Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2215/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-360/2022 od 28. prosinca 2023. u sjednici vijeća održanoj dana 14. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-360/2022 od 28. prosinca 2023. u dijelu pod toč. II., III. i IV. izreke presude.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.068,21 EUR na ime pretplate kamate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude od dospijeća pa do isplate, po stopama također pobliže navedenim u izreci presude (toč.I. izreke). Utvrđeno je da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika pod posl.br. OV-16071/2007 dana 23. kolovoza 2007. u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF (toč.II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.010,87 EUR / 37.754,40 kuna na ime pretplate tečaja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude od dospijeća pa do isplate, po stopama također pobliže navedenim u izreci presude (toč.III. izreke), Konačno, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.865,83 EUR / 14.058,10 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč.IV. izreke).

2. Rješenjem je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. II., III. i IV. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 ,80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka sa zateznom kamatom, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, iz sadržaja spisa proizlazi da je sud izveo sve po strankama predložene dokaze.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika pod posl.br.OV-16071/2007 dana 23. kolovoza 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i za povrat preplaćenih iznosa kredita na temelju stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi.

9. Tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.685,18 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita i da je čl. 7. st. 1. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Također nije sporno da je čl. 2 Ugovora ugovorena kamata 5,49 %, godišnja, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

10. Iskazom tužitelja u bitnom je utvrđeno da je podigao kredit radi kupnje vozila marke Mazda za osobne potrebe te da su mu u Mazdi savjetovali RBA banku kao najbržu pri realizaciji ugovora o kreditu, da su se u to vrijeme mogli još dignuti krediti u kunama i eurima međutim da su oni njemu ponudili kredit u CHF, da je banka sastavila ugovor o kreditu i da nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora.

11. Sud prvog stupnja, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvao tužitelj u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03), odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09., 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja), rukovodeći se i time da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti), koja je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj, čime je tuženik, kao davatelji kredita tužitelja kao korisnika kredita, doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta i tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

12. Stoga, cijeneći predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF ništetnima, nalazeći prigovor zastare djelomično osnovanim obvezuje tuženika temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO na povrat tužitelju iznosa od 5.010,87 EUR/37.754,40 kn sa zateznom kamatom na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule, kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem, dok u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 1.068,21 EUR sa zateznom kamatom na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope, zahtjev tužitelja odbija i odlučuje kao u izreci presude.

13. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, te posljedično tome, pripada li tužitelju pravo na povrat preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule u CHF, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

14. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine", broj: 79/07 - dalje: ZZP/07), a ne Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu.

15. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 99. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženu, da je i u razdoblju sklapanja spornog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, koji je bio na snazi u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama čl. 96. i 97. ZPP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tužena u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

18. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

19. Pravilan je stoga stav suda prvog stupnja da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd- 2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije pružio primjereno obrazložene dokazne prijedloge da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

20. Valja reći da je suština odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovoru (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2521/2105, U-III-2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021., da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU-a iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

22. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama ZZP, te ZOO, a kako je to ranije detaljno obrazloženo u odluci.

23. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Glede navoda tuženika da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu u CHF, isto ne predstavlja dokaz o tome da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, a tuženik tijekom postupka odustao je od predloženog dokaza saslušanjem zaposlenika banke, pa je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj o navedenom nije pregovarao, niti je bio informiran o svim bitnim parametrima.

24. Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

25. Kako dakle pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost utvrđenja ništetnosti, budući su u pitanju pravna utvrđenja suda u postupku kolektivne zaštite.

26. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

27. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav suda prvog stupnja o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije

28. Kako je tuženik nepošten stjecatelj, to u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pri čemu je visina utuženog potraživanja u iznosu od 5.010,87 EUR/37.754,40 kn sa zateznom kamatom na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule utvrđena nalazom i mišljenjem sudskog vještaka.

29. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova, a koju tuženik određeno osporava samo kroz osporavanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Tuženik nije naveo druge određene razloge protiv odluke o trošku, a na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP.

30. Stoga je, primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

31. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović