REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj P-188/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini po sutkinji toga suda Žanet Vidović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VĐ, Oprić 74A, 51415 Oprič, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik, Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 4. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženoga, dana 14. listopada 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 118-50-2882120 od 9.6.2005. sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja :

- u dijelu čl.3. glasi: “NAKNADA 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...).”

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.506,05 Eur , zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 21.6.2005. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 303,10 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja ove odluke do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve to u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 21. ožujka 2025. navodi da je sa tuženim sklopio Ugovor o kreditu broj 118-50-2882120 od 9.6.2005. prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 239.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Odredbom čl.3. predmetnog Ugovora tuženi je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1 % od iznosa kredita.

Tužitelju je naplaćena ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, dana 21.6.2005. u iznosu od 2.398,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju na dan korištenja kredita 11.347,33 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema službenom tečaju konverzije HRK – EUR, u iznosu od 1.506,05 Eur.

Tvrdi da o samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženi prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu.

Ističe da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 I kasnije izmjene), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.

Navodi da nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

Nadalje, tuženi mu je odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu.

Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita.

Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca I potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita.

2. Tuženik iako uredno pozvan i poučen nije dao odgovor na tužbu niti je pristupio na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu na koje je također bio uredno pozvan, a koje je kod suda održano dana 4. rujna 2025. Time je tuženik bio potpuno pasivan u ovom sporu te tijekom spora nije osporio tužbeni zahtjev ni u osnovi ni u visini, a ni u tijeku zateznih kamata.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 9-12), solemnizaciju ugovora (list 13-14), očitovanje banke e-mailom tuženiku (list 5), otplatnu tablicu (list 7), prijepis knjigovodstvene kartice (list 15-23), otplatni plan (list 24-30), izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 41).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženi sklopili dana 9. lipnja 2005. navedeni Ugovor te da je istim odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 239.800,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

7. Člankom 3. Ugovora ugovorena je naknada od 1,00% jednokratno od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Iz otplatne tablice, otplatnog plana i odgovora tuženika tužitelju putem e mail-a proizlazi da je dana 21. lipnja 2005. tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita sukladno članku 3 Ugovora o kreditu u iznosu od 2.398,00 CHF. Srednji tečaj CHF prema HRK prema podacima tuženika na dan naplate ulazne naknade bio je 4.732 (list 24), pa stoga tužitelj pravilno potražuje isplatu iznosa od 1,506,05 EUR-a. Tuženik je tijekom postupka bio potpuno pasivan pa nije prigovarao ni postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, a sud je jednostavnom matematičkom operacijom pretvaranja valute CHF u HRK pa u Euro i provjerio visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit dizao radi rješavanja stambenog pitanja, a što je prema sadržaju Ugovora i bila njegova namjena. Tužitelj je naveo da taj stan nikada nije korišten za neku poslovnu djelatnost, jer je sjedište njegovog društva na potpuno drugoj adresi u gradu Opatija. Naveo je i da mu pri dizanju kredita nije pojašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kredita i koju uslugu banke time plaća. Pregovore prilikom dizanja kredita opisuje tako da nije mogao postavljati pitanja niti pregovarati o visini te naknade, a znao je ako na plaćanje naknade ne pristane da mu kredit neće biti odobren.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao istinit i životan. Naime iz istoga proizlazi da je tužitelj znao da treba platiti naknadu za obradu kredita i to u visini od 1,00% od iznosa kredita. Međutim tužitelj nije informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, odnosno nisu mu pojašnjene usluge koje banka pruža u zamjenu za predmetni iznos niti je bio u poziciji pregovarati o visini naknade. Iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj istoga proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora naslovljenog „primjena ostalih akata“ iz kojega proizlazi da da se visine naknade određuju prema Odlukama kreditora, što dodatno upućuje na zaključak da se o visini konkretne naknade nije moglo pregovarati.

10. Stoga iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita odnosno prijepornom dijelu odredbe članka 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije tijekom ovog postupka uopće dokazivao suprotno a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 3. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presudio kao pod I izreke. Sud je u smislu članka 83. ZPP-a pri donošenju odluke u obzir uzeo i okolnostima prije i prilikom sklapanja ugovora, predmet ugovora te ostale ugovorne odredbe. Pri tom je ovaj sud na umu imao i Direktivu 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (članak 4. stavak 2. i članak 5 Direktive) te Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 u odnosu na test poštenosti te shvaćanje da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive već adekvatno i dostatno pojašnjene.

11. Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

12. Kako je odredba članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu tog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe pa je tuženik na temelju članka 323. ZOO dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

13. Dakle tužitelj ima pravo na povrat plaćene naknade za obradu kredita koja je na dan plaćanja iznosila 2.398,00 CHF.

Tužitelj je pravilno kao što je naprijed obrazloženo tužbeni zahtjev postavio na iznos 1.506,05 EUR-a, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute Republike Hrvatske („Narodne novine“, 57/22. i 88/24.).

14. Ovaj sud smatra potrebnim napomenuti i da je člankom 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi te da zahtjev za isplatu u ovom predmetu predstavlja restitucijski zahtjev, zbog čega je sud u vidu imao i obvezujuće pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020..

15. Slijedom navedenoga naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos koji je primio na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 1.506,05 EUR-a uz zakonske zatezne kamate određene prema članku 1115 ZOO od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena 21. lipnja rujna 2005. što proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu, pa je stoga od navedenog datuma tužitelju trebalo dosuditi i zakonske zatezne kamate.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je trošak odmjeren prema troškovniku iz podneska od 4. rujna 2025. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe prema Tbr 7.1. OT u iznosu od 200 EUR-a uz zatraženi PDV od 25% odnosno u visini 50,00 EUR-a. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 EUR-a sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", 37/03.) koliko iznosi visina pravodobno plaćene pristojbe uz postotak oslobođenja zbog korištenja e sustava. Stoga je tužitelju priznat opravdani trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 303,10 EUR-a

17. Tužitelju nije priznat trošak pristojbi preko naprijed navedenog iznosa iz razloga jer je tužitelj pristojbe na tužbu i presudu zatražio u previsoko naznačenom iznosu (135,00 EUR-a)

18. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini 14. listopada 2025.

S U D A C

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DN-a:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje pristojbe na tužbu i presudu

2. tuženiku