Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3228/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Addico bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, poslovni broj P-537/2024-14 od 23. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, poslovni broj P-537/2024-14 od 23. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnost odredbe čl. 7. toč. 1. ugovora o kreditu broj: [broj kredita] 20. lipnja 2006. između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita (u daljnjem tekstu ugovora o kreditu) kojom je regulirana naknada (za obradu kredita – ulazna naknada) u visini od 1,50% od iznosa kredita a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (točka I izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 957,44 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke) i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 784,73 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III izreke) dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka IV izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljem tekstu ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili podredno ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

5. Pošavši od utvrđenja da je 20. lipnja 2006. zaključen ugovor o kreditu između tuženika, kao davatelja kredita i tužiteljice, kao korisnika kredita, da su stranke ugovorile kredit u kunskoj protuvrijednosti od 130.000,00 CHF, da je čl. 7. toč. 1. navedenog ugovora, ugovoreno je da se „naknada 1,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“, da je temeljem navedene odredbe, tužena od tužiteljice, prilikom isplate kredita, naplatila na ime troškova „naknade za obradu kredita“ iznos od 7.213,86 kuna što odgovara iznosu od 957,44 eura, da predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa o nepoštenosti njegovih odredbi valja odlučivati primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, da se prilikom sklapanja ugovora nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva već da je uvjet banke bio plaćanje naknade za troškove obrade kredita te da je tužiteljica mogla jedino odlučiti hoće li dignuti kredit jer se o naknadi pa niti o njenoj visini nije moglo pregovarati sud prvog stupnja utvrdio je da je očito da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je ista nepoštena i pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu ZZP) i čl. 87. st. 1. ZZP ništetna te nastavno na navedeno da dolazi do primjene odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 u daljnjem tekstu: ZOO-a), a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova odnosno na odredbe čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO i čl. 1115. ZOO. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrdio je da tužiteljica osnovano od tuženika potražuje iznos naplaćene naknade za obradu kredita temeljem ništetne ugovorne odredbe te je tužnom naložio da tužiteljici vrati i isplaćenu naknadu u iznosu od 957,44 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je i presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik niti ne navodi odlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

8. Suprotno žalbenim navodima iz iskaza tužiteljice pravilno je sud utvrdio da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pregovaralo o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva pa niti o njenoj visini već da je upravo uvjet banke za odobrenje kredita bio plaćanje naknade za troškove obrade kredita. Suprotno je bio dužan dokazati tuženik, budući da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, što isti nije dokazao. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355 ZPP-a).

9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/03), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP). Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP 96/03, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. čl. 81 st. 1 ZZP 96/03, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

10. Čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ili prijevremene isplate kredita, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbe koje su suprotne čl. 1021. ZOO.

11. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

12. U žalbenoj fazi postupka između stranaka je i dalje sporno je li banka kao kreditor imala pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koji su, po tuženiku, jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbi čl. 4. ZOO, kako to tvrdi tužiteljica a koju tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

13. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 7. toč. 1. predmetnog ugovora o kreditu predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

14. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, to, i po ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao suprotno odnosno da se o odredbi čl. 7. ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP. Sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1,50%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, š t o govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

15. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

16. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje naknade za troškove obrade kredita.

17. Nadalje valja reći da tužitelju, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO/05.

18. Imajući u vidu naprijed navedeno neodlučna su razmatranja žalbe tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih zakonskih odredbi, na pravilno utvrđeno činjenično stanje.

19. Pravilnom primjenom materijalnog prava sud prvog stupnja odbio je i prigovor zastare tuženika, na kojem isti ustraje i u žalbi, pozvavši se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovog odlukom pravomoćno utvrđena ništetnost predmetne odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade tvrdnje tuženika o nastupanju zastare ukazuju se neosnovanim.

20. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22).

21. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica