Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4584/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća - sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Mišević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595, kao slijednika Sberbanke d.d., zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku iz Zagreba, Savska c. 32, radi utvrđenja i isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-331/2022-10 od 23. svibnja 2023. godine, dana 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-331/2022-10 od 23. svibnja 2023. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu br.: 311489 s osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 26. kolovoza 2006.g. između parničnih stranaka, koja glasi: „ 5.1.: Administrativna naknada: 1% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita“ i utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. 21. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: “Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora. …..“, te se utvrđuje da je od strane tuženika nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik dužan priznati, te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 407,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. rujna 2006. do isplate, kao i isplatiti tužitelju iznos od 1.018,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2012., pa do isplate, te se ujedno nalaže tuženiku tužitelju isplatiti prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.119,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednokratna naknada na iznos odobrenog kredita od 1%, te naknada za prijevremenu otplatu kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 407,28 eura i iznosa od 1.018,18 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

7. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe ugovora ništetne jer su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbama koje su bile sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljene od tuženika, te se o njima nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi, a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini.

8. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

9. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

10. Isto tako navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

11. Tuženik nije dokazao da je obavijestio tužitelja o značaju odredbe o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti mu je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom postotku, što je netransparentno, pa je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on digao kredit kod prednika tuženice, jer su mu u banci rekli da je to bio najpovoljniji kredit i imao najmanju kamatu, što je za njega tada bio najpovoljnije, te kada je digao kredit rata kredita mu je iznosila 30% od plaće, da bi na kraju iznosila više od 60%. Banka ga nije upozorila o troškovima obrade kredita niti za što se to odnosi, a isto tako ga nije upozorila da ukoliko otplati ranije kredit da bi naknada bila toliko visoka, niti su to u banci uopće spominjali niti je on s bankom o tome pregovarao. Ugovor je bio napisan tipski i on ga je potpisao i nije ga pročitao u banci jer se radilo o nekih 20 strana, a on je vodio računa samo o rati kredita i s tim ugovorom je otišao bilježniku.

13. Prema tome, kako tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo, što je nesporno s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, te da je odlučna činjenica u ovom postupku da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama.

14. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara jednokratnu naknadu od 1% od iznosa kredita i naknada za prijevremeni povrat kredita, zavisne samo o odluci banke i stoga nepoštene, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja te odredbe utvrdio ništetnim u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

15. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

16. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

17. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

18. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute korist s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

19. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO), a s obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženica nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplate jednokratne naknade i za prijevremenu otplatu kredita.

20. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pa svi suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

21. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

22. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb