Poslovni broj: P-1078/2023-23
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JS, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici GS, IS, ČS, Petar Marković, VS i JSV iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić j.t.d. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 4. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Petra Markovića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić j.t.d. sa sjedištem u [adresa] i zamjenice punomoćnika tuženika Nede Narančić Krznar, odvjetnice iz Krapine, 14. listopada 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 4. ugovora o kreditu broj 9012180452 od 19. prosinca 2006., a koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom).“
II. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 5. ugovora o kreditu broj 9012180452 od 19. prosinca 2006., a koji glasi: „obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.“
III. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 6. ugovora o kreditu broj 9012180452 od 19. prosinca 2006., a koji glasi: „kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.“
IV. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7. ugovora o kreditu broj 9012180452 od 19. prosinca 2006., a koja glasi: „Kredit u iznosu od 108.432,81 CHF (slovima: stosamtisućačetristotridesetdva CHF i osamdesetjedan C) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuje se u 216 (slovima: dvjestošesnaest) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.
V. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 12.9. ugovora o kreditu broj 9012180452 od 19. prosinca 2006., a koja glasi: „ Potpisom ovog ugovora korisnik kredita i založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“
VI. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju JS, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplaćenog tečaja isplati iznos od 6.531,19 EUR (slovima: šest tisuća petsto trideset jedan euro i devetnaest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VII. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.189,48 eura (slovima: sedam tisuća sto osamdeset devet eura i četrdeset osam centi)
zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
VIII. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju JS, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.880,00 eura (slovima: dvije tisuće osamsto osamdeset eura), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 14. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IX. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška
kao neosnovan.
X. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba za iznos od 4.196,89 eura (slovima: četiri tisuće sto devedeset šest eura i osamdeset devet centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama povučena.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom kao kreditorom 19. prosinca 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 9012180452 kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 108.432,81 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da je člankom 7. ugovora ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Tužitelj nadalje navodi da je navedena klauzula u ugovoru temeljem kolektivne tužbe presudom Trgovačkog sud u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2221/2018 utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvom ništetnom. Tužitelj navodi da je člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03.) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je u istom članku navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj navodi da se citirane odredbe prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2. koji glasi: "Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“. Tužitelj navodi da prilikom sklapanja ugovora nikako nije mogao utjecati na navedenu odredbu odnosno o navedenoj odredbi uopće se nije pojedinačno pregovaralo, već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika. Također tužitelj ističe da tuženik nije tužitelju predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koja za njega proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Tužitelj tvrdi da u vrijeme kada je sklapao ugovor, tužitelj nije ništa znao o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF niti ga je tuženik uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Samim time tužitelj tvrdi da nije ni mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. Tužitelj navodi da nije bio upozoren da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. Tužitelj navodi da su pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele samo banke uključujući i ovdje tuženika, a ne prosječni potrošač pa tako ni ovdje tužitelj. Tužitelj nadalje navodi da je s navedenom okolnosti kao i opasnosti koje donosi ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku kao specifične valute, tuženik kao banka zbog svog stručnog znanja svakako znao odnosno bio je svjestan navedenog, dok s druge strane tužitelj kao obični građanin, to isto nije mogao znati, a banka odnosno tuženik, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nije tužitelja na navedeni rizik upozorila. Tužitelj ističe da je cjelokupni rizik navedenog ugovornog odnosa prebačen na tužitelja koji je kao potrošač nesumnjivo slabija strana u ugovornom odnosu. Tužitelj navodi da navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio tipskog ugovora koji je banka unaprijed sastavila, upravo zbog već opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača. Tužitelj navodi da sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniju priliku u odnosu na druge valute, bez da potrošača upozori o rizicima koji su vezani uz tu valutu. Na taj način potrošač je, protivno načelu poštenja i savjesnosti, navođen na sklapanje ugovora s rizičnom valutom. Tužitelj navodi da pri tome dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku. Tužitelj navodi da su oba bitna elementa ugovora promjenjivi i neizvjesni, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u švicarskom franku postoji poseban rizik koji na kraju snosi kao potrošač isključivo tužitelj jer on navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju tužitelj otplaćuje u kunama. Tužitelj tvrdi da je navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Tužitelj navodi da neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tužitelj preuzeo rizik franka na sebe, ne znajući za njega jer ga banka nije o tome informirala. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012, Visokog Trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2221/2018 u povodu kolektivne tužbe kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. 11. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/13.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štitit. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da je ugovor o kreditu sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom (ugovor o kreditu sklopljen je 19. 12. 2006., a presuda se odnosi na razdoblje od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.) donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to tužitelj navodi da je sud vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tužitelj navodi da je tuženik izvršio konverziju kredita te je tužitelj potpisao aneks ugovora o kreditu kojim ugovorom je izmijenjena valutna obveza, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice. Međutim, tužitelj tvrdi da navedenim aneksom tužitelj nije izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane te se s tim u vezi tužitelj poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem: Rev-2868/2018. Tužitelj navodi da je prilikom provedbe konverzije utvrđeno da nova glavnica iznosi 327.920,11 kn, dok prema otplatnom planu, ukoliko sud utvrdi ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, uzevši početni tečaj navedena glavnica bi na dan konverzije iznosila 65.789,41 CHF odnosno 298.552,34 kn ukoliko se uzme u obzir tečaj CHF za kunu prilikom isplate kredita. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 14.019,79 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos te s osnove razlike glavnice isplatu iznosa od 3.897,77 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 22. travnja 2016. kada je kredit isplaćen. Podredno, ako sud ocijeni da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, tužitelj je postavio eventualno kumuliran tužbeni zahtjev kojim u odnosu na točku VI. i VII. tužbenog zahtjeva po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli na ime zakonskih zateznih kamata potražuje iznos od 4.069,05 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, budući je s njim sklopio Dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik osporava osnovanost zahtjeva tužitelja kojim traži da se odredba čl. 12.9. kojom je ugovorena primjena Općih uvjeta tuženika utvrdi ništetnom. Tuženik navodi da je iz činjeničnog supstrata tužbe ne proizlaze činjenični navodi niti dokazni prijedlozi kojima tužitelj potkrepljuje tvrdnje da bi u konkretnom slučaju bilo osnovano utvrditi ništetnom odredbu čl. 12.9. Također osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik ističe da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Tuženik navodi da je sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka tužitelj izrazio svoju volju da se odnosi između njih reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Istaknuo je da je u potpunosti informirao tužitelja o svom parametrima konverzije te da je za potrebe provjere izračuna konverzije sukladno članku 19b. ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija. Tuženik navodi da je svim potrošačima omogućio pristup, za provedbu izračuna konverzije, povijesnom pregledu Općih uvjeta kreditiranja, kao i Odluka o kamatnim stopama. Tuženik se protivi financijskom vještačenju predloženom od strane tužitelja iz razloga što je tužitelj u postupku obeštećen provedenom konverzijom pa nema niti osnova za postavljanje tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj: 102/15.), da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR, da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete, da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu, da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora. Tuženik navodi da tužitelj da nije dokazao ima li uopće svojstvo potrošača jer nije dokazao da je upravo on taj koji je vršio uplate po ugovoru o kreditu, kao što nije dokazao da je upravo tužitelj osoba kojoj bi bio dužan vratiti stečeno bez osnove. Tuženik navodi da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju jer ista djeluje prema svim sudionicima i ona je dopuštena. Nadalje, tuženik je istaknuo i prigovor zastare za utuženo potraživanje. Tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu, a podredno da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te da obveže tužitelja da naknadi parnične troškove tuženiku zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 14. travnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da je smanjio zahtjev za isplatom te potražuje iznos od 11.077,70 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli te isplatu iznosa od 2.642,97 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 23. travnja 2016. s osnove razlike glavnice. Podredno, ako sud ocijeni da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, tužitelj je postavio eventualno kumuliran tužbeni zahtjev kojim u odnosu na točku VI. i VII. tužbenog zahtjeva po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli na ime zakonskih zateznih kamata potražuje iznos od 3.648,09 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
4. U dokaznom postupku sud je pročitao dodatak ugovoru o kreditu broj 9012180452 od 19. 1. 2016. (list 14-19 spisa), ugovor o kreditu broj 9012180452 od 19. prosinca 2006 (list 19-26, 78-86 spisa), izvršio je uvid u plan otplate (list 27-29 spisa), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (list 30-39 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita broj 9012180452 (list 40-50 spisa), otplatnu tablicu od 22. travnja 2016. (list 51 spisa), pročitao je ugovor o stambenom kreditu broj:
9916307334 sklopljen 1. travnja 2016. s Hrvatskom poštanskom bankom d.d. (list 52- 55 spisa), izvršio je uvid u otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 22. prosinca 2006. (list 56-60 spisa), plan otplate (list 61-66 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 3. svibnja 2019. (list 67-69 i 74-77 spisa), eurski (konvertirani) otplatni plan kredita broj 9012180452 (list 70 do 73 spisa), pregled kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Zakonom o kreditnim institucijama, izrađenog od strane ovlaštenog revizora Ernst & Young d.o.o. (list 109-111 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. US iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 20. ožujka 2025. (list 147-156 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.
