Poslovni broj: Pn-225/2024-108

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar kao sucu pojedincu, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice - specijalista VN, u pravnoj stvari tužitelja RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Poparić, odvjetnik iz Zagreba, protiv I-tuženika LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tuženika ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Ivanu Kusaliću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 02. rujna 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 14. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se prvotuženiku i drugotuženiku solidarno isplatiti tužitelju iznos od 8.001,45 EUR, sa zateznim kamatama prema stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a koja se od 01. kolovoza 2015. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a koje teku:

- na iznos od 515,91 EUR, počev od 21. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 7.485,54 EUR počev od 22. srpnja 2015. do isplate, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tužitelju naknaditi I i II-tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.018,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. listopada 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev I i II-tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu pred ovim sudom dana 22.07.2015.g. u postupku broj Pn-2886/2015 protiv I i II-tuženika radi solidarne isplate iznosa od 68.144,89 kn sa pripadajućom kamatom. Iz navoda u tužbi proizlazi da su stranke dana 05.05.2014.g. sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja na adresi u [adresa], površine 49 m2 na rok od godine dana i kojim je ugovorom određeno da će za vrijeme trajanja ugovora zakupnici plaćati režijske troškove za taj prostor (struju, plin, telefon i vodu) i porez na zakup za navedeni prostor i to najkasnije do 5-tog u mjesecu za protekli mjesec, a kako tuženici nisu ispunili svoju obvezu iz čl. 4 ugovora, odnosno nisu podmirili svoje obveze za period od studenog 2014.g. do svibnja 2015.g. kao niti porez za zakup (predujam za svibanj 2015.g.), to je tužitelj ponovno stupio u posjed nekretnine dana 05.05.2015.g. Ističe da je tužitelj kao vlasnik poslovnog prostora zaprimio račun za utrošak vode izdan od firme SPAN d.o.o. za predmetni prostor za period od 01.11.2014.g. do 30.04.2015.g. koji je glasio na iznos od 3.887,13 kuna i koji je račun tužitelj podmirio dana 20.05.2015.g., a zaprimio je i poziv na uplatu predujma poreza na zakup predmetnog poslovnog prostora za mjesec svibanj 2015.g. u iznosu od 3.227,59 kn i koji je račun podmirio dana 01.07.2015.g. Ističe kako je iz čl. 5 Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 05.05.2014.g. vidljvo da su tuženici preuzeli prostor u ispravnom i urednom stanju bez ikakvih dugovanja te su se istim člankom tuženici obvezali vratiti posjed poslovnog prostora u istom stanju u kojem su ga preuzeli, a tužitelj dostavlja potvrdu o plaćanju kupljene a uklonjene (oduzete) tende i troška kupljene drvene terase koje su fizički odnesene iz poslovnog prostora, dok u odnosu na ostale stavke koje se odnose na oštećenja u lokalu budući tuženici nisu ispunili obvezu iz čl. 5 ugovora te su prostor vratili oštećen za primljene pripatke, tužitelj potražuje naknadu štete prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka EN od 20.05.2015.g. Kako je tužitelj uslijed oštećenja nastalih na poslovnom prostoru i stvarima u samom prostoru pretrpio štetu u obliku umanjenja imovine u visini ukupnoj od 61.000,00 kn, te obzirom na račune za utrošak vode i porez na prirez koje je platio umjesto tuženika, to tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev kao osnovan, uz naknadu parničnog troška sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. I i II-tuženik u odgovoru na tužbu navode da osporavaju i osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Ističu da je nesporno da su tuženici sklopili Ugovor o zakupu poslovnog prostora dana 05.05.2014. g. na rok od 1 godine u odnosu na poslovni prostor u [adresa] koji ugovor je istekao dana 05.05.2015. kada su tuženici predali poslovni prostor koji je bio predmet zakupa, tužitelju, a prilikom primopredaje poslovnog prostora, tuženici i tužitelj su sastavili primopredajni zapisnik koji su stranke vlastoručno potpisale dana 5.5.2015. Iz navedenog zapisnika je vidljivo kako tužitelj nije imao primjedbe koje se navode u tužbi iako je prilikom primopredaje prostora detaljno pregledao poslovni prostor. U odnosu na navode tužbe u kojem tužitelj traži nadoknadu računa koji je odnosi na utrošak vode u poslovnom prostoru, tuženici ističu kako nikada nisu zaprimili nikakav obračun niti račun od tužitelja koji se odnosi na potrošnju vode a osporavaju da se račun koji je izdalo društvo SPAN d.o.o. odnosi na potrošnju vode u predmetnom poslovnom prostoru, budući da na predmetnom računu nije navedeno na koji se prostor odnosi potrošnja vode te ističu da račune za potrošnju vode izdaje ovlašteni distributer vode za količinu isporučene komunalne usluge, a iz sudskog registra ne proizlazi da je trgovačko društvo SPAN d.o.o. registrirano za obavljanje distribucije vode, stoga tuženici ističu kako društvo SPAN uopće nije ovlašteno izdati predmetni račun, te predmetno potraživanje tuženici osporavaju u cijelosti jer je neosnovano i ničime dokazano. U odnosu na navode tužbe u kojem tužitelj traži nadoknadu predujma poreza na zakup poslovnog prostora tuženici ističu kako su navedeni porez platili dana 24.06.2015. U odnosu na navode tužbe u kojem tužitelj traži naknadu štete za tendu i drvenu terasu – „podest“, tuženici ističu kako je iz primopredajnog zapisnika jasno da je tužitelj preuzeo tendu sa šipkom za uvlačenje i izvlačenje u ispravnom i neoštećenom stanju što je potvrdio svojim potpisom te ističu da su na vanjskom dijelu terase tuženici samostalno postavili još jednu tendu i drveni podest pa ukoliko se tužba odnosi na tu tzv. „drugu tendu“ tuženici ističu kako je ista isključivo vlasništvo tuženika koju su isti dobili na korištenje od društva MINTI d.o.o. kao sponzorski paket s obzirom da je isti društvo bilo zastupnik za pivo „Paulaner“ koje su tuženici imali u svom asortimanu. Tendu je postavilo društvo SUMAN d.o.o. a platilo društvo MINTI d.o.o. Drevni podest ispod tende su tuženici samostalno i vlastoručno postavili tako da su drvenu opremu za podest kupili kod društva Drvopod d.o.o. i potom samostalno i uz pomoć svojih prijatelja istu opremu montirali. Smatraju da je iz navedenog jasno kako je navedena tenda bila isključivo vlasništvo tuženika koju su isti demontirali s obzirom da nisu više bili zakupoprimci u predmetnom poslovnom prostoru a radi se o njihovom vlasništvu. U odnosu na sponzorske reklame koje su uklonjene tuženici ističu kako su navedene sponzorske reklame bilo dane na korištenje tuženicima kao vlasnicima ugostiteljskog obrta koji su obavljali u poslovnom prostoru tužitelja, pa su iste s obzirom na više ne obavljaju ugostiteljski obrt u poslovnom prostoru tužitelja, po prestanku zakupa demontirali. U odnosu na preostale navode o navodnim oštećenjima (ulazna vrata, stup, vlaga, lajsna, itd.) ističe se kako isti navodi ne odgovaraju primopredajnom zapisniku koji je vlastoručno potpisan od strane tužitelja. U odnosu na nalaz i mišljenje koje je priloženo tužbi, a koji je očito naručen od strane tužitelja, tuženici osporavaju te se protive da se isti koristi kao dokaz u ovom postupku jer je isti u suprotnosti sa primopredajnim zapisnikom koji je sačinjen 5.5.2015. godine i potpisan od strane tužitelja a iz samog nalaza proizlazi kako je vještak izvršio pregled lokala 5.5.2015. godine bez prisustva tuženika. Tuženici također osporavaju izjavu od GRAB INSTALACIJE d.o.o. odnosno dokument koji je priložen uz tužbu iz kojeg proizlazi da je isto društvo izradilo tendu i podest. Stoga, kako tuženici smatraju da je tužba u cijelosti neosnovana, predlažu da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i naložiti tužitelju plaćanje parničnih troškova tuženicima.

3. Tuženici su na pripremnom ročištu održanom 01. lipnja 2016. godine dopunili odgovor na tužbu na način da su naveli da su sa tužiteljem bili u zakupnom odnosu od 2006. godine na određeno vrijeme, na rok od godine dana, koji se stalno produžavao, navodeći da je predmet zakupa bio poslovni prostor-kafić u [adresa], a zakup je prestao 05. svibnja 2015. godine, kada su tuženici predali poslovni prostor tužitelju te je isti dan potpisan primopredajni zapisnik koji su stranke vlastoručno potpisale.

4. Tužitelj tijekom postupka temelji tužbeni zahtjev na činjenici da tuženici nisu poštivali svoje ugovorne obveze po sklopljenom ugovoru o zakupu od 05.05.2014.g. na način da isti za vrijeme trajanja ugovora nisu podmirili predujam na porez za zakup za mjesec svibanj 2015.g., kao i utrošak vode za predmetni lokal u periodu od 01.11.2014.g. do 30.04.2015.g., slijedom čega su prekršili odredbu čl. 4 ugovora te da tuženici nakon raskida ugovora nisu vratili lokal u stanju u kojem su ga preuzeli po sklapanju ugovora od 05.05.2014.g. na način da su sa sobom uzeli tendu i podest Paulaner, kao i dvije reklame (Paulener i Bazzara) te su prostor ostavili sa oštećenjima, čime je tužitelju nastala imovinska šteta, dok su tuženici takvim postupanjem prekršili odredbu čl. 5 ugovora. Naime, iz ugovora o zakupu poslovnog prostora od 05.05.2014.g. proizlazi utvrđenje da su ugovorne stranke navedenog dana sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora caffe bar [obrt] u [adresa] u [adresa], površine 49m2 na određeno vrijeme od 1 godine s početkom od 05.05.2014.g., i po kojem ugovoru su sukladno čl. 4 zakupnici bili dužni uz iznos zakupnine u istim rokovima plaćati režije struje, plina, telefona, vode, pričuve i porez na najam po rješenju porezne uprave za ukupnu kvadraturu predmetnog prostora, a porez na najam plaća zakupoprimac. Nadalje, čl. 5 istog ugovora određuje da je zakupnik dužan predati u posjed poslovnog prostora u stanju u kakvom ga je preuzeo, a zakupnik potvrđuje da je prostor preuzeo u ispravnom i urednom stanju bez bilo kakvih dugovanja te se isti po isteku ugovora o zakupu obvezuje vratiti u identičnom stanju. Tužitelj tijekom postupka ističe pozivom na odredbu čl. 5 ugovora da je u vrijeme potpisivanja ugovora o zakupu od 05.05.2014.g. sastavni dio poslovnog prostora tužitelja bila sporna tenda i podest koje su trebale pripasti tužitelju koji je navedenu tendu i podest platio na ruke tuženicima kako bi isti ostalo vlasništvo tužitelja i sastavni dio njegovog poslovnog prostora, a da je drugačije bilo dogovoreno između stranaka, to bi svakako bilo navedeno u ugovoru (podnesak tužitelja od 16.08.2016.g.). Imenovani u prilog svojih tvrdnji o nastalim oštećenjima prilaže privatni nalaz vještaka EN koji je naručio za potrebe ovog postupka, a čijem se korištenju u ovom spisu tuženici izričito protive.

5. Tužitelj je podneskom od 21.02.2022.g. nakon provedenog građevinskog i financijskog vještačenja uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje od I i II-tuženika solidarnu isplatu iznosa 63.544,69 kn, sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 3.887,13 kn, od 21. svibnja 2015. do isplate, na iznos od 3.257,76 kn od 02. srpnja 2015. do isplate, - na iznos od 56.399,80 kn, od 22. srpnja 2015. do isplate (s time da iznos od 56.399,80 kn potražuje na ime nastale štete u lokalu uslijed uklanjanja tende, podesta i reklama i nastalih oštećenja, iznos od 3.887,13 kn na ime utroška potrošnje vode za period od 01.11.2014.g. do 30.04.2015.g. te iznos od 3.257,76 kn na ime uplaćenog predujma za porez na lokal za mjesec svibanj 2015.g.), uz solidarnu naknadu parničnog troška sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

6. Sud je u prvostupanjskom postupku koji se vodio pod brojem Pn-2886/2015 donio presudu dana 12.04.2022.g. kojom je u pretežitom dijelu odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu štete i plaćanje računa za potrošenu vodu, dok je usvojen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na nadoknadu predujma poreza na zakup poslovnog prostora u iznosu od 520,57 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. srpnja 2015. do isplate. Kako je tužitelj podnio žalbu protiv citirane presude, to je Županijski sud u Slavonskom Brodu, presudom i rješenjem poslovni broj: Gž-464/2022 od 15.09.2023.g. potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki III, alineja 2. izreke (odbijajući iznos od 2.707,02 kn), te ukinuo istu u pobijanoj točki II izreke i točki III, alineja 1. i 3. (odbijajući iznos od 3.887,13 kn i 56.399,80 kn).

7. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a budući je tužitelj na okolnosti članka 5. Ugovora o zakupu poslovnog prostora te spornog podesta i tende, kao i dogovora stranaka ugovornog odnosa, predložio saslušanje svjedoka CN iz [adresa] i IN iz [adresa] to očevid na licu mjesta. Drugostupanjski sud napominje da je ovaj sud odbio navedene dokazne prijedloge tužitelja, a onda primijenio pravilo o teretu dokazivanja i odbio tužbeni zahtjev jer tužitelj nije dokazao činjenice navedene u tužbi, no ne može sud odbiti dokazne prijedloge kojima stranka pokušava dokazati navode tužbe, uz obrazloženje da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno, a onda u odnosu na tu stranku primijeniti pravilo o teretu dokaza. Zakonska odredba o teretu dokazivanja primjenjuje se tek ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu jer tek u tom slučaju o postojanju te činjenice može zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Osim toga pogrešno je prvostupanjski sud, u odnosu na nastala oštećenja u poslovnom prostoru koja je tužitelj naveo u primopredajnom zapisniku, teret dokazivanja prebacio na tužitelja jer su tuženici u ugovoru o zakupu potvrdili da su lokal primili u ispravnom i urednom stanju pa su tuženici dužni dokazati da su sporna oštećenja postojala prije stupanja u posjed poslovnog prostora. Ističe se da je dvojben i neprihvatljiv dvostruki kriterij suda prvog stupnja o datumima preuzimanja poslovnog prostora u zakup i to u odnosu na spornu tendu i podest 2006. godine, a za nastala oštećenja u poslovnom prostoru 2014., to stoga što je člankom 5. Ugovora o zakupu poslovnog prostora jasno određeno da je zakupnik dužan zakupodavcu predati poslovni prostor u stanju u kakvom ga je preuzeo i da zakupnik potpisom potvrđuje da je prostor preuzeo u ispravnom i urednom stanju. Stoga je, vrijeme preuzimanja poslovnog prostora jednako u odnosu na tendu i podest kao i u odnosu na nastala oštećenja u poslovnom prostoru. Suprotno žalbenim navodima, trenutak preuzimanja poslovnog prostora sporna je ugovorna odredba između parničnih stranaka, a članak 319. stavak 2. ZOO-a pruža mogućnost sudu da tumači spornu odredbu na način da prvenstveno istraži zajedničku namjeru stranaka pri sklapanju ugovora. Međutim, na ove okolnosti prvostupanjski sud nije saslušao sve svjedoke i nije u tom dijelu jasno i potpuno ispitao stranke. Nadalje se napominje da su osnovani žalbi navodi da je prvostupanjski sud i u ovom dijelu pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja kad je odbio tužbeni zahtjev zbog toga što tužitelj nije dokazao kolika je točna, realna i stvarna potrošnja vode. Vještačenjem stalog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Kristijana Tolea utvrđeno je da je društvo Span d.o.o. očitanjem vodomjera broj [broj vodomjera] utvrdilo da je poslovni prostor u zakupu tuženika potrošio ukupno 203 m3 vode u razdoblju od 1. studenog 2014. do 30. travnja 2015. te da je društvo Span d.o.o. zaračunalo 11,04 kn manje po m3 utrošene vode, nego što je tu vodu platilo društvu Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. iz čega proizlazi da je u konačnici tužitelju, a nakon toga i tuženicima zaračunato manje vode u iznosu od 2.241,12 kn. Iskazom 2. tuženika utvrđeno je da tuženici drže još dva lokala u kojima je potrošnja vode oko 300,00 kn mjesečno, a prema iskazu 1.tuženika potrošnja vode za jedan lokal iznosi otprilike 350,00 do 500 kn mjesečno. Prvostupanjski sud je kraj ovako utvrđenog činjeničnog stanja propustio primijeniti odredbu članka 223. stavak 1. ZPP- a i novčanu svotu koju su dužni platiti tuženici, a čija se visina ne može sa sigurnošću utvrditi ili može s nerazmjernim teškoćama, utvrditi prema slobodnoj ocjeni. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja provest će novu glavnu raspravu (članak 377. stavak 1. ZPP-a), dopunski saslušati parnične stranke na naprijed ukazane okolnosti, provesti dokaze predložene po tužitelju i nakon provedenih ostalih dokaza, dopuniti vještačenje po vještaku Kristijanu Toli usporednom metodom potrošnje vode u lokalu prostorne veličine i iste namjene kao i lokal koji su koristili u zakupu tuženici, u cilju primjene članka 223. stavka 1. ZPP-a te će pravilnom analizom svih provedenih dokaza (članak 8. ZPP-a) i primjenom pravila o teretu dokaza, donijeti novu odluku u odnosu na ukinuti dio presude.

8. Povodom ukinute presude, predmet je upućen ovom sudu na ponovno suđenje koji se vodio pod poslovnim brojem Pn-225/2024.

9. Tužitelj je u ponovnom postupku na ročištu održanom dana 02.09.2025.g. precizirao tužbeni zahtjev sukladno uvođenju valute EUR kao službene valute u RH, slijedom čega isti konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od I i II- tuženika solidarnu isplatu iznosa od 8.001,45 eura sa zateznim kamatama na iznos od 515,91 eura od 21. svibnja 2015. do isplate, te na iznos od 7.485,54 eura od 22. srpnja 2015. do isplate (obzirom da je o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na porez pravomoćno odlučeno).

10. Iako su se tuženici usprotivili tužbenom zahtjevom koji je tužitelj precizirao podneskom od 21.02.2022.g. (a kojim je potraživao iznos od 63.644,69 kn sa pripadajućom kamatom i što je predstavlja snižavanje tužbenog zahtjeva u odnosu na isti postavljen u tužbi obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 3. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/21) održane 26. travnja 2021. kojim je izražen stav da snižavanje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe i da je za isto potreban pristanak tuženika), tuženici se u ponovnom postupku nisu usprotivili tužbenom zahtjevu koji je tužitelj precizirao na ročištu dana 02.09.2025.g., slijedom čega je sud nastavio postupak po tužbenom zahtjevu preciziranom na predmetnom ročištu.

11. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je proveo dokaz saslušanjem stranaka, kao i njihovo dopunsko saslušanje, saslušanje svjedoka UN, HN, MN i NN izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, a osobito u presliku ugovora o zakupu od 05.05.2014.g. (list 4 spisa), presliku računa u odnosu na potrošnju vode koju je izdala SPAN d.o.o. (list 5 spisa), izvadak po tekućem računu tužitelja (list 6 spisa), presliku dopisa Porezne uprave (list 7 spisa), presliku potvrde o uplati iznosa od 3.287,78 kn (list 8 spisa), presliku nalaza i mišljenja vještaka EN (list 9-14 spisa), presliku primopredajnog zapisnika (list 24-25 spisa), izvadak o stanju i prometu po računu Ugostiteljskog objekta Trezor (list 26-27 spisa), preslike računa-otpremnica (list 28-39, 43, 44 spisa), preslike računa-otpremnica izdanih od strane Minti d.o.o. koje glase na tuženike (list 40-42 spisa), nalaz i mišljenje vještaka EN sa fotografijama lokala u boji (list 74-85 spisa), dopis tvrtke Span o potrošnji vode od 05.02.2018.g. (list 105 spisa), podatke Vodoopskrbe i odvodnje d.o.o. u odnosu na brojilo tvrtke Span d.o.o. (list 108-112 spisa), knjigovodstvenu karticu Vodoopskrbe i odvodnje d.o.o.o. i prijepise utuženih računa u odnosu na tvrtku Span d.o.o. za utuženo razdoblje (list 121-142 spisa), e-mail Vodoopskrbe i odvodnje d.o.o. od 25.07.2025.g. (list 469 spisa), presliku ispisa informativnog izračuna sadašnje vrijednosti za Ugovor broj 24735/08, podneske stranaka, kao i ostalu priležeću dokumentaciju. Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Kristijanu Toleu koji je dana 31.12.2019.g. dostavio sudu pisani nalaz i mišljenje kao i na dane 26.05.2020.g. i 17.06.2024.g. pisano očitovanje te je na ročištu održanom dana 13.04.2021.g. proveden dokaz saslušanjem imenovanog vještaka radi otklanjanja prigovora koje su istaknuli tuženici. Proveden je i dokaz građevinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku FN, dipl. ing. koji je dana 22.07.2021.g. dostavio sudu nalaz i mišljenje kao i dopunu nalaza i mišljenja od 27.04.2025.g., te je proveden očevid na licu mjestu za potrebe izrade dopune nalaza i mišljenja dana 30.10.2024.g., a ujedno je i provedeno saslušanje imenovanog vještaka radi otklanjanja prigovora koje su istaknuli tuženici na ročištu održanom dana 02.03.2022.g. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP) te je dokazane činjenice sud uzeo i o njima odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, slijedom čega sud nalazi da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, kako to proizlazi iz točke I izreke presude.

12. Kako je među strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz saslušanjem stranaka, kao i njihovo dopunsko saslušanje te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka UN, HN, MN i NN te je izvršen uvid u priležeću dokumentaciju.

13. Tako iz primopredajnog zapisnika od 05.05.2015.g. proizlazi da je isti sastavljen navedenog dana između tužitelja kao zakupodavca, te I i II-tuženika kao vlasnika ugostiteljskog obrta [obrt] iz [adresa] kao zakupnika i kojim se zapisnikom utvrđuje predaja u posjed od strane zakupnika zakupodavcu nekretnine koja je predmet zakupa temeljem Ugovora od 05.05.2014.g. koji ističe 05.05.2015.g., a poslovni prostor površine 49 m2 nalazi se u prizemlju zgrade [adresa] u [adresa], lijevo i u naravi predstavlja uređeni ugostiteljski lokal, a stranke utvrđuju da zakupnik predaje lokal zakupodavcu u urednom stanju ne lošijem od stanja u kojem ga je primio, zajedno sa inventarom i pokretninama koje su navedene u popisu. U istom zapisniku nadalje je naznačen popis pokretnina i inventura koje preuzima zakupodavac od zakupnika u ispravnom i neoštećenom stanju, a na dan predaje posjeda lokala utvrđeno je da su od režijskih troškova HEP mrežarina, HEP-električna energija, toplinska stanica, Zamp, T-com telefon, pričuva, dostava novina plaćeni zaključno za mjesec travanj 2015.g., a toplinska energija zaključno za mjesec travanj 2015.g., dok računi za potrošnju vode nisu zaprimljeni. U istom primopredajnom zapisniku nadalje proizlaze primjedbe zakupodavca, ovdje tužitelja: da na vanjskoj terasi fali podest i tenda Paulaner, da fale dvije reklame (Paulener i Bazzara) koje su se nalazile na bočnoj strani fasade i na kućicama od ventilacije, a za koju je primjedbu zakupnik stavio napomenu kako isto nije vlasništvo zakupodavca, te primjedba da je u lokalu oštećen strop iznad caffe aparata 2/2 cca 0,5 m2, i za koju je primjedbu zakupnik stavio napomenu da je isti bio oštećen od početka, primjedba zakupodavca da nema zalužina u lokalu, i za koju je primjedbu zakupnik naznačio napomenu da se nalaze u skladištu te primjedba zakupodavca da je oštećena donja lajsna na šanku, i za koju je primjedbu zakupnik stavio napomenu da je ista bila oštećena od početka.

14. Iz ugovora o zakupu poslovnog prostora od 05.05.2014.g. proizlazi utvrđenje da je predmet ugovora davanje u zakup poslovnog prostora caffe bar [obrt] površine 19m2 u [adresa]. Članak 5 ugovora u odnosu na povrat prostora određuje da je zakupnik dužan predati u posjed poslovni prostor u stanju kakvom ga je preuzeo, a potpisom ovog ugovora zakupnik potvrđuje da je prostor preuzeo u ispravnom i urednom bez bilo kakvih dugovanja te se isti po isteku ugovora o zakupu obvezuje vratiti u identičnom stanju. Nadalje, čl. 4.5 ugovora određuje da je zakupodavac (iako pravilno treba stajati zakupnik) na ime otkupa inventara (stolovi, stolice, čaše, šalice ) dao zakupodavcu iznos od 5000 eura, s time da je za predmetni prostor određena zakupnina u iznosu od 10.000,00 kn u smislu čl. 4.1 ugovora.

15. Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je on bio sa tuženicima u dugogodišnjem poslovnom odnosu s time da je između njih u odnosu na zakup prostora do 2014. vrijedio jedan ugovor odnosno možda i dva, a 2014. su sklopili ugovor kojim su decidirano uredili njihove odnose i taj ugovor vrijedio je do 2015.g. U tom ugovoru je točno naznačeno što zakupnici mogu uzeti a što ne mogu, odnosno njihove obveze, a on je 2015.g. tuženicima dao otkaz ugovora zbog neplaćanja vode a bilo je i zaostataka od prije, te je on podmirio dugovanje za neplaćenu vodu umjesto tuženika. U odnosu na dugovanje za potrošenu vodu, tužitelj je iskazao da je vlasnik dijela te zgrade bio tvrtka Span koji je imao glavno kontrolno brojilo i kojoj tvrtki je Vodoopskrba dostavljala račune za cjelokupnu potrošenu vodu a onda bi tužitelj kao suvlasnik dijela prostora u manjem dijelu podmirivao dio računa za potrošenu vodu tvrtki Span prema utvrđenom omjeru. Želi zapravo razjasniti da je prije tvrtke Span vlasnik bila Hypo banka koja ga nikada nije tražila da se plaća potrošena voda budući im je izašao u susret i pustio prednju liniju fronte da mogu ulaziti, a nakon Hypo banke vlasništvo je stekla tvrtka Span koja također u početku nije tražila da sudjeluje u plaćanju potrošene vode no onda odjedanput su ga pozvali da mora platiti potrošenu vodu za sav period od kada je tvrtka Span stekla vlasništvo do poziva na plaćanje. On se je s tim usuglasio jer je smatrao da je to korektno te je on tada izvijestio tuženike da su dužni platiti vodu budući su je i oni trošili a i htio je zadržati dobre odnose sa ostalim suvlasnicima no tuženici na to nisu pristali, nisu htjeli platiti vodu i on im odlučio tada dati otkaz ugovora te je on podmirio potrošenu vodu umjesto njih. O cijeloj toj situaciji su znali sve i tuženici, napomenuvši da je u zakup prostor uzeo jedan od njegovih bivših konobara i on je znao bolje promet od njega i znali su da prvotno banka i tvrtka Span plaća račune za vodu no kako ih nisu nikad tražili da sudjeluju u plaćanju, nisu niti oni plaćali, napomenuvši da se tvrtka Span prvotno obratila tuženicima vezano za plaćanje vode budući su oni bili u posjedu prostora a tuženici su se obratili njemu. Ističe da su tuženici također po ugovoru trebali podmiriti predujam poreza na zakup a što je po zakonu bio dužan on platiti pa kako je njemu Porezna poslala opomenu na plaćanje pred ovrhu, tužitelj je platio cjelokupan predujam poreza, a naknadno je saznao u ovom postupku da su taj predujam platili tuženici pa ako se pokaže da je to točno onda bi se trebao izvršiti povrat njegovog uplaćenog predujma. U odnosu na tendu i podest napominje da je riječ o tendi i podestu koji su izrađeni isključivo za njegov poslovni prostor kao investicija za prostor u budućnosti i tuženici su znali da to ostaje njemu kao vlasniku prostora, budući da su ta tenda i podest već napravljeni otprilike 2012. ili 2013. prije sklapanja ugovora o zakupu iz 2014.g., napomenuvši da su tendu i podest formalno naručili tuženici i to knjižili u svojim poslovnim knjigama no iste je isljučivo on platio. Naime, tuženici su htjeli troškove tende i podesta odbiti kao predporez u svojim poslovnim knjigama a kako on to nije mogao učiniti kao fizička osoba, on im je to i dopustio. U novom Ugovoru o zakupu nigdje se ne spominje tenda i podest a kako su u tom ugovoru sve utanačili što zakupnici mogu odnijeti nakon prestanka ugovora, tada bi sigurno utanačili da oni mogu odnijeti tendu i podest da je to bila namjera ugovornih strana. Također napominje da je taj podest na kraju bio potrgan, nisu ga iskoristili, već su ga potrgali, a tenda je odnijeta. On nema potvrdu da je platio tu tendu i podest, to je koštalo 40.000,00 kn, većinom im im dao na ruke, primjerice kada bi došao kakav račun za materijal, a dio su prebili kroz zakupninu, na način da nisu trebali platiti cijelu zakupninu no to je manji dio (troškovi radnika), a baš iz razloga što se je decidirano dogovorio sa tuženicima da tenda ostaje u njegovom prostoru i da je njegovo vlasništvo, iz navedenog razloga isti nisu niti spominjani u novom Ugovoru o zakupu. Prema Ugovoru o zakupu vodu treba plaćati zakupnik, a na upit da li su tuženici znali da postoji mogućnost da će biti pozvani na plaćanje vode, tužitelj je iskazao da ako trošite vodu koju ne plaćate onda se morate pitati tko plaća tu vodu. Režijski su troškovi za vodu bili posebno naznačeni u ugovoru kao ostali režijski troškovi, odnosno nisu bili uključeni u iznos zakupnine, a on je dva mjeseca nakon preuzimanja lokala izradio novu tendu i podest budući su tuženici ovu odnijeli. NN je radio tendu nakon što je tužitelj preuzeo lokal a ne zna tko je postavljao staru tendu te koliko se sjeća, izradu tende je platio NN na ruke, a sve zajedno ga je koštalo oko 45.000,00 kn s time da je on kupio parket za podest. On je angažirao vještaka Milana Novakovića odmah po isteku ugovora kako bi se utvrdili eventualni nedostaci i stanje lokala. Kontrolno brojilo je bilo ugrađeno od samog početka oda kada je lokal otvoren i oduvijek se mogla vidjeti potrošnja vode vezana za taj lokal te je kontrolno brojilo u tom lokalu od 1996, 1997.g. On ne zna na koji je način tvrtka Span napravila obračun potrošnje vode za razdoblje od studenog 2014. do svibnja 2015., pretpostavlja da su pregledali kontrolno brojilo no nije siguran, a mora priznati da on ne kontrolira brojilo koje dođe očitati svaki mjesec iz tvrtke Span, odnosno zna da se u njegovom lokalu troši otprilike 100 Eur mjesečno vode i da mu odjedanput dođe račun od 200 Eur, on bi tada reagirao, dodajući da je prije koja tri mjeseca tvrtka Span postavila i dodatno kontrolno brojilo za njegov lokal koji se sada nalazi u njihovoj garaži ispod njegovog lokala tako da ne moraju ulaziti u tužiteljev lokal. On gradnju kontrolnog brojila nije prijavio ZG Holdingu, i za taj period nije zapisivao točnu mjesečnu potrošnju vode. U odnosu na druge režijske troškove tuženici su iste uredno plaćali, sa tim nije bilo problema, nije dobio nikakvu ovrhu, a ako slučajno sam nešto propustio platiti tuženici bi to uredno platili. On nije siguran da li je račun za vodu od 30.04.2015. unijet u zapisnik o primopredaji, moguće je da nije jer nije niti on siguran da li je do tog dana zaprimio taj račun. Na zapisniku je njegov potpis i mogao se je očitovati na sve što je htio, s time da napominje da je naveo na samom zapisniku oštećenja što su se mogla konstatirati u pola sata koliko je trajala primopredaja. Po ugovoru predujam poreza su trebali plaćati tuženici s time da se ne može sjetiti kada je točno zaprimio dopis porezne o neplaćenom predujmu, ne može se sjetiti da li je vezano za to kontaktira tuženike, nije provjerio sa poreznom već je odmah platio porez jer nije htio imati problema sa poreznom upravom da ga ne bi slučajno zablokirali. Sporna tenda je marke Paulaner odnosno na istoj se nalazio natpis Paulaner a postavljali su je tuženici 2012., 2013.g. Nabavu tende su dogovorili tuženici, a kao što je rekao, tuženici su sa svojih računa tendu platili izravno dobavljačima no napominje da je on taj trošak tende njima nadoknadio kako je prije rekao. On je pisao potvrdu koja prileži listu 16 spisa i u njoj je omaškom naznačeno da je NN primio 45.000,00 kn dana 15.06.2011. a trebalo je pisati 15.06.2015.g., napomenuvši da je tenda koja je izradio gospodin NN skoro identična tendi postavljenoj 2012., 2013.g. kao što je identičan i podest. Tuženici su postavili tendu na terasu i postolje u dogovoru sa njim, a sporazum je bio da će to poslije ostati njemu u vlasništvu, dodajući da u svakom slučaju tuženici to ne bi mogli postaviti bez njegove suglasnosti. Nabavu sponzorskih reklama su dogovarali tuženici, a za konkretni lokal postojale su dvije tende istovremeno, jedna fiksna koja uopće nije sporna i koju su tuženici ostavili nakon izlaska iz lokala i na kojoj su također bile reklame a pretpostavlja da su nju ostavili jer to nisu uveli u poslovne knjige. Druga tenda koju je lako odšarafiti i čiji trošak traži u ovom postupku je također imala na sebi reklame, bila je zavedena u poslovnim knjigama pa zato sada osporavaju da je on platio, a izgled platna na obje tende su dogovarali tuženici. Sve reklame čiji trošak traži su postavili tuženici osim jedne na kojoj piše Trezor, koju je on postavio i koja nije niti sporna jer ju ne traži, no napominje da su sve reklame koje su uzeli tuženici vezane za lokal i smatra da ih tuženici bez njegove suglasnosti nisu mogli niti staviti niti uzeti. On nije nikada platio trošak nabave i postavljanja reklama a misli da nisu niti tuženici s time da ih je on odobrio. Stranke nisu posebno konstatirali stanje lokala prije ulaska tuženika u posjed s time da kada je tužitelj dolazio u lokal, većinom je bilo ok, osim što je već trebalo prefarbati lokal i takve stvari. Primopredaja lokala je trajala samo pola sata jer su tuženici bili u žurbi a on se je uzdao u nalaz vještaka. On je vidio neka oštećenja i prije prestanka ugovora, kada je znao dolaziti u lokal, poput oštećenja na vratima i plafonu no nisu bila krucijalna oštećenja, napomenuvši da je primopredaja napravljena za vikend a njemu je bilo bitno da lokal počne raditi u ponedjeljak. Iako je vidio neka oštećenja koja nije naveo na zapisniku, ističe da je to bilo iz razloga što je primopredaja bila s brda s dola.

16. Dopunski saslušan sukladno uputi drugostupanjskog suda, tužitelj je iskazao da u cijelosti ostaje kod iskaza danog na ročištu 9. siječnja 2017. te napominjem da ugovornu odredbu čl. 5. tumači točno onako kako je formulirana u Ugovoru. Napominje da u Ugovoru iz 2014. godine decidirano piše što tuženici mogu odnijeti te bi tenda i podest bile naznačene u ugovoru da ih mogu odnijeti te isto tako da mogu odnijeti šank onda bi i šank bio naveden u ugovoru. I dalje ostaje kod navoda da je platio navedenu tendu i podest prebijanjem kroz zakupninu i to je bilo njegovo vlasništvo i nije se smjelo odnijeti po ugovoru. Napominje da je izgubio spor u kojem je tužio tuženike za potrošenu vodu i nije mu jasno po kojem je to članku i logici da netko nije dužan platiti vodu koju je potrošio. Na poseban upit suda da li tužitelj misli na čl. 4. toč. 5. Ugovora o zakupu od 5. 5. 2014. iz kojeg proizlazi da je zakupnik (u Ugovoru piše zakupodavac) na ime otkupa inventara - stolovi, stolice, čaše, šalice dao zakupodavcu iznos od 5.000,00 eura, tužitelj navodi da je riječ o toj ugovornoj odredbi i po njemu su tuženici mogli uzeti samo stvari koje su naznačene u toj ugovornoj odredbi. Navodi da su tuženici do sklapanja Ugovora o zakupu iz 2014. zakupninu njemu djelomično plaćali na račun, a djelomično na ruke, s time da su za svaki uplaćeni iznos svaki mjesec to upisali u teku koja je bila kod njih u lokalu, a on bi se u nju potpisao. On je i dalje vlasnik lokala na adresi u [adresa], s time da je isti sada zatvoren. Tužitelj je do sklapanja Ugovora iz 2014. u cijelosti izvršio prijeboj s tuženicima u odnosu na tendu i podest preko prijeboja sa zakupninom, s time da nisu samo tenda i podest bili jedini razlog sklapanja novog Ugovora iz 2014., već su se zajednički dogovorili da se plaćanja zakupnine vrše na račun jer su se do tada svi dugovi isprebijali. Bio je u korektnim odnosima sa tuženicima dok se nije dogodio problem sa vodom. On je naveo u zapisniku da fale tenda i podest jer su oni njegovo vlasništvo. Na poseban upit kako je tužitelj shvatio dio odredbe "da vrate u identičnom stanju", navodi da nikako drukčije nego tako kako je navedeno. Stvarno ne zna kako bi preveo "identično stanje". Na poseban upit da li je njegova namjera bila u vrijeme sklapanja Ugovora iz 2014. da ono što je u njegovom vlasništvu ostane njemu, a ono što je u vlasništvu tuženika ostane njima, tužitelj je naveo da nije zato što je on tendu i podest prebio sa zakupninom kako bi ostale njemu. Na poseban upit suda, tužitelj je iskazao da su tenda i podest bili vlasništvo tuženika, no onda su taj trošak prebili sa zakupninom kako bi to postalo njegovo vlasništvo i iz tog razloga je baš Ugovor iz 2014. kako bi tenda i podest ostali njemu. Navodi da bi po njemu tuženici mogli uzeti iz lokala sve što je bilo njihovo a što nije on otkupio, ali opet napominje da bi to bilo navedeno u ugovoru. Na predočenje primjera punomoćnika tuženika da li bi tuženici npr. mogli uzeti laptop iz lokala koji bi bio njihovo vlasništvo, no koji se nalazio u lokalu 2014. u vrijeme sklapanja ugovora, tužitelj navodi da naravno da bi to mogli uzeti jer kakve bi veze laptop imao sa njim budući je vlasništvo tuženika. No, u tom slučaju ako bi laptop bio korišten u svrhu obavljanja ugostiteljske djelatnosti onda bi bio naveden u ugovoru da ga tuženici mogu nositi sa sobom ili ne bi bio naveden u slučaju da ga je on otkupio. On nije nikoga kontaktirao u vezi postavljanja Paulaner tende i podesta, time su se bavili tuženici, no on je o svemu tome bio obaviješten i bio je suglasan da se postavi i bez te suglasnosti se ne bi mogla postaviti. Zakupnici su dogovarali postavljanje sponzorskih reklama. Tuženici su bili u zakupu kod njega negdje otprilike 2004. - 2005. godine. Sigurno su 2005. radili ugovor o zakupu, no sada se ne može sjetiti kako su u to vrijeme utvrdili stanje prostora.

17. Iz iskaza I-tuženika u bitnome proizlazi da su on i II-tuženik bili u zakupu prostora u lokalu tužitelja počev od 2005.g. i taj se zakup produžavao kroz dva ili tri ugovora s time da je točno da su 2014.g. sklopili novi ugovor sa tužiteljem. Napominje da je dogovor između njih i tužitelja sve do sklapanja ugovora iz 2014.g. bio takav da nisu trebali plaćati troškove komunalne naknade, kao i vodu za lokal odnosno da su to plaćali kroz povišenu zakupninu te kako je zakupnina zbog toga bila viša od uobičajene, bili su oslobođeni od plaćanja komunalne naknade i troškova vode. Oni su u ugovoru iz 2014.g. utanačili da će kao zakupnici plaćati sve režijske troškove za lokal po dospijeću računa no niti jedan račun za vodu im nije stigao na adresu lokala niti ih je o potrebi za njegovim plaćanjem obavijestio tužitelj, pa su on i II-tuženik mislili da nisu u obvezi plaćanja troškova za vodu. Nakon sklapanja ugovora iz 2014., u jednom trenutku ih je tužitelj obavijestio da je došlo do puknuća cijevi, misli da je to bilo u studenom i došlo je do problema jer nisu bili priključeni na mrežu sa svojim brojilom, uslijed čega je tužitelju ispostavljen račun koji je glasio na iznos otprilike 3.000,00 kn za potrošnju vode za par mjeseci i za koji je račun tužitelj tražio da ga plate tuženici. Kako su oni u to vrijeme imali tri lokala, on je znao da je to preveliki iznos za potrošnju vode za 6 mjeseci te on i II tuženik nisu na to pristali, već su tražili da im objasni kako je došlo da tako velikog iznosa, a to je zapravo bio i razlog zašto je došlo do prekida njihove poslovne suradnje sa tužiteljem. Iako su tražili obrazloženje, tužitelj im ga nije dao već je rekao da je to potrošena voda i da se to mora platiti a oni na to nisu pristali te ih je na tom sastanku tužitelj pitao da li žele platiti vodu, oni su rekli da neće, onda je on njima rekao da će onda izaći van iz lokala i to slijedeći tjedan, a tuženik je na to rekao da neće izaći iz lokala drugi tjedan jer imaju ugovor i da ostaju u lokalu do isteka ugovora odnosno svibnja 2015.g., i tako je i bilo. Kako je tužitelj inače teškog karaktera zna biti prgav i svadljiv jer smatra da je on uvijek u pravu, tuženik je pozvao odvjetnika Kusalića da prisustvuje primopredaji prostora, a na primopredaji lokala su bili prisutni on, II-tuženik, tužitelj i odvjetnik Kusalić te još par ljudi kojih se sada ne može sjetiti, sjeća se da je to prošlo dosta stresno. Napravili su popis stvari i što jest i što nije vraćeno. Tuženik napominje da kada su preuzeli lokal, bila je samo jedna konstrukcija tende ispred lokala, nije bilo podesta niti drugih tendi, te su on i II-tuženik kroz razdoblje poslovanja sa sponzorskim novcima nabavili podest i tende, s time da su dali i vlastite novce, dodajući da niti tenda niti podest nisu vlasništvo tužitelja niti je postojao ikakav dogovor da će to ostati njemu, to je vlasništvo njega i II-tuženika kao i vlasništvo ljudi koji su ih sponzorirali, Coca cole, Bazara kava, Paullaner. Napominje da je distributer firme Minti dao novac za kupnju tende a kako se u međuvremenu promijenio distributer tenda, ona je ostala njemu i II-tuženiku te obzirom da su odradili sponzorski ugovor s tim dobavljačem. Oni su se brinuli o održavanju tendi te su mijenjali platno na tendi dva ili tri puta kroz vrijeme što su bili u lokalu i to su ostavili po izlasku iz lokala jer je ta tenda bila u vlasništvu tužitelja s time da da su novce za mijenjanje platna na tendi davali iz svog džepa i nisu tražili tužitelja. Podest su sami platili on i II-tuženik i to su odnijeli sa sobom po izlasku iz lokala. U odnosu na tužbu napominje da prilikom primopredaje lokala o svemu tome nije bilo niti riječi, uredno su sve evidentirali i mislili su da neće biti problema. Tužitelj je kontrolirao plaćanje režijskih troškova na način da su mu oni davali potvrde o plaćanju troškova prilikom plaćanja zakupnine s time da su skoro sve uplatnice za režije dolazile njima u lokal, s time da su neke glasile na tužitelja (struja) a neke na njih (telefon, TV), s time da voda i komunalna naknada nisu dolazile u lokal za vrijeme trajanja zakupa. Oni nikada nisu nikada dobili nikakav obračun potrošnje vode za lokal. Porez na dohodak treba platiti vlasnik lokala no po dogovoru su plaćali on i II-tuženik budući je to tužitelj uvjetovao ostankom u lokalu a plaćali su prema uplatnicama koje im je on dao. Točno je da su platili porez na dohodak dana 24.06.2015. sukladno dogovoru sa tužiteljem iako su već izašli iz lokala s time da se tužitelj kod njih nije raspitivao da li su platiti taj porez. On nije bio prisutan prilikom privatnog vještačenja koji je tražio tužitelj i čiji nalaz prileži tužbi, ing. EN i niti ih je itko obavijestio o tom vještačenju i nije o tome znao sve dok nije zaprimio tužbu. Na predočenje fotografije 1. koja prileži poleđini lista 9 spisa te predočenje fotografije 1. vještačkog nalaza u boji od strane tužitelja, I-tuženik je iskazao da ta fotografija prikazuje njega, II- tuženika i prijatelja KN prilikom demontaže tende, dan prije ili isti dan kada je napravljena primopredaja lokala, prilikom obavljanja završnih radova. Minti d.o.o. bio prvi distributer u Hrvatskoj koji je distribuirao Paullaner pivo, a na predočenje računa Suman d.o.o. iskazao je da se isti odnosi na plaćanje sponzorske tende odnosno konstrukcije od strane Minti d.o.o. koju je konstrukciju postavila tvrtka Suman d.o.o. Na predočenje računa koji prileži listu 44 spisa, I-tuženik je iskazao da se isti odnosi na trošak podesta koji su naručili od Drvopoda d.o.o. i koji su on i II - tuženik sami platili. Decidirano navodi da nije točno da je tužitelj platio tendu i podest i nisu nikad nikakve novce od njega dobili u vezi toga, a koliko se sjeća, podest su kupili zadnjih godina u zakupu lokala, budući su prije imali podest od iverja koji je trunuo i morali su ga zamijeniti. Oni nikada nisu imali dogovor niti pismeni niti usmeni da će tenda i podest preći u vlasništvo tužitelja i to im nije niti bila namjera, napomenuvši da su do problema sa vodom imali super suradnju sa tužiteljem i onda su krenule razmirice. Njemu nije poznato da je neki NN 2011. odnosno tvrtka Grab instalacije montirala tendu ili podest. On i i II-tuženik su dogovarali poslove vezane za sponzorske reklame na način da bi se dogovorili sa sponzorima da mogu kroz određeni period koristiti reklame bez plaćanja ili uz malu cijenu a nakon nekog vremena bi to vratili sponzorima ili bi prešlo u njihovo vlasništvo, ovisno o dogovoru. Tužitelj nije imao nikakve veze sa sponzorima niti se išta dogovarao sa njima. Na predočenje primopredajnog zapisnika, I-tuženik je iskazao da je točno da je tužitelj stavio primjedbe prilikom primopredaje koje su naznačene u primopredajnom zapisniku a tuženici su pored njegovih primjedbi stavili njihove napomene, te su on, tužitelj i II-tuženik potpisali primopredajni zapisnik. Porez na zakup su platili naknadno po izlasku iz lokala, zajedno sa kamatom jer ga nisu platili odmah po dospijeću. Tužitelj njih za vrijeme trajanja zakupa nije posebno tražio i raspitivao o plaćenim režijama, već su mu potvrde o plaćenim režijama pokazivali prilikom plaćanja zakupnine a i s time nije bilo problema sve dok se nije pojavilo pitanje vode. Oni nisu obavijestili tužitelja da su platili porez na zakup. U lokalu su bile dvije tende, jedna na pročelju lokala koja je tamo bila od početka i koju su ostavili tužitelju jer je to njegova i druga tenda koja se nalazila s lijeve strane lokala a koja je bila njihova i tuženici su je uzeli pri izlasku. Dvije sponzorske reklame bile su Paullaner i Bazara bile postavljene u trenutku sklapanja ugovora iz 2014.g., a oni su ih uzeli kada su izašli iz lokala. U ugovoru piše kako su dogovorili vraćanje lokala, ne sjeća se točno što sve piše. On je ugovor o zakupu iz 2014. i odredbu koja propisuje da lokal moraju vratiti u stanju u kojem su ga našli shvatio na način da moraju lokal vratiti u stanju kakvog su ga našli kada su tek ušli u prostor 2005.g. s obzirom na sva ulaganja u međuvremenu, a takvo shvaćanje nisu ugravirali u ugovoru i kao što je naveo sve do problema sa vodom nisu imali nikakvih problema sa tužiteljem. On smatra da može preuzeti stvari iz tog poslovnog prostora budući da je on te stvari kupio. Točno je da su preuzeli demontirane i zapakirane žaluzine kada su ulazili u prostor 2005.g. a oni su ih ih tijekom godina mijenjali, a sada se ne može sjetiti jeli su žaluzine ostavljene prilikom primopredaje prostora. Oni su ledomat, kaffe aparat, stalak za voće, mlinac za kavu ostavili u prostoru prilikom izlaska, budući su bile dio lokala kada su i ulazili u prostor. Oni su za vrijeme zakupa trošili vodu s time da ako se dobro sjeća prosječna potrošnja vode za jedan lokal iznosi otprilike 350-500 kn mjesečno, a točno je da su ugovorili novim ugovorom iz 2014. da će plaćati potrošnju vode. Oni nisu platili dio koji su smatrali nesporan po pozivu tužitelja da plate potrošenu vodu, jer su rekli tužitelju da je ovo preveliki iznos i da im mora dati nekakav izračun odnosno obračun a on im je samo rekao to se mora platiti. Njih nitko iz Spana nas nije kontaktirao vezano za plaćanje vode. Oni su bili u posjedu lokala do 05.05.2015. i koliko zna, platili su cjelokupni iznos poreza za najam lokala sa zakašnjenjem, misli da je obuhvaćao period koji su bili unutra. Na predočenje fotografija u boji od strane tužitelja, I-tuženik je odgovorio da sve fotografije ne odgovaraju stanju lokala prilikom njegove primopredaje, navodeći da ne odgovara fotografija 1 jer prikazuje demontažu tende prije primopredaje, fotografija 3 jer pokazuje podest koji su maknuli prije primopredaje, fotografija 4 prikazuje pravo stanje, fotografije 5 pokazuje pravo stanje, za fotografiju 6 se ne sjeća, fotografija 7 ne prikazuje stvarno stanje jer prikazuje stanje prije primopredaje, a fotografija 9,10,11,12 ,13,14,15,16 i 17 prikazuju stvarno stanje no napominje da je takvo stanje bilo i prije već prilikom ulaska u lokal, čak i gore a on i II-tuženik su godinama ulagali u lokal. Na njegovu žalost nisu konstatirali stanje lokala prilikom sklapanja ugovora iz 2014.g., njemu je poznata odredba čl. 5 Ugovora o zakupu, a on nije siguran da li su ulaganja vršili kroz odbitak pretporeza, to treba pitati računovodstvo.

18. Dopunski saslušan sukladno uputi drugostupanjskog suda, I-tuženik je iskazao da u cijelosti ostaje kod svojih navoda sa zapisnika od 19. travnja 2017.g. On u vrijeme potpisivanja Ugovora o zakupu nije smatrao da trebaju vratiti tendu i podest sukladno čl. 5. jer su tenda i podest bili njihovo vlasništvo. On je tu ugovornu odredbu shvatio da moraju vratiti lokal i stvari koje su zatekli 2005. Točno je da su u Ugovoru o zakupu iz 2014. naveli da će dati tužitelju iznos od 5.000,00 eura na ime otkupa inventara, no napominje da se ta ugovorna odredba samo nastavila na Ugovor iz 2005. Naime, on i II-tuženik su dali tužitelju određenu svotu za otkup inventara kada su ušli u lokal 2005., misli da je to i bilo naznačeno u ugovoru 2005. pa se ova ugovorna odredba samo nastavila u Ugovor iz 2014., odnosno to su naznačili iako mu formalno nisu dali 5.000,00 eura 2014., već 2005. kada su tek ušli u prostor. Također napominje da je bila njihova ideja da sklope novi ugovor o zakupu jer nisu više htjeli cijelo vrijeme plaćati zakupninu na ruke, već su htjeli da se to plaća preko računa i zato su sklopili Ugovor 2014. Napominje da tenda i podest nikada nisu bili vlasništvo tužitelja, niti je postojao ikakav dogovor o tome. To je cijelo vrijeme bilo naše vlasništvo i tužitelj je to znao, jedino što su trebali njega i stanare tražiti dozvolu da ih postave jer je u pitanju zajednički prostor. Također smatra da je to bilo u interesu tužitelja jer je tada prostor bio ljepši te napominje da su se cijelo vrijeme brinuli on i II-tuženik o ulaganju u lokal i u prostor. Inače nije bilo problema sa tužiteljem dok nije došao problem sa vodom. Strop iznad caffe aparata i donja lajsna na šanku bila oštećena već od samog početka, odnosno od 2005.g. Oni su zakupninu do 2014. djelomično plaćali na račun a djelomično na ruke, a koji bi iznos umanjili za trošak koji bi on imao ako bi konzumirao piće sa društvom u lokalu i taj bi dio prebili, s tim da je tužitelj stavio svoj potpis u teku pokraj iznosa. Nije točno da su prebili iznos zakupnine sa troškom tende i podesta. Koliko se sjeća, kada su odlazili uzeli su samo vanjske stolove, unutarnje nisu, te su uzeli vanjske i unutarnje stolice. Unutarnje stolove niu uzeli jer to nije bio predmet ugovora kako su se dogovorili. Navodi da unutarnji stolovi nisu predmet Ugovora iz 2014. jer čl. 4. toč. 5. navodi stolove na ime otkupa inventara, navodi da je već prije bilo dogovoreno 2005. da neće uzimati unutarnje stolove, čak misli da je to možda i naznačeno u Ugovoru iz 2005., nije siguran. Napominje da je ovaj Ugovor iz 2014. sklopljen isključivo radi toga da se zakupnina plaća na račun, a u vezi svega ostalog su postupali sa odnosom povjerenja u tužitelja kao po Ugovoru iz 2005.g. Ugovor iz 2014. je sklopljen, po njemu, isključivo radi knjigovodstvenih razloga, napomenuvši da iz tog razloga nisu uzeli niti šank, niti caffe aparat. Napominje da su se oni ponašali kao da je to njihov prostor, sve su oni ulagali, nikada im tužitelj nije pomogao pa su tako imali dvije provale, sve troškove su oni podmirili, nikada tužitelj ne bi rekao "dečki dajte da vam pomognem". Podest je rađen za potrebe lokala po mjeri, konkretno za potrebe kafića " [obrt]". Podest je tri puta mijenjan sigurno, ako ne i više a zadnji je, misli, bio rađen od mješavine umjetnog drva jer je taj dio najtrajniji i najskuplji. Nakon rastavljanja materijal za podest su iskoristili za drugi lokal. Ugovor su sklapali 2005.g. te 2014.,a između toga je vrijedila ugovorna odredba da se automatski produžuje na godinu ili više ako ga netko od stranaka ne otkaže. Oni nisu uzeli unutarnje stolove te se sjeća, kao i danas, kada je tužitelj 2005. rekao po ulasku u lokal "dečki sve je vaše, poslije možete uzeti što želite, stolove i stolice, osim unutarnjih stolova, to je moje." Tada je naveo da je i tenda ispred lokala njegova, kao i caffe aparat, mlinac, frižider, šank, ledomat, zapravo sve što je fiksno i zatečeno u ulasku u lokal je trebalo ostati tužitelju. Tužitelj je rekao 2005. "sve što je zatečeno morate vratiti nazad, osim unutarnjih stolica i vanjskih stolova i stolica jer ste to platili". Ne može se sjetiti je li to bilo definirano u Ugovoru 2005., misli da jest. Tenda koju su zatekli 2005. je i dalje bila ispred lokala 2014. i nju su i ostavili su je kada su izlazili iz lokala i ona nije sporna. Koliko se sjeća, njihova zakupnina je iznosila 10.000,00 kuna, a u to vrijeme je zakupnina za sličan lokal iznosila oko 7.000,00 kuna po realnoj procjeni. Na poseban upit da li je on Ugovor iz 2014. tumačio na način da ono što je njihovo ostane njima, a ono što je u vlasništvu tužitelja da ostane tužitelju, I-tuženik je odgovorio da jest.

19. Iz iskaza II-tuženika u bitnome proizlazi da se cijelosti pridružuje navodima I-tuženika, napomenuvši da nikada nisu napravili primopredajni zapisnik o izgledu lokala kada su u njega ulazili 2005.g. a čl. iz Ugovora o zakupa iz 2014. koji propisuje da lokal moraju ostaviti u stanju u kojem su ga našli, on i I-tuženik su isti shvatili na način da se odnosi na izgled lokala iz 2005. kada su i ušli u njega, budući da su oni bili u najmu tog lokala punih 10 godina. Nije bilo nikad nikakvog dogovora između njih i tužitelja da tužitelj zadrži ili podest ili tendu ili bilo kakav drugi inventar koji su on i I-tuženik tijekom godina kupili, u isti ulagali ili nabavili i niti im je tužitelj dao ikad ikakve novce za kupnju bilo kakvog inventara, pa tako tende i podesta. Oni na to nikada ne bi pristali jer su u tih 10 godina plaćali veliki iznos najamnine tužitelju. U odnosu na primopredaju prostora 2015.g. navodi da su primopredaji prostora bili nazočni on, I-tuženik, kao i tužitelj s time da su tuženici angažirali i odvjetnika Ivana Kusalića da bude prisutan primopredaji jer su on i I-tuženik sumnjali da bi moglo biti problema sa tužiteljem odnosno da bi moglo doći do ovakvog spora. Primopredaja je bila u ponedjeljak, on i I-tuženik su cijeli dan slagali stvari u prostoru kako bi se izvršila primopredaja koja je bila kasnije tog dana oko 9 navečer, napravili su primopredajni zapisnik i na istom je svaka strana pa tako i tužitelj kao zakupodavac i on i I-tuženik kao zakupnici stavili svoje primjedbe. Na predočenje primopredajnog zapisnika koji prileži 24-25 spisa navodi da je riječ o zapisniku koji su sastavljali prilikom primopredaje, tog dana nije bio prisutan nikakav sudski vještak kako to tvrdi tužitelj, mogao je samo doći naknadno kada su oni otišli. On i I-tuženik su 2005. prilikom ulaska u lokal dali tužitelju iznos od 5.000,00 € za inventar u lokalu kako bi isti bio njihov i mogli se njime koristiti. Na predočenje fotografije iz nalaza i mišljenja vještaka EN II-tuženik je iskazao da fotografija 1 ne predstavlja montiranje tende već predstavlja demontažu tende koju su obavljali on, I-tuženik i konobar a što ih je slikao tužitelj dan prije primopredaje lokala, budući je tužitelj bio prisutan u lokalu dan prije primopredaje i vidio ih je kako demontiraju tendu, nije ništa govorio da je to njegovo, nije im zabranio da ju skinu, samo ih je slikao i nasmijao se i njima je već tada to bilo sumnjivo. Na predočenje 2. fotografije iskazao je da prikazuje stanje nakon demontaže tende i izlaska iz lokala a fotografija 3 pokazuje podest koji su tuženici uzeli prilikom izlaska iz lokala, fotografija 4 prikazuje stvarno stanje nakon demontaže podesta kao i stvarno stanje prilikom ulaska u lokal 2005., a fotografija 5 prikazuje stvarno stanje no takvo je stanje bilo i 2005. kada su ušli u lokal. Fotografija 6 prikazuje stvarno stanje, napomenuvši da su sandučić dobili od Jutarnjeg lista za novine i to tužitelj nije postavio niti je njegovo. Fotografija 7 prikazuje dvije reklame za pića koje su morali demontirati i vratiti sponzoru prilikom izlaska iz lokala jer to ne pripada niti njima niti tužitelju, a fotografija 8 prikazuje stanje nakon skidanja reklama. Fotografija 9 prikazuje stvarno stanje nakon izlaska iz lokala, napomenuvši da su takva vrata bila i 2005., s njima su imali dosta problema jer se zbog mnogo korištenja razdrmaju lajsne pa su u par navrata zvali bravara. Fotografija 10 prikazuje stvarno stanje nakon izlaska iz lokala, dodajući da se to lako može dogoditi u 10 godina poslovanja u javnom prostoru a lokal i nije bio u puno boljem stanju kada su ušli 2005.g. Fotografija 11 prikazuje stvarno stanje nakon izlaska 2015.g., dodajući da je tako bilo i 2005.g. s time da su u dva navrata i prefarbali cijeli lokal. Fotografija 12 prikazuje stvarno stanje nakon izlaska iz lokala no tako je bilo i 2005.g. budući je riječ o prostoru iznad kaffe aparata u koji stalno izlazi para iz aparata za kavu, s time da napominje da to zna jer je od 1998-2005. radio kao konobar za tužitelja dok nije uzeo lokal u najam. Fotografija 13, 14 i 15 također prikazuju stvarno stanje nakon izlaska iz lokala kao i fotografije 16 i 17 no napominje da je riječ o stvarima koje su bile iste kao i prvog dana ulaska u lokal 2005. ako ne i u gorem stanju ili je možda do sitnih oštećenja došlo redovitom uporabom budući da od 1998-2005. uopće nije ulagano u lokal. Oni su cijelo vrijeme imali vrlo visoku najamninu jer nisu trebali plaćati vodu budući je tužitelj bio prištekan na banku. Kroz sve godine, on i I-tuženik konstantno su ulagali u lokal i držali na visokoj razini i za puno stvari nisu niti tražili tužitelja novac što su mogli a neke stvari nisu niti uzeli iz lokala prilikom izlaska jer su htjeli završiti suradnju na miran način. Oni nikada nisu dobili račun za vodu od SPAN-a već im je tužitelj pokazao u koverti neki račun za vodu koju je on platio i rekao da oni to moraju refundirati a oni na to nisu pristali i zbog toga je došlo do prekida suradnje. Tužitelj im nije prigovarao prilikom postavljanja tende i podesta, dapače bio je jako sretan jer su ulagali u lokal. On i I-tuženik su htjeli da se sastavi pisani Ugovor o zakupu 2014. i da se na taj način regulira plaćanje najamnine za lokal na račun tužitelja budući više nisu mogli takav iznos najamnine njemu davati na ruke pa je on htio da to sve štima u poslovnim knjigama. On je ugovor iz 2014.g. shvatio da se on nadovezuje na njihovu prošlogodišnju suradnju kao nastavak i da ga moraju napraviti zbog financijskog dijela, zbog tužitelja i poreza, budući je tužitelj htio da se to evidentira u poreznoj upravi, dok je on htio da plaćanje najamnine ide preko računa s time da je bilo dogovoreno da će on i I-tuženik morati plaćati porez na najam jer će biti uvećan zbog visoke najamnine. U ugovoru iz 2014. ne spominje se stanje objekta iz prošlog ugovora. U ugovoru iz 2014. se ne spominju detalji vezani za lokal i njegov izgled kako ih ovdje tuži tužitelj, napomenuvši da je tužitelj nakon par dana nastavio raditi u istom lokalu a što ne bi mogao da je lokal bio devastiran. Sponzorske reklame su bile prisutne u vrijeme sklapanja ugovora 2014. i iste su prenijete iz prošlih ugovornih odnosa no napominje da one nisu njihovo vlasništvo kao niti vlasništvo tužitelja da ih on može zadržati. Točno je da su podest i tenda bili prisutni u vrijeme sklapanja ugovora 2014., budući da je tenda postavljena negdje 2005.,2006. a podest je godinama mijenjan, te je 2014. to već bio treći podest u pitanju. Sve su uplatnice koje su dolazile u lokal i koje su glasile na njih tuženike, kao i na tužitelja, on i I-tuženik plaćali s time da su uplatnice koje su glasile na tužitelja plaćene dalje prosljeđivali tužitelju. Porez na lokal su platili no misli ne odmah po dospijeću već po izlasku iz lokala s time da su to platili kada im je tužitelj donio uplatnicu budući je ista glasila na njega. Oni su prije ugovora iz 2014. imali još dva ugovora s time da je u ugovoru iz 2005.g. bilo određeno plaćanje najamnine 1.000,00 kn na račun i 9.000,00 kn na ruke, a kako je on htio da se regulira plaćanje cijele najamnine na račun tužitelj je rekao da može pod uvjetom da i oni plaćaju porez na najam. Nisu obavijestili tužitelja da su platili porez na najam jer nisu više bili u kontaktu s time da napominje da su sve zaostale račune platili po dogovoru. Ne zna točno da li je platio porez za svibanj 2015., zna samo da su platili sve što im je tužitelj dao da plate. Točno je da su trošili vodu u lokalu za vrijeme zakupa no napominje da on i I-tuženik još drže dva lokala, jedan u najmu, drugi u vlasništvu i u kojima ima puno veći obim posla i tamo je potrošnja vode otprilike 300,00 kn mjesečno. On i I-tuženik su naknadno vidjeli u ugovoru iz 2014. da je određeno da su i dužni plaćati potrošenu vodu no sve do spornog SPAN-ovog računa nisu nikada dobili uplatnice za vodu niti im je tužitelj pokazao mjerno mjesto. Koliko se sjeća, nije vidio SPAN-ov račun za vodu koji prileži listu 5 spisa niti mu ga je tužitelj pokazao. Ne može se sjetiti da li je isti uočio prilikom prijema tužbe. On po usmenom dogovoru sa tužiteljem nije ništa u obvezi za plaćanja za potrošnju vode i do toga ne bi niti došlo da nije došlo do puknuća cijevi kada su otkrili da se tužitelj prikopčao na banku a što je bilo od prvog dana poslovanja lokala. Sve su primjedbe tužitelja prilikom primopredaje prostora naznačene u primopredajnom zapisniku a o spornim stvarima za koje ih je tužio nije bilo niti riječi.

20. Dopunski saslušan sukladno uputi drugostupanjskog suda, II-tuženik je iskazao da u cijelosti ostaje kod navoda sa zapisnika od 5. rujna 2017. Napominje da nije bilo nikakvih dogovora u vezi prebijanja troškova podesta i tende sa zakupninom, kako to tvrdi tužitelj te bi se u tom slučaju zakupnina povećavala. Navodi da je on imao tu teku u koju smo pisali sve troškove i iste prebijali sa zakupninom, odnosno umanjivali od zakupnine i u njoj nikada nije bio naznačen nikakav trošak tende i podesta. Te teke od 2005. i danas drži u svom posjedu. Tenda je postavljena 2006. a ne 2011. ili 2015., kako je to tvrdio tužitelj prema potvrdi koju je priložio u spis. On ugovornu odredbu čl. 5. iz Ugovora iz 2014. tumači da ono što je Grbavčevo to ostaje njemu a ono što je njihovo, što su oni uložili, proveli u poslovnim knjigama i platili pretporez da je to njihova imovina i da to oni imaju pravo uzeti, napomenuvši da je u ugovoru bilo navedeno da oni ne smiju uzeti tendu i podest, da oni takav ugovor onda ne bi ni potpisali. U odnosu na iznos od 5.000,00 eura na ime otkupa inventara navodi da je točno da su to dali 2005. i to unijeli u Ugovor iz 2014., iako novci nisu dani 2014. već 2005. Točno je što je rekao I-tuženik u odnosu na inventar iz ugovora, pa tako nisu uzeli sa sobom unutarnje stolove jer je tako bilo dogovoreno već 2005.g. Sjeća se da je tužitelj 2005. ili 2006. njima rekao da moraju otkupiti inventar s kojim će raditi za 5.000,00 eura i da će to onda biti njihovo, a ono što je zatečeno i fiksno to ostaje u lokalu. Ne zna da li je u Ugovoru iz 2005. naznačeno koji se točno inventar otkupljuje, s time da misli da su to na jednom papiru naznačili jer, koliko se sjeća, 5.000,00 eura su platili u pet rata po 1.000,00 eura i na jednom je papiru naznačeno da je otkupljen inventar, no ne zna da li je definirano što točno. Podest su po izlasku razmontirali te je materijal odnio za potrebe drugog lokala. Drveni podest nije uništen. Koliko se sjeća, a ne može sa sigurnošću reći, misli da su u periodu od 2005. do izlaska iz lokala sklopili dva ili tri ugovora sa tužiteljem. Koliko se sjeća, bila je riječ o prolongiranju najma. Na poseban upit da li je postojala praksa prebijanja međusobnih tražbina, II-tuženik navodi da su imali praksu da se od osnovne zakupnine prebija odnosno umanji konzumacija pića koje je konzumirao tužitelj u lokalu, s tim da su na to davali popust od 30% i onda bi platili iznos koji bi dobili nakon umanjenja, a tužitelj bi se potpisao kod tog iznosa nakon umanjenja. Do problema sa vodom nisu imali problema sa tužiteljem, imali su uobičajeni poslovni odnos i tužitelj nikada nije imao prema njima kao ni prema njemu dugovanja. Isključivi razlog za sklapanje Ugovora iz 2014. bio taj što su htjeli da se zakupnina plaća preko računa jer im je to jedino odgovaralo. Apsolutno nema veze sa istinom navod tužitelja da je jedan od razloga za sklapanje Ugovora iz 2014. bila tenda i podest jer bi onda to i bilo navedeno u Ugovoru.

21. Iz iskaza svjedoka UN u bitnome proizlazi da je on 2005.g. bio vlasnik i direktor društva Minti d.o.o. a koje je društvo financiralo i izradilo tendu ugostiteljskom obrtu [obrt], budući je njegovo društvo Minti d.o.o. bio generalni zastupnik za pivo Paulaner, a koje je pivo su imali tuženici u svom asortimanu. Tendu je postavilo društvo Suman d.o.o. a njegova je firma platila njima postavljanje tende kao protuuslugu tuženicima za korištenje njihovih proizvoda odnosno piva Paulaner. On se ne može sjetiti koliko je iznosio trošak postavljanja tende, a on naknadno nije imao nikakvih posebnih saznanja o korištenju tende, napomenuvši da je ta tenda postala vlasništvo tuženika, a njegova je firma pratila prodaju Paulaner piva kroz izdavanja računa i distribuciju Paulaner piva, dodajući da je uobičajeno da tenda prelazi u vlasništvo ugostiteljskih objekata te tuženici nisu jedini takav slučaj, imali su više takvih poslovnih suradnja. On se sjeća da je tenda bila plave boje, na resicama je bio istaknut logotip Paulaner i tenda se postavljala na terasu kafića, te je to vrsta tende koja se može samostalno staviti i ukloniti. Na predočenje preslike računa otpremnice broj 1031/SK-3 koja prileži listu 40 spisa svjedok je iskazao da mu je poznata ta faktura i da je riječ o fakturi koja je išla prema njegovom društvu Mint d.o.o. za plaćanje tende, a on je tende tuženicima osigurali i PS materijal, koji je uključivao svjetleću vanjsku reklamu za Paulaner, set čaša Paulaner, točionik za pivo Paulaner budući je bilo riječ o cijelom paketu posebnog pozicioniranja proizvoda marke Paulaner. Na predočenje fotografije 7 koja prileži listu 78 spisa, a koja fotografija čini dio nalaza i mišljenja koje je napravio i dostavio sudu tužitelj, svjedok je iskazao da je riječ o toj tendi te iz fotografije je također vidljivo da je pokraj tende nalazila svjetleća reklama za Paulaner pivo. Njemu nije poznat sadržaj ugovora sklopljen između stranaka od 05.05.2014. godine, a također mu nije poznat niti sadržaj dogovora između stranaka u odnosu na tendu nakon raskida tog ugovora, a on misli da je tenda izrađena 2005. godine ili 2006. godine, ne može sada biti siguran. On je bio u Caffe baru [obrt], zna da je dolazio u vrijeme postavljanja tende i dolazio bi provjeriti da li se poštuju uvjeti suradnje koje su imali s tuženicima, a misli da je prestao dolaziti 2008.g. On nije imao saznanja tko je konkretno vlasnik Caffe bara a niti ga je to zanimalo te mu ime tužitelja RN nije poznato. On se ne može sjetiti da li je tenda koju je postavljalo njegovo društvo za Paulaner bila jedina tenda tada u Caffe baru Trezor.

22. Iz iskaza svjedoka HN u bitnome proizlazi da poznaje tuženike jer je kao gost dolazio u njihov kafić Caffe bar Trezor te se sjeća da kad su izlazili iz lokala, da su trebali demontirati tendu pa im je on pomogao demontirati tendu kao uslugu, napomenuvši da je on izlazio u taj kafić od samih početaka, od 2000 i neke godine koliko se sjeća ta Paulaner tenda nije bila od samih početaka već je naknadno postavljena. Koliko on zna, tu tendu su postavili tuženici budući su dobili ugovor vezano za Paulaner pivo i koliko zna, to je radio gospodin UN, a ta saznanja ima od I i II tuženika jer je s njima bio u prijateljskim odnosima i još uvijek jest i dolazio je kao gost u kafić [obrt] sve do zadnjih dana dok su oni bili u lokalu, a poslije više nije. On misli da je demontiranje Paulaner tende bilo prije otprilike 5 godina, on je u tome sudjelovao a moguće da su sa njim bili i ĆN i ON budući su oni također iz kvarta i dolazili su u kafić i pomažu kad tuženicima trebaju neke radne akcije odnosno pomoć. Na predočenje fotografije u boji broj 1 koja prilaži listu 75 spisa a koja je sastavni dio nalaza i mišljenja koji je dostavio tužitelj uz podnesak od 26.04.2017. godine, svjedok je iskazao da ta fotografija predstavlja skidanje tende i koliko vidi, on je onaj koji sjedi na stolici, osoba krajnje lijevo je ON, osoba na maloj lojtri misli da je LN, a osoba koja stoji na stolu desno je sigurno JN, a pretpostavlja da je ĆN išao tada po pive jer više nije bilo piva u kafiću odnosno uopće više nije bilo robe jer kafić više nije radio. Njemu je poznato da su tuženici bili u zakupu, i da je tužitelj bio vlasnik lokala i poznaje tužitelja jer je dolazio u kafić i dok je on sam držao kafić za sebe, a njemu nisu poznati previše detalji ugovornog odnosa između stranaka, zna da se iznajmljivao kafić, da je inventar pripadao tužitelju a sve ostalo što su naknadno unijeli tuženici bi pripalo tuženicima. Kao što je naveo, tenda Paulaner nije bila tamo od početka već je prema njegovim saznanjima od tuženika postavljena preko sponzorskog ugovora. On ne zna, odnosno nije mu poznat sadržaj dogovora između stranaka što kome ostaje nakon raskida ugovora, a on zapravo nema saznanja da bi inventar pripadao tužitelju, a tuženicima što su naknadno unijeli, to je rekao jer to nalaže sama logika. U to vrijeme ga nije niti interesirao odnos između stranaka niti se je raspitivao, možda bi nešto čuo na kavi dok je bio u kafiću no kako se kaže "uđe kroz jedno uho a kroz drugo izađe".

23. Iz iskaza svjedoka MN u bitnome proizlazi da je on direktor tvrtke SPAN, a problem su otkrili kada je došlo do curenja vode u podrumu zgrade i tada su shvatili da je kafić koji je u vlasništvu tužitelja, a čiji je on bio redovni gost bio priključen na njegovu hladnu vodu a kod FINE na toplu vodu, objašnjavajući da kada je došlo do curenja vode, morali su zatvoriti sve ventile kako bi se otkrilo gdje curi pa je tada i kafić ostao bez vode i onda je njihovog domara kontaktirao tužitelj, dodajući da kada je tužitelj shvatio da će se to otkriti, prvo je predložio njegovom domaru da njega s time ne zamara no ipak mu je domar sve rekao i on je bio ljut pogotovo što je bio i redovni gost u tom kafiću. Rekao je tužitelju da će on u svakom slučaju naplatiti potrošnju vode unatrag 5 godina jer je to stvar principa ili će ga ostaviti isključenog a tužitelj je na to pristao te su zbog toga stavili kontrolno brojilo u njihov prostor gdje su gledali potrošnju vode u naredna dva mjeseca i prema toj potrošnji vode su napravili procjenu potrošnje za 5 godina unazad te su fakturirali račun tužitelju kako je on to tražio i koji je račun platio bez problema. U odnosu na račun koji je predmet ovog postupka i koji mu je račun pokazan od strane suda i prileži listu 5 spisa, svjedok je iskazao da je riječ o računu za potrošnju vode za naredno razdoblje čija je potrošnja napravljena prema kontrolnom brojilu i u dogovoru sa tužiteljem budući je dogovor bio da će tužitelj platiti potrošnju za 5 godina unazad i da će nastaviti plaćati buduću potrošnju vode, a on koliko zna, barem mu je tako rekao domar, tužitelj je imao svoje kontrolno brojilo u kafiću i prije nego što su oni stavili kontrolno brojilo u njihov prostor. Poznaje i tuženike koji su u to vrijeme držali lokal i s kojima je bio u dobrim odnosima i nakon izbijanja te afere sa vodom odmah su mu prišli i bili su zaprepašteni s tom činjenicom, pa je njegovo mišljenje, iako ne može biti 100% siguran u to da oni također nisu znali da je kafić priključen na njegov prostor. Oni su to htjeli riješiti mirno no onda su se oni posvađali sa tužiteljem i izašli iz prostora i svjedok se onda u to više nije miješao. Napominje da je pitanje vode i fakturiranje računa preuzela njegova šefica ureda koja je poslije izravno kontaktirala sa tužiteljem i koja je naslovila da račun glasi osobno na tužitelja i svjedok je siguran sam da su njegov domar i šefica ureda koji su za to bili zaduženi obavijestili tuženike odnosno najmoprimce kako je došlo do fakturiranja računa odnosno procjene potrošnje vode. Njemu nije poznat sadržaj ugovora o zakupu koje su stranke sklopile 2014.g., a obračun potrošnje vode za ovaj postupak prema računu koji prileži listu 5 spisa napravili su na način da su izračun potrošnje prema kontrolnom brojilu pomnožili sa cijenom kubika vode prema važećem cjeniku Vodoopskrbe d.o.o., a on nije tražio dodatno očitovanje od Vodoopskrbe d.o.o. da li se primjerice mijenjala cijena kubika vode niti za ništa drugo. On je 2013.g., odnosno otprilike godinu dana prije afere sa vodom na molbu tuženika sponzorirao kupnju tende koja je i dalje tamo, na istoj piše SPAN TREZOR ali misli da ta tenda nije predmet ovog postupka.

24. Iz iskaza svjedoka NN u bitnome proizlazi da koliko se može sjetiti da je on na poziv stranke RN, ovdje tužitelja 2015.g. ispred kafića [obrt] u [adresa] u [adresa] izradio čeličnu podnu konstrukciju koju je pokrio sa novim podom, kao i tendu, a koliko se sjeća izrada toga je iznosila oko 45.000,00 kn a na predočenje potvrde koja prileži listu 16 spisa potvrđuje da se na istoj nalazi njegov potpis odnosno da je potpisao navedenu potvrdu. On prije ovog posla iz 2015 godine nije nikada surađivao sa tužiteljem niti sa kafićem [obrt], a na upit zašto je navedeno u potvrdi da je tenda izrađena 15.06.2011. a danas je iskazivao da je tendu postavio 2015.g., svjedok je iskazao da je najvjerojatnije došlo do pogreške prilikom pisanje potvrde Kada je došao izrađivati tendu za kafić, na terasi nije bilo nikakve tende jer se sjeća da nisu morali raditi nikakvu demontažu, a na predočenje fotografije 3 koja prileži na listu 76 spisa, svjedok je iskazao da slika prikazuje izgled terase prije nego što je postavio tendu. Navodi da je točno da mu je tužitelj za navedeni posao 2015.g. platio oko 45.000,00 kn, no ne može se sjetiti točnog datuma, da li je to bilo konkretno 15.06.2015.g., a po završetku posla isti mu je uredno plaćen davanjem novca na ruke. On koliko se može sjetiti, izgradnja podesta je iznosila 25.000,00 kn a konstrukcija 20.000,00 kn, a ako je potrebno, može to provjeriti u poslovnim knjigama. On nije izdao račun jer mu je tada to više odgovaralo, i ne može se sjetiti da li je novac od tužitelja proknjižio u poslovnim knjigama. Na upit kako je došao do izračuna radova od 45.000,00 kn, svjedok je iskazao da je do tog iznosa došao kao i uvijek, kao u svakom poslu, uračunao je cijenu materijala i to pomnožio sa koeficijentom obzirom koliko je taj posao kompliciran, te je izračunao iznos i svih potrebnih troškova, s time da nema u svom posjedu račune za potrošeni materijal jer je riječ o 2015., a on je kupovao materijal. Ne može se sjetiti od koga je konkretno nabavljao materijal, budući da i inače ima više dobavljača, ovisi od posla do posla i o konkretnoj situaciji da li trošak materijala knjiži u poslovnim knjigama. On sada ne može ulaziti u detalje kako je konkretno došao do izračuna od 45.000,00 kn odnosno koji je točno dio otpao na radnike, na materijal a koji dio na trošak. On je siguran da je dao pisanu ponudu tužitelju koju je on prihvatio prije nego što su krenuli s izvođenjem radova no ne zna da li i dalje ima tu ponudu te bi trebao pogledati u svojim knjigama, dodajući da koliko se može sjetiti, on nije u ponudi napisao specifikacije koliko tenda mora biti primjerice dugačka ili široka, takve specifikacije pretežito govori usmeno te napominje da je u međuvremenu firma otišla u stečaj pa stvarno ne zna što od toga ima sačuvanoga. On je sve detalje o izgradnji tende i podesta razgovarao sa tužiteljem, a na upit da li je tužitelj od njega tražio da napravi tendu i podest po konkretnim specifikacijama odnosno neku koja je istovjetna drugoj takvoj tendi koja je tamo bila ranije ili mu je pokazivao fotografije, svjedok je iskazao da misli da nije to učinio.

25. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka CN i IN koje je tužitelj predložio u prvostupanjskom postupku obzirom je imenovani odustao od dokaznog prijedloga za njihovim saslušanjem na ročištu održanom dana 08.05.2024.g.

26. Teret dokazivanja jest dužnost određenog procesnog subjekta pružiti sudu obavještenja o dokaznim sredstvima pomoću kojih se sud može uvjeriti u istinitost određene tvrdnje. Odredbom članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, (NN 117/03, stupio na snagu 01.12.2003.g.) napušteno je načelo po kojem je sud dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice te ovlašten izvesti dokaze koje stranke nisu predložile (uz iznimku iz čl. 3. st. 3. ZPP-a i čl. 435. st. 2.ZPP-a). Odredbom čl.7. st.1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima te činjenice utvrđuju, a sukladno odredbi čl. 219. st.1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Dakle, uz izričito propisanu iznimku na strankama je isključiva inicijativa na predlaganju dokaza. U smislu odredbe čl. 221 a ZPP-a ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

27. Nadalje, na temelju članka 319. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje ZOO) odredbe ugovora se primjenjuju onako kako glase. Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenih istim zakonom u smislu čl. 319. stavak 2. ZOO-a.

28. Sukladno uputi drugostupanjskog suda, a analizom iskaza stranaka sud je utvrdio slijedeće:

Tužitelj tumači ugovornu odredbu čl. 5. točno onako kako je formulirana u Ugovoru te je njegov stav da u ugovoru iz 2014. godine decidirano piše što tuženici mogu odnijeti u čl. 4. toč. 5. Ugovora o zakupu od 5. 5. 2014. na ime otkupa inventara – (stolovi, stolice, čaše, šalice) te bi prema tužitelju tenda i podest bile naznačene u toj ugovornoj odredbi da ih mogu odnijeti. Napominje se da je upit da li je njegova namjera bila u vrijeme sklapanja Ugovora iz 2014. da ono što je u njegovom vlasništvu ostane njemu, a ono što je u vlasništvu tuženika ostane njima, tužitelj je naveo da nije zato što je on tendu i podest prebio sa zakupninom kako bi ostale njemu jer su prema tvrdnji tužitelja tenda i podest bili vlasništvo tuženika, no onda su taj trošak prebili sa zakupninom kako bi to postalo njegovo vlasništvo i iz tog razloga je baš Ugovor iz 2014. kako bi tenda i podest ostali njemu. Prema njemu, tuženici mogli uzeti iz lokala sve što je bilo njihovo a što nije on otkupio, no to bi bilo navedeno u ugovoru.

I-tuženik je ugovornu odredbu iz čl. 5 shvatio da moraju vratiti lokal i stvari koje su zatekli 2005.g., a on u vrijeme potpisivanja Ugovora o zakupu nije smatrao da trebaju vratiti tendu i podest sukladno čl. 5. jer su tenda i podest bili njihovo vlasništvo. On je tu ugovornu odredbu shvatio da moraju vratiti lokal i stvari koje su zatekli 2005.g. kada su i ušli u njega, budući da su oni bili u najmu tog lokala punih 10 godina. Nije bilo nikad nikakvog dogovora između njih i tužitelja da tužitelj zadrži ili podest ili tendu ili bilo kakav drugi inventar koji su on i I-tuženik tijekom godina kupili, u isti ulagali ili nabavili i niti im je tužitelj dao ikad ikakve novce za kupnju bilo kakvog inventara, pa tako tende i podesta.

II-tuženik ugovornu odredbu čl. 5. iz Ugovora iz 2014. tumači da ono što je Grbavčevo to ostaje njemu a ono što je njihovo (od tuženika), što su oni uložili, proveli u poslovnim knjigama i platili pretporez da je to njihova imovina i da to oni imaju pravo uzeti, napomenuvši da je u ugovoru bilo navedeno da oni ne smiju uzeti tendu i podest, da oni takav ugovor onda ne bi ni potpisali.

29. Analizom dopunskih iskaza stranaka u odnosu na tumačenje sporne odredbe čl. 5 ugovora o zakupu poslovnog prostora koji je predmet ovog postupka, sud je utvrdio kako su sve stranke prilikom potpisivanja zadnjeg ugovora o zakupu od 05.05.2014.g. tumačile spornu ugovornu odredbu na način da tuženici po prestanku zakupa mogu odnijeti samo inventar i stvari koje su naknadno unijeli u lokal nakon prvog sklopljenog ugovora i koje su stvari bile isključivo u njihovom vlasništvu (a što potvrđuje i sama ugovorna odredba čl. 4.5 ugovora jer inventar koji su tuženici po istoj mogli odnijeti odnosi se na inventar koji su otkupili od tužitelja na samom početku ugovornog odnosa kada su za isti inventar dali 5.000,00 eura). Dakle, tužiteljev stav da tuženici ne mogu odnijeti iz lokala tendu i podest jer bi predmetne stvari bile naznačene u ugovornoj odredbi točki 4.5 bio bi pravilan u slučaju da je tužitelj otkupio od tuženika tendu i podest i time stekao njihovo vlasništvo, no koju činjenicu nije ničim dokazao u ovom postupku.

30. Naime, sama činjenica da se ugovoru o zakupu od 05.05.2014.g. u čl.4.5. ne spominju tenda i podest kao dio inventara koji tuženici mogu odnijeti sa sobom ne podrazumijeva i ne znači sama po sebi da je tužitelj time dokazao svoje vlasništvo nad tendom i podestom (obzirom je njegov stav da uslijed dogovora sa tuženicima da tenda i podest ostaju u njegovom vlasništvu isti nisu niti spominjani u Ugovoru o zakupu od 05.05.2014.g.), već tužitelj prema stavu ovog suda mora dokazati da je stekao njihovo vlasništvo u smislu čl. 219 ZPP-a. Stoga je sud analizom svih provedenih dokaza, te imajući u vidu da sud nalazi kao istinite iskaze oba tuženika koje je prihvatio kao vjerodostojne i kojima je u cijelosti poklonio vjeru, budući su I i II- tuženik iskazivali životno, logično, uvjerljivo i bez zastajkivanja, i čije iskaze potvrđuju i drugi provedeni dokazi tijekom postupka nedvojbeno utvrdio kako tužitelj nije dokazao stjecanje vlasništva nad tendom i podestom, kao i nad sponzorskim reklamama, uslijed čega sud nalazi tužbeni zahtjev neosnovanim u odnosu na uklonjenu tendu i podest, kao i reklame iz razloga kako slijedi:

31. Sud nalazi da je iskaz tužitelja u dijelu iz kojeg proizlazi da je on podmirio trošak tende i podesta koji su izrađeni isključivo za njegov poslovni prostor kao investicija za prostor u budućnosti i tuženici su znali da to ostaje njemu kao vlasniku prostora, te da im je većinu novaca dao na ruke dok su dio prebili kroz zakupninu, na način da nisu trebali platiti cijelu zakupninu a baš iz razloga što se je decidirano dogovorio sa tuženicima da tenda ostaje u njegovom prostoru i da je njegovo vlasništvo, u cijelosti kontradiktoran osim iskazima oba tuženika, ujedno i iskazu svjedoka UN (čiji je iskaz sud također prihvatio kao vjerodostojan i u cijelosti poklonio vjeru, budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo) koji je u svojem iskazu kao vlasnika i direktora društva Minti d.o.o. decidirano potvrdio navode tuženika da je njegovo društvo financiralo i izradilo tendu ugostiteljskom obrtu [obrt], budući je njegovo društvo Minti d.o.o. bio generalni zastupnik za pivo Paulaner, a koje su pivo imali tuženici u svom asortimanu, i da je svjedokova firma platila tuženicima postavljanje tende kao protuuslugu za korištenje njihovih proizvoda odnosno piva Paulaner. Iskaze oba tuženika i imenovanog svjedoka potvrđuje i preslika računa otpremnice broj 1031/SK-3 koja prileži listu 40 spisa iz koje je razvidno da je trošak nabave i postavljanje predmetne tende u iznosu od 20.968,89 kuna podmirilo društvo Minti d.o.o., kao i podredno iskaz svjedoka HN (čiji je iskaz sud prihvatio kao istinit i vjerodostojan). Naime, iako svjedok HN nije imao neposrednih saznanja o navedenom, iz njegovog iskaza proizlazi utvrđenje da je tenda Paulaner prema njegovim saznanjima od tuženika postavljena preko sponzorskog ugovora, a i koja okolnost potvrđuje navode oba tuženika u odnosu na predmetne okolnosti.

32. Nadalje, sud je analizom iskaza I i II-tuženika nedvojbeno utvrdio da su tuženici sami nabavili i platili drveni podest ispod tende te su samostalno i vlastoručno postavili tako da su drvenu opremu za podest kupili kod društva Drvopod d.o.o. i potom samostalno i uz pomoć svojih prijatelja istu opremu montirali, a koju činjenicu potvrđuje i račun-otpremnica broj 33/PP1/4 od dana 21. svibnja 2013. godine, izdanog od strane društva Drvopod d.o.o. i koji račun glasi na ugostiteljski obrt [obrt] (koji je u vlasništvu tuženika) te isti prileži listu 44 spisa.

33. Temeljem svega ranije iznijetoga, a imajući u vidu provedene dokaze, sud nalazi da su tuženici podastrijetim dokazima nedvojbeno dokazali da predmetna tenda i podest, kao i reklame nisu bile pripadak poslovnog prostora i da nikada nisu niti bile u vlasništvu tužitelja, pa tako niti u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu od 05.05.2014.g., niti u vrijeme njegova raskida 05.05.2015.g., slijedom čega se tužitelj neosnovano poziva na odredbu čl. 5 ugovora o zakupu u odnosu na uklonjene stvari. Naime, iako tužitelj tvrdi da navedena odredba ukazuje nedvojbeno na činjenicu da su zakupnici bili dužni predati u posjed tužitelju i tendu, podest i reklame nakon raskida obzirom su isti bili sastavni dio poslovnog prostora u vrijeme sklapanja ugovora od 05.05.2014.g., (budući da isti smatra da je drugačije bilo dogovoreno između stranaka, to bi sigurno bilo utanačeno u ugovoru), sud je uvidom u navedeni ugovor utvrdio kako stranke nisu decidirano naznačili koje stvari zakupnici mogu odnijeti nakon prestanka ugovora (kako to tvrdi tužitelj), već se u odnosu na vraćanje lokala samo odnosi odredba čl. 5 koja samo određuje da je tuženik vratiti u posjed tužitelju lokal u identičnom stanju u kojem ga je preuzeo. Iako bi se formalnom interpretacijom navedene ugovorne odredbe ista mogla protumačiti da bi tuženici bili dužni vratiti tužitelju uklonjeni podest, tendu i reklame jer su one nesporno bile prisutne u lokalu na dan 05.05.2014.g. kada je navedeni ugovor o zakupu sklopljen, pravilnim tumačenjem navedene citirane ugovorne odredbe ne može se doći do tog zaključka budući je smisao iste da zakupnici vrate u posjed zakupodavcu posjed poslovnog prostora i stvari koji su bili u zakupodavčevom vlasništvu u vrijeme zaključenja ugovora, neovisno o tome koje su se sve stvari nalazile u lokalu na dan sklapanja ugovora 05.05.2014.g. U suprotnome, da prihvatimo tužiteljev stav kao pravilan, tada bi svi zakupodavci svijeta mogli potraživati sve stvari koje su se nalazile u njihovom prostoru na dan sklapanja takvih vrsta ugovora, neovisno o tome čije su bile vlasništvo te bi takva interpretacija zakonskih i ugovornih odredbi dovelo do mnogih zlouporaba diljem svijeta. Pozivanje na navedenu ugovornu odredbu bi bilo osnovano jedino u slučaju da je tužitelj dokazao činjenicu da su uklonjene stvari bile u njegovom vlasništvu, odnosno da je dokazao svoju tvrdnju da su ugovorne stranke imale dogovor da iste ostanu u njegovom vlasništvu jer im je za navedene stvari platio trošak nabave, no koju činjenicu nije ničim dokazao u smislu čl. 219 ZPP-a za razliku od tuženika.

34. Naime, sud nije ocijenio kao istinit iskaz tužitelja u dijelu iz kojeg proizlazi da je isti podmirio tuženicima trošak uklonjenih stvari davanjem novca na ruke i kroz smanjenu zakupninu budući je isti, osim što je kontradiktoran iskazima tuženika, ujedno kontradiktoran i samim navodima iz tužbe. To iz razloga što je tužitelj u tužbi potraživao trošak uklonjenih stvari navodeći da je on iste sam postavio i platio u iznosu od 45.000,00 kn dana 15.06.2011.g. prema fakturi koja prileži listu 16 spisa, te je uz tužbu priložio i nalaz i mišljenje vještaka EN iz kojeg proizlazi utvrđenje da fotografija 1 prikazuje postavljanje tende (i koju je fotografiju priložio naručitelj vještačenja), a koje bi okolnosti nedvojbeno upućivale na zaključak da je tužitelj sam postavio i platio tendu 2011.g. koju su tuženici onda sami i bez njegove dozvole demontirali i odnijeli, no koja činjenica nije utvrđena tijekom postupka, već je analizom iskaza svjedoka NN nedvojbeno utvrđeno da se faktura koja prileži listu 16 spisa odnosi na trošak postavljanja i nabave tende koju je tužitelj naručio, postavio i platio u lipnju 2015.g., nakon što su tuženici uklonili i odnijeli sa sobom tendu Paulaner koja je predmet ovog postupka. Isto je također kontradiktorno iskazima oba tuženika, kao i iskazu svjedoka HN temeljem čijih je iskaza nedvojbeno utvrđeno da fotografija za koju je tužitelj tvrdio da prikazuje postavljanje tende (fotografija 1 iz nalaza vještaka EN) zapravo prikazuje demontiranje tende uoči izlaska tuženika iz lokala, i koju je fotografiju tužitelj napravio za vrijeme njegova boravka dok su tuženici demontirali tendu i onda istu priložio za potrebe građevinskog vještačenja vještaka EN pogrešno prikazavši da navedena fotografija prikazuje montiranje tende, a što prema mišljenju ovog suda ukazuje na maliciozno ponašanje tužitelja. Nadalje, ovom sudu se ukazuje krajnje životno nelogičnim i neuvjerljivim navod tužitelja da je novce tuženicima za navedene stvari davao na ruke (bez ikakve potvrde o uplatama) ili kroz smanjenu zakupninu, budući je evidentno u konkretnom slučaju riječ o poslovnom čovjeku koji razumije važnost priznanica i potvrda o plaćanjima. Također valja ukazati na činjenicu da je navod tužitelja o smanjenoj zakupnini uslijed plaćanja istih u cijelosti kontradiktoran navodima oba tuženika koji su iskazali kako su plaćali povišenu zakupninu sve do sklapanja ugovora o zakupu od 05.05.2014.g. jer su bili oslobođeni plaćanja utroška vode i komunalne naknade. Činjenicu da su tuženici plaćali povišenu zakupninu proizlazi podredno i iz same ugovorne odredbe čl. 4.1 koja određuje da je za predmetni prostor određena zakupnina u iznosu od 10.000,00 kn mjesečno, obzirom da iz navoda tuženika da je prosječna zakupnina za sličan prostor u to vrijeme iznosila oko 7.000,00 kn, slijedom čega navedena okolnost upućuje na točnost tuženikovih tvrdnji o povišenoj zakupnini.

35. Nadalje, obzirom da tužitelj tvrdi da je ugovor o zakupu iz 2014.g. djelomično sklopljen radi tende i podesta koji su postali njegovo vlasništvo, ovom sudu se ukazuje životno nelogičnim i neuvjerljivim da onda stranke u taj ugovor ne bi unijele jednu ugovornu odredbu koja se odnosi upravo na tendu i podest o kojima u tom ugovoru nema niti jedne riječi. Naime, sud je prihvatio kao istinit navod tuženika da je ugovor o zakupu iz 2014.g. sklopljen prvenstveno radi toga da se regulira plaćanje zakupa preko računa, obzirom da iz stanja spisa proizlazi da su se stranke prilikom sklapanja ugovora iz 2014.g. fokusirale da je u istom naznačeno plaćanje zakupnine preko računa i plaćanje poreza od strane zakupnika, dok je ugovorna odredba 4.5. u odnosu na inventar koji uzimaju tuženici ostala nepromijenjena iz njihovih prijašnjih ugovora, a koje se postupanje ovom sudu čini nelogičnim i životnim neuvjerljivim u slučaju da je ugovor o zakupu od 05.05.2014.g. bio sklopljen i radi tende, reklama i podesta.

36. U odnosu na naknadu štete s naslova oštećenja u lokalu, sud napominje da je tužitelj dostavio za sud nalaz i mišljenje vještaka EN u odnosu na procjenu visine štete uslijed oštećenja koja su zaostala nakon raskida ugovora i izlaska tuženika iz lokala, no koji nalaz sud nije uzeo u obzir u odnosu na utvrđenje činjenice zaostalih oštećenja u lokalu obzirom je navedeni nalaz sačinjen nesporno bez znanja i prisustva tuženika, što je protivno odredbi čl. 9 Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora (NN broj 125/11; dalje u tekstu: ZZPP), slijedom čega je za utvrđenje zaostalih oštećenja u prostoru sud prilikom presuđenja isključivo razmatrao primopredajni zapisnik od 05.05.2015.g. sačinjen prilikom primopredaje prostora na kojem su bile prisutne sve ugovorne stranke (zakupodavac i oba zakupnika), kao i punomoćnik zakupnika, odvjetnik Ivan Kusalić i koji su zapisnik potpisale sve ugovorne strane i na isti stavili svoje primjedbe i napomene.

37. Nadalje, sud je proveo građevinsko vještačenje na okolnost visine zaostalih oštećenja i vrijednosti uklonjenih stvari po stalnom sudskom vještaku FN.

38. Iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka FN od 22.07.2021.g. proizlazi troškovnik sanacije oštećenja, sukladno tržišnim cijenama radova i materijala, a koji troškovnik prileži listovima 238-241 spisa. Također je mišljenje vještaka da je trošak postavljanja tende i terase, trošak materijala i postavljanja drvenog podesta (terase) obrubljenog drvenim okvirom, s ispunom od kompozit drva s podkonstrukcijom te materijala i postavljanja tende koju je tužitelj platio u iznosu od 45.000,00 kn opravdan. Ukupna vrijednost sanacije navedenih oštećenja u poslovnom prostoru, nabava i postavljanje tende te izrada terase na adresi [adresa] iznosi 54.948,60 kn.

39. Saslušan povodom prigovora tuženika na ročištu održanom dana 02.03.2022.g. vještak FN je iskazao da je nalaz i mišljenje napravio sukladno zadatku suda a nalaz i mišljenje je bazirao na fotografijama koje je sačinio vještak EN za potrebe njegovog nalaza, zbog odmaka vremena. Naime, on je otišao na adresu lokala koji je predmet ovog postupka i vidio je da je lokal zaključan i ono što je mogao vidjeti kroz prozor lokala, da su i nadalje prisutna oštećenja kako to proizlazi iz fotografija u spisu. Prilikom izrade nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir primopredajni zapisnik te napominje da mu je zadatkom suda bilo određeno provesti vještačenje na okolnost oštećenja upisana u točki 4. Tužbe. On može izvršiti dopunu nalaza i mišljenja na način da uzme u obzir primopredajni zapisnik no za isto bi se trebao očitovati pisanim putem. Prema Primopredajnom zapisniku očitovao se je na vrijednost terase i podesta koji su obuhvaćeni stavkom 1 i 2 Troškovnik u sklopu njegovog nalaza i mišljenja, na vrijednost reklame koja je obuhvaćena stavkom 3 i 5 Troškovnika, na oštećenje stropa koja je obuhvaćena stavkom 9 Troškovnika i oštećenje donje lajsne na šanku koja je obuhvaćena stavkom 10 Troškovnika. Na vrijednost žaluzine koja nedostaje u lokalu nije se očitovao. Prema primopredajnom zapisniku nema drugih oštećenja već iz istog proizlazi da su ostale stvari predane ispravne i neoštećene. On je za potrebe nalaza i mišljenja jednim dijelom koristio točku 2. Procjene i Troškovnik sanacije iz nalaza i mišljenja EN u dijelu koji se odnosi na opise oštećenja dok je vrijednost sanacije izračunao sukladno tržišnim cijenama radova i materijala i Biltena radova u visokogradnji prema cijenama na dan izrade nalaza. Na posebno pitanje da li može vještak utvrditi temeljem stanja spisa kada su nastala sporna oštećenja, vještak odgovara da ne može utvrditi temeljem stanja spisa kada su točno sporna oštećenja nastala. Na posebno pitanje temeljem čega je utvrdio vrijednost oštećenja spuštenog stropa po točki 9, kada nije imao fotografije istog, vještak navodi da je isto utvrdio temeljem opisa oštećenja i količine preuzetih iz Troškovnika nalaza Mile Novakovića, a te bi parametre mogao sam utvrditi da je izvršen očevid lokala. Promjena oštećenja ne bi bitno utjecala na iznos popravka stropa u pretprostoru sanitarija i u spremištu te i u ostalim prostorima i zbog proteka vremena se ne bi ništa bitno promijenilo. On je u odnosu na podest od vještaka EN preuzeo podatke o površini podesta s time da je konstrukciju koja je i dalje vidljiva na mjestu lokala i izmjerio koja po gabaritima odgovara staroj tendi. Na posebno pitanje na temelju kojih je parametara vještak utvrdio sanaciju tende i podesta, vještak je iskazao da je sanaciju tende i podesta utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka EN i očevidom gdje je utvrdio prebrisanu površinu gdje se nalazila stara terasa i tenda te sam u troškovniku iskazao točne mjere za koju se odnosi cijena izrade terase te nabava i postavljanje nove tende. Raspon postojeće tende je utvrdio iz fotografije u spisu gdje se vide mjesta učvršćenja konstrukcije tende, a iz broja fulir pločica između mjesta temelja je utvrdio raspon tende. Visinu tende je pretpostavio jer ju nije iz čega utvrditi te se visina određuje na temelju najnižeg položaja iz izbačaja tende, a koja mora biti viša nego što je potrebni slobodni profil za prolazak.

40. Sud je također pozvao građevinskog vještaka FN na izradu dopunskog nalaza i mišljenja na okolnosti određene rješenjem od 13. travnja 2021., sukladno uputi Županijskog suda iz odluke od 15. rujna 2023.g.

41. Iz dopune nalaza i mišljenja građevinskog vještaka FN proizlazi utvrđenje da je on pri očevidu koji je obavio sa sudskom komisijom 30. listopada 2024 godine izvršio pregled i premjer predmetnih prostorija na adresi [adresa] te je izvršio fotografiranje i potrebna mjerenja. Sukladno zadatku suda, u osnovnom nalazu i mišljenju izrađen je troškovnik sanacije oštećenja. Troškovnik je sastavljen prema popisu oštećenja iz točke IV tužbe, nastalih na poslovnom prostoru koji se nalazi na adresi u [adresa] sukladno tržišnim cijenama radova i materijala. U odnosu na izrađeni troškovnik očevidom je utvrđeno da se tenda i terasa nalaze na prostoru ispred lokala. Ulazna vrata su oštećena te su vidljivi tragovi korištenja ali su vrata funkcionalna. Na stupu nisu vidljiva oštećenja. Na drvenim oblogama zida lijevo od ulaza na zidu se primjećuju tragovi korištenja u vidu blage izlizanosti, na ostalim dijelovima je obloga uredna. Na spuštenom stropu iznad šanka nisu vidljiva oštećenja. Lajsna oko šanka nije izvitoperena te je uredno prilijegala uz drvenu oblogu. Limena obloga stupa na sebi ima nekoliko udubljenja ali su blaže prirode te nisu vidljiva iz svih kutova. Na vratnom krilu toaleta nisu bila vidljiva oštećenja. Spušteni strop u predprostoru sanitarija i spremišta nije oštećen osim pomaknute gipskartonske ploče u jednom dijelu dimenzija cca 250 x 600 mm. Parket je uredne boje i bez tragova izlizanosti. Tko je i kada izvršio popravke i montažu tende i podesta, vještak nema saznanja. Fotografije koje su prilog ovoj dopuni nalaza i mišljenja prikazuju mjesta vraćenih uklonjenih materijalnih stvari (tenda i podest) te popravljena sanirana oštećenja. Slijedom navedenog a prema podacima s očevida, mišljenje je vještaka da su predmeti koji su nedostajali (uklonjeni) sada na mjestu gdje su prethodno bili te da su oštećenja sanirana. Prilikom očevida uočio je puknuće keramičke pločice u WC-u lokala koja nije spomenuta u osnovnom nalazu i mišljenju. Vještak nema saznanja kada i tko je uklonio oštećenja u odnosu na fotografije na temelju koji je napravljen osnovni nalaz i mišljenje. U ostalom dijelu u cijelosti ostaje kod ranije danog nalaza i mišljenja.

42. Sud je u cijelosti ocijenio nalaz i mišljenje građevinskog vještaka FN vjerodostojnim, kao i njegovu dopunu nalaza i pisana i usmena očitovanja jer je u svemu postupio prema zadatku suda te objektivno i savjesno u skladu s pravilima struke izradio nalaz i mišljenje poštujući sve relevantne okolnosti konkretne situacije kao i pravila znanosti i prakse, a i na prigovore tuženika je odgovoreno na način koji prihvaća sud.

43. Nadalje, kao što je već naprijed navedeno, sud je prilikom odlučivanja o nastalim oštećenjima razmatrao primjedbe tužitelja iz navedenog zapisnika, a iz kojeg proizlazi da na vanjskoj terasi fali podest i tenda Paulaner, da fale dvije reklame (Paulener i Bazzara) koje su se nalazile na bočnoj strani fasade i na kućicama od ventilacije, a za koju je primjedbu zakupnik stavio napomenu kako isto nije vlasništvo zakupodavca, a koji je dio tužbenog zahtjeva sud ocijenio kao neosnovan iz naprijed navedenih razloga. Iz primopredajnog zapisnika nadalje je naznačena primjedba tužitelja da je u lokalu oštećen strop iznad caffe aparata 2/2 cca 0,5 m2, da nema zalužina u lokalu, i za koju je primjedbu zakupnik naznačio napomenu da se nalaze u skladištu te primjedba zakupodavca da je oštećena donja lajsna na šanku.

44. U odnosu na primjedbe tužitelja koje se odnose na oštećenja u lokalu na način da je oštećen strop iznad caffe aparata 2/2 cca 0,5 m2, da nema zalužina u lokalu, te da je oštećena donja lajsna na šanku, a obzirom su tuženici na primopredajnom zapisniku stavili napomene da se predmetna oštećenja nalaze od samog početka ugovornog odnosa, odnosno da se zalužine nalaze u skladištu, to sud nalazi da je teret dokaza u smislu čl. 219 ZPP-a na tuženicima da navedena oštećenja nisu bila prisutna u lokalu u vrijeme sklapanja ugovora od 05.05.2014.g. Naime, sukladno uputi drugostupanjskog suda, sud nalazi da su tuženici dužni dokazati u smislu čl. 219 ZPP-a da su sporna oštećenja postojala prije stupanja u posjed poslovnog prostora, budući su imenovani u ugovoru o zakupu potvrdili da su lokal primili u ispravnom i urednom stanju u smislu čl. 5. Ugovora o zakupu poslovnog prostora koja jasno određuje da je zakupnik dužan zakupodavcu predati poslovni prostor u stanju u kakvom ga je preuzeo i da zakupnik potpisom potvrđuje da je prostor preuzeo u ispravnom i urednom stanju.

45. Stoga, kako je iz iskaza I i II-tuženika razvidno da su oštećenja u vidu oštećenog stropa iznad caffe aparata i oštećene donje lajsne na šanku postojala već u vrijeme početka zasnivanja njihovog ugovornog odnosa obzirom je navedeni lokal radio kao caffe bar i prije njihovog zakupa te obzirom na činjenicu da je II-tuženik radio kao konobar za tužitelja od 1998.g. - 2005.g. dok nije uzeo lokal u najam (a koja okolnost proizlazi iz iskaza II-tuženika), sud nalazi da su tuženici svojim iskazima u smislu čl. 219 ZPP-a dokazali svoje navode da su predmetna oštećenja postojala u lokalu i prije nego što su oni uzeli u zakup predmetni lokal 2005.g.

46. Nadalje, kako tužitelj nije dokazao da su oštećenja nastala uslijed izvanrednog korištenja izvan svrhe kojoj su namijenjene, odnosno da je do navedenih oštećenja došlo krivnjom ili nepažnjom tuženika, to je sud ocijenio kao neosnovano potraživanje tužitelja s naslova zaostalih oštećenja u lokalu po raskidu ugovora, primjenom odredbe čl. 18 st. 4 ZZPP-a koja određuje da zakupnik ne odgovara za pogoršanje stanja poslovnoga prostora, uređaja i opreme koje je nastalo zbog redovitoga korištenja, a obzirom na činjenicu su stranke bile u višegodišnjem poslovnom odnosu te obzirom na činjenicu da je predmetni lokal radio kao caffe bar bar od 1998.g., kada je u njemu II-tuženik radio kao konobar tužitelja. Također valja ukazati da oštećenja u vidu oštećenog stropa iznad caffe aparata i oštećene donje lajsne na šanku sama po sebi ne ukazuju da lokal nije u urednom i ispravnom stanju, obzirom je riječ o manjim oštećenjima uslijed kojih lokal može normalno raditi.

47. U odnosu na dio primopredajnog zapisnika iz kojeg proizlazi su skinute zalužine u lokalu, sud ističe kako tužitelj nije opovrgnuo navode tuženika da su predmetne zalužine skinute i da se nalaze u skladištu (što upućuje na zaključak da tužitelj može doći u njihov posjed te da tuženici nisu dužni naknaditi njihov trošak), Također valja iskazati da iz računa-otpremnica broj 2108 od 01.08.2005.g. prema ponudi broj 2268 od 21.07.2005.g. te iz računa-otpremnice broj 260 od 31.08.2008.g. (list 31-33 spisa) razvidno da su tuženici platili trošak aluminijskih žaluzina u dva navrata za vrijeme trajanja zakupa, kao i ledomat dana 30.07.2008.g. (isto je razvidno iz računa-otpremnice koja prileži listu 29 spisa), i koji računi dokazuju da su navedene stvari-ledomat i aluminijske žaluzine bile vlasništvo tuženika, slijedom čega je tužitelj prema stavu ovog suda bio dužan dokazati da su žaluzine bile njegovo vlasništvo, odnosno da u vrijeme sklapanja i raskida ugovora o zakupu žaluzine koje su se nalazile u predmetnom lokalu nisu iste žaluzine koje su kupili tuženici prema računima koje prileže listu 31-33 spisa, no koje činjenice tužitelj nije ničim dokazao do okončanja ovog postupka.

48. Preostala oštećenja u predmetnom lokalu koje je vještak FN izradio prema nalazu i mišljenju vještaka EN sud nije razmatrao jer kao što je već navedeno, nalaz i mišljenje EN nije izrađen sukladno čl. 9 ZZPP-a, obzirom je navedeni nalaz sačinjen nesporno bez znanja i prisustva tuženika, odnosno zakupnika, slijedom čega potraživanje tužitelja s naslova oštećenja lokala naznačenih u nalazu i mišljenju EN sud ocjenuje neosnovanim, kao i potraživanje tužitelja koje se odnosi na oštećenja naznačenih u primopredajnom zapisniku iz naprijed navedenih razloga.

49. Čak i u slučaju da se prilikom donošenja odluke koristi nalaz i mišljenje EN za potrebe utvrđenja vrste oštećenja u lokalu i troška njhove sanacije, sud nalazi da su tuženici svojim iskazima dokazali svoju tvrdnju da su sva oštećenja postojala i u vrijeme zaključenja ugovora od 05.05.2014.g. Naime, kako je sud u cijelosti prihvatio kao istinite iskaze oba tuženika u odnosu na činjenicu da je ugovor o zakupu od 05.05.2014.g. sklopljen isključivo radi reguliranja plaćanja zakupnine preko računa, tako da sud pretpostavlja da se ugovorne stranke u vrijeme potpisivanja ugovora 2014.g. nisu fokusirale na ostale detalje naznačene u tom ugovoru, pa je čak u ugovoru od 05.05.2014.g. zaostala ugovorna odredba iz 2005.g. da su tuženici dali tužitelju iznos od 5.000,00 eura na ime otkupa inventara, iako je nesporno utvrđeno da su tuženici taj novac dali tužitelju 2005.g., dakle 9 godina ranije. Sud stoga nalazi da sama činjenica da je u ugovoru o zakupu iz 2014.g. naznačena stavka da tuženici preuzimaju prostor u urednom stanju ne znači sama po sebi da u lokalu 2014.g. nije bilo predmetnih oštećenja, već su stranke ovlaštene dokazivati suprotno u ovom postupku.

50. Iz iskaza I-tuženika proizlazi na predočenje fotografija iz nalaza i mišljenja vještaka EN naveo da fotografija 4 prikazuje pravo stanje, fotografije 5 pokazuje pravo stanje, za fotografiju 6 se ne sjeća, fotografija 7 ne prikazuje stvarno stanje jer prikazuje stanje prije primopredaje, dok fotografije 9,10,11,12 ,13,14,15,16 i 17 prikazuju stvarno stanje, napomenuvši da je takvo stanje bilo i prije već prilikom ulaska u lokal, čak i gore a on i II-tuženik su godinama ulagali u lokal.

51. Nadalje, iz iskaza II-tuženika proizlazi da fotografija 5 prikazuje stvarno stanje no takvo je stanje bilo i 2005. kada su ušli u lokal, dok fotografija 6 prikazuje stvarno stanje, napomenuvši da su sandučić dobili od Jutarnjeg lista za novine i to tužitelj nije postavio niti je njegovo. Fotografija 7 prikazuje dvije reklame za pića koje su morali demontirati i vratiti sponzoru prilikom izlaska iz lokala jer to ne pripada niti njima niti tužitelju, a fotografija 8 prikazuje stanje nakon skidanja reklama. Fotografija 9 prikazuje stvarno stanje nakon izlaska iz lokala, napomenuvši da su takva vrata bila i 2005., s njima su imali dosta problema jer se zbog mnogo korištenja razdrmaju lajsne pa su u par navrata zvali bravara. Fotografija 10 prikazuje stvarno stanje nakon izlaska iz lokala, dodajući da se to lako može dogoditi u 10 godina poslovanja u javnom prostoru a lokal i nije bio u puno boljem stanju kada su ušli 2005.g. Fotografija 11 prikazuje stvarno stanje nakon izlaska 2015.g., dodajući da je tako bilo i 2005.g. s time da su u dva navrata i prefarbali cijeli lokal. Fotografija 12 prikazuje stvarno stanje nakon izlaska iz lokala no tako je bilo i 2005.g. budući je riječ o prostoru iznad kaffe aparata u koji stalno izlazi para iz aparata za kavu, s time da napominje da to zna jer je od 1998-2005. radio kao konobar za tužitelja dok nije uzeo lokal u najam. Fotografija 13, 14 i 15 također prikazuju stvarno stanje nakon izlaska iz lokala kao i fotografije 16 i 17 no napominje da je riječ o stvarima koje su bile iste kao i prvog dana ulaska u lokal 2005.g., ako ne i u gorem stanju ili je možda do sitnih oštećenja došlo redovitom uporabom budući da od 1998.-2005. uopće nije ulagano u lokal.

52. Slijedom iznijetoga, čak i u slučaju korištenja nalaza i mišljenja vještaka EN sud nalazi da su tuženici svojim iskazima dokazali navode da su predmetna oštećenja postojala i u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu od 05.05.2014.g., pa čak i u vrijeme sklapanja prvog ugovora o zakupu iz 2005.g., obzirom je sud iskaze tuženika u cijelosti prihvatio kao istinite obzirom su bili sukladni svim provedenim dokazima. Sud je stoga primjenom odredbe čl. 18 st. 4 ZZPP-a ocijenio kako tuženici nisu odgovorni za pogoršanje stanja poslovnoga prostora, uređaja i opreme koje je nastalo zbog redovitoga korištenja, a obzirom na činjenicu su stranke bile u višegodišnjem poslovnom odnosu i obzirom na činjenicu da je velika većina oštećenja u lokalu bila prisutna već 2005.g.

53. U odnosu na potraživanje tužitelja koje se odnosi na račun koji je tvrtka SPAN d.o.o. ispostavila tužitelju u iznosu od 3.887,13 kuna za period od 01.11.2014.g. do 30.04.2015.g., a koji je račun tužitelj kao vlasnik prostora platio dana 20.05.2015.g., valja iskazati da iz iskaza stranaka i saslušanog svjedoka MN, što je među strankama tijekom postupka u biti bilo nesporno, proizlazi da ugostiteljski objekt u vlasništvu tužitelja nije imao vlastito brojilo za vodu, već je u razdoblju od 1996. pa do danas bio spojen na cijevi susjednog lokala. Također proizlazi da je od samog početka postojalo kontrolno brojilo, međutim niti tužitelju niti zakupcima sve do 2014. godine nije stigao niti jedan račun za potrošnju vode, što znači da tu potrošnju za lokal u razdoblju od 18 godina nitko nije mjerio putem kontrolnih brojila, već ju je u cijelosti plaćao korisnik susjednog poslovnog prostora. U ovom postupku do obračuna potrošnje vode za utuženi period od 01.11.2014.g. do 30.04.2015.g. došlo se je na način da je društvo SPAN prema kontrolnom brojilu pomnožilo potrošnju vode sa cijenom kubika vode prema važećem cjeniku Vodoopskrbe d.o.o.

54. Nadalje, predmetne činjenice ujedno su i utvrđene u predmetu koji se vodio pred ovim sudom pod brojem P-3233/17 (prijašnji broj spisa P-423/15) između istih stranaka samo za različito vremensko razdoblje, u kojem se tužbeni zahtjev odnosio na račun koji se odnosi na potrošnju vode u predmetnom lokalu u razdoblju od 01.11.2010. do 01.11.2014. u iznosu od 38.861,25 kn, a koji račun je tužitelj podmirio 07.01.2015. godine i u kojem je postupku utvrđeno da se, nakon što je utvrđeno da ugostiteljski objekt tužitelja ne plaća vodu, do obračuna vode došlo na način da se izmjerila potrošnja jednog mjeseca (i to u studenom 2014. godine), a potom se ona pomnožila s razdobljem od 48 mjeseci unazad, što je pokrivalo period od 01.11.2010. do 01.11.2014. godine.

55. Sud je na prijedlog tužitelja proveo dokaz vještačenjem po vještaku Kristijanu Toleu iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi utvrđenje da temeljem izvršenog uvida u dokumentaciju predmeta i svog nalaza a pod pretpostavkom da je društvo SPAN d.o.o. pravilno utvrdilo potrošenu vodu koju je tužitelj odnosno tuženik potrošio u razdoblju od 01.11.2014.g. do 30.04.2015.g. u iznosu od 203 m3, vještak nalazi da je društvo SPAN d.o.o. zaračunalo 11,04 kuna manje po m3 potrošene vode nego što je tu vodu platilo društvu Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. u predmetnom razdoblju, a iz toga proizlazi da je tužitelju a u konačnici posredno i tuženiku zaračunato manji iznos od 2.241,12 kuna (11,04 kn x 203 m3) nego što je trebalo prema cjeniku društva Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. Ovdje valja napomenuti da je pogrešan stav tuženika da se vještačenje nije moglo provesti obzirom je tužitelj predložio pribavu dokumentacije temeljem koje je provedeno vještačenje nakon zaključenja prethodnog postupka budući je stav ovog suda da je samim pravodobnim predlaganjem financijskog vještačenja obuhvaćena i pribava dokumentacije potrebne za vještačenje, odnosno da stranke nisu dužne zasebno predlagati koju dokumentaciju treba pribaviti za potrebe vještačenja, ukoliko su pravodobno predložile odgovarajuće vještačenje.

56. Saslušan povodom prigovora tuženika vještak Kristijan Tole je iskazao kako je on vještak financijske struke te se on ne može očitovati da li je netko brojilo ispravno ili da li postoji brojilo, o čemu se može očitovati vještak odgovarajuće struke, a on je tu činjenicu utvrdio iz spisa temeljem iskaza gospodina MN, predsjednika uprave društva Span, te je potrošnja iz spisa pomnožena sa cijenom kubika vode društva Vodoopskrbe i odvodnje d.o.o. dala iznos koji je vještak naveo u svom mišljenju. On nije izvršio uvid u kontrolno brojilo, i nije mu poznato da li kontrolno brojilo ima Atest. Iz podataka Vodoopskrbe koji se nalaze u spisu može se iščitati stanje kontrolnog brojila, budući se na stranici 105 spisa nalazi očitanje vodomjera broj [broj vodomjera] od društva Span, a u spisu se nalaze i računi Vodoopskrbe i odvodnje iz kojih je vidljivo koliko je potrošeno vode u utuženom periodu, dodajući da iz stanja spisa proizlazi da se utuženi računi za potrošenu vodu odnose na cijelu poslovnu zgradu u kojoj se nalazi i tvrtka Span, a ne samo na potrošnju vode tvrtke Span d.o.o. Na poseban upit tuženika da li se može iz dokumentacije Vodoopskrbe povezati konkretna potrošnja vode u poslovnom prostoru koji je predmet ovog spora, vještak je odgovorio da je u konkretnom slučaju riječ o poslovnoj zgradi u kojoj se nalaze poslovni prostori pa zbog te činjenice Vodoopskrba ne šalje pojedinačne račune svakom poslovnom prostoru, već šalje zbirni račun za cijelu zgradu na kojem je utvrđen iznos ukupno potrošene vode i cijena te upravitelj zgrade fakturira pojedinim najmoprimcima koliko su potrošili prema mjerilima za koje je utanačen svaki pojedini prostor. U konkretnom slučaju Vodoopskrba nije u mogućnosti poslati pojedinačni obračun potrošene vode samo lokalu koji je predmet ovog postupka, jer to pravno nije moguće, jer Vodoopskrba nema ugovor sa pojedinim poslovnim prostorima, već sa vlasnikom poslovne zgrade. Na upit tuženika da li se vještak može očitovati da li bi ukoliko se danas izvršio uvid u kontrolno brojilo, mogla utvrditi količina potrošnje vode za utuženi period, vještak navodi da to nije moguće te da se može utvrditi samo ukupna potrošnja vode do današnjeg dana.

57. Odredbom čl. 205. st. 2. Zakona o vodama (Narodne novine br. 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14 – dalje ZOV) propisano je da je cijena vodnih usluga prihod isporučitelja vodne usluge, a da je obveznik plaćanja vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi (korisnik).

58. Odredbom čl. 88. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga (Službeni glasnik grada Zagreba broj 17/13 – dalje Opći uvjeti), koji su donijeti na temelju odredbe čl. 215. ZOV propisano je da korisnici usluga količinu isporučene vodne usluge plaćaju prema cijeni vodne usluge utvrđenoj važećom odlukom o cijeni vodnih usluga isporučitelja, a u slučaju izmjena cijene vodne usluge isporučitelj usluge će na svojoj internet stranici, putem sredstava javnoga priopćavanja ili na drugi uobičajeni način o tome obavijestiti korisnike usluga. Čl. 90 nadalje propisuje da isporučena voda za svaki stan u stambenim zgradama za koje su lokacijske dozvole izdane prije 1. siječnja 2000. godine obračunava se na način da se očitana potrošnja glavnog vodomjera raspoređuje na pojedine korisnike usluge prema broju prijavljenih osoba kod svakoga korisnika usluge. U stambenim zgradama gdje se nalazi prostor za obavljanje poslovne djelatnosti, a nisu ugrađeni sekundarni ili interni vodomjeri, korisnici usluge ovlašteni su sporazumjeti se o udjelima u plaćanju usluge. Ukoliko se korisnici usluge ne mogu sporazumjeti o udjelima u plaćanju usluge ili jedan od korisnika usluge obavijesti Isporučitelja da otkazuje postignuti sporazum, Isporučitelj je ovlašten odrediti udjele u plaćanju usluge temeljem podataka kojima raspolaže, te vlastitom procjenom. Sporazum iz stavka 2. ovoga članka mora sadržavati osim udjela u potrošnji i ime i prezime odnosno naziv korisnika usluge, osobni identifikacijski broj, adresu odnosno sjedište, te broj računa. Dostavlja se Isporučitelju u pisanom obliku i mora biti ovjeren potpisima i pečatima (za pravne osobe odnosno obrtnike) svih stranaka u sporazumu. Korisnici koji imaju ugrađene vodomjere koji su u njihovom vlasništvu i mjere potrošnju u prostorima za obavljanje poslovne djelatnosti, a koje je Isporučitelj prihvaćao za obračun potrošnje, dužni su dostaviti ovjernicu o zadovoljavanju mjeriteljskih zahtjeva. Ukoliko istu ne dostave nakon dostavljenog poziva Isporučitelja ili ne predaju zahtjev za ugradnju paralelnog vodomjera postupit će se kao u stavku 2 i 3 ovog članka. Ukoliko korisnici u razdoblju do isteka roka valjanosti dostavljene ovjernice o zadovoljavanju mjeriteljskih zahtjeva ne ugovore ugradnju paralelnog vodomjera, postupit će se kao u stavku 2. i 3. ovog članka. Nadalje, članak 92. st. 1 Općih i tehničkih uvjeta određuje da isporučena voda za svaki stan odnosno poslovni prostor u starim stambenim zgradama u kojima su ugrađeni interni vodomjeri u sve stanove ili poslovne prostore obračunava se na način da ugrađeni glavni vodomjer mjeri isporučenu vodu cijeloj zgradi ili dijelu zgrade koji se napaja preko tog glavnog vodomjera, a potrošnju u svakom zasebnom prostoru mjeri interni vodomjer. Obračun potrošnje vrši se na način da se očitanju potrošene vode na internom vodomjeru dodaje udio u zajedničkoj potrošnji koja se javlja kao razlika očitanja glavnog vodomjera i zbroja očitanja svih internih vodomjera i plaćaju je svi korisnici sukladno čl.32 st.5.

59. U konkretnom slučaju sud je mišljenja da tužitelj kao vlasnik treba dokazati kolika je točna, realna i stvarna potrošnja vode koja za čitavo utuženo razdoblje otpada na lokal koji su tuženici koristili kao zakupci, te da samo u tom slučaju on ima pravo tražiti naknadu onoga što je platio. Dakle, tužitelj je kao vlasnik, po mišljenju suda, a uzimajući u obzir činjenicu da je voda nesporno korištena preko tuđeg priključka i kroz razdoblje od 18 godina nije plaćana nikome, trebao popisivati stanje kontrolnog brojila svaki mjesec kroz utuženo razdoblje, odnosno isto omogućiti zakupnicima kako bi tužitelj, a i tuženici znali, odnosno imali evidenciju kolika je stvarna potrošnja lokala na mjesečnoj razini kroz utuženo razdoblje za period od 01.11.2014.g. do 30.04.2015.g. . Jedino bi u tom slučaju tužitelj imao valjani dokaz potrošnje za koju bi mogao teretiti tuženike, sve u slučaju da onaj tko tu vodu plaća jednom za to bude teretio tužitelja kao vlasnika, do čega je u konačnici i došlo. Navedeno tužitelj nije niti jednom učinio, već mu je očito odgovarala činjenica da mu za potrošnju ne stižu računi niti to kroz gotovo dva desetljeća itko spominje. Pritom treba istaknuti da je tužitelj kao vlasnik dobro znao da se voda u njegovom lokalu koristi „na crno“, kao i da je takvo stanje stvari bilo kroz razdoblje od 18 godina, i navedeno ga nije smetalo sve dok njemu samom nije ispostavljen račun.

60. Naime, iz stanja spisa proizlazi da su zakupnici, ovdje tuženici, do saznanja za priključak lokala preko tvrtke Span došli početkom mjeseca studenog 2014.g., kada je došlo do procurivanja vode uslijed kvara, i kada je za navedenu okolnost saznao i direktor tvtke Span d.o.o. DN, dok je tužitelj prema stanju spisa u predmetu broj P-3233/17 (a na koji su se spis obje stranke pozivale tijekom ovog postupka) za isto znao od 1996.g., odnosno 1997.g. Dakle, i tužitelj i svjedok DN su od početka studenog 2014.g. imali saznanja da prostor tužitelja troši vodu koja se obračunava Spanu d.o.o. za potrebe lokala koji su držali zakupnici te je tužitelj ujedno znao da ima kontrolno brojilo u svome lokalu uslijed čega se potrošnja vode za utuženo razdoblje za predmetni lokal mogla već početi obračunavati od studenog 2014.g. Međutim, tužitelj nije postupio shodno navedenom te prema stanju spisa tuženici sve do izlaska iz lokala nisu bili upoznati sa količinom potrošene vode, načinom obračuna naknade za potrošenu vodu, niti im je ispostavljen ikakav račun za potrošenu vodu, već su račun za potrošenu vodu od tvrtke Span d.o.o. zaprimili tek uz tužbu u ovom postupku. Sud nalazi da su takvim postupanjem grubo povrijeđene odredbe čl. 10. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 45/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtjeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenikA, odnosno pažnja dobrog domaćina) na štetu tuženika, kao i odredbe Općih uvjeta koje propisuju mogućnost da potrošači imaju pravo prigovora na ispostavljene račune ukoliko smatraju da obračunata potrošnja vode ne odgovara pravom stanju stvari.

61. Sud također nalazi da tužitelj nije dokazao da njegov sekundarni vodomjer temeljem kojeg je tvrka Span izvršila obračun potrošene vode ima atest, odnosno da isti udovoljava uvjetima iz odredbe čl. 90 st. 4 Općih uvjeta koja propisuje da korisnici koji imaju ugrađene vodomjere koji su u njihovom vlasništvu i mjere potrošnju u prostorima za obavljanje poslovne djelatnosti, a koje je Isporučitelj prihvaćao za obračun potrošnje, dužni su dostaviti ovjernicu o zadovoljavanju mjeriteljskih zahtjeva. Ovdje valja napomenuti da iako tužitelj tvrdi da su tuženici osporili činjenicu ispravnosti brojila tek po provedenom financijskom vještačenju, ističe se da su tuženici već u odgovoru na tužbu osporili potraživanje tužitelja i u dijelu koji se tiče naknade za potrošenu vodu istaknuvši da društvo SPAN uopće nije ovlašteno izdati predmetni račun, te predmetno potraživanje tuženici osporavaju u cijelosti jer je neosnovano i ničime dokazano. Također valja istaknuti da je tužitelj već od samih početaka bio upoznat sa činjenicom da tuženici osporavaju osnovanost navedenog potraživanja budući je naknada za potrošenu vodu bio glavni razlog raskida poslovne suradnje između stranaka u svibnju 2015.g.

62. Iako je financijskim vještačenjem utvrđeno da je društvo SPAN d.o.o. zaračunalo 11,04 kuna manje po m3 potrošene vode nego što je tu vodu platilo društvu Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. u predmetnom razdoblju pod pretpostavkom da je društvo SPAN d.o.o. pravilno utvrdilo potrošenu vodu koju je tužitelj odnosno tuženik potrošio u razdoblju od 01.11.2014.g. do 30.04.2015.g. u iznosu od 203 m3, navedenim vještačenjem nije bilo moguće utvrditi da li je društvo SPAN pravilno izvršilo obračun potrošene vode koji otpada na lokal tuženika, odnosno da je li je obračun potrošene vode koji otpada na lokal tuženika izvršen sukladno odredbi čl. 90 Općih uvjeta, a koji je način obračuna jedini mjerodavan način za pravilno utvrđenje potrošene vode.

63. Nadalje, obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno i procurivanje vode uslijed kvara (i zbog čega se uopće saznalo da je lokal priključen na Spanov priključak), to sud nalazi da je trebalo ujedno utvrditi da li utužena potrošnja uključuje i potrošenu vodu nastalu uslijed procurivanja, u kojoj visini i tko je u obvezi isto platiti obzirom na odredbu čl. 15. st. 2. Zakona o vodi za ljudsku potrošnju (Narodne novine broj 56/13, 64/15), a kojom je, između ostaloga, propisana obveza pravne osobe koja obavlja djelatnost javne vodoopskrbe zaštititi i održavati vodoopskrbne objekte kojima upravlja odnosno koje koristi. Naime, ukoliko se radi o puknuću na zajedničkim instalacijama tada bi postojala odgovornost potrošača vode u smislu odredbe čl. 92 Općih uvjeta koja propisuje da ako ako dođe do razlike očitanja glavnog vodomjera i zbroja očitanja svih sekundarnih vodomjera, razliku plaćanju svi korisnici tužiteljevih usluga mjernog mjesta, a ako je istjecanje vode nastalo kao posljedica puknuća ventila ili drugog zaporka, a čije je održavanje u isključivoj nadležnosti Vodoopskrbe i odvodnje d.o.o. sukladno odredbi čl. 57. st. 3. Općih uvjeta, tada bi obveza plaćanja potrošene vode teretila Vodoopskrbu i odvodnju d.o.o., no koja činjenica nije ničim utvrđena do okončanja ovog postupka.

64. Stoga, kako tužitelj nije dokazao da je obračun potrošene vode za lokal tuženika za utuženo razdoblje utvrđen sukladno Općim uvjetima, uzveši pritom u obzir da društvo Span d.o.o. nije tvrtka ovlaštena za distribuciju i potrošnju vode (iako je dokazao financijskim vještačenjem da je naknada za potrošenu vodu pravilno obračunata od strane tvrtke Span d.o.o., no to nije ista činjenica a koja je nedvojbeno relevantna za meritum spora), te obzirom da provedenim dokazima nije bilo moguće utvrditi koliko je vode isteklo kao posljedica kvara, i tko je isto dužan platiti i u kojem iznosu, a koju visinu tuženici osporavaju od samog početka, to sud nalazi nesnovanim potraživanje tužitelja i u dijelu naknade za potrošenu vodu, neovisno o činjenici što su se tuženici obvezali na plaćanje iste sukladno sklopljenom ugovoru o zakupu. Pritom sud smatra da niti tužitelj nije trebao platiti iznos koji je od njega potraživao Span d.o.o., jer taj iznos nije bio po visini valjano dokazan, odnosno nije dokazano da odgovara realnoj potrošnji, slijedom čega isti ne može na isti način niti tražiti od tuženika.

65. Sud je nadalje u ponovnom postupku pozvao vještaka Kristijana Tole na izradu dopune nalaza i mišljenja na okolnost potrošene vode od 01.11.2014. do 30.04.2015. za lokal koji je predmet ovog postupka usporednom metodom za potrošnju vode u lokalu prostorne veličine i iste namjene kao i lokal koji su koristili tuženici, te za period od 18.12.2014. do 30.04.2015. (nakon perioda u kojem se dogodilo procurivanje uslijed kvara), sve sukladno uputi Županijskog suda iz odluke od 15.09.2023.

66. Vještak Kristijan Tole je po pozivu suda dopisom od 17.06.2024.g. iskazao kako on nema raspoložive informacije na osnovi kojih bi mogao izraditi nalaz i mišljenje jer potrošnja vode u pojedinom lokalima nije javno dostupan podatak niti se isti može iščitati iz javno objavljenih financijskih izvješća. Ako se pribave potrebni podaci, vještak će napraviti dopunu nalaza i mišljenja sukladno zadatku.

67. Obzirom na očitovanje imenovanog vještaka, tužitelj je na ročištu održanom dana 22.09.2025.g. iskazao da nije mogao praviti predmetne podatke od Vodoopskrbe i odvodnje d.o.o. iz razloga navedenih u e-mail korespondenciji koju je predao za sud (list 469 spisa), a iz koje je razvidno da nisu u mogućnosti dostaviti zatražene podatke jer na adresama [adresa], Koranska 8 i Koranska 10 nemaju evidentiranog niti jednog korisnika, dok na ostalim adresama imaju evidentirane poslovne prostore kojima se obračun vode vrši prema postotnom udjelu od ukupne potrošnje , odnosno unatačenja. Kako njihovom društvu nije bitna kvadratura te imaju više korisnika na jednom zajedničkom vodomjeru, nisu u mogućnosti dostaviti zatražene podatke.

68. Iako se tužitelj poziva na odredbu čl. 223. ZPP-a, sud nije mogao utvrditi količinu potrošene vode usporednom metodom obzirom da nije imao na raspolaganju niti jedan parametar temeljem kojeg bi se mogla slobodnom ocjenom utvrditi količina utrošene vode usporednom metodom (kao npr. za isto razdoblje utrošak vode u drugom ugostiteljskom objektu sličnih karakteristika) iz naprijed navedenih razloga kako to proizlazi iz korespodencije Vodoopskrbe i odvodnje d.o.o. Sama činjenica da iz iskaza II-tuženika proizlazi da tuženici drže još dva lokala u kojima je potrošnja vode oko 300,00 kn mjesečno, a prema iskazu I-tuženika potrošnja vode za jedan lokal iznosi otprilike 350,00 do 500 kn mjesečno, nije dostatna za primjenu odredbe čl. 223 ZPP-a obzirom na činjenicu da se dogodilo puknuće cijevi uslijed koje dolazi do potrošnje vode bez namjere i za koju je potrebno utvrditi na čiji teret ide navedeni trošak, no koju činjenicu sud nije mogao utvrditi podastrijetim dokazima. Tužitelj također nije dokazao da se lokali tuženika odnose na lokale sličnih karakteristika i na sličnoj lokaciji, a što je neophodno za utvrđenje visine potrošene vode. Takav stav je zauzela i mnogobrojna sudska praska (primjerice presuda ŽS u Rijeci, Gž-1898/20 od 18.10.2023.g.).

69. Sud stoga nalazi neosnovanim potraživanje tužitelja i u dijelu koji se odnosi na platež iznosa za obračunatu vodu, obzirom se količina potrošene vode niti na koji način nije mogla utvrditi, pa čak niti primjenom usporedne metode. Također valja istaknuti da sud ocjenjuje neosnovanim tužbeni zahtjev u tom dijelu i iz razloga što je prema stanju spisa, odnosno iskazu I i II-tuženika razvidno da su stranke imale dogovor da tuženici ne plaćaju račune za vodu iz razloga povišene zakupnine, pa su zbog povišene zakupnine bili oslobođeni od plaćanja komunalne naknade i troškova vode. Predmetnu činjenicu potvrđuje potvrdno i sama činjenica da tuženici sve do raskida ugovora nisu nikada niti zaprimili račune za vodu za predmetni lokal, sve do puknuća cijevi i trenutka kada je tvrtka Span d.o.o. izdala račun tužitelju. Prema stavu ovog suda, da je namjera tužitelja bila da tuženici plaćaju potrošenu vodu sukladno ugovoru o zakupu od 05.05.2014.g., tada bi tužitelj zakupnicima vršio obračun potrošene vode prema kontrolnom brojilu koji je imao u lokalu, no što isti nije učinio, sve dok se nije utvrdilo uslijed puknuća cijevi da je njegov lokal nezakonito priključen na brojilo tvrtke SPAN, a takvo postupanje tužitelja podredno potvrđuje iskaze I i II-tuženika da su bili oslobođeni plaćanja potrošene vode i komunalne naknade zbog povišene zakupnine.

70. Temljem svega ranije navedenog, sud je ocijenio kao neosnovan u cijelosti konačno postavljeni tužbeni zahtjev koji se odnosi na trošak izrade tende, podesta i trošak sanacije oštećenih stvari, kao i za naknadu za obračunatu vodu, slijedom čega je odlučeno kao u točci I izreke presude.

71. Tuženicima je priznat trošak parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 5 i 155. st. 1. ZPP-a, obzirom je tužitelj uspio samo s nerazmjernim dijelom tužbenog zahtjeva istaknutim u tužbi (u odnosu na porez o kojem je pravomoćno odlučeno), primjenivši pritom odredbu čl. 158 st. 1 ZPP-a u odnosu na sniženi dio tužbenog zahtjeva obzirom da djelomično povlačenje tužbe predstavlja neuspjeh tužitelja sukladno naprijed navedenom stavu VSRH. Trošak parničnog postupka tuženika čini nagrada za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarifa), i to u odnosu na trošak sastava odgovora na tužbu u visini od 100 bodova temeljem Tbr 8 toč. 1, na trošak sastava podnesaka od 11.01.2021.g., od 30.12.2021.g. i od 20.09.2024.g., svaki u visini od 25 bodova temeljem Tbr. 8. točka 3. Tarife, za trošak sastav podnesaka u prvostupanjskom postupku od 14.12.2018.g., od 03.02.2020.g. i od 13.07.2020.g., i trošak sastava podneska od 26.05.2024.g. u ponovnom postupku, svaki u visini od 100 bodova temeljem Tbr. 8. točka 1. Tarife, za zastupanje na ročištima na dane 02.09.2016.g., 09.01.2017.g., 19.04.2017.g., 05.09.2017.g., 17.01.2018.g., 16.11.2020.g., 13.04.2021.g., 02.03.2022.g., 05.03.2024.g., 08.05.2024.g. i 02.09.2025.g. svaki u visini od 100 bodova temeljem Tbr. 9. točka 1. Tarife, pristup na očevid dana 30.10.2024.g. u visini od 100 bodova, uvid u spise na sudu na dane 10.11.2016.g. i 22.11.2019.g., svaki u visini od 25 bodova, što ukupno iznosi 1.825,00 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 3,650,00 eura, i što uvećano za 10% od 365,00 eura za zastupanje više tuženika temeljem Tbr 36 iznosi 4.015,00 eura, a što uvećano za 25% PDV-a od 1.003,75 eura iznosi 5.018,75 eura. Na tako određeni trošak tuženicima je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određenoj čl. 29 st. 2 ZOO-a. Imajući u vidu da je navedeni trošak bio nužan za vođenje ovosudnog postupka, odlučeno je kao u točki II izreke presude u odnosu na trošak postupka.

72. Tuženicima nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje postupka u smislu čl. 155 st.1 ZPP-a, nije im niti priznat trošak u preostalom dijelu obzirom su imenovani neosnovano uvećali dosuđen trošak PDV- a za uvećanje od 10%, slijedom čega je odlučeno kao u točci III izreke presude.

73. Nadalje, obzirom je tužitelj uspio u parnici u razmjerno neznatnom dijelu, to je primjenom odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a, sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška te je odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

U Zagrebu, 14. listopada 2025. godine

Sutkinja:

Ines Gutzmirtl Špehar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u Slavonskom Brodu, pismeno u četiri istovjetna primjerka, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Dna: 1. tužitelju putem punomoćnika

2. I i II-tuženiku putem punomoćnika

U Zagrebu, 14. listopada 2025. godine