Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1470/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Martin Lukin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-1014/2022-31 od 1. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-1014/2022-31 od 1. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe 1. i 6.2 Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 19. ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem su iskazane u valuti švicarski franak, a koje glase: „1. IZNOS KREDITA … iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 29.269,23 CHF po srednjem tečaju iz tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita .“ „6.2 OTPLATA KREDITA … u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“. U toč. II. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.894,03 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane odluke. U toč. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.700,00 EUR sa zateznim kamatama od 1. veljače 2024. do isplate.

2. Tuženik je protiv navedene presude podnio žalbu iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti, odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti tuženiku trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu od donošenja drugostupanjske odluke, podredno ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi 1. i 6.2 Ugovora o kreditu od 19. ožujka 2007. koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi stečenog bez osnove s osnove valutne klauzule.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije utvrdio da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva tuženik, jer su u obrazloženju presude dati jasni i dostatni razlozi o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, te ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

8. Prvostupanjski sud je ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud.

9. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da su tužitelj kao potrošač i tuženik zaključili ugovor o kreditu 19. ožujka 2007. kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 29.269,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu u skladu s važećim Odlukama tuženika, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10% godišnje, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste PBZ-a za CHF važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora,

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune, za razdoblje od 7. svibnja 2007. do 7. travnja 2014. iznosi ukupno 44.408,56 kn ili 5.894,03 EUR.

10. Prvostupanjski je sud pravilno našao utvrđenim da se radilo o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) opravdano se pozivajući na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u ovdje relevantnom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017).

11. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15, 14/19, 19/22, dalje: ZZP), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP), a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio.

13. Citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika.

14. Test poštenosti proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da takve odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive, a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa se radi o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama prema čl. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

15. U ovom pojedinačnom sporu tuženik je mogao dokazivati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ali to, u ovom postupku, kako je to pravilno naveo prvostupanjski sud, nije dokazao.

16.Tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama ugovora o kreditu na ništetnosti kojih tužitelj temelji svoj zahtjev za isplatom pojedinačno pregovaralo, odnosno da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi to jest da mu je te odredbe tuženik učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud EU u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

17. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu poštovao važeću zakonsku regulativu iz razloga što tuženik kao trgovac vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu nije poštovao odredbe tada važećeg ZZP/03.

18. Okolnost da je ugovor ispunjen i da tužitelj nije koristio pravo na raskid ugovora nije od značaja za osnovanost zahtjeva, kao što nije relevantna okolnost da li je tužitelj imao mogućnost odabira između kredita vezanog uz valutu CHF ili valutu Eur, jer pristanak na kredit u CHF uz valutnu klauzulu, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

19. Neosnovano tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne može isticati ništetnost jer je predmetni kredit u cijelosti otplaćen i to iz razloga što je kogentnom odredbom čl. 327. ZOO izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

20. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, suprotno žalbenim navodima ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja, pa u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 326. st. 2. ZOO kako to pogrešno smatra tuženik.

21. Neosnovano je i pozivanje tuženika na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje ZIDZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, s obzirom da u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o kreditu u pogledu kojeg nije sklopljen sporazum o konverziji prema odredbama ZIDZPK.

22. U slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju iznos koji je preplatio po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na temelju odredbe čl. 1111. ZOO, a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO. Tuženik je u smislu odredbe čl. 1115. ZOO za iznose koje je nepripadno primio na osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kao nepošteni stjecatelj u obvezi platiti zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

23. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je pogrešno odbijen prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj:

Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača tj. donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 6632/17 14. lipnja 2018. Tužitelj u ovom predmetu podnio je 6. srpnja 2022. pa kako je riječ o zahtjevu za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF očito je da je tužba podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve računajući od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača odnosno od 14. lipnja 2018. U tom smislu neprihvatljiva su suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

24. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23), te je pravilno tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.700,00 EUR, dok tuženiku nije priznat trošak postupka budući da nije uspio u postupku u cijelosti. Tužitelju je priznato pravo na naknadu troškova za radnje poduzete po punomoćniku odvjetniku jer se radi o radnjama potrebnim za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP, pa tuženik neosnovano sadržajem žalbe osporava pravilnost odluke o trošku sadržane u točki III. izreke pobijane presude.

25. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci pod toč. I.

26. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude (čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Vlatka Fresl Tomašević