5. Glavni tužbeni zahtjev preciziran u podnesku od 14. travnja 2025. djelomično je osnovan, zbog čega sud o podrednom tužbenom zahtjevu nije odlučivao.
6. Budući da je tužbeni zahtjev prema točki VI. i VII. iz preciziranog glavnog tužbenog zahtjeva od 14. travnja 2025. smanjen, ne radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe iz čl. 191. st. 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP). Prema odredbi iz čl. 191. st. 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe, već o povlačenju tužbe.
7. Tužitelj podneskom od 14. travnja 2025. glavnim tužbenim zahtjevom u odnosu na točku VI. tužbenog zahtjeva po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 11.077,70 eura čime je povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 2.942,09 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok je glavnim tužbenim zahtjevom u odnosu na točku VII. tužbenog zahtjeva kojim po osnovi razlike glavnice potražuje iznos od 2.642.97 eura povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 1.254,80 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, prema pravnom shvaćanju Sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. u kojem se navodi da je smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a zbog čega je valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
8. Budući da je tužitelj na naprijed opisani način povukao tužbu nakon što se je tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, za povlačenje tužbe potreban je njegov pristanak na temelju odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a. Tuženik se u podnesku od 17. travnja 2025. upustio u raspravljanje pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe pri čemu nije zatražio trošak.
9. Nije sporno:
- da su stranke 19. prosinca 2006. sklopile ugovor o kreditu, broj: 9012180452, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 108.432,81 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), a kredit je odobren za kupnju stambenog objekta (čl. 2. ugovora),
- da je člankom 4. ugovora ugovorena kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,20 % godišnje, da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom),
- da je čl. 5. i 6. ugovora ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate,
- da je člankom 7. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 216 jednakih mjesečnih anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici, a koja je sastavni dio ugovora,
- da je člankom 12.9. ugovora ugovoreno da su korisnik kredita i založni dužnik upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF,
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da su stranke 19. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu broj 9012180452, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,
- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,
- da preplata tužitelja prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi preplata 61.742,24 kn, odnosno 8.194,60 eura na dan 30. rujna 2015.
10. Sporno je:
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,
- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,
- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
11. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
12. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
13. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.
14. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je zaključio ugovor o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja. Banka mu je ponudila sklapanje ugovora o kreditu vezano uz valutu CHF, pri čemu nije dobio nikakva objašnjenja od strane službenika banke. Odlučio je zaključiti ponuđeni ugovor o kreditu jer je to bio kredit kojeg je u to vrijeme mogao realizirati i riješiti svoje stambeno pitanje odnosno kupiti stan. U banci ga nisu upozorili na opasnosti valute CHF, prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nije imao nikakvu registriranu djelatnost na adresi stana kojeg je kupio sredstvima iz ugovora o kreditu, već je isti služio isključivo za stanovanje njegove obitelji i njega. Ugovor o kreditu iz tužbe bio je prvi kredit kojeg je zaključio, odnosno prije toga nije sklapao nikakve ugovore o kreditu vezane uz valutu. U drugim bankama nije tražio ponude za sklapanje ugovora o kreditu, već se je odlučio sklopiti ugovor o kreditu s bankom kod koje je imao otvoren tekući račun. Službenik u banci prilikom zaključenja ugovora o kreditu rekao mu je da je to najpovoljniji ugovor za njega, kojeg je u to vrijeme mogao realizirati, druga pojašnjenja nije dobio niti ih je tražio. Ugovor o kreditu nije čitao jer je isti za njega nerazumljiv odnosno pročitao je bitne odredbe ugovora o kreditu, koji se odnose na iznos mjesečne rate.
15. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
16. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.
17. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.
18. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je za kupnju stambenog objekta, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
19. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu i aneksa uz ugovor o kreditu od 25. listopada 2011. i 23. travnja 2012. kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnih ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
20. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
21. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
22. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkama I. -V. izreke ove presude.
23. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
24. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
25. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od osam godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
26. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
27. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., AS protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
28. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
29. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu J protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
30. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“
31. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
32. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
33. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.
34. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.
35. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
36. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. US iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 20. ožujka 2025. (list 147-156 spisa) sud je utvrdio da je kredit iskorišten 31. siječnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,538177 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 108.432,81 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 492.087,28 kn. Prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 61.742,24 kn. Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 sudski vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita (31. siječnja 2007.) do izračuna konverzije predmetnog kredita (30. rujna 2015.), kao i specifikaciju uplata (stupac 'h' Tabele 1), te je na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'k' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 11.077,70 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po prethodno navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.531,19 EUR (i u cijelosti se odnosi na glavnicu). Ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj manje platio, tada slijedi: manje plaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koji proizlaze iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznose ukupno 138,54 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo negativni iznosi). Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 10.939,16 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po prethodno navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.254,44 EUR (i u cijelosti se odnosi na glavnicu). Iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 2.642,97 EUR. Glavnica kredita uz valutnu klauzulu EUR je u cijelosti otplaćena 28. travnja 2016.
37. Tužitelj nije imao prigovor na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u podnesku od 17. travnja 2025. iznio prigovore pravne prirode te ujedno prigovara danom nalazu i mišljenju iz razloga što isto ima nedostatke koji utječu na ispravnost provedenog vještačenja. Tuženik ističe da stalni sudski vještak u predmetnom nalazu i mišljenju navodi ukupan iznos razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita, kao i razdoblja negativnih vrijednosti razlike anuiteta (HRK) po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja i anuiteta (HRK) po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita. Tuženik nadalje ističe da se kao referente izračuna trebaju uzeti iznosi razlika koji obuhvaćaju cjelokupno razdoblje otplate, a ne samo razdoblja pozitivnih vrijednosti razlike anuiteta (HRK) po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja i anuiteta po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita. Tuženik navodi da nije moguće zanemariti negativne vrijednosti odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tečaj CHF-a bilo manji od početno ugovorenog, budući da je u tim razdobljima tužitelj plaćao novčane iznose koji su bili manji od iznosa koje potražuje tužbom. Tuženik je na glavnoj raspravi od 13. svibnja 2025. predložio da se sudski vještak usmeno očituje na naprijed navedene prigovore.
38. Na temelju odredbe iz čl. 153. st. 3. ZPP-a sud nije usmeno saslušao vještaka na raspravi zbog prigovora na nalaz i mišljenje vještaka koje je iznio tuženik u podnesku od 17. travnja 2025., zbog toga što tuženik nije predujmio trošak za provođenje ovog dokaza u roku što ga je odredio sud. Sud je rješenjem na glavnoj raspravi od 13. svibnja 2025. tuženiku naložio da u roku od 8 dana uplati predujam u iznosu od 120,00 eura kako bi se sudski vještak mogao usmeno očitovani na naprijed iznesen prigovore. Također, u navedenom rješenju sud je upozorio tuženika da će odustati od provođenja dokaza ukoliko tuženik u određenom roku ne uplati predujam.
39. Tužitelj je podneskom od 14. travnja 2025., precizirao glavni tužbeni zahtjev i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio.
40. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ga prihvaća u cijelosti.
41. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je u odgovoru na tužbu kao i na pripremnom ročištu od 14. siječnja 2025. predložio da sudski vještak prilikom izrade nalaz i mišljenja uzme u obzir i eventualno utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdobalja primjene manjeg tečaja za CHF od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita. U pogledu pravnog pitanja treba li uzeti u obzir samo iznose koje je tužitelj više platio ili sve iznose, i pozitivne i negativne, uz njihovo prebijanje, sud ocjenjuje da nema zakonske osnove za uzimanje u obzir tzv. "negativnih razlika" budući da tuženik u pogledu tih razlika nije u ovoj parnici postavio niti određeni prigovora radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, a ni određeni materijalnopravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a (pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.) – pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.
42. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene tečaja.
43. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (19. prosinca 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
44. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime valute iznosi 49.209,76 kuna odnosno 6.531,19 eura (u cijelosti se odnosi na glavnicu, list 156 spisa), budući se od ukupne utvrđene preplate na ime valute u iznosu od 83.456,47 kuna, odnosno 11.077,70 eura (stupac „k“ nalaza) i zatezne kamate na tečajne razlike u kunama (stupac „I“ nalaza) u iznosu od 27.486,53 kune, odnosno 3.648,09 eura, oduzima iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 61.742,24 kuna, odnosno 8.194,60 eura (koja se nakon konverzije koristi za namirenje budućih anuiteta prema čl. 5. Dodatka ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016.). Sukladno navedenom, točkom VI. izreke usvojen je dio glavnog tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.531,19 eura, a točkom VII. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preostali iznos preplate od 4.546,51 eura zajedno, sa pripadajućim zateznim kamatama (prema naprijed obrazloženom redu uračunavanja i ispunjenja na temelju odredbe iz čl. 171. i 172. ZOO-a). Dakle, postojanje preplate nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).
45. Tužitelj je uz podnesak od 5. lipnja 2025. dostavio podnesak tuženika od 23. prosinca 2019. iz predmeta koji se vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-7081/2019, predložio je priklop spisa pod poslovnim brojem:
P-7081/2019 koji se nalazi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu te uvid u tužbu i odgovor na tužbu u predmetu pod poslovnim brojem: P-7081/2019, sve na okolnost da je tuženik u podnesku od 23. prosinca 2019. istaknuo prigovor prijeboja prema tužitelju u iznosu od 64.057,93 kune odnosno 8.501,94 eura po osnovi preplate priznate u konverziji. Navedeni dokazni prijedlog koji se odnosi na priklop spisa sud je odbio, a naprijed navedenu dokumentaciju nije uzeo u obzir jer su isti predloženi tijekom glavne rasprave, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka koji je zaključen 14. siječnja 2025. Budući da je novi dokaz predložen tijekom glavne rasprave protivno odredbi čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, sud je navedeni dokazni prijedlog odbio, a dostavljenu dokumentaciju nije uzeo u obzir jer je tužitelj isto mogao predložiti prije zaključenja prethodnog postupka jer mu je činjenica da je tuženik istaknuo prigovor prijeboja bila poznata već 23. prosinca 2019.
46. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koja teče na iznos glavnice u iznosu od 6.531,19 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno pod točkom VI. izreke presude.
47. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom VII. izreke presude, pa je tužitelj odbijen s iznosom od 2.642,97 eura iz glavnog tužbenog zahtjeva zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovanim.
48. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.
49. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.
50. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.
51. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.
52. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 47,60 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 73,80 %, a tuženikov 26,20 %. Sukladno tome, tužitelju je priznato 47,60 % (73,80%-26,20%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 250 bodova, sastav podnesaka od 29. srpnja 2024., 21. studenog 2024., 14. travnja 2025. i 9. svibnja 2025. prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 250 bodova za svaku od navedenih radnji, zastupanje na ročištima od 14. siječnja 2025., 13. svibnja 2025. i 4. rujna 2025. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 250 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 2.000 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 4.000,00 eura. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 47,60 %, odnosno u iznosu od 1.904,00 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 476,00 eura. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 500,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužitelju nije priznat troška za sastav podneska od 5. lipnja 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice odnosno navode iz podneska u kojima predlaže priklop spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-7081/2019, mogao je iznijeti u ranijim podnescima. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP, tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 2.880,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VIII. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IX. izreke ove presude.
53. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom VIII. izreke ove presude.
U Krapini 14. listopada 2025.
S u d a c:
Barbara Čuček
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.
DOSTAVITI:
1. Petar Marković, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić, Zagreb, Trnjanska cesta 69, putem e-Oglasne ploče
2. Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o. iz [adresa], putem e- Oglasne ploče
