Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-913/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici u Puli-Pola, protiv tuženika Addico bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-477/2024-20 od 2. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-477/2024-20 od 2. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnost odredbe čl. 5.2. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: [broj kredita] sklopljenog 25. siječnja 2008. između prednika tuženika (u daljnjem tekstu tuženika) kao banke i tužitelja kao korisnika kredita (u daljnjem tekstu ugovora o kreditu) kojim je ugovoreno plaćanje naknade obrade i upravljanja kreditom od 1,5% (točka I izreke) i odredbe čl. 8.2. kojim je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini određenu Odlukom o naknadama tuženika (točka II izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.302,42 eura sa pripadajućim zateznim kamatama s osnova vračanja jednokratne naknade za troškove obrade kredita (točka III izreke) i iznos od 1.984,22 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama s osnova vračanja naknade za prijevremeno zatvaranje kredita (točka IV izreke) kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 908,64 eura sa pripadajućim zateznim kamatama dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka V izreke), dok je zahtjev tuženika za isplatom parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka VI izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljem tekstu ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili podredno ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o plaćanju naknade obrade i upravljanja kreditom od 1,5% (ulazne naknade) i naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlazne naknade) kao i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

5. Pošavši od utvrđenja da je 25. siječnja 2008. zaključen ugovor o kreditu između tuženika, kao davatelja kredita i tužitelja, kao korisnika kredita, da su stranke ugovorile kredit u kunskoj protuvrijednosti od 134.940,00 CHF, da isti predstavlja potrošački ugovor, da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odredbe o isplati naknade za obradu kredita odnosno za prijevremenu otplatu kredita, da su odredbe ugovora o naknadi troškova obrade kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita (sadržane djelomično u čl. 5.2. i 8.2. ugovora) nepoštene jer su iste bile unaprijed formuliranog ugovora i jer nisu bile posebno pregovarane, da na sadržaj istih tužitelj nije mogao utjecati, da ugovorna odredba o visini naknade za troškove obrade kredita od 1,5% ne odgovara pruženim uslugama i nastalim troškovima što istu čini nepoštenom, da se prilikom sklapanja ugovora nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu pa tako niti o odredbama o isplati navedenih naknada već da je uvjet banke bio plaćanje navedenih naknada te da je tužitelj mogao jedino odlučiti hoće li dignuti kredit jer se o predmetnim naknadama pa niti o visini istih nije moglo pregovarati, da je očito da su navedene odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su iste nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu ZZP) i čl. 87. st. 1. ZZP ništetne te da nastavno na navedeno dolazi do primjene odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 u daljnjem tekstu: ZOO-a), a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova odnosno na odredbe čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO i čl. 1115. ZOO sud prvog stupnja utvrdio je da su navedene odredbe ništetne te prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti istih kao i zahtjev za vraćanja iznosa isplaćenog po ništetnoj odredbi o plaćanju naknade za troškove obrade kredita u visini od 1,5% iznosa kredita (iznos od 1.302,42 eura) odnosno iznosa od 1.984,22 eura koji je tužitelj platio tuženom prema obračunu banke izvršenom sukladno odluci banke o naknadama za usluge banke kredita sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je i presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

6.1. Sud prvog stupnja odbijanjem prijedloga tuženika za provođenje financijskog vještačenja nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer na taj način nije tuženiku onemogućeno raspravljanje pred sudom već je donio odluku o upravljanju postupkom odnosno odluku o tome koje će dokaze provesti u parnici. U tom pogledu žalitelju valja reći da sud, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Kako tuženik tijekom postupka nije niti navodio na koje bi se to točno troškove likvidnosti ili nastanak koje to točno štete odnosile ugovorene naknade temeljem kojih bi onda navoda uopće financijski vještak i mogao izraditi vještvo pravilno je sud prvog stupnja, u smislu odredbe čl. 10. ZPP, to tim više što je temeljem izvedenih dokaza, uvidom u dokumentaciju u spisu, mogao, suprotno žalbenim navodima, utvrditi relevantne činjenice za odlučivanje u ovom postupku.

7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik niti ne navodi odlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

7.1. Suprotno žalbenim navodima iz navoda i iskaza tužitelja pravilno je sud utvrdio da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pregovaralo o odredbi o isplati naknade za prijevremenu otplatu pa niti o njenoj visini već da je između ostalog uvjet banke za odobrenje kredita bio i plaćanje eventualne naknade za prijevremenu otplatu kredita. Suprotno je bio dužan dokazati tuženik, budući da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, što isti nije dokazao. Naime imajući u vidu da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi i visini iste iz čl. 8. ugovora o kreditu, a iz prihvaćenih navoda tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to i po stavu ovog suda drugog stupnja tuženik nije uspio dokazati suprotno. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355 ZPP-a).

8. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/03), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP). Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP 96/03, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. čl. 81. st. 1. ZZP 96/03, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

9. Čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 -dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za prijevremenu isplatu kredita, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021. ZOO.

10. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

11. U žalbenoj fazi postupka između stranaka je i dalje sporno je li banka kao kreditor imala pravo od klijenta naplatiti predmetne naknade koje su, po tuženiku, jasno ugovorene i određene ugovorom o kreditu odnosno da li takve odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita i prijevremene otplate kredita uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbi čl. 4. ZOO, kako to tvrdi tužitelj a koju tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

12. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da pobijane odredbe ugovora o kreditu predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

13. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, to, i po ocjeni ovog suda tuženik nije dokazao suprotno odnosno da se o odredbi čl. 5.2. i 8.2. ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP. Sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1,50%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, š t o govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva I odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita, odnosno naknada za prijevremenu otplatu kredita bila bi određena sukladno nekim stvarnim troškovima ili eventualnoj stvarnoj šteti koju je banka pretrpjela a ne u visini u visini određenu Odlukom o naknadama tuženika.

14. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena naknada za obradu odnosno prijevremenu otplatu kredita u postotku iznosa kredita odnosno visini određenoj odlukom same banke o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

15. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje naknade za troškove obrade kredita.

16. Nadalje valja reći da tužitelju, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO/05.

17. Imajući u vidu naprijed navedeno neodlučna su razmatranja žalbe tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih zakonskih odredbi, na pravilno utvrđeno činjenično stanje.

18. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22).

19. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica