Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2913/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja IG iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayju, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 453/2021-36 od 10. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 453/2021-36 od 10. travnja 2025. pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju IG trošak parničnog postupka u iznosu od 1.234,89 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-453/2021-36 od 10. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 453/2021-36 od 10. travnja 2025. pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju IG trošak parničnog postupka u iznosu preko 1.234,89 EUR–a do 2.253,26 EUR–a (za iznos od 1.018,37 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja IG za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.018,37 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja IG za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.018,37 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.193,12 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.253,26 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 10. travnja 2025. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke).

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

- odbija se prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda (točka I. izreke),

- utvrđuje se da je tužbeni zahtjev povučen za iznos od 2.452,18 EUR–a (točka II. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude te protiv navedenog rješenja, pod točkom I. i III. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se presuda te rješenje u pobijanom dijelu preinače na način da se zahtjev tužitelja u tome dijelu odbije i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 405,40 EUR–a.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 17. siječnja 2023. (list 121-123 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju ŠG, stalnog sudskog vještaka za područje financijsko knjigovodstvene struke i FG, stalnog sudskog vještaka za područje financijsko knjigovodstvene struke od 20. listopada 2022. (list 112-116 spisa), da mu tuženik isplati iznos od 2.193,12 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.299,71 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Tužitelj navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužitelj na temelju Ugovora o [broj kredita] od 13. srpnja 2005. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog s tuženikom, otplaćivao mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) koja je ugovorena odredbom iz čl. 7. Ugovora o kreditu, a koja odredba je ništetna.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda te prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu nemaju nedostatke zbog kojih se isti ne bi mogli ispitati jer je izreka presude i rješenja razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda i rješenje temelje te jer sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženik upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude te prvostupanjskog rješenja u pobijanom dijelu, kao i postupka koji im je prethodio, nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a, u svezi čl. 381. st. 1. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio:

- da je na temelju Ugovora o kreditu tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.909,13 CHF–a, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,25% godišnje. s time da je u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,

- da Ugovor o kreditu predstavlja potrošački kredit pa da tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe iz čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), s obzirom na to Ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, već se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila, a koje je tužitelj koristio u privatne svrhe.

- da je kredit u cijelosti isplaćen te da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF–a u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta za tužitelja,

- u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda koji je istaknut od strane tuženika:

- da u odnosu na istaknuti prigovor treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva) te da treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14, 110/15 i 14/19 – u daljnjem tekstu: ZZP/14),

- da su odredbom iz čl. 1. st. 3. Direktive regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te da se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da prema navedenoj odredbi Direktive opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija, i to: da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te da se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja,

- da su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa da se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati, niti utjecati na njihov sadržaj,

- da je protivno načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime, u ovom slučaju, tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

- da je Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, pa tako i u čl. 3. ZZP/14, tako da su odredbama iz čl. 49. i 50. ZZP/14 propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz Direktive,

- da je odredbom iz čl. 49. st. 1. ZZP/14 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da je odredbom iz čl. 49. st. 2. ZZP/14 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da je u čl. 50. ZZP/14 navedeno koje bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP/14, mogle smatrati nepoštenima, pa je tako pod t. 19. navedena i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu,

- da je odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP/14 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna,

- da je praksom Suda Europske unije, odnosno presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira na to radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama te da je u navedenoj presudi sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe iz čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz čl. 50. t. 19. ZZP/14, tako da se, budući da su ispunjene pretpostavke iz odredaba iz čl. 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u čl. 51. ZZP/14, takva odredba ima smatrati nepoštenom,

- da je time što je Ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, istome zaista otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz Ugovora o kreditu pred sudom,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da bi u slučaju da se ovaj postupak nije vodio pred sudom u [adresa], nego pred sudom u [adresa], njemu to bilo teže kako financijski, tako i zbog same udaljenosti, s obzirom na to da je udaljenost od [adresa] do [adresa] km,

- da odredba iz čl. 12. Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovarana između stranaka te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u [adresa] te bi imao trošak putovanja u [adresa] i natrag, što osim troškova iziskuje i dodatno vrijeme, s time da je ta odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj,

- da u konkretnom slučaju, sukladno odredbi iz čl. 59. ZPP–a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja,

- da je, slijedom navedenog, odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda koji je istaknut od strane tuženika te je odlučeno kao pod točkom I. izreke prvostupanjskog rješenja,

- u odnosu na prigovor zastare tužiteljevog potraživanja koji je istaknut od strane tuženika:

- da, kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.,

- da je u međuvremenu Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF–u, prema kojemu: ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF–u, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF–u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite,

- da je kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012. te je u odnosu na valutnu klauzulu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda

Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17,

- da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare,

- da je pravno shvaćanje o tome zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donesena povodom revizije (revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-820/17 od 29. lipnja 2017.), u kojoj je navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO–a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe,

- da kod instituta stjecanja bez osnove nije predviđen posebni zastarni rok, slijedom čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO–a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare,

- da je, imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 24. lipnja 2021., a da je zastarni rok od pet godina počeo teći od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je donesena 14. lipnja 2018. (kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i u odnosu na valutu), istaknuti prigovor zastare neosnovan,

- u odnosu na ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, a koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF–a potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka, i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a da njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača,

- da je u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten,

- da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama iz čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, tim više što je Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj,

- da je time odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF–u jer je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a da su ih unatoč tome poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF– u, dok iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF–a te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama,

- da je sud, s obzirom na to da se tužitelj pozvao na pravno utvrđenje iz navedenog kolektivnog spora, sukladno odredbi iz čl. 118. ZZP/14 i 502.c ZPP–a, vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući da se radi o direktnom učinku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu,

- da je identično bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), i to čl. 138a, kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07, obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. obrazložio aktivnu legitimaciju tužitelja u postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i pritom naglasio da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već da se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a da se u primjeni donesenih propisa one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže,

- da na isti način citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava,

- da, s obzirom na to da je Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak, kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da je takva ugovorna odredba navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđena nepoštenom i, samim time, ništetnom, sud smatra da je sukladno odredbama iz čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP–a vezan tim pravnim utvrđenjima u ovom postupku,

- da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF–a ništetna jer o njoj banke (među kojima je i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, stoga i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženiku ležao teret dokazivanja da dokaže protivno,

- da je tijekom postupka tužitelj saslušan na okolnost o tome je li se pregovaralo o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu, a da iz njegovog iskaza proizlazi:

- da je kredit podignuo radi kupnje osobnog vozila i da je vozilo koristio u privatne svrhe,

- da je kredit u CHF valuti podignuo jer mu je bilo sugerirano da je to valuta koje je tada bila najpovoljnija,

- da ga je kod potpisivanja Ugovora o kreditu dočekao već unaprijed pripremljen ugovor te da on nije sudjelovao u njegovom sastavljanju,

- da mu nisu pojašnjavane odredbe Ugovora o kreditu, pa tako ni odredba o valutnoj klauzuli te da on na iste nije mogao utjecati,

- da je on Ugovor o kreditu pročitao, ali da je najviše pažnje usmjerio na sam iznos kredita, ratu kredita i broj rata,

- da mu nisu objašnjeni niti rizici sklapanja ugovora o kreditu u CHF valuti,

- da iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pružio sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF, slijedom čega su neodlučni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo,

- da je u međuvremenu donesena odluka Europskog suda za ljudska prava od 8. studenog 2022. (objavljena 1. prosinca 2022.) o nedopuštenosti zahtjeva u predmetima OTP banke i drugih banka, pa tako i ovdje tuženika, protiv Republike Hrvatske, a u svezi podignute tužbe zbog povrede prava na pošteno suđenje pred domaćim sudovima, gdje su banke, između ostalog, tvrdile da im tijekom domaćeg postupka nije poštivano pravo na jednakost stranka u postupku jer nisu saslušani predloženi djelatnici banke kao svjedoci,

- da tuženik neosnovano ističe i da je utvrđenje suda u suprotnosti sa shvaćanjima Suda Europske unije u primjeni Direktive 93/13/EEZ, s obzirom na to da stav da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su tužitelju u vrijeme ugovaranja bile nerazumljive predstavlja primjenu prakse Suda Europske unije u predmetima C-26/13 od 30. travnja 2014., C-51/17 od 17. siječnja 2017. TP Bank Nyrt., C-118/17 od 14. ožujka 2019. Dunai i C-70/17 i C179/17 26. ožujka 2019. Abanca Corporación Bancaria,

- da je, slijedom navedenog, nepoštena, a samim time i ništetna, odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica,

- da je tijekom postupka provedeno financijsko vještačenje kako bi se utvrdilo koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF–a te iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF–a,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj preplatio kredit za iznos od 2.193,12 EUR–a, pri čemu je vještak iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta,

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim, objektivnim, jasnim i preciznim, a na koje stranke, pa tako ni tuženik, u pogledu matematičkog izračuna nisu imale prigovora, dok su prigovori tuženika bili pravne naravi,

- da je, iako je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo i negativne razlike koje su nastale radi promjene kamatne stope i tečaja CHF–a u odnosu na kunu, tužbeni zahtjev usvojen bez uračunavanja negativnih razlika, s obzirom na to da u odnosu na iste tuženik u ovom postupku nije postavio nikakav zahtjev, dakle ni protutužbu niti prigovor o prijeboju, tako da se tuženiku bez postavljenog zahtjeva ne mogu priznati negativne razlike i za to umanjivati tužbeni zahtjev tužitelja,

- da tuženik time nije podmirio dio dugovanja, već to potraživanje predstavlja posebno potraživanje, potpuno jednako kao i ono tužitelja i, kao takvo, zahtijeva valjano postavljeni zahtjev,

- da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. naveo da, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF–a bio niži od tečaja CHF–a na dan isplate, kao i da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK–CHF bio manji od tečaja HRK–CHF na dan isplate kredita,

- da je predmet ovog postupka restitucijski zahtjev u smislu odredbe iz čl. 323. st. 1. ZOO–a, a kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da se, ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako ZOO što drugo ne određuje,

- da je odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO–a propisano da je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a da je odredbom iz čl. 1111. st. 3. ZOO–a propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi, s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala,

- da je odredbom iz čl. 1115. ZOO–a propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva,

- da je tuženik, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07 te ZOO–a, zbog čega mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

8. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je stekao na temelju djelomično ništetnog Ugovora o kreditu, dakle bez osnove, i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja pojedinih iznosa jer se tuženika ima smatrati nepoštenim stjecateljem, slijedom čega je tužitelju dosuđen ukupan iznos od 2.193,12 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos glavnice od dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate pa do isplate, sve sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i 3., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO–a.

9. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke pobijane presude), u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno tijekom postupka, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to konkretno odredbe ZZP/03, ZZP/07, ZZP/14 i ZOO–a.

10. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude u tome dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te potom na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući u bitnom sljedeće:

- da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti istog suda koji je istaknut od strane tuženika, a koji upućuju na to da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP–a,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare koji je istaknut od strane tuženika neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF–u ništetna te da je posljedično pogrešno primijenio odredbe

ZZP/03, ZZP/07, ZZP/14 i ZOO–a,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tuženik bio nesavjesni stjecatelj pa da, posljedično, nije bilo mjesta primjeni odredbe iz čl. 1115. ZOO–a.

11. Međutim, osnovani su preostali žalbeni navodi tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju pod točkom II. izreke pobijane presude na ime troška parničnog postupka dosudio iznos od 2.253,26 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, budući da je prethodno pogrešno utvrdio omjer u kojem je tužitelj uspio u pogledu glavne stvari, odnosno u sporu.

12.1. Naime, iz stanja spisa ovog predmeta proizlazi:

- da je postupak pokrenut tužbom od 24. lipnja 2021., a koja je sadržavala zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 4.645,30 EUR–a[1] (35.000,00 kn), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama,

- da je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 17. siječnja 2023. sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 20. listopada 2022., na način da mu tuženik isplati iznos od 2.193,12 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama,

- da se tuženik podneskom od 16. veljače 2023. očitovao na tužiteljev podnesak od 17. siječnja 2023. na način da se suglasio s djelomičnim smanjenjem tužbenog zahtjeva, a koje ujedno predstavlja i djelomično povlačenje tužbe, slijedom čega u odnosu na povučeni dio tužbe potražuje trošak parničnog postupka u iznosu od 796,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama,

- da je prvostupanjski sud zatim donio pobijanu presudu kojom je pod točkom I. izreke naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.193,12 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok je pod točkom II. izreke, primjenjujući pritom odredbu iz čl. 154. st. 1. ZPP–a, naložio tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.253,26 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

12.2. S obzirom na to da je u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva (isplata) uspio u cijelosti, odnosno u omjeru od 100%, a da je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio u iznosu od 2.193,12 EUR–a u odnosu na prvotno zatraženi iznos od 4.645,30 EUR–a, odnosno u omjeru od 47%, tužitelj je uspio u sporu u omjeru od 73,50% (100% + 47% = 147%; 147% ÷ 2 = 73,50%), dok je tuženik uspio u sporu u preostalom omjeru od 26,50%.

12.3. Kada se tužiteljev uspjeh u sporu umanji za tuženikov uspjeh u sporu, dalje proizlazi da je tužitelj uspio u sporu u konačnom omjeru od 47%, a ne u omjeru od 100%, kako to prvostupanjski sud pogrešno zaključuje.

12.4. Prema tome, tužitelj ima pravo na naknadu troška parničnog postupka nastalog zastupanjem po odvjetniku i troška parničnog postupka na ime sudskih pristojbi prema navedenom omjeru, sukladno odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP–a, u iznosu od 903,08 EUR–a (47% od 1.875,00 EUR–a + 47% od 46,45 EUR–a), a koji potom valja uvećati za cjelokupni iznos troška provođenja financijskog vještačenja od 331,81 EUR–a, koji je bio neophodan za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, kako u pogledu pravne osnove, tako i u pogledu visine istog, iz čega dalje proizlazi da tužitelj ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu u konačnom iznosu od 1.234,89 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos 10. travnja 2025., kada je prvostupanjska presuda donesena pa do isplate, sve sukladno odredbama iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1. i 3., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 – u daljnjem tekstu: Tarifa), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23, 35/24, 152/24 i 52/25), čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 118/18), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 53/19) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3. i čl. 155. st. 1. ZPP–a, dok mu to pravo u preostalom dijelu dosuđenog iznosa od 1.018,37 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos, ne pripada.

12.5. Ovdje tuženiku valja napomenuti da odvjetnici, sukladno odredbi iz Tbr. 9. st. 3. Tarife, imaju pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude, pri čemu valja istaknuti da to pravo nije ograničeno mogućnošću stranaka da presudu u pojedinom predmetu preuzmu s e–oglasne ploče suda, budući da to ne proizlazi iz odredaba Tarife, niti iz odredaba ZPP–a kojima se regulira naknada troškova parničnog postupka. Prema tome, tužitelj ima pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude od 10. travnja 2025., a na koje je njegova punomoćnica pristupila.

12.6. Na kraju valja reći i da tuženik nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP–a.

13. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke, a primjenom odredbe iz čl. 373. t. 3. ZPP–a kao pod točkom II. izreke ove odluke.

14. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer je s istom samo djelomično uspio, i to u pogledu odluke o trošku parničnog postupka, kao sporednom potraživanju tužitelja, dok u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac