P-3456/2021-18
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
21000 Split
U I M E R E P U B L I KE H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FFČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćeniku Vani Vrsalović, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagrebu, Jurišićeva 4, OIB:87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. listopada 2025., u nazočnosti, punomoćnika tužiteljice, a u izočnosti uredno pozvanog tuženika, a na ročištu od 14. listopada, zakazanog radi donošenja i objave presude,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u čl.1. čl. 2, čl. 4 i čl. 9 iz Ugovora o kreditu broj 728648 koji je sklopljen između tužiteljice i pravnog prednika tuženika dana 11.04.2006.g., a koje odredbe se odnose na jednostrano ovlaštenje tuženiku da izvrši promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci, te izjavljenu suglasnost korisnika kredita kojim prihvaća primjenu navedene Odluke, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune te tečajne rizike, pa stoga isti članci predmetnog ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike, založne dužnike i sudionike.
II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od ukupno 3.469,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini dospjeli iznos teku od dana dospijeća pa do isplate i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, zatim za razdoblje od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na iznos od:
- 2,95 € teče od 21.05.2006.g. pa do isplate
- 2,24 € teče od 21.06.2006.g. pa do isplate
- 0,29 € teče od 21.07.2006.g. pa do isplate
- 3,06 € teče od 21.09.2006.g. pa do isplate
- 2,05 € teče od 21.10.2006.g. pa do isplate
- 0,40 € teče od 21.11.2007.g. pa do isplate
- 2,62 € teče od 22.01.2008.g. pa do isplate
- 1,69 € teče od 21.02.2008.g. pa do isplate
- 7,37 € teče od 21.03.2008.g. pa do isplate
- 1,68 € teče od 22.04.2008.g. pa do isplate
- 10,51 € teče od 21.10.2008. g. pa do isplate
- 9,08 € teče od 21.11.2008.g. pa do isplate
- 8,48 € teče od 21.12.2008.g. pa do isplate
- 29,85 € teče od 21.01.2009.g. pa do isplate
- 31,56 € teče od 21.02.2009. g. pa do isplate
- 24,63 € teče od 21.03.2009.g. pa do isplate
- 25,30 € teče od 21.04.2009 g. pa do isplate
- 25,94 € teče od 21.05.2009.g. pa do isplate
- 23,31 € teče od 21.06.2009.g. pa do isplate
- 23,57 € teče od 21.07.2009.g. pa do isplate
- 23,44 € teče od 21.08.2009.g. pa do isplate
- 23,18 € teče od 22.09.2009.g. pa do isplate
- 21,29 € teče od 21.10.2009.g. pa do isplate
- 24,40 € teče od 21.11.2009.g. pa do isplate
- 26,21 € teče od 22.12.2009.g. pa do isplate
- 29,22 € teče od 21.01.2010.g. pa do isplate
- 31,31 € teče od 21.02.2010.g. pa do isplate
- 34,64 € teče od 21.03.2010.g. pa do isplate
- 35,16 € teče od 21.04.2010.g. pa do isplate
- 39,29 € teče od 21.05.2010.g. pa do isplate
- 44,31 € teče od 22.06.2010.g. pa do isplate
- 46,76 € teče od 21.07.2010.g. pa do isplate
- 54,91 € teče od 21.08.2010.g. pa do isplate
- 56,46 € teče od 21.09.2010.g. pa do isplate
- 55,23 € teče od 21.10.2010.g. pa do isplate
- 57,40 € teče od 21.11.2010.g. pa do isplate
- 73,57 € teče od 21.12.2010.g. pa do isplate
- 70,54 € teče od 21.01.2011.g. pa do isplate
- 71,48 € teče od 21.02.2011.g. pa do isplate
- 74,30 € teče od 22.03.2011.g. pa do isplate
- 70,88 € teče od 21.04.2011.g. pa do isplate
- 79,16 € teče od 21.05.2011.g. pa do isplate
- 91,45 € teče od 21.06.2011.g. pa do isplate
- 103,58 € teče od 21.07.2011.g. pa do isplate
- 113,54 € teče od 21.08.2011.g. pa do isplate
- 95,19 € teče od 21.09.2011.g. pa do isplate
- 84,64 € teče od 21.10.2011.g. pa do isplate
- 87,13 € teče od 22.11.2011.g. pa do isplate
- 92,17 € teče od 21.12.2011.g. pa do isplate
- 96,94 € teče od 21.01.2012.g. pa do isplate
- 97,83 € teče od 21.02.2012.g. pa do isplate
- 94,50 € teče od 21.03.2012.g. pa do isplate
- 95,64 € teče od 21.04.2012.g. pa do isplate
- 98,24 € teče od 22.05.2012.g. pa do isplate
- 97,96 € teče od 21.06.2012.g. pa do isplate
- 95,38 € teče od 21.07.2012.g. pa do isplate
- 94,18 € teče od 21.08.2012.g. pa do isplate
- 90, 08 € teče od 21.09.2012.g. pa do isplate
- 95,82 € teče od 21.10.2012.g. pa do isplate
- 96,87 € teče od 21.11.2012.g. pa do isplate
- 95,83 € teče od 21.12.2012.g. pa do isplate
- 87,30 € teče od 22.01.2013.g. pa do isplate
- 91,56 € teče od 21.02.2013.g. pa do isplate
- 94,12 € teče od 21.03.2013.g. pa do isplate
- 95,99 € teče od 21.04.2013.g. pa do isplate.
r i j e š i o j e
I Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu kao neosnovan.
