REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-9309/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katice Lučić, kao predsjednice vijeća te Ivane Bosnić-Kovačić i Jasne Momirović, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Vorel Mikša kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenika ĆS, radi prekršaja iz čl. 199. st. 7. i čl. 229. st. 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ( Narodne novine broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/.20, 85/22., 114/22., 133/23.,145/24.), odlučujući o prigovoru okrivljenika protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje prometne policije Split, klasa: 211-07/25-3/8509, urbroj: 511-12-36-25-1 od 26. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se prigovor okrivljenika ĆS kao neosnovan te se prekršajni nalog potvrđuje.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona (Narodne novine broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okrivljenik ĆS obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 30,00 eura (trideset eura) u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanim prekršajnim nalogom Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje prometne policije Split, klasa: 211-07/25-3/8509, urbroj: 511-12-36-25-1 od 26. svibnja 2025., okrivljenik ĆS proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaje iz čl. 199. st. 7. te čl. 229. st. 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koje mu je izrečena novčana kazna u ukupnom iznosu od 690,00 eura koju je dužan platiti u roku osam dana od dana pravomoćnosti prekršajnog naloga, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene kazne. Uz kaznu, okrivljenik je na ime troškova prekršajnog postupka dužan naknaditi iznos od 66,36 eura.

2. Istim prekršajnim nalogom, na temelju čl. 58. Prekršajnog zakona, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od tri mjeseca.

3. Okrivljenik je protiv navedenog prekršajnog naloga pravodobno podnio prigovor zbog izrečene novčane kazne i zaštitne mjere, slijedom čega je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud), temeljem čl. 238. st. 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.

4. Prigovor nije osnovan.

5. Ispitujući pobijani prekršajni nalog u smislu odredbe čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda iz prigovora, ovaj Sud je utvrdio da nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika niti su počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, kao i da nije nastupila zastara prekršajnog progona.

6. Okrivljenik u prigovoru priznaje počinjenje prekršaja, izražava žaljenje zbog učinjenog, te dodaje kako do sada nije bio osuđivan. Zbog navedenih okolnosti kao i zbog činjenice da je otac dvoje malodobne djece o kojoj brine kao i zbog potrebe obavljanja posla za što mu je nužno potrebna vozačka dozvola, predlaže ublažavanje novčane kazne, te ukidanje zaštitne mjere ili smanjenje trajanja iste.

7. Razmatrajući odluku prvostupanjskog tijela o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj Sud smatra da je navedena odluka pravilna i zakonita te da izrečena novčana kazna nije prestroga. Naime, za prekršaj iz čl. 199. st. 7. Zakonom je propisana novčana kazna od 660,00 do 1.990,00 eura, dok je za prekršaj iz čl. 229. st. 5. istog Zakona propisana novčana kazna u iznosu od 30,00 eura, pa ukupna novčana kazna u iznosu od 690,00 eura izrečena okrivljeniku predstavlja najnižu zakonom propisanu mjeru kazne za predmetni prekršaj. Ovaj Sud je stava kako je navedena kazna primjerena stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

8. Uz navedeno, okrivljenik u prigovoru nije dokazao vlastite navode vezane za osobne i obiteljske prilike, koje bi ovaj Sud mogao razmotriti kao naročite izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne u smislu čl. 37. Prekršajnog zakona, slijedom čega je ovaj Sud, cijeneći jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i stupanj pogibeljnosti, kao i to da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonio mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona te svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogle postići blažim kažnjavanjem.

9. Ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj Sud smatra da je odluka prvostupanjskog tijela o zaštitnoj mjeri zakonita i pravilna. Naime, inkriminirano ponašanje okrivljenika teži je oblik kršenja prometnih propisa te takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu upućuje na opasnost od budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa, zbog čega je prvostupanjsko tijelo osnovano i u skladu sa zakonom okrivljeniku izreklo zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije. Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika.

10. Duljina trajanja izrečene mjere od tri mjeseca, u okviru je zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle u trajanju koje je blizu donje granice zakonom propisanog raspona, po ocjeni ovog Suda i više je nego primjerena težini počinjenih prekršaja i opasnost od njihovog ponavljanja.

11. Imajući u vidu prethodno navedeno te s obzirom da okrivljenik u smislu odredbe čl. 237. st. 2. Prekršajnog zakona, nije dokumentirao vlastite navode vezane za neophodnost vozačke dozvole, to navedena okolnost nije od utjecaja na osnovanost i pravilnost odluke prvostupanjskog tijela o zaštitnoj mjeri.

12. Odluka o paušalnom iznosu troškova postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Stoga je paušalna svota određena vrlo blizu donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (Narodne novine, broj 18/13.), a s obzirom na manju složenost i kraće trajanje postupka.

13. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 14. listopada 2025.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Ivana Vorel Mikša, v. r.

Katica Lučić, v. r.

Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj, Postaji prometne policije Split, u 3 otpravka: za spis i okrivljenika.