove presude.

31. Kako tuženik nije u cijelosti uspio u ovom sporu, to je djelomično i odbijen za zatraženi trošak u iznosu od 2.762,50 eura, a sukladno uspjehu u ovom sporu (članak 154. stavak 2. ZPP-a). Također tuženik je djelomično odbijen i za zatražen trošak pristupa na ročište održano 27.2.2025., budući da se na istom raspravljalo o procesnim pitanjima (sudski savjetnik nije ovlašten provoditi postupak), pa je za razliku od 250,00 eura, uvećan za PDV tuženik odbijen, a također je odbijen u cijelosti i za zatražen trošak u iznosu od 500,00 eura, uvećano za PDV koji se odnosi na trošak pristupa na ročište od 6.7.2023., budući da isto nije niti održano (zbog štrajka na sudu), pa niti za isto postoji zapisnik u ovome predmetu. Također tuženik je u cijelosti odbijen sa zahtjevom za sastav žalbe u ukupnom iznosu od 625,00 eura, uvećano za PDV, budući da mu je i žalba odbijena i ista nije bila potrebna za vođenje ovoga postupka (članak 155. ZPP-a). Nadalje tuženik je odbijen sa zahtjev za plaćanje sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, budući da se ista plaća po pravomoćnom dovršetku postupka i sukladno uspjehu stranaka u postupku, a također je odbijen i sa zahtjevom za plaćanje troškova sudske pristojbe na presudu u iznosu od 88,92 EUR, budući da pristojbu na presudu plaća tužitelj, a ne tuženik, te ista također nije niti plaćena. U odnosu na troškove prijevoda tuženik je također u cijelosti odbijen i to za iznos od 51,76 EUR, budući da nije dostavljen dokaz o tome u spis.

32. Slijedom svega iznijetoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 14. listopad 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćnici tuženice