II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.390,53 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. listopada 2025. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Dana 24. siječnja 2021. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljena je tužba tužiteljice FFČ u kojoj se navodi kako je tužiteljica sa pravnim prednikom tuženika, Volksbank d.d., dana 11.04.2006.g. zaključila Ugovor o kreditu br. 728648.
1.1. Tuženik Sberbank d.d. da je pravni slijednik Volksbank d.d.
1.2. Člankom 2. st. 1. predmetnog Ugovora, ugovorena je kamatna stopa od 6,50 %, dok je odredbom članka 2.4 ugovora navedena promjenjivost mjesečne kamatne stope sukladno odluci banke. Temeljem takve odredbe predmetnog ugovora tuženik da je od dana sklapanja ugovora samoinicijativno u nekoliko navrata mijenjao kamatne stope.
1.3. Također, odredbom čl. 4. u svezi sa čl. 1 predmetnog Ugovora kreditu ugovorena je valutna klauzula u CHF (švicarskim francima).
1.4. Takve odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to čl.1. čl. 2, čl. 4 i čl. 9 da su ništetne. Istima (kao ni uostalom ni jednom drugom odredbom ugovora) nije obuhvaćena referentna stopa, koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu. Isto tako, da nije utvrđen ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, kao ni od kojih uvjeta ista promjena ovisi.
1.5. Stoga tuženik može koristeći se ovom odredbom kojom mu je ostavljeno da jednostranom izjavom volje postupati kako god hoće, tj. i savjesno – pošteno ili nesavjesno – nepošteno.
1.6. U konkretnom slučaju znači kako tužiteljici ugovornim odredbama nije na transparentan način objašnjeno o razlozima ili pojedinostima mehanizma promjene kamatne stope, kao i njihov odnos sa drugim odredbama ugovora.
1.7. S obzirom da je riječ o ključnoj odredbi ugovora ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. A to iz razloga što tuženik jednostrano određuje obvezu tužitelja, a da pravilnost promjene tužiteljica ni na koji način ne može provjeriti, jer za to ne postoje kriteriji. Stoga, da je takva odredba ugovora ništetna, jer je suprotna čl. 26. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
1.8. Predmetno pravno stajalište je citirano, pa time i sukladno odluci Županijskog suda u Splitu u predmetu Gžo 199/14 od dana 21. kolovoza 2014.g. Osim što je sukladno naprijed navedenoj odluci Županijskog suda u Splitu, navedeno pravno stajalište sukladno je i stavovima Visokog trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu Pž-7129/13, te Vrhovnog suda RH u revizijskom postupku Revt-249/14 protiv prethodno navedene odluke VTS-a.
1.9. Tuženik je bio strankom u navedenom postupku pred VTSRH i VSRH.
1.10. Takvim postupanjem banka da je prema tužiteljici prekršila načelo savjesnosti i poštenja, u svoju korist i u svoj interes iskoristivši izostanak zakonskih odredbi koje bi regulirale obvezu da se ukoliko ugovor sadrži odredbu o promjeni kamatne stope mora sadržavati elemente za koji se veže promjena kamatne stope, te je takve kriterije banka trebala odrediti da je riječ o savjesnom gospodarstveniku. Međutim, kako da očito nije riječ o savjesnom gospodarstveniku već o stranci ugovora koja vodi računa samo o vlastitoj koristiti i interesu, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj kao potrošača, kojim se tužitelja stavlja u neravnopravan položaj, što je u opreci sa načelom savjesnosti i poštenja.
1.11 Navedenim sve treba promatrati kroz odredbe čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP) i čl. 98. ZZP-a.
Nadalje, odredbe ugovora kojima se glavnica veže za švicarski franak proizvode neravnotežu između stranaka i to na štetu potrošača. Tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok tužiteljica kao potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik ovakve odredbe razumije, dok tužiteljica, osim što navedene odredbe ne razumije nije ni svjesna da ih ne razumije, smatrajući da je preuzela samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.
1.12. Nadalje, da nije odrediv ni jasan ni mjesečni anuitet jer ovisi o glavnici, o kojoj opet ovisi kamatna stopa(cijena), pa je nejasno koliko tužiteljica u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita, pa sama ništetnost navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi iz kršenja odredbi čl. 46. st. 2 ZOO-a (ZOO od 2005.g. čl. 269.st.2 ZOO-a.)
1.13. Tuženik da je bio dužan prije jednostrane promjene kamatne stope-bitni element ugovora, pozvati tužiteljicu, obavijestiti je o promjenama kamatne stope (cijene ili marže) i zaključiti s njom aneks ugovora ili drugi ugovor sa izmijenjenim uvjetima, jer je kamatna stopa (marža) bitni sastojak ugovora, zbog čega se ista određuje i mijenja isključivo i jedino suglasnošću volja stranaka ugovora, a ne izjavom ili odlukom jedne od stranaka ugovora, a sve u smislu čl. 26. ZOO-a (ZOO iz 2005.g. čl. 247.) koji utvrđuje da je ugovor sklopljen kada se ugovorne stranke suglasile sa bitnim elementima ugovora. Tuženik je bio dužan sukladno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljicu informirati o svim rizicima koje tužiteljica sklapanjem predmetnog ugovora prihvaća kako bi tužiteljica mogla razumjeti što predstavlja odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku.
1.14. S obzirom da je tuženik bez obrazloženja jednostrano mijenjao kamatu, a radi se o bitnom elementu ugovora, u odnosu na ugovor koji je adhezijske naravi, kojem je tužiteljica pristupila, da je uvjete ugovora odredio tuženik kao dominantna stranka ugovora, i da je tužiteljica samo mogla zaključiti ugovor bez utjecaja na izmjenu bitnih elemenata ugovor (koje je jednostrano određivao tuženik) ili odustati od njegova zaključenja, izvjesno je da ugovorne strane nisu bile ravnopravne u smislu odredbe čl. 11. ZOO-a (ZOO iz 2005.g. članak 3.), da se tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja u smislu čl. 12 ZOO-a (ZOO iz 2005.g. članak 4.), a prekršeno je načelo «pacta sunt servanda» u smislu čl. 15. ZOO-a (ZOO iz 2005.g. članak 7.). Konačno nije odrediv ni jasan ni mjesečni anuitet jer ovisi o glavnici, o kojoj opet ovisi kamatna stopa (cijena), pa je nejasno koliko tužiteljica u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita, pa sama ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi iz kršenja odredbi čl. 46. st. 2 ZOO-a (ZOO iz 2005.g. čl. 269.st.2. ZOO-a).
1.15. Svakako da je za istaći kako je, dana 14.lipnja 2018.g. Visoki Trgovački sud u Zagrebu, pod posl. br. Pž-6632/17, donio odluku kojom je u cijelosti potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12, od 4. srpnja 2013. g. Dakle, da je pravomoćno utvrđeno, da osim, ranije potvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, da su ništetne i odredbe o valutnoj klauzuli, a kada je riječ o kreditima u švicarskim francima.
1.16. Tužiteljica da je, uslijed neosnovano povećavane kamatne stope koja je u članku 2. St. 1 ugovorena u visini od 6,50 % te ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima kao nepoštene odredbe na ime razlike anuiteta zbog valutne klauzule i promjene kamatne stope tečaja pretplatila iznos od 26.141,63 kn koji iznos se potražuje ovom tužbom i tužbenim zahtjevom sa pripadajućom z.z. kamatom.
1.17. Slijedom navedenog tužiteljica ima pravni interes da naslovni sud donese presudu slijedećeg sadržaja:
»I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u to čl.1. čl. 2, čl. 4 i čl. 9 iz Ugovora o kreditu broj 728648 koji je sklopljen između tužiteljice i pravnog prednika tuženika dana 11.04.2006.g., a koje odredbe se odnose na jednostrano ovlaštenje tuženiku da izvrši promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci, te izjavljenu suglasnost korisnika kredita kojim prihvaća primjenu navedene Odluke, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune te tečajne rizike, pa stoga isti članci predmetnog ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike, založne dužnike i sudionike.
II. Nalaže se tuženiku SBERBANK d.d., [adresa] , 10 000 Zagreb, OIB: 78427478595 da u roku 15 dana isplati tužiteljici FFČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 26.141,63 kn sa pripadajućim zateznom kamatom.
III. Nalaže se tuženiku SBERBANK d.d., [adresa] , 10 000 Zagreb, OIB: 78427478595 da u roku 15 dana isplati tužiteljici FFČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.«
2. Dana 14. prosinca 2021. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika SBERBANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595, u kojem je tuženik prvenstveno istako prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu. Tuženik dalje navodi kako je ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. S obzirom kako u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, da je valjan sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud.
2.1. Nadalje, kako tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom kako tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.
2.2. Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja (dalje kao: „Tužba“), te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga:
2.3. Potraživanje tužitelja da je u zastari;
2.4. Utvrđenja iz Parnice Potrošač da nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe;
2.5. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;
2.6. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;
2.7. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;
2.8. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP);
2.9. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.
3. Dana 25. ožujka 2024. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je podnesak tužiteljice u kojem je tužiteljica navela kako je nakon podnošenja tužbe još jednom došlo do promjene na strani tuženika budući se ovom pravnom subjektu pripojilo društvo NOVA HRVATSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 te je obveze istog društva sad preuzela HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217, zbog čega tužitelj ovim podneskom ispravno označava tuženika kao:
HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, 10 000 Zagreb, OIB: 87939104217
Također, obzirom i na promjene u službenoj valuti RH, tužitelj uređuje tužbeni zahtjev u točki II. i III. na način da isti sada glase:
» Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od ukupno 3.469,59 EUR sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatima po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena i to do 31. srpnja 2015.g., od 01. kolovoza 2015. g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koje zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos teku kako slijedi:
- na iznos od 2,95 EUR od 21.05.2006.g. pa do isplate
- na iznos od 2,24 EUR od 21.06.2006.g. pa do isplate
- na iznos od 0,29 EUR od 21.07.2006.g. pa do isplate
- na iznos od 3,06 EUR od 21.09.2006.g. pa do isplate
- na iznos od 2,05 EUR od 21.10.2006.g. pa do isplate
- na iznos od 0,40 EUR od 21.11.2007.g. pa do isplate
- na iznos od 2,62 EUR od 22.01.2008.g. pa do isplate
- na iznos od 1,69 EUR od 21.02.2008.g. pa do isplate
- na iznos od 7,37 EUR od 21.03.2008.g. pa do isplate
- na iznos od 1,68 EUR od 22.04.2008.g. pa do isplate
- na iznos od 10,51 EUR od 21.10.2008. g. pa do isplate
- na iznos od 9,08 EUR od 21.11.2008.g. pa do isplate
- na iznos od 8,48 EUR od 21.12.2008.g. pa do isplate
- na iznos od 29,85 EUR od 21.01.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 31,56 EUR od 21.02.2009. g. pa do isplate
- na iznos od 24,63 EUR od 21.03.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 25,30 EUR od 21.04.2009 g. pa do isplate
- na iznos od 25,94 EUR od 21.05.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 23,31 EUR od 21.06.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 23,57 EUR od 21.07.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 23,44 EUR od 21.08.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 23,18 EUR od 22.09.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 21,29 EUR od 21.10.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 24,40 EUR od 21.11.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 26,21 EUR od 22.12.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 29,22 EUR od 21.01.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 31,31 EUR od 21.02.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 34,64 EUR od 21.03.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 35,16 EUR od 21.04.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 39,29 EUR od 21.05.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 44,31 EUR od 22.06.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 46,76 EUR od 21.07.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 54,91 EUR od 21.08.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 56,46 EUR od 21.09.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 55,23 EUR od 21.10.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 57,40 EUR od 21.11.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 73,57 EUR od 21.12.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 70,54 EUR od 21.01.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 71,48 EUR od 21.02.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 74,30 EUR od 22.03.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 70,88 EUR od 21.04.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 79,16 EUR od 21.05.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 91,45 EUR od 21.06.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 103,58 EUR od 21.07.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 113,54 EUR od 21.08.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 95,19 EUR od 21.09.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 84,64 EUR od 21.10.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 87,13 EUR od 22.11.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 92,17 EUR od 21.12.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 96,94 EUR od 21.01.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 97,83 EUR od 21.02.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 94,50 EUR od 21.03.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 95,64 EUR od 21.04.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 98,24 EUR od 22.05.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 97,96 EUR od 21.06.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 95,38 EUR od 21.07.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 94,18 EUR od 21.08.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 90, 08 EUR od 21.09.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 95,82 EUR od 21.10.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 96,87 EUR od 21.11.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 95,83 EUR od 21.12.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 87,30 EUR od 22.01.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 91,56 EUR od 21.02.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 94,12 EUR od 21.03.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 95,99 EUR od 21.04.2013.g. pa do isplate
III. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.«
4. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi čitanjem ugovora o kreditu broj 728648. od 11.04.2006.g. zaključenog između tužiteljice i prednika tuženika Volksbank d.d., izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, pregledom prometne kartice po kreditu broj 728648 na ime FFČ, pregledom otplatne tablice po kreditu.
5. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, i 155/23, dalje: ZPP).
6. Punomoćnik tužiteljice popisao je parnični trošak.
7. Tužbeni zahtjev je osnovan.
8. Među strankama nije sporno:
- kako su tužiteljica, kao korisnik kredita i prednik tuženika Volksbank d.d., kao kreditor- banka sklopili dana 11.04.2006.g. Ugovor o kreditu br. 728648, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate uz rok otplate na 84 mjeseca.
8.1. visina tužbenog zahtjeva, s obzirom kako je istu tuženik u odgovoru na tužbu učinio nespornim.
8.2. kako je tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. pravni slijednik Volksbank d.d.,
9. Među strankama je sporno:
9.1. mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu,
9.2. jesu li ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu broj 728648 sadržane u čl.1. čl. 2, čl. 4 i čl. 9 koji je sklopljen između tužiteljice i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. dana 11.04.2006.g., a koje odredbe se odnose na jednostrano ovlaštenje tuženiku da izvrši promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci, te izjavljenu suglasnost korisnika kredita kojim prihvaća primjenu navedene Odluke, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune te tečajne rizike,
9.3. je li potraživanje tužiteljice zastarjelo,
10. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, ocjena je ovog suda kako taj prigovor nije osnovan iz slijedećih razloga:.
10.1. Prema čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10.2. Prema prednjoj odredbi, opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:
-ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo
-mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i
-mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
10.3. Direktiva EU nema pravnu snagu Uredbe koja je za obvezujući zakonodavni akt, već utvrđuje cilj koje države članice moraju ostvariti. RH je kao država članica EU navedenu Direktivu implementirala u svoje zakonodavstvo, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15; dalje: ZZP).
10.4. Člankom 49. spomenutog zakona, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
10.5. Odredbom čl. 50 istog Zakona navedene su taksativno ugovorene odredbe, koje se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a mogu smatrati nepoštenima, dok je odredbom čl. 55. propisano da bi pravna posljedica nepoštene odredbe potrošačkog ugovora bila njena ništetnost.
10.6. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).
10.7. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunc, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora. Upravo u spomenutoj presudi F utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju imati ovlasti ispitati nepoštenost ugovorne odredbe po službenoj dužnosti.
10.8. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te predlaganjem dokaza, a tuženik, osim što se pozvao na odredbe predmetnog ugovora o kreditu, nije imao drugih dokaznih prijedloga na okolnost prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda. Iz navedenog proizlazi kako tuženik, osim pozivanja na ugovor o kreditu, nije predložio druge dokaze na okolnost ugovaranja odredbe o mjesnoj nadležnosti, pa tako ni dokaz saslušanjem tužitelja i djelatnika tuženika koji su sudjelovali u zaključenju ugovora o kreditu, iz čijih bi se iskaza moglo utvrditi je li se u pogledu odredbe o mjesnoj nadležnosti posebno pregovaralo.
10.9. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovaj sud smatra kako odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika predstavlja situaciju iz toč. 19. čl. 50. ZZP-a, pa budući da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u čl. 51. ZZP-a takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Ovo stoga što je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača-tužitelja, slijedom čega je tužiteljici otežano pravo na ostvarivanje njenih prava iz ugovora pred sudom. Nadalje, riječ je o tipskom, adhezijskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, te je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama, s obzirom na činjenicu da je ugovorna pozicija tuženika znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja. U niti jednom postupku vođenom pred sudovima Republike Hrvatske po istom činjeničnom i pravnom osnovu nije dokazano da bi stranke pregovarale o prorogacijskoj klauzuli, niti tuženik u prigovoru koji ističe to tvrdi. Što se posljednjeg kriterija cit. Direktive tiče, sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača, činjenicu kako je, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, riječ o osobi koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Sud je posebno imao u vidu činjenicu kako je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu, kako je tužitelj osoba sa prebivalištem u [adresa], te bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužiteljice i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen (cca 410 km u jednom pravcu), bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužiteljici.
10.10. Slijedom naprijed izloženog, ovaj sud smatra kako su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. i 50. ZZP-a jer tuženik nije dostavio niti predložio bilo kakav dokaz na okolnost da se o odredbi koja se odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost suda pojedinačno pregovaralo, te kako je nakon tog pregovaranja tužitelj razumio odredbu o mjesnoj nadležnosti, te tuženik nije dostavio dokaz kako se tužiteljica nakon toga suglasila sa tom odredbom. Nadalje, navedena odredba o mjesnoj nadležnosti je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je sukladno odredbi čl. 55. istog Zakona, takvu odredbu valjalo cijeniti ništetnom, radi čega je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valjalo odbiti kao neutemeljen.
10.11. Dakle, tuženik nije dostavio ni predložio ni jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da se o odredbi koja se odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost suda pojedinačno pregovaralo i da je ta odredba razjašnjenja tužitelju od strane tuženika, te tuženik nije dokazao da je tužitelj, nakon pregovaranja o toj odredbi, i nakon što bi mu ta odredba bila razjašnjena, pristao na odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora.
10.12. Pregledom Ugovora o kreditu lako se može utvrditi da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije (članak 49. stavak 2. ZZP) ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj, koja je sročena od strane prednika tužene sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.
10.13. Stoga, prema ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu tuženika -trgovca (bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca - članak 5. točka 26. ZZP) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.
10.14. A kako je nepoštena odredba ništetna to nije bilo mjesta prihvaćanju prigovora mjesne nenadležnosti pozivom na ugovorenu nadležnost.
10.15. Slijedom iznijetog, sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, te je odlučeno kao u toč. I izreke ovog rješenja.
10.16. Za istaći je da je takav stav zauzet u nizu odluka Županijskih sudova u svim istovrsnim predmetima,, između ostalih i Županijski sud u Slavonskom Brodu rješenje Gž-100/2022 od 17. 2. 2022., Županijski sud u Šibeniku, rješenje broj Gž-117/2022 od 1. 3. 2022., Županijski sud u Bjelovaru rješenje GŽ-304/2022 od 22. 3. 2022., Županijski sud u Osijeku rješenje Gž-768/2021 od 5. travnja 2022., Županijski sud u Dubrovniku 8 Gž-826/2019-2 od 23. listopada 2019., Županijski sud u Velikoj Gorici, Gž-47/2024-2 od 11.2.2025. i dr.
11. Sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, (11.04.2006.g.), ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
11.1. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
11.2. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.
11.3. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
11.4. Sukladno odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Sukladno pak odredbi čl. 270. st. 1. ZOO, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
11.5. Prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ).
11.6. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo .Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako se pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatnih stopa koje plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranku. u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
12. Saslušanjem tužiteljice na ročištu od 13. studenoga 2024., sud je utvrdio
- kako je predmetni kredit, kojeg je zaključila sa bankom Volksbank bio nenamjenski kredit, a koji je poslužio za kupnju osobnog automobila.
- kako su joj djelatnici banke tada ponudili kredit u švicarskim francima rekavši joj kako je to najbolja ponuda,
- kako se ona, međutim, interesirala za kredite u drugim valutama, međutim djelatnici banke su uporno nudili kredit u švicarskim francima, te kako je, s obzirom na sve to, pristala na zaključenje ugovora o kreditu u švicarskim francima,
- kako joj je, nakon što se odlučila za predmetni kredit, od strane djelatnika banke dat već gotov, natipkan, obrazac ugovora o kreditu,
- kako nije bilo nikakvog pregovaranja ili razgovora o eventualnim promjenama pojedinih odredbi tog ugovora. – kako je pročitala taj ugovor međutim obzirom kako nije ekonomista, nije razumjela pojedine izraze u tom kreditu kao valutna klauzula, i nije nikako mislila kako će biti tako velika povećanja odnosno otplatne rate kredita obzirom kako su djelatnici banke nudili taj kredit kao najsigurniji i najbolji,
- kako se ne sjeća je li nakon banke otišla kod bilježnika radi ovjere ugovora obzirom, da je to bilo 2006.g. i da je protekao veliki vremenski period, nakon čega je ugovor potpisala, novac joj je isplaćen, te je kupila potom i automobil, marke BMW 3, međutim, zbog proteka vremena ne može se sjetiti nekih oznaka,
- kako je predmetni automobil koristila u osobne potrebe, kako nije bila vlasnik nikakve tvrtke, pa taj automobil nije mogao služiti u neke poslovne svrhe,
- kako se zbog proteka vremena ne može sjetiti svih detalja no ostalo joj je u sjećanju da je u jednom trenutku porasla rata za 500,00 kuna i to sa 1.200,00 kuna na 1.700,00 kuna, zbog čega se ona interesirala kod banke što se događa s otplatom, zašto rata kredita raste, no kako su oni tada odgovorili da ne mogu ništa, da sa time ne mogu ništa.
- kako je predmetni kredit otplaćivala do kraja, istog nije prijevremeno otplatila,
- kako se sjeća da je ova Volksbank promijenila ime i to nekoliko puta,
- kako može istaći da je još pet do šest kolega iz njene tvrtke uzelo isti kredit u švicarskim francima, naime, to govori iz razloga, jer je u to vrijeme ovaj kredit u švicarskim francima toliko nuđen da ga je velika većina uzimala.
13. Iskazu tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru, cijeneći njen iskaz istinitim i uvjerljivim, te u skladu s drugim provedenim dokazima, a posebno sa priloženim ugovorom o kreditu broj 728648, koji je zaključen dana 11.04.2006.g.
14. Analizirajući iskaz tužiteljice te priloženi ugovor o kreditu zaključen između prednika tuženika i tužiteljice, sud je utvrdio kako prednik tuženika u konkretnom slučaju nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, zatim kako tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili točne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužiteljice kao potrošača.
15. Također, ovaj sud je utvrdio kako je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita tako što je u predmetnom ugovoru o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, prednik tuženika kao trgovac nije tužiteljicu, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je prednik tuženika postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. i Zakona o obveznim odnosima.
16. Sam položaj tužiteljice prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je ona pristupila sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijskom bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.
17. Za razliku od tužiteljice, prednik tuženika Volksbank d.d. je raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici, u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je prednik tuženika iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati.
18. Ocjena je ovog suda kako predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te je prednik tuženika, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema Odluci banke, mogla postupati bez pristanka korisnika kredita, u konkretnom slučaju tužiteljice. Visina kamatne stope ovisi dakle isključivo o odluci banke, bez da se navode bilo kakvi kriteriji za to. U Ugovoru su se trebale na transparentan način navesti pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope tako da to bude jasno i razumljivo korisniku kredita, a na temelju toga bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a u ovom slučaju ostala je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a to je banka. Tako se došlo u situaciju da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene dužnik ne može niti provjeriti jer nema nikakvih točnih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu dužnika, u konkretnom slučaju tužiteljice, kao korisnika kredita.
19. Prema odredbi članka 247. ZOO-a, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
19.1. Članak 1022. stavak 2. ZOO-a, propisuje kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja korištenja i vraćanja kredita. Dakle, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora. Tako je odredba o promjeni kamatnih stopa i tečaja koji će se primjenjivati tijekom otplate (to je u stvari cijena kredita) ključna ugovorna odredba ugovora o kreditu i ona treba sadržavati jasne i razumljive kriterije o njihovoj promjeni.
19.2. Međutim, u odredbama Ugovora o kreditu, prednik tuženika je potpuno izbjegao utjecaj dužnika – tužiteljice na cijenu kredita, a što je suprotno navedenim zakonskim odredbama.
20. Pregledom predmetnog ugovora sud je utvrdio kako je prednik tuženika, kao banka, odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi ugradio u članku 2 ugovora i to u čl. 2.1. prema kojem je redovna kamata 6,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, te 2.4. prema kojem redovna kamata po dospijeću: promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.
21. Dalje, je utvrđeno kako je pak valutna klauzula određena u odredbi čl. 1 Ugovora prema kojem kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 23.000,00 …zatim čl. 4 prema kojem se kredit ugovora u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, te čl. 9 prema kojem se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od CHF 341,54 u kunskoj protuvrijednosti …
22. Cijeneći sve naprijed utvrđeno i obrazloženo, kao i uvodno citirane zakonske odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to čl. 81. st. 1. ZZP-a, zaključak je ovog suda kako su gore navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu broj 728648 od 11.04.2006. neodređene i nepoštene, o tim odredbama se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su iste ugrađene u već unaprijed sastavljenom, tipskom ugovoru, slijedom čega su te odredbe, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, ništetne.
23. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012. od 04. srpnja 2013. godine između ostalog utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te korištenjem u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN96/ 03) u razdoblju od 01. rujna 2004.godine do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09, 133/09 ) i na čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima korištenjem u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili točne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Također, navedenom odlukom utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača i korisnika kredita tako što je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franaka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. i Zakona o obveznim odnosima.
24. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43. Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.
25. Člankom 138.a. ZPP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokreće potrošač.
26. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio reviziju te je na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome. da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
27. Odredbom članka 322. ZOO propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
28. Kako su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu protivne prisilnim propisima i moralu društva iste su i ništetne, te je stoga trebalo utvrditi njihovu ništetnost i u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
29. Kao sporno valjalo je, raspravit prigovor zastare istaknut od strane tuženika.
30. U odnosu na prigovor zastare glede promjenljive kamatne stope, Vrhovni sud RH u svojoj odluci Broj: Rev-718/2025-2 od 2. rujna 2025., zauzeo je slijedeći stav: »Zastara potraživanja potrošača prema Novoj hrvatskoj banci d.d. kao pravnom sljedniku Sberbank d.d., ranije Volksbank d.d., po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta zbog promjena kamatnih stopa iz njihovog kreditnog odnosa koji je predmetom kolektivne zaštite iz postupaka koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 i Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske pod brojem Pž- 7129/2013 i Pž-6632/2017 počinje teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.«
31. S obzirom kako je predmetna tužba podnesena dana 24. siječnja 2021., cijeneći pri tome citirani stav Vrhovnog suda RH, Rev-718/2025-2 od 2. rujna 2025., to je zaključak ovog suda kako za potraživanje tužiteljice po osnovu promjenljive kamatne stope nije nastupila zastara, iz čega proizlazi kako po tom osnovu prigovor zastare nije osnovan, radi čega je isti odbijen.
32. U odnosu na valutnu klauzulu, ocjena je ovog suda kako prigovor zastare također nije osnovan.
33. Naime, parnični postupak koji je pokrenut pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4.7.2013., pravomoćno je okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. a tom presudom pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv, između ostalog i ovdje prednika tuženika. Navedenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013., a kojom je utvrđeno da je prednik tuženika razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu i prava i obveze ugovornih strana, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti. sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14.6.2018.), a budući kako je tužba u ovom postupku podnesena dana 24. siječnja 2021., to nije nastupio zastarni rok od pet godina.
34. Slijedom iznijetog, sud je odbio prigovor zastare u cijelosti kao neosnovan.
35. U pogledu visine tužbenog, tuženik je u odgovoru na tužbu učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, slijedom čega je i ovaj sud u cijelosti prihvatio visinu postavljenu u tužbi, te potom konvertiranu u €, zbog promjene valute.
36. Polazeći od toga da je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetan, jer je isti za potrošača nerazumljiv, niti se o istom pojedinačno pregovarao, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).
37. U konkretnom slučaju, s obzirom kako među strankama nije sporna visina potraživanja, odnosno visina tužbenog zahtjeva, tužiteljici pripada utuženi iznos od 3.469,59 €, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.
38. Nadalje, zaključak je ovog suda kako tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužiteljica je postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju. Navedeni stav kako tužitelji, čim postave kondemnatorni tužbeni zahtjev, imaju pravni interes, zauzeo je Vrhovni sud u svojoj odluci VS RH u odluci Rev- 2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr) .
39. Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).
40. Usputno se može istaći da ZID ZPK/15 u članku 19. stavak 3. izrekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili, iz razloga što se navedena odredba odnosi na provedbu konverzije kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom CHF kako i glasi naslov glave IV.a navedenog zakona, a što je i logično jer se konverzija nije niti provodila, a niti se mogla provoditi na već otplaćenim kreditima. Međutim, u konkretnom se slučaju ne može primijeniti navedena odredba jer se ne radi kreditu u kojemu je izvršena konverzija.
41. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je kako je, u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
41.1. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.
42. S obzirom kako je tuženik učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, te istakao kako nije potrebno provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje, to je sud u cijelosti prihvatio početak tijeka zakonskih zateznih kamata na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom.
43. Tuženik, koji je u zakašnjenju s plaćanjem predmetne novčane obveze, duguje tužiteljici na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2.ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire.
44. U odnosu na tijek i visinu zakonske zatezne kamate, za navesti je da je ista uređena odredbom čl. 29. ZOO.
45. Člankom 1165. ZOO-a propisano je da zakon stupa na snagu 1. siječnja 2006., s tim da se odredbe čl. 26. st. 1. -3. i čl. 29. st. 2.-6. i st. 8. počinju primjenjivati nakon isteka dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.
45.1. Dakle, odredbe o zakonskoj zateznoj kamati sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a primjenjuju se od 1. siječnja 2008. Time, se za novčana potraživanja prije stupnja na snagu odredbe čl. 29. ZOO/05 primjenjuje odredba čl. 277. ZOO („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 - dalje: ZOO/91) kojom je određeno da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom to jest sukladno odredbama Zakonom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 53/91) te Uredbama o visini stope zateznih kamata („Narodne novine“ broj 95/93, 8/94 i dr.).
45.2. Po ocjeni ovog suda odredbe o tijeku i visini zakonske zatezne kamate su odredbe materijalnog prava uređene Zakonom o obveznim odnosima kada je riječ o novčanim obvezama građanskog prava i sudovi su ih dužni primjenjivati onako kako su one propisane zakonom.
45.3. Stoga, kada je potraživanje zakonske zatezne kamate osnovano sud je dužan dosuditi zakonsku zateznu kamatu po stopi koja je propisana zakonom neovisno o tome po kojoj je stopi vjerovnik zakonsku zateznu kamatu zatražio.
45.4. Slijedom iznijetog, tužitelju do 31.12.2007.g. pripada kamata po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, zatim za razdoblje od 01.01.2008. g. do 31.07.2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a u razdoblju od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
46. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I, i II izreke ove presude.
47. Parnični trošak dosuđen je tužiteljici po odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023), te označenoj vrijednosti predmeta spora, kao i uspjehu u ovoj parnici. Budući da je tuženik osporavao osnov tužbenog zahtjeva, a da je tužiteljica uspjela u cijelosti u osnovu, to je ovaj sud uspjeh tužiteljice u ovom sporu cijenio sa 100%.
47.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, zatim trošak sastava podnesaka od 18.04.23. i 25.03.24. po 100 bodova, za pristupe na roč. od 22.10.24., 13.11.24., 22.09.25. i 13.10.2025. po 100 bodova, za pristup na roč. od 22.09.25. 25 bodova (25%), te za pristup na roč. za objavu od 14.10.2025. 50 bodova, što ukupno iznosi 675 bodova. Ovaj iznos pomnožen je sa 2,00 € koliko iznosi vrijednost jednog boda, što daje iznos od 1.350,00 €. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 40,53 € na ime sudske pristojbe na tužbu, pa sveukupan trošak tužiteljice iznosi 1.390,53 €. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripada kamata počev od dana presuđenja, dakle od 14. listopada 2025. pa do konačne isplate.
47.2. Sud nije priznao tužiteljici trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine 51/23) – koji je stupio na snagu 20. 5. 2023. , dakle prije donošenja prvostupanjske presude - propisano kako su od plaćanja pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude. za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.
48. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, odlučeno je kao u toč. II izreke rješenja.
U Splitu, 14. listopada 2025.
SUDAC
Miro Maslać
